REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-520/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ET iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Damir Karajić, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Hasan Karajić i Damir Karajić u Karlovcu protiv tuženika Hrvatskog telekoma d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB 81793146560, kojeg zastupa punomoćnik Marijo Bezić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vukić & Partneri d.o.o., Rijeka, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj reviziji protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1256/2022-5 od 23. svibnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-59/2019-16 od 13. srpnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 17. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tuženika se odbija.

Obrazloženje

1. Presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1256/2022-5 od 23. svibnja 2024., potvrđena je presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-59/2019-16 od 13. srpnja 2022. kojom je suđeno:

„I. Nalaže se tuženiku Hrvatskom telekomu d.d. Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560, isplatiti tužitelju ET iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naknade za položenu elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu, iznos od 16.070,00 kn (slovima: šesnaest tisuća sedamdeset kuna), zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 20. rujna 2016. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatskom telekomu d.d. Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560, nadoknaditi tužitelju ET iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 15.583,90 kn (slovima: petnaest tisuća petsto osamdeset tri kune devedeset lipa) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 13. srpnja 2022. pa do isplate po stopi od 5,31% godišnje, odnosno u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“.

2. Protiv drugostupanjske presude reviziju, dopuštenu rješenjem ovog suda poslovni broj Revd-3584/2024-2 od 18. prosinca 2024., podnosi tuženik zbog slijedećeg pravnog pitanja:

„Ima li infrastrukturni operator obvezu da vlasniku nekretnine plaća naknadu za pravo puta prije nego što mu na njegov zahtjev Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti izda potvrdu o pravu puta ili na zahtjev vlasnika donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta?“.

3. Na reviziju nije odgovoreno.

4. Revizija nije osnovana.

5. U skladu s odredbom čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011 - službeni pročišćeni tekst, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023, dalje: ZPP) ovaj sud pobijanu odluku ispitao je samo u onom dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade na ime položene elektroničke komunikacijske infrastrukture na zemljištu u vlasništvu tužitelja za razdoblje od 2011. do 2014.

7. U obrazloženju drugostupanjske presude navedena su činjenična utvrđenja na kojima je utemeljena pobijana presuda:

- tužitelj je vlasnik nekretnina upisanih u k. o. [katastarska općina] na kojima je tuženik 1988. položio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu u dužini od 402,32 m;

- tužitelju nije plaćena naknada po osnovi korištenja nekretnina u njegovu vlasništvu za postavljenu komunikacijsku infrastrukturu od 1988. do 2016.;

- tužitelj se obratio tuženiku radi jednokratne isplate za prethodno razdoblje do početka 2014. te radi isplate budućih godišnjih naknada počevši od 2014. nadalje na što mu tuženik odgovorio protuprijedlogom od 13. veljače 2014. u kojem priznaje obvezu radi isplate dospjelih naknada i obvezu radi isplate buduće godišnje naknade, međutim, stranke se nisu uspjele dogovoriti oko visine dospjelih i budućih naknada;

- tužitelj je 23. prosinca 2013. u smislu odredbe čl. 28. st. 6. Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine", broj 73/2008, 90/2011, 133/2012, 80/2013 i 71/2014) podnio HAKOM-u zahtjev u kojem traži utvrđivanje infrastrukturnog operatora za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu koja je izgrađena na njegovim nekretninama, kao i utvrđivanje visine naknade za pravo puta;

- Hrvatska regulatorna agencije za mrežne djelatnosti (HAKOM) izdala je potvrdu 20. rujna 2016. na temelju koje potvrde je prvi put isplaćena naknada 2016. u kojoj je utvrđena ukupna dužina trase komunikacijske infrastrukture od 402,35 m2 i visina godišnje naknade od 4.017,65 kn;

- iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za graditeljstvo i procjenu nekretnina, proizlazi kako bi godišnja naknada za razdoblje od 2011. do 2014. iznosila 4.023,50 kn odnosno ukupno 16.094,00 kn.

8. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik koristio nekretnine tužitelja na koje je položio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu te je neplaćanjem naknade tužitelju za korištenje predmetnih nekretnina stekao korist u utuženom razdoblju, tj. stekao je određenu imovinu koja pripada tužitelju zbog čega su ispunjene pretpostavke iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/2005, 41/2008, 125/2011 i 78/2015, dalje: ZOO) za stjecanje bez osnove.

9. Drugostupanjski sud je utvrdio je da je tuženik ex lege, na temelju odredbe čl. 28. st. 1. Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine", broj 73/2008 i 90/2011, dalje: ZEK) stekao pravo puta na tužiteljevoj nekretnini i da to pravo ne predstavlja služnost već sui generis pravo ustanovljeno posebnim propisom. Stoga drugostupanjski sud smatra da se ne mogu primijeniti odredbe ZOO koje uređuju institut stjecanja bez osnove jer tuženik, kao zakoniti nositelj prava puta, koristi tužiteljevu nekretninu s pravnom osnovom. Međutim, drugostupanjski sud je potvrdio pobijanu presudu uz obrazloženje da obveza tuženika na plaćanje predmetne naknade nije nastala tek izdavanjem potvrde HAKOM-a već proizlazi iz zakonske obveze propisane odredbom čl. 28. st. 4. ZEK.

10. Razlozi koje tuženik ističe u reviziji nisu osnovani. Naime, ovaj je sud, u svojoj odluci poslovni broj Rev-615/2024-2 od 30. travnja 2024., razmatrajući u bitnom podudarno revizijsko pitanje, izrazio pravno shvaćanje:

„17. Naime, ustavno pravilo, sadržano u čl. 48. st. 1. Ustava RH, opće je naravi i propisuje jamstvo prava vlasništva, dok ustavno pravilo, sadržano u čl. 50. st. 1. Ustava Republike Hrvatske, uređuje oduzimanje, odnosno ograničavanje vlasništva koje se neće smatrati ustavnopravno nedopuštenim ako je propisano zakonom, ako je u interesu Republike Hrvatske i ako je za tako oduzeto, odnosno ograničeno vlasništvo osigurana i isplaćena naknada u tržišnoj vrijednosti oduzete, odnosno ograničene imovine. Ta ustavna odredba dopušta miješanje države u pravo vlasništva u interesu Republike Hrvatske u općem interesu, pa je opće dobro u smislu čl. 48. st. 2. Ustava temelj ograničenja koja se nameću vlasniku i ono ujedno postavlja granice do kojih ta ograničenja smiju biti nametnuta. Ograničenja vlasničkih prava ne smiju ići dalje nego što je to potrebno za postizanje legitimnog cilja koji se zakonskom mjerom nastoji postići. U čl. 50. st. 2. Ustava, daje zakonodavcu ovlast da zakonom ograničava vlasnička prava bez obveze isplate bilo kakve naknade samo "iznimno", nužnim mjerama koje se moraju poduzeti radi zaštite zajedničkih vrijednosti društvene zajednice, a njegovo postojanje mora se dokazivati u svakom pojedinom slučaju. Miješanje u pravo vlasništvo mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju (usporedi odluku Ustavnog suda broj: U-I-763/2009 i dr. od 30. ožujka 2011.).

18.1. Pravo vlasništva može, u interesu Republike Hrvatske, biti zakonom oduzeto (potpuno izvlaštenje) ili ograničeno osnivanjem za drugoga nekog prava glede vlasnikove stvari (nepotpuno izvlaštenje), u kojem slučaju vlasnik ima pravo na naknadu prema propisima o izvlaštenju (čl. 33. st. 1. ZVDSP-a).

18.2. Odredbom čl. 3. ZEK-a zakonodavac je za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu/mrežu, a i obavljanje djelatnosti elektroničkih komunikacijskih mreža/usluga utvrdio da su od interesa za Republiku Hrvatsku i da je pravo puta u propisanom sadržaju ovlasti (ovlaštenja) subjektivno pravo infrastrukturnog operatora (čl. 2. st. 1. t. 17. ZEK-a) koje on stječe po samom zakonu (ex lege) ispunjenjem zakonskih pretpostavki (čl. 28. st. 1. podst. 1. i 2. ZEK-a), te da je ono teret nekretnine na kojoj je izgrađena elektronička komunikacijska infrastruktura i druga povezana oprema (čl. 2. st. 1. t. 47. ZEK-a), a i da je infrastrukturni operator za pravo puta u obvezi plaćati upravitelju općeg dobra/vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta, te da je upravitelj općeg dobra/vlasnik nekretnine u obvezi infrastrukturnom operatoru omogućiti ostvarivanje prava puta (čl. 28. st. 4. ZEK-a).Takvo zakonsko ograničenje prava vlasništva u općem interesu (u cilju ostvarenja općeg dobra - digitalnog društva) ustavnopravno je dopušteno jer je za ograničenje vlasništva vlasniku (upravitelju općeg dobra) osigurana naknada u iznosu za koji je zbog tog ograničenja umanjena tržišna vrijednost nekretnine (čl. 50. st. 1. Ustava). Stoga vlasnik za ograničenje svog vlasništva, odnosno za ispunjenje zahtjeva ove mjere da doprinese ostvarenju općeg dobra, ima pravo na naknadu od trenutka davanja tog doprinosa (ograničenja prava vlasništva), odnosno od trenutka u kojemu je pravo puta na njegovim nekretninama nastalo u korist infrastrukturnog operatora na temelju zakonskih pretpostavki (čl. 28. st. 1. podst.1. i 2. ZEK-a)…. …26.1. Imajući u vidi izneseno proizlazi da obveza plaćanja naknade za pravo puta proizlazi iz jasne i određene odredbe čl. 28. ZEK/08 ali i čl. 28. st. 4. ZEK/11, prema kojoj je infrastrukturni operator obvezan plaćati upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta, a upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine obvezan je infrastrukturnom operatoru omogućiti ostvarivanje prava puta. Odredba čl. 29. st. 1. ZEK-a, kojom je uređeno određivanje naknade u upravnom postupku i parametri za određivanje te naknade, predstavlja tek provedbenu odredbu razrađenu Pravilnikom/11, koja ne isključuje načelnu obvezu plaćanja naknade za pravo puta propisanu čl. 28. st. 4. ZEK/11 za razdoblje koje prethodi donošenju potvrde o pravu puta, a visina te naknade izvan upravnog postupka uređuje se nagodbom sklopljenom između stranaka, odnosno u sudskom postupku pokrenutom tužbom radi ispunjenja zakonske obveze infrastrukturnog operatera, a prema parametrima kroje propisuje odredba čl. 29. st. 1. ZEK/11.

26.2. Dakle, činjenica da pravni odnos prava puta nije potvrđen (formaliziran) i što nije izdana potvrda o pravu puta i utvrđena visina obveze tuženika za stečeno pravo puta, ne znači da obveza tuženika nije nastala, odnosno da nastaje tek izdavanjem potvrde o pravu puta. Stoga odredba čl. 29. st. 1. ZEK/11 nije norma mjerodavna za gramatičko tumačenje nastanka obveze plaćanja naknade za pravo puta odnosno nema nikakvog normativnog utjecaja na tu obvezu, već je to odredba čl. 28. st. 4. ZEK-a, prema kojoj je infrastrukturni operator obvezan plaćati vlasniku nekretnine (upravitelju općeg dobra) naknadu za pravo puta za to što mu je vlasnik (upravitelj općeg dobra) u obvezi omogućiti ostvarivanje prava puta.“

11. Napominje se da je podudarno pravno shvaćanje ovaj sud već je izrazio u svojim odlukama Rev-613/2023-4 od 29. travnja 2025., Rev-4/2022-2 od 28. svibnja 2025. i dr.

12. Pravno shvaćanje izneseno u pobijanoj odluci drugostupanjskog suda, kao i u prethodno navedenim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prihvaća i ovo vijeće te imajući na umu sve naprijed izneseno, odgovor na postavljeno revizijsko pitanje glasi:

„Infrastrukturni operator ima obvezu od trenutka stjecanja po zakonu prava puta vlasniku nekretnine plaćati naknadu za pravo puta, dakle, i prije nego što mu, na njegov zahtjev, Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta.“.

13. Slijedom navedenog, nisu se ostvarili revizijski razlozi pa je na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 17. rujna 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić