Poslovni broj: Usž-3840/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Snježane Horvat-Paliska, predsjednice vijeća, Gordane Marušić-Babić i Mire Kovačić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Glorjane Čičak, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice ŠP, državljanke Ruske Federacije, koju zastupa opunomoćenica Martina Grgec, odvjetnica u Zagrebu, Bukovačka cesta 51, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ulica Grada Vukovara 33, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv točke I. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-1703/2024-7 od 12 srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 17. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija i potvrđuje se točka I. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-1703/2024-7 od 12. srpnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/I-216-03/22-06/8326, ur.broj: 511-01-212-24-9 od 10. veljače 2024. (točka I. izreke). Točkom II. izreke odobrena je tužiteljici besplatna pravna pomoć u postupku međunarodne zaštite i naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana pružateljici besplatne pravne pomoći, odvjetnici Martini Grgec, nadoknadi troškove upravnog spora u iznosu od 1000,00 eura.

2. Navedenim rješenjem tuženika odbijen je zahtjev tužiteljice, za međunarodnu zaštitu, te je u roku od 8 dana od dana izvršnosti tog rješenja tužiteljica dužna napustiti Europski gospodarski prostor (EGP) jer će u protivnom biti prisilno udaljena s područja EGP-a (točke I. i II. izreke).

3. Tužiteljica podnosi žalbu protiv točke I. izreke pobijene presude zbog bitne povrede postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda da rješavanje predmeta za međunarodnu zaštitu po zahtjevu njezinog brata OP ne predstavlja okolnost o kojoj ovisi rješavanje njezinog zahtjeva za međunarodnu zaštitu, S tim u vezi navodi da sud pogrešno zaključuje da u slučaju da je dobio poziv za vojsku da njen brat ne bi mogao napustiti Rusku Federaciju, jer je nakon što je dobio taj poziv pobjegao u Kazhastan. Nadalje navodi da je zajedno sa sestrom ŽP napustila Rusku Federaciju, uslijed bojazni da će i njih odvesti na ratište, te da se boji mučenja. Smatra da njezin brat, ona i njezina sestra, kao i ostali članovi obitelji koji su napustili Rusku Federaciju radi izbjegavanja odlaska u rat u Ukrajinu, spadaju u određenu društvenu skupinu prema članku 22. stavku 1. točki 5. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, te navodi da postoji mogućnost zastrašivanja i pritiska radi dobivanja informacija u vezi brata radi njegovog sudjelovanja u ratnim vojnim operacijama u Ukrajini. Poziva se na točku 36 Preambule Direktive 2011/95/EU Europskog parlamenta i vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, odluku Europskog suda za ljudska prava Ahmedbekova i dr., presudu Suda Europske unije C-652/16, odluke Upravnog suda u Zagrebu i ovoga Suda, te navodi da iz istih proizlazi da će članovi obitelji, zbog osnovane sumnje i činjenice da su povezani s izbjeglicom, biti izloženi proganjanju i da to predstavlja osnovu za status izbjeglice. Ističe da je u Republici Hrvatskoj sklopila brak u vjerskom obliku, te da je njezin suprug član obitelji u smislu članka 4. točke 18. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, pa da se njezin zahtjev za jedinstvo i spajanje obitelji odnosi na supruga u smislu toga članka. Smatra da je sud pogrešno zaključio da je njezina ciljana zemlja Austrija, s obzirom da nije ispitivao nikakvo stanje u Kazhastanu, Turskoj i Bosni i Hercegovini, te se u vezi s tim poziva na brojne odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske. Prigovara da nije saslušana u sporu. Predlaže Sudu da uvaži žalbu i poništi pobijanu presudu, te riješi predmetnu upravnu stvar na način da usvoji tužbeni zahtjev. Traži trošak sastava žalbe u iznosu od 1562,50 eura.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da ostaje kod razloga danih tijekom postupka te predlaže Sudu da žalbu odbije.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u skladu s odredbom članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24 – dalje: ZUS) ovaj Sud smatra da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, odnosno da navodi žalbe ne utječu na donošenje drukčije odluke.

7. Odredbom članka 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti ("Narodne novine", broj: 70/15. i 127/17., 33/23, dalje: Zakon) propisano je da će se azil priznati tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja, zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

8. Člankom 21. stavkom 1. Zakona propisano je da će se supsidijarna zaštita priznati tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznanje azila iz članka 20. toga Zakona ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde, i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje. Ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba (članak 21. stavak 2. Zakona).

9. Prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenice koje su odlučne za rješavanje predmetne upravne stvari, te je održao raspravu 8. srpnja 2024., i nakon razmatranja relevantnih pravnih i činjeničnih pitanja, ocjenjujući sve provedene dokaze, na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavne odredbe Zakona.

10. S obzirom na podatke spisa i prema ocjeni ovog Suda, prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva, s obzirom na dokaze koje je iznijela tužiteljica i prikupljena izvješća i opće informacije o zemlji podrijetla tužiteljice (detaljno navedeni u obrazloženju osporenog rješenja), pravilno je ocijenjeno da iz postojećih podataka ne proizlazi da bi tužiteljica bila osobno proganjana zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenim društvenim skupinama ili zbog svog političkog mišljenja prema članku 20. Zakona, kao ni da postoje razlozi koji bi ukazivali da će biti suočena sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i da su ispunjeni uvjeti za priznanje supsidijarne zaštite u smislu članka 21. Zakona.

11. Imajući u vidu da je tužiteljica tijekom upravnog postupka više puta saslušavana, (11. siječnja 2023. i 2. veljače 2024.) i iznesene navode tijekom upravnog spora, te na održanoj raspravi 8. srpnja 2024. na kojoj je opunomoćenica opširno ponovila navode tužiteljice, sud je osnovano zaključio da tužiteljicu u zemlji podrijetla nitko nije proganjao, da joj je na zahtjev izdana nova valjana putna isprava i da je bez problema napustila zemlju podrijetla. Svoju je odluku sud detaljno i iscrpno obrazložio u smislu mjerodavnih odredaba Zakona, ocijenivši da tužiteljica, koja je izrazila bojazan da će biti odvedena na ratište kao medicinsko osoblje nije dala nikakve podatke o tome da bi bila kvalificirana za obavljanje poslova medicinskog osoblja, prihvativši pritom utvrđenja tuženika da kao žena ne bi inače podlijegala vojnoj službi u Ruskoj Federaciji. Pritom je sud dao dostatne razloge za utvrđenje da povratak tužiteljice u zemlju podrijetla ne bi predstavljao rizik od proganjanja ili trpljenja ozbiljne nepravde.

12. U odnosu na ostale navode žalbe valja istaći da prema podacima spisa brat tužiteljice OP, rođen **.**.2002., nema odobrenu međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, dok je u pravomoćno okončanom postupku presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2859/2024-10 od 2. listopada 2024. odbijen tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika od 8. svibnja 2025. kojim je odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu KP, državljaninu Ruske Federacije (sa kojim tužiteljica tvrdi da je sklopila brak u vjerskom obliku), uz obrazloženje da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 20. i 21. Zakona.

13. Sud uvažava pravne stavove izražene u presudi Suda Europske unije C-652/16 da u predmetu međunarodne zaštite treba uzeti u obzir i prijetnje od proganjanja i ozbiljne nepravde i članu obitelji tražitelja zaštite. Međutim, u konkretnom slučaju s obzirom na godine života tužiteljice te sklapanje vjerskog braka u Republici Hrvatskoj sa osobom kojoj nije odobrena međunarodna zaštita, ne ukazuju na to da tužiteljica, odrasla žena koja je zasnovala svoju obitelj, ispunjava uvjete za odobrenje međunarodne zaštite, pa okolnost da bi, eventualno njezinom, također odraslom, bratu s kojim je napustila zemlju podrijetla bila odobrena međunarodna zaštita, ne ukazuje na postojanje osnovanog razloga od proganjanja.

14. U odnosu na ostale navode u žalbi, valja istaći da je Bosna I Hercegovina (dalje: BiH) iz koje je tužiteljica ušla u Republiku Hrvatsku, a nakon što je napustila Kazahstan i Tursku u kontekstu međunarodne zaštite sigurna treća zemlja, materijalni propisi na snazi u BiH definiraju procedure i nadležna tijela te Sud nije našao zabilježene relevantne podatke o tome da bi povratkom u BiH tužiteljici bilo povrijeđeno neko temeljno ljudsko pravo niti je tužiteljica dostavila neki dokaz o tome. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja o ciljanoj migraciji.

15. Slijedom navedenog, pravilno odbijen zahtjev tužiteljice za međunarodnu zaštitu jer nisu ispunjeni uvjeti iz članka 20. i 21. Zakona.

16. Žalbeni navodi nisu osnovani i nisu od utjecaja na drugačiju odluku u predmetnoj upravnoj stvari.

17. Odluka o trošku utemeljena je na odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi troškove spora ako zakonom nije drukčije propisano.

18. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 17. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Snježana Horvat-Paliska