Poslovni broj: Usž-3772/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednik vijeća, Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek, članica vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Autoglobal d.o.o., OIB: 41544419096, Jurdani, Mučići 88, kojeg zastupa opunomoćenica Sanja Bravar, odvjetnica u Rijeci, Riva 4, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, OIB: 18683136487, Zagreb, Katančićeva 5, radi poreza na dobit i dohodak, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci poslovni broj: Us I- 2237/2023-15 od 18. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 17. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Rijeci poslovni broj: Us I-2237/2023-15 od 18. srpnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Rijeci točkom I. izreke odbijen je tuženi zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/22-01/321, urbroj: 513-04-23-4 od 31. kolovoza 2023. Točkom II. izreke odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Osporenim rješenjem tuženika od 31. kolovoza 2023. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, Klasa: UP/I-471-02/22-01/68, Urbroj: 513-07-08/22-1 od 15. srpnja 2022. Tim rješenjem tužitelju se utvrđuje manje obračunani porez na dobit za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2019. uz obračun kamata. Nadalje, za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2020. tužitelju se utvrđuje manje obračunani porez na dobit uz obračun kamata te poreza na dohodak i prirez porezu na dohodak uz obračun kamata. Nadalje tim rješenjem nalaže se tužitelju da uplati utvrđene porezne obveze i provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama.

3. Protiv označene presude tužitelj je izjavio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. Tužitelj u bitnome ističe da je prvostupanjski sud propustio uzeti u obzir isprave dostavljene od strane tužitelja i to Ugovor o kupoprodaji nekretnine za kč. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i interni ugovor o kupoprodaji koji je sklopljen istog dana, iz kojih je razvidno da je VM u naravi kupila tek manji dio nekretnine koji dio će se formalno izdvojiti po provedbi parcelacije. Nadalje ističe da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti dokazni prijedlog tužitelja te saslušati svjedoka VM na navedenu okolnost kako bi se sa sigurnošću utvrdile sporne činjenice u ovom sporu. Nadalje tužitelj ističe da je prvostupanjski sud propustio razjasniti zbog čega se ne mogu prihvatiti kao vjerodostojni navodi tužitelja da se radilo o nizu cesija i prijenosa potraživanja koji su na kraju doveli do obveze tužitelja prema jedinom osnivaču NM, a ne prihodu tužitelja. Pojašnjava da kao glavni razlog za navedeno prvostupanjski sud ističe to što pozajmica od strane NM zbog čega je pokrenut cjelokupni pravni posao nije uplaćena na žiro račun društva Liberium d.o.o. Pozajmica od strane NM nije uplaćena na račun društva Liber ium d.o.o. već društvu Flavio nekretnine d.o.o. u ime i za račun društva Liber ium d.o.o., stoga ima zakonsko pravo na povrat plaćenog iznosa (pozajmice). Tužitelj smatra da je prvostupanjski sud morao utvrditi da bez obzira što navedeni pravni poslovi nemaju podlogu u knjigovodstvenoj dokumentaciji tužitelja (zbog razloga koji su detaljno opisani u tužbi) to ne znači da se samim time radi o nevjerodostojnoj dokumentaciji. Tužitelj nadalje ističe da je prvostupanjski sud propustio razmotriti navode tužite lja iz tužbe koji se odnose na to da je tužitelj imao u interesu kupiti isključivo one komercijalno interesantne nekretnine i da one čine glavninu vrijednosti i većinu isplaćene kupoprodajne svote te da je slijedom navedenog nesporno da je tužitelj knjiženjem iznosa od 72.180,00 kn na kontu 7100 "Troškovi prodane dugotrajne imovine" oštetio jedino sebe obzirom da je vrijednost prodanog zemljišta daleko vrjednija o knjiženog iznosa. Nadalje navodi da je prvostupanjski sud neosnovano utvrdio da se radi o porezno nepriznatom rashodu, kada je tužitelj proknjižio rashode po osnovi ulaznih računa trgovačkog društva Ingressum d.o.o. i ostalih pravnih osoba. Naime, tužitelj je platio knjigovodstvene usluge povezanim trgovačkim društvima, za što je po plaćanju knjigovodstvenih usluga iste fakturirao povezanim pravnim osobama, što je iskazano kao prihod društva. Upravo iz tog razloga, nesporno je da je tužitelj osnovano knjižio rashode te je uvećanje porezne osnovice u iznosu od 15.040,00 kn u cijelosti neosnovano. Tužitelj također ističe da je prvostupanjski sud propustio razmotriti navode tužitelja iz tužbe koji se odnose na zakup unutarnjeg te vanjskog skladišnog-parkiranog prostora na adresi [adresa], Slovenija i mobilne kućice na adresi [adresa], a radi obavljanja gospodarske djelatnosti. Tužitelj ističe da je 2011. godine uspio pokrenuti posao te je unio šest vozila u Sloveniju, što dokazuju i CMR-ovi priloženi tužbi te je također vidljivo da je obavljao turističku djelatnost vezano za zakup mobilne kućice u [adresa]. Zaključno u odnosu na utvrđenu obvezu, s osnove poreza na dohodak od kapitala za 2020. tužitelj navodi kako se obrazloženje prvostupanjskog suda svodi na to da je porezno tijelo utvrdilo da u poslovnim knjigama tužitelja nisu evidentirane gotove uplate člana društva (pozajmice) već su neutemeljenim knjiženjima stvorene nepostojeće obveze društva prema članu društva. Tužitelj ističe da je i na ročištu pred sudom izjavio da zbog specifičnog poslovanja tužitelja pozajmice nisu uplaćivane na račun društva već je on vršio isplate u gotovini prema strankama društva koje je onda knjiženo kao pozajmica njega kao člana društva prema tužitelju. Tužitelj iz navedenih razloga predlaže ovom Sudu da poništi prvostupanjsku presudu te otkloni nedostatke i presudom riješi stvar na način da poništi rješenje tuženika ili podredno predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Tužitelj ujedno i predlaže da mu se nadoknade troškovi za sastav žalbe.

4. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanih člankom 134. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24. - dalje: ZUS) ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda osporava niti razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je kod tužitelja proveden porezni nadzor o čemu je sastavljen Zapisnik 23. svibnja 2022. kojim je utvrđeno, a pregledom dokumentacije, poslovnih knjiga i drugih isprava da tužitelj za 2019. i 2020. nije točno obračunao niti platio obvezu propisanog poreza na dobit i poreza na dohodak. U odnosu na povećanje porezne osnovice poreza na dobit za 2019. s osnove prodaje vlastitog zemljišta u k. o. [katastarska općina] kupcu VM, porezno tijelo je utvrdilo da je predmetnu nekretninu tužitelj stekao pravnim poslom prijenosa s dotadašnjeg vlasnika NM kada je u svoje poslovne knjige, po osnovi provedene dokapitalizacije iz svibnja 2010. knjižio ukupan iznos od 247.000,00 kn, a što iznosi 1.436,04 kn po m[2] . Međutim, porezno je tijelo utvrdilo da je stvarna tržišna vrijednost nekretnine iznosila 189,43 kn/m[2] , a ne 1.436,04 kn/m što dokazuje izjava direktora i vlasnika tužitelja NM, kao i činjenica da je VM istog dana kada je od tužitelja kupila tu nekretninu od drugog prodavatelja kupila 88,5 m[2] susjedne nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] za iznos kupoprodajne cijene od 189,43 kn/m[2] . Porezno je tijelo stoga zaključilo da je tužitelj pri prodaji vlastitog zemljišta propustio iskazati stvarnu tržišnu vrijednost navedenog zemljišta u poslovnim knjigama , budući da je odredbom članka 39. stavka 2. Pravilnika o porezu na dobit („Narodne novine“ 95/05. – 1/19.) propisano da se revalorizacijska pričuva koja je formirana pri procjeni imovine od dana početaka primjene Zakona uključuje u poreznu osnovicu nakon prodaje ili otuđenja na drugi način imovine od koje je revalorizacijska pričuva oblikovana.

8. Prvostupanjski je sud ocijenio neosnovanim i navod tužitelja, kojeg ponavlja i u žalbi da predmetom kupoprodaje nije bila cijela nekretnina već samo njen manji dio. Prvostupanjski je sud utemeljeno odbio dokazni prijedlog tužitelja da se u tijeku spora sasluša svjedok VM te izvrši očevid na spornoj nekretnini budući da je uvidom u zemljišnoknjižni izvadak utvrđeno da je kupac po provedenoj kupoprodaji upisan kao vlasnik čitave nekretnine.

9. U odnosu na uvećanje osnovice poreza na dobit za 2019. po osnovi ostalih prihoda tijekom poreznog postupka je utvrđeno da je tužitelj u 2019. u glavnoj knjizi izvršio knjiženje na kontu obveze prema članu uprave NM u iznosu od 1.118.721,56 kn, koji je ispravno trebao knjižiti kao prihod u toj godini. Kronologija poslovnih događaja vezanih uz navedeno knjiženje svoj početak ima u 2015. godini . Naime, nakon što je 2015. godine brisana pravna osoba Flavian nekretnine d.o.o. i nakon što je dana 25. rujna 2019. brisana pravna osoba Liberium d.o.o. porezni obveznik, njegov direktor NM i JM su 5. rujna 2019. zaključili ugovor o prijenosu potraživanja sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine. Porezno tijelo je utvrdilo da je ukupan iznos tužitelju uplaćen dva puta 5. rujna i 9. prosinca 2019. te da tužitelj nije imao izdataka prema brisanom društvu Flavian nekretnine d.o.o. te je na svoj žiro račun ostvario prihod kojeg je propustio iskazati u glavnoj knjizi te u financijskim izvještajima. Tužitelj je na svoj žiro račun ostvario prihod od naknade za prijenos potraživanja, a bez da je pri tome imao bilo kakvih izdataka prema ustupitelju potraživanja Liberium d.o.o., budući da je ustupitelj potraživanja brisan iz sudskog registra kod nadležnog Trgovačkog suda u Rijeci te je prihod bio dužan iskazani u svojoj glavnoj knjizi te u svojim financijskim izvještajima sukladno članku 19. stavku 7. Zakona o računovodstvu („Narodne novine“ 78/15. – 116/18.). Međutim, kako je tužitelj navedeno propustio učiniti to mu je za isti iznos po obavljenom nadzoru uvećana porezna osnovica poreza na dobit za 2019.

10. Nadalje porezno je tijelo utvrdilo uvećanje porezne osnovice za 2019. i na temelju prihoda po osnovi otpisa obveze prema povezanom društvu Liber ium d.o.o. čiji je osnivač i jedini član bio NM. Navedeno povezano društvo tužitelju je u dva navrata ispostavilo račune s PDV-om. Prvostupanjski je sud prihvatio zaključke poreznih tijela da su nevjerodostojni ugovori o ustupu sklopljeni istog dana između tužitelja i povezanog društva Liberium d.o.o. kao i daljnja cesija prema kojoj to društvo ustupa svoja potraživanja od tužitelja na NM, budući da nisu evidentirani u poslovnim knjigama tužitelja niti u financijskim izvještajima društva Liberium d.o.o. Konačno tužitelju je uvećanje porezne osnovice poreza na dobit za 2020. utvrđeno i od prodaje dugotrajne imovine Općini Matulji jer je tužitelj zemljište stekao kupoprodajnim ugovorom od 26. studenoga 2016. po cijeni od 3,80 kn/m[2] , a naknadno prilikom prodaje tog zemljišta 25. kolovoza 2020. neutemeljeno je iskazao trošak prodaje u iznosu od 72.180,00 kn umjesto ispravnog iznosa troška stjecanja u iznosu od 13.372,10 kn, što odgovara umnošku površine prodanog zemljište 3.519,00 m[2] i cijene od 3,80 kn/m . Što se tiče zakupa kuće u [adresa], za koju tužitelj i u žalbi ističe da ju je iznajmljivao, proizlazi da je tijekom poreznog nadzora utvrđeno da prema podacima dobivenima od Turističke zajednice Mošćenička Draga tužitelj tijekom 2020. nije ostvario niti jedno iznajmljivanje na toj adresi.

11. Prema ocjeni ovoga Suda, prvostupanjski je sud dao iscrpne i argumentirane zaključke zbog kojih prihvaća rješenja poreznih tijela utemeljena na poslovnoj dokumentaciji tužitelja i mjerodavnom pravu.

12. Slijedom svega navedenog ovaj Sud ocjenjuje da žalbeni navodi tužitelja ne predstavljaju pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari zbog čega ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe, a posebno jer je riječ o prigovorima koje je tužitelj isticao i u postupku pred prvostupanjskim sudom, o kojima se, kako je već navedeno, prvostupanjski sud detaljno očitovao i s kojim obrazloženjem je suglasan i ovaj Sud.

13. Budući da ovaj Sud nije utvrdio postojanje žalbenih razloga kao niti onih na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS - a žalbu odbiti kao neosnovanu.

14. S obzirom da tužitelj nije uspio u upravnom sporu nema pravo ni na naknadu troškova žalbenog postupka temeljem odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a.

U Zagrebu 17. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Boris Marković