Poslovni broj: Usž-4363/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

Frankopanska 16

U IME   REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Blanše Turić , predsjednice vijeća , Borisa Markovića i Željke Zrilić Ježek , članova vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović zapisničarke , u upravnom sporu tužiteljice VViz [adresa], [adresa], koju zastupa opunomoćenica Ana Šoštarec , odvjetnica u Zagrebu , Draškovićeva 62 , protiv tuženika Službenog suda u Zagrebu , Maksimirska 63 , uz sudjelovanje zainteresiranih osoba Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu , Savska 41 , radi udaljenja iz službe, odlučujući o žalbama tuženika i zainteresiranih osoba izjavljenim protiv presude Upravnog suda u Zagrebu , poslovni broj: Us I-2740/2017-8 od 24. siječnja 2019. , na sjednici vijeća održanoj 17. rujna 2025.

pretpostavljam da je

I. Poništava se presuda Upravnog suda u Zagrebu , poslovni broj: Us I- 2740/2017-8 od 24. siječnja 2019.

II. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Službenog suda u Zagrebu , klasa: UP/II-114-07/17-01/2 , urbroj: 515-30/6-17-3 od 29. kolovoza 2017. i rješenja Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu , broj: P -40/17 od 18. srpnja 2017.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu , poslovni broj: UsI-2740/2017-8 od 24. siječnja 2019. poništeno je rješenje Službenog suda u Zagrebu , klasa: UP/II -114-07/17-01/2 , urbroj: 515-30/6-17-3 od 29. kolovoza 2017. (točka I. izreke presude), poništeno je rješenje Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu , broj: P -40/17 od 18. srpnja 2017. (točka II. izreke presude), naloženo je tuženiku da tužitelji nadoknade troškove upravnog spora. u iznosu od 6.250,00 kn (točka III. izreke presude) te je odbijen zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troškova upravnog spora (točka IV. izreke presude).

2. Protiv navedene presude žalbu je 12. veljače 2019. podnijela zainteresirana osoba i to zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi da je protiv tužiteljice kao službenice u Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Općinsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici podiglo dana 30. lipnja 2017. optužnicu u kaznenom predmetu K-DO-119/17 zbog kaznenog djela protiv imovine – krađom iz članka 228. stavka 1. Kaznenog zakona/11, a koja optužnica je rješenjem Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj: Kov- 641/17 od 20. srpnja 2017. potvrđena, a postupak udaljenja iz službe započeo je dana 30. lipnja 2017. i postupak pred sudom je u tijeku. Dakle, nesporno je da je postupak o pravu tužiteljice odnosno postupak udaljenja iz službe s pravom naknade plaće u iznosu od 80% od plaće isplaćene u mjesecu lipnju 2017. pokrenut nakon stupanja na snagu novog Zakona o radu te se smatra da se isti ima provodi po odredbama novog Zakona o radu. Pri tome, posebno treba imati na umu i činjenicu da je tužiteljica optužena za kazneno djelo protiv imovine – krađom, dakle za kazneno djelo za koje se progon poduzima po službenoj dužnosti te da, iako je djelo počinjeno izvan radnog vremena službenice, naštetilo je ugledu njenog poslodavca odnosno Županijskog državnog odvjetništva kao pravosudnog tijela ovlaštenog za poduzimanje progona počinitelja i takvih kaznenih djela. Ističe da je tužiteljica imenovana sindikalnim povjerenikom sukladno odredbama starog Zakona o radu, te je prema tim odredbama imala pravo i dužnost kod poslodavca štititi i promicati prava i interese članova sindikata i ta se prava mogu ostvarivati na način koji ne šteti poslovanju poslodavca. Međutim, smatra da je nesporno da je tužiteljica svojim ponašanjem postupila na način koji bitno utječe na poslovanje poslodavca te ugled Državnog odvjetništva u cjelini. Protivno stavu prvostupanjskog suda, smatra da sindikalni povjerenik koji je imenovan prema odredbama Zakona o radu („Narodne novine“ 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13.) nema neograničen status sindikalnog povjerenika obzirom na odredbe novog Zakona o radu te intenciju zakonodavca. Smisao ove zakonske norme jest uređenje postupka imenovanja sindikalnih povjerenika te je logično kada u prijelaznim i završnim odredbama nije propisano trajanje zakonske zaštite sindikalnih povjerenika koji ne ispunjavaju kriterij utvrđen novim Zakonom o radu, da isti ne uživaju zakonsku zaštitu od dana stupanja na snagu novog Zakona. Zainteresirana osoba predlaže da ovaj Sud donese presudu kojom će poništiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev odnosno podredno poništiti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno postupanje.

3. Tuženik je podnio žalbu protiv prvostupanjske presude dana 15. veljače 2019. te presudu pobija iz svih zakonom propisanih razloga u cijelosti te u bitnome navodi da je prvostupanjski sud u osporenoj presudi pogrešno primijenio materijalno pravo jer je zauzeo stav da tužiteljici nije prestao status sindikalne povjerenice iako je odredbom članka 187. Zakona o radu („Narodne novine“ 93/14.) postrožen kriterij koji se odnosi na imenovanje sindikalnog povjerenika, a prema kojem kriteriju tužiteljica više nije ispunjavala uvjete za sindikalnu povjerenicu. U tom smislu očigledno je da status službenice na koji se poziva nije usklađen s izmijenjenim propisima prema kojima uopće više ne ispunjava uvjete za isti slijedom čega se uopće ne može smatrati da ista ima status sindikalne povjerenice. Smatra da je intencija zakonodavca kod donošenja novog Zakona o radu, koji u članku 187. stavku 2. propisuje da sindikati mogu imenovati sindikalnog povjerenika isključivo u slučaju u kojem imaju najmanje 5 zaposlenika kod određenog poslodavca, bila je suzbijanje zlouporaba koje se pojavljuju pri imenovanju tih povjerenika, a što jasno proizlazi iz nacrta novog Zakona o radu. Tužiteljica je bila jedini član Novog sindikata kod svog poslodavca Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu, kod kojega taj sindikat uopće ne djeluje. Tužiteljica je odmah po učlanjenju u navedeni sindikat postala i sindikalni povjerenik i to u vrijeme kada je bilo izgledno pokretanje disciplinskog postupka zbog teške povrede službene dužnosti, a sve u svrhu korištenja zaštite koju taj povjerenik ostvaruje. Dakle, proizlazi da tužiteljica od samog početka uopće nije konzumirala položaj sindikalne povjerenice u smislu ispunjavanja obveza koje iz tog položaja proizlaze već je isti iskoristila isključivo kao manevar i zaštitu protiv pokretanja postupka zbog povrede službene dužnosti i udaljenja iz službe. Stoga joj se taj status ne može priznati niti u ovom predmetu, postupku udaljenja, poglavito imajući u vidu da je došlo do promjene zakonskih propisa, da ista ne ispunjava uvjete za istu funkciju slijedom čega očito i njen status uopće formalno nije usklađen s novim propisima jer to nije niti mogao biti. Dakle, kako ista nema status sindikalne povjerenice, onda ne može niti uživati privilegije koje iz tog statusa proizlaze, naročito stoga što je i ranije spomenutim sudskim odlukama utvrđeno da ista nije obavljala nikakve sindikalne aktivnosti iz čega jasno proizlazi isključiva namjera tužiteljice da tim statusom manipulira u sudskim postupcima koji su uslijedili. Tuženik predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu i poništi pobijanu presudu te donese odluku o odgodi izvršenja iste do pravomoćnosti presude.

4. Tužiteljica u odgovoru na žalbe zainteresirane osobe i tuženika u bitnom navodi da su navodi glede statusa tužiteljice kao sindikalne povjerenice paušalni, ničim potkrijepljeni te neutemeljeni. Naime, isti su protivni ustavnom jamstvu na sindikalno udruživanje i slobodu sindikalne djelatnosti koja se uređuje pravilima samog sindikata te koju uz Ustav Republike Hrvatske štite i odredbe brojnih međunarodnih ugovora. Odluka o njezinom imenovanju sindikalnom povjerenicom (a taj status ima već dugi niz godina, što je razvidno iz presuda na koje se poziva tuženik, ali i dokumentacije u spisu ovog postupka), nikada nije obesnažena, niti je ista mogla prestati ex lege stupanjem na snagu Zakona o radu („Narodne novine“ 93/14.) budući da navedeni propis isto nije odredio u svojim normama. Neosnovano je i pozivanje na mišljenje ministarstva, budući da isto nije izvor prava, a tumačenje pravnih propisa zadatak je i nadležnost suda. Tužiteljica predlaže da ovaj Sud odbije žalbu tuženika i zainteresirane osobe te potvrdi prvostupanjsku presudu uz dodatni nalog tuženiku da joj nadoknadi trošak žalbenog postupka, odnosno trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 3.906,25 kn.

5. Žalbe tuženika i zainteresirane osobe su osnovane.

6. Presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž- 1853/2019-2 od 17. rujna 2020. poništena je presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2740/2017-8 od 24. siječnja 2019. (točka I. izreke presude), odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenje Službeničkog suda u Zagrebu, klasa: UP/II-114-07/17-01/2, urbroj: 515-30/6-17-3 od 29. kolovoza 2017. i rješenja Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu, broj: P-40/17 od 18. srpnja 2017. (točka II. izreke presude) te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora (točka III. izreke presude).

7. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-5879/2020 od 5. prosinca 2024. ustavna tužba je usvojena te je ukinuta presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usž-1853/2019-2 od 17. rujna 2020. i predmet vraćen Visokom upravom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak. Ustavni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci među ostalim navodi da se protiv sindikalnog povjerenika ne može bez suglasnosti sindikata pokrenuti disciplinski postupak niti se bez te suglasnosti može udaljiti sindikalnog povjerenika iz službe zbog pokretanja kaznenog postupka. Na temelju konkretnog slučaja, Ustavni sud utvrđuje da iz činjenica utvrđenih tijekom prvostupanjskog postupka proizlazi da je izvršni odbor Novog sindikata podnositeljicu imenovao svojom sindikalnom povjerenicom te je njezin poslodavac bio upoznat s tom činjenicom. Također, utvrđeno je da je protiv podnositeljice pokrenut kazneni postupak zbog počinjenja kaznenog djela protiv imovine – krađe na temelju otpužnice od 30. lipnja 2017. te da poslodavac podnositeljice nije imao suglasnost Novog sindikata za pokretanje postupka protiv podnositeljice zbog povrede službene dužnosti. Navodi da je Visoki upravni sud zauzeo stajalište da je pravo podnositeljice kao sindikalnog povjerenika prestalo stupanjem na snagu Zakona o radu („Narodne novine“ 93/14. – u daljnjem tekstu: ZOR/14.) jer podnositeljica ne ispunjava uvjete za imenovanje sindikalnom povjerenicom propisane člankom 187. stavkom 2. ZOR/14. Nadalje, Ustavni sud upućuje na dosadašnju praksu u kojoj je iznio stajalište da pretjerani formalizam u odlučivanju postoji onda kada su pravna stajališta proizvod "mehaničke" primjene pozitivnog prava, bez uzimanja u obzir konteksta i bez sagledavanja pravnog problema kao jedinstvene cjeline. S aspekta zaštite ustavnih prava podnositelj ice, ali i s aspekta temeljnih vrijednosti ustavnog poretka Republike Hrvatske, takva je primjena pozitivnog prava na konkretne slučajeve neprihvatljiva. Stoga je Ustavni sud ocijenio da je Visoki upravni sud zanemario odlučne navode podnositeljice i nesporno utvrđene činjenice (da je izvršni odbor Novog sindikata podnositeljicu imenovao svojom sindikalnom povjerenicom te je poslodavac podnositeljice bio upoznat s tom činjenicom) i u tom smislu nije dao dostatne i relevantne razloge za primjenu članka 187. stavka 2. ZOR/14 u konkretnom slučaju. Stoga je mehaničkom primjenom prava bez uvažavanja specifičnih okolnosti slučaja poništio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev podnositeljice za poništenje upravnih rješenja na koji način je propustio ispuniti svoju svrhu propisanu člankom 19. stavkom 2. Ustava.

8. S obzirom da je navedenom odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske predmet vraćen ovom Sudu na ponovno suđenje, ovaj Sud je postupajući po navedenom proveo ponovni postupak te je ocijenio da su žalbe tuženika i zainteresirane osobe osnovane.

9. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama određenim člankom 73. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.), ovaj Sud je utvrdio da su osnovani žalbeni razlozi tuženika i zainteresirane osobe, zbog kojih se presuda pobija.

10. Iz spisa predmeta dostavljenog ovom Sudu uz žalbu proizlazi da je tužiteljica rješenjem Županijsko državnog odvjetništva u Zagrebu od 18. srpnja 2017. udaljena iz službe s danom 18. srpnja 2017., zbog pokrenutog kaznenog postupka, s tim da udaljenje iz službe traje do okončanja kaznenog postupka, a za vrijeme udaljenja iz službe određeno je da će se tužiteljici isplaćivati naknada plaće u iznosu od 80% plaće isplaćene u mjesecu lipnju 2017. te je odlučeno da žalba ne odgađa izvršenje rješenja.

11. Protiv navedenog rješenja tužiteljica je podnijela žalbu Službeničkom sudu u Zagrebu koji je svojim rješenjem od 29. kolovoza 2017. djelomično usvojio žalbu tužiteljice na način da je preinačio točku I. izreke rješenja Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu od 18. srpnja 2017. tako da se tužiteljica udaljuje iz službe s danom izvršnosti rješenja o udaljenju iz službe, dok je u preostalom dijelu žalba tužiteljice odbijena kao neosnovana.

12. Među strankama u konkretnoj stvari nije sporno da je protiv tužiteljice optužnicom od 30. lipnja 2017. pokrenut kazneni postupak zbog počinjenja kaznenog djela protiv imovine – krađe na način kako je to pobliže naznačeno činjeničnim opisom njezinog postupanja, te prvostupanjski sud slijedom te okolnosti utvrđuje da su postojale na zakonu propisane pretpostavke za udaljavanje iz službe, budući se, stavljanjem na teret počinjena takvog kaznenog djela i s obzirom na specifičnu nadležnost zainteresirane osobe, može smatrati kako se istim nanosi šteta interesima te službe, no međutim, prvostupanjski sud navodi i kako u predmetu nije sporno da od Novog sindikata nije ishođena suglasnost za udaljenje iz službe, odnosno s rada zbog pokretanja kaznenog postupka. Naime, prema obavijesti Novog sindikata od 30. ožujka 2012. proizlazi je Županijsko državno odvjetništvu u Zagrebu, kao poslodavac tužiteljice upoznato s tim da je izvršni odbor tog sindikata tužiteljicu imenovao svojom sindikalnom povjerenicom, pa slijedom toga tužiteljica uživa zaštitu sukladno članku 249. Zakona o radu.

13. Prema ocjeni ovoga Suda u konkretnom slučaju tužiteljica nije sukladno odredbi članka 249. stavka 1. Zakona o radu („Narodne novine“ 149/09., 61/11. i 73/13. – u daljnjem tekstu: ZOR/09) i članka 95. stavka 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ 104/13., 150/13., 153/13., 71/16. i 123/16.) kao sindikalni povjerenik, stekla pravo da se, bez sindikalne suglasnosti, ne može udaljiti iz službe, odnosno s rada, zbog pokretanja kaznenog postupka, jer takvo pravo egzistira sve do trenutka dok ono izrekom neke odluke, ili po sili zakona ne prestane.

14. Tuženik i zainteresirana osoba u svojim žalbama osnovano navode da je navedeno pravo tužiteljice prestalo stupanjem na snagu ZOR/14 iz razloga jer istim nije propisano trajanje zakonske zaštite ranije imenovanih sindikalnih povjerenika koji više ne ispunjavaju uvjete za imenovanje.

15. Prema odredbi članka 187. stavka 2. ZOR/14, sindikati koji imaju najmanje 5 zaposlenih kod određenog poslodavca mogu imenovati ili izabrati jednog ili više sindikalnih povjerenika.

16. U prijelaznim i završnim odredbama ZOR/14 nije propisano trajanje zakonske zaštite sindikalnih povjerenika koji su imenovani sukladno odredbama ZOR/09, te prijelazne i završne odredbe propisuju da postupci ostvarivanja i zaštite prava radnika započeti prije stupanja na snagu ovog Zakona, dovršit će se po odredbama ranijeg Zakona o radu.

17. Strankama u ovom upravnom sporu nije sporno da je tužiteljica jedini član Novog sindikata pri Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu i ujedno sindikalna povjerenica, pa sukladno odredbama ZOR/14 nisu ispunjeni kriteriji za imenovanje tužiteljice sindikalnom povjerenicom. Naime, tužiteljica kao sindikalna povjerenica ima pravo kod poslodavca štititi i promicati prava i interese članova sindikata, no međutim, u konkretnom slučaju, kada nema drugih članova Novog sindikata i kada je tužiteljica jedini član, upitno je pitanje smisla statusa sindikalne povjerenice.

18. Dakle, budući da u prijelaznim i završnim odredbama ZOR/14 nije propisano trajanje zakonske zaštite sindikalnih povjerenika koji su imenovani sukladno odredbama ranijeg Zakona o radu, a ne ispunjavaju kriterij iz novog Zakona o radu, prema ocjeni ovoga Suda takvi sindikalni povjerenici ne uživaju zakonsku zaštitu od dana stupanja na snagu ZOR/14, odnosno od 7. kolovoza 2014. Naime, pravilno smatraju tuženik i zainteresirana osoba da je intencija zakonodavca bila izbjegavanje zlouporabe u praksi u vezi zaštite sindikalnih povjerenika, te novim Zakonom o radu iz 2014. nije onemogućen rad sindikatima, dakle i sindikalnim povjerenicima u zaštiti sindikalnih prava zaposlenika nego su promijenjeni uvjeti za imenovanje sindikalnih povjerenika te je svim sindikatima omogućeno imenovanje novih povjerenika koji kod određenog poslodavca imaju najmanje pet sindikalno organiziranih članova i koji uživa zaštitu od neopravdanog otkaza ili drugog progona koji bi im ograničio pravo na rad. Dakle, sindikalni povjerenik koji je imenovan prema odredbama ZOR/09 nema neograničen status sindikalnog povjerenika s obzirom na odredbe ZOR/14 te intenciju zakonodavca da uredi postupak imenovanja sindikalnih povjerenika, u situaciji kada u prijelaznim i završnim odredbama nije propisano trajanje zakonske zaštite sindikalnih povjerenika koji ne ispunjavaju kriterij utvrđen ZOR/14, isti ne uživaju zakonsku zaštitu od dana stupanja na snagu ZOR/14.

19. Prema ocjeni ovoga Suda smisao odredbe članka 197. ZOR/14. jest uređenje postupka imenovanja sindikalnih povjerenika pa je logično da je u situaciji kada u prijelaznim i završnim odredbama nije propisano trajanje zakonske zaštite sindikalnih povjerenika koji ne ispunjavaju kriterij utvrđen navedenom odredbom ZOR/14., da isti ne uživaju zakonsku zaštitu od dana stupanja na snagu Zakona. Naime, navedena odredba ZOR/14. propisuje da sindikati mogu imenovati sindikalnog povjerenika isključivo u slučaju u kojem imaju najmanje pet zaposlenika kod određenog poslodavca, a tužiteljica je jedini član Novog sindikata kod svog poslodavca Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu kod kojeg taj sindikat uopće ne djeluje, a tužiteljica je odmah po učlanjenju u navedeni sindikat postala i sindikalni povjerenik i to u vrijeme kada je bilo izgledno pokretanje disciplinskog postupka zbog teške povrede službene dužnosti pa je očito da je taj status ishodila u svrhu korištenja zaštite koju sindikalni povjerenik ostvaruje.

20. Dakle, u konkretnom slučaju očigledno je da status tužiteljice na koji se poziva nije usklađen s izmijenjenim propisima prema kojima tužiteljica više uopće ne ispunjava uvjet za isti pa se uopće ne može smatrati da tužiteljica ima status sindikalnog povjerenika.

21. Imajući na umu navedeno ovaj Sud nalazi da su u konkretnom slučaju bile ispunjene pretpostavke za donošenje rješenja o udaljenju tužiteljice iz službe sukladno odredbi članka 112. stavka 1. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“ 92/05., 140/05., 142/06., 77/07., 107/07., 27/08., 34/11., 49/11., 150/11., 34/12., 49/12., 38/13., 1/15., 138/15. i 61/17.), a iz razloga jer je u trenutku donošenja rješenja o udaljenju tužiteljice iz službe bila podignuta optužnica u kaznenom predmetu K-DO-119/17 zbog kaznenog djela protiv imovine – krađe iz članka 228. stavka 1. Kaznenog zakona/11 o čemu je zainteresirana osoba Županijsko državno odvjetništvo obavješteno 30. lipnja 2017.

22. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 74. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima uvažiti žalbe tuženika i zainteresirane osobe i odlučiti kao u izreci ove presude.

23. S obzirom da tužiteljica nije uspjela u predmetnom upravnom sporu, istoj ne pripada pravo na naknadu troškova upravnog spora sukladno odredbi članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima .

U Zagrebu , 17. rujna 2025.

Predsjednica vijeća :

Blanša Turić