Poslovni broj: Usž-1944/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Željke Zrilić Ježek i Blanše Turić, članice vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja AUTO ENERGY d.o.o., Bjelovar, Šetalište dr. Ivše Lebovića 29-31, OIB: 92081417777, zastupanog po opunomoćenici Jacinti Špehar Toš, odvjetnici u Bjelovaru, Brune Bušića 2a, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-3395/2023-8 od 24. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 17. rujna 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja AUTO ENERGY d.o.o. i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-3395/2023-8 od 24. siječnja 2025.
Obrazloženje
1. Osporavanom presudom Upravnog suda u Splitu odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-471-02/23-01/72, urbroj: 513-04-23-2 od 28. travnja 2023. i rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Bjelovar, klasa: UP/I-471- 02/21-01/66, urbroj: 513-07-07/23-11 od 13. veljače 2023. te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
2. Navedenim prvostupanjskim rješenjem od 13. veljače 2023. tužitelju je utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2019. u iznosu od 6.304,45 eura, kamate zbog nepravodobno plaćenog poreza do dana sastavljanja Zapisnika u iznosu od 852,73 eur te mu je naloženo na za to propisane račune uplatiti naprijed navedenu obvezu kao i obračunati i uplatiti pripadajuće kamate do dana uplate navedene porezne obveze. Također naloženo je da provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama te mu je određen rok od 8 dana za izvršenje poreznog rješenja od dana njegove izvršnosti.
3. Protiv navedene presude tužitelj podnosi žalbu u kojoj navodi kako smatra da je pristup tuženika predmetu spora potpuno pogrešan i da je slijedom toga tužitelju kao poreznom obvezniku nepravilno i neosnovano obračunan porez na dodanu vrijednost. Poziva se na odredbu članka 96. Zakona o porezu na dodanu vrijednost kao i na odredbu članka 188. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost te ističe kako se u Zapisniku navodi da se u nabavnu cijenu ne mogu uključiti troškovi koje je imao preprodavatelj radi pripreme dobara za prodaju te da kod posebnog postupka oporezivanja marže za rabljena dobra u prodajnu cijenu uključuju svi izdaci koji su izravno povezani s isporukom rabljenog vozila, poreze, carine, pristojbe i slična davanja i sporne izdatke kao što su provizije, troškovi pakiranja, prijevoza i troškovi osiguranja osim izdataka koje je porezni obveznik platio i u ime i za račun kupca i koje se evidencije unose kao prolazne stavke. Međutim, niti u Zakonu niti u Pravilniku nije tako izrijekom navedeno te je tužitelj, držeći se teksta Zakona, smatrao da troškove koje je imao prilikom uvoza vozila u zemlju ima pravo staviti u nabavnu cijenu vozila (carine, homologacija vozila). Nadalje, Zapisnikom je također navedeno da je tužitelj u nabavnu cijenu uključivo zavisne troškove te da se u nabavnu cijenu ne mogu uključiti troškovi koje je imao preprodavatelj radi pripreme dobara za prodaju, a koji stav tužitelj osporava jer smatra da je protivan odredbi članka 96. Zakona. Smatra kako je odredbama Zakona i Pravilnika izrijekom navedeno da samo troškovi popravaka ne ulaze u nabavnu vrijednost već u razliku u cijeni, odnosno maržu. Radi navedenog, tužitelj smatra da troškovi koje je uključio u nabavnu cijenu (prijevoz, zbrinjavanje otpada, homologacija, posredovanja – prijave poreza na promet motornim vozilima i slično) nisu navedeni da ih se ne smije uključiti, pa je stoga pristup tuženika na štetu tužitelja i potpuno pogrešan jer tuženik zakonske odredbe pogrešno tumači, a ne onako kako je iste zakonodavac propisao. Slijedom navedenog, predlaže da se pobijana presuda preinači sukladno iznesenim žalbenim razlozima podredno da se presuda poništi i predmet vrati na ponovni postupak.
4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Iz priloženog spisa predmeta proizlazi da je Porezna uprava, Područni ured Bjelovar obavio kod tužitelja porezni nadzor poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2019. o čemu je sastavljen Zapisnik od 29. prosinca 2022., a kojim je tužitelju utvrđena veća porezna osnovica poreza na dodanu vrijednost za naznačeno razdoblje. Uvidom u dokumentaciju spisa predmeta proizlazi kako je osnovna djelatnost tužitelja za kontrolirano razdoblje bila nabava i prodaja rabljenih motornih vozila te je utvrđeno kako za isto razdoblje netočno utvrđuje poreznu osnovicu na koju primjenjuje poseban postupak oporezivanja marže. Isto je za posljedicu imalo i manje obračunati i plaćeni PDV na maržu.
7. Tužitelj u bitnome ističe istovjetne prigovore u upravnom postupku kao i u upravnom sporu, a na koje je već odgovoreno i osporenim rješenjem kao i prvostupanjskom presudom, na koje su dani jasni i iscrpni razlozi. Naime, osnovni prigovor tužitelja odnosi se na pitanje koji se troškovi uključuju u nabavnu vrijednost rabljenih vozila kada se primjenjuje poseban postupak oporezivanja marže.
8. Prvostupanjski sud pravilno se poziva na odredbu članka 95. i 96. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ 73/13. – 106/18. – dalje u tekstu: Zakon) te na odredbu članka 188. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ 79/13. – 128/17. – u daljnjem tekstu: Pravilnik) iz kojih odredbi proizlazi da se u poreznu osnovicu za isporuku rabljenog vozila ne uključuju zavisni troškovi nabave motornog vozila već je to isključivo razlika između prodajne i nabavne cijene isporučenih dobara umanjena za iznos PDV-a koji je sadržan u toj marži. Naime, nabavna cijena u svrhu utvrđivanja porezne osnovice kod primjene posebnog postupka oporezivanja marže, sukladno odredbi članka 96. Zakona, je naknada koju je tužitelj platio svom dobavljaču za vozilo odnosno vrijednost iz kupoprodajnog ugovora no ne i zavisni troškovi koje je tužitelj imao, kao na primjer prijevoz, zbrinjavanje otpada, porez na motorna vozila i slično, a što je tužitelj uključivao u navedenu cijenu.
9. Slijedom navedenog osnovan je zaključak prvostupanjskog suda da su rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela zakonita te da u upravnom postupku koji je prethodio donošenju rješenja nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari niti je pogrešno primijenjen pravni propis na temelju kojeg se riješila ova upravna stvar, slijedom čega je prvostupanjski sud na temelju odredbe članka 116. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Prvostupanjski sud pravilno je primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima i u obrazloženju svoje presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a koje prihvaća i ovaj Sud.
10. Kako tužitelj razlozima u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude niti ovaj Sud utvrđuje postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti trebalo je na temelju odredbe članka 135. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu 17. rujna 2025.
Predsjednik vijeća
Boris Marković
