Poslovni broj: Usž-316/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Željke Zrilić Ježek, članova vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ŠZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija u Zagrebu, Galerija Inportane, Iblerov trg 10/VII, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, radi poreza na dohodak, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2445/2022-11 od 13. listopada 2023., na sjednici vijeća održanoj 17. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja ŠZ iz [adresa] i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2445/2022-11 od 13. listopada 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2445/2022-11 od 13. listopada 2023. odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-18/20-01/140, urbroj: 513-04-22-12 od 8. srpnja 2022. (točka I. izreke presude) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke presude).

2. Protiv prvostupanjske presude tužitelj je izjavio žalbu zbog bitne povrede pravila postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da obrazloženje pobijane presude ne sadrži konkretizaciju ni u pogledu primijenjenog materijalnog prava, niti u pogledu analiziranih isprava ili drugih dokaza, a koje je prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir pri donošenju osporavane odluke te je takvim načinom odlučivanja, grubo i na njegovu štetu povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje. U žalbi u bitnom navodi da je tuženik postupio protivno pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženim u presudi prvostupanjskog suda, poslovni broj: Us I-1754/2020 od 5. travnja 2022. Međutim, u konkretnom slučaju u pobijanom rješenju, kao ni u prvostupanjskoj presudi nema niti riječi o njegovim prigovorima iznesenim u tom pravcu, iako su u potpunosti protivni pravnom shvaćanju i primjedbama suda iznesenim u obrazloženju presude prvostupanjskog suda od 5. travnja 2022. Ističe da pobijana presuda ne sadrži ni dostatno obrazloženje u skladu s člankom 60. stavkom 4. Zakona o upravnim sporovima u pogledu osnovnog spornog pitanja, odnosno dosuđene naknade za obavljanje zadaće člana uprave, već se ista, temelji na paušalnom navodu da se utvrđenjem porezne obveze na način kako je to učinjeno u postupku koji je prethodio ovom sporu te osporenim rješenjem uz obrazloženje koje je dano, nije povrijeđen zakon na njegovu štetu. Smatra da pobijana presuda ne sadrži razloge o odbijanju njegovog zahtjeva, unatoč njegovim legitimnim očekivanjima da mu se osigura pravna zaštita ili barem daju dostatna obrazloženja zašto mu u konkretnim okolnostima prvostupanjski sud takvu pravnu zaštitu ne može pružiti. Napominje da je postupanje porezne uprave glede izdavanja ispravka potvrde od 3. travnja 2017., a kako je to detaljno opisao i u tužbi, učinjeno na način da je izdano samoinicijativno i nema pravnog uporišta u odredbama članka 217. Ovršnog zakona, koja izričito propisuje, da potvrda o obračunu poreza, prireza i doprinosa, uključujući i doprinos za individualiziranu kapitaliziranu štednju, u skladu s važećim propisima koji uređuju obračunavanje i plaćanje doprinosa iz plaće i poreza na dohodak, uz naznaku propisanih računa na koje će se uplatiti porez, prirez i doprinosi, uključujući i doprinos za individualnu kapitaliziranu štednju, porezna uprava izdaje na zahtjev stranke, pri čemu takav obračun nema značenje upravnog akta i protiv njega nisu dopušteni pravni lijekovi. Smatra da je na njegov zahtjev porezna uprava odgovorila izdavanjem potvrde od 23. rujna 2015. te je time njegov zahtjev riješen i ispunjen, pa proizlazi da je porezna uprava izdala ispravak potvrde od 3. travnja 2017. bez pravne osnove i bez zahtjeva stranke. Nadalje, ističe da se nikako ne može prihvatiti stajalište tuženika koje akceptira i prvostupanjski sud, prema kojem se u konkretnom slučaju radi o radu, bilo sadašnjem ili budućem, kada se u konkretnom slučaju isključivo radilo o obavljanju funkcije člana uprave. Da se u konkretnom slučaju radi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, potvrđuje i sama presuda prvostupanjskog suda od 5. travnja 2022., koja zauzima stav da on nije bio u radnom odnosu kod Exportdrvo d.d. u relevantnom periodu, već je bio zaposlen kod poslodavca Riječka banka d.d. Stoga se radi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a što potvrđuje i članak 15. stavak 4. Zakona o porezu na dohodak, koji citira i prvostupanjski sud, a koji djelatnost članova skupština i nadzornih odbora trgovačkih društava, upravnih odbora, upravnih vijeća i drugih njima odgovarajućih tijela drugih pravnih osoba razvrstava u zasebnu kategoriju tzv. drugih samostalnih djelatnosti. Predlaže da ovaj Sud poništi prvostupanjsku presudu i rješenje tuženika te rješenje tijela prvog stupanja i naloži prvostupanjskom tijelu da mu izvrši povrat plaćenog iznosa od 19.834,35 eura/149.441,90 kuna s pripadajućim kamatama, kao i da mu nadoknadi trošak žalbenog postupka.

3. Žalba tužitelja dostavljena je tuženiku na odgovor, no međutim tuženik u ostavljenom roku nije dostavio Sudu odgovor na žalbu tužitelja, iako je istu uredno primio.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.), u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Ovaj Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima. Naime, prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 33. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima, presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, jer je održao raspravu 6. listopada 2023., čime se smatra da je strankama u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima dana mogućnost očitovanja o svim činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora te nakon razmatranje svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu članka 55. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno našao da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Sadržaj obrazloženja presude u upravnom sporu propisan je odredbom članka 60. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima, prema kojoj sud u obrazloženju presude izlaže zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, koje činjenice je sud utvrđivao, zašto i kada ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i kako ih je ocijenio. Sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući u sporu i izjasniti se o prijedlozima i prigovorima stranaka o kojima nije iznio razloge tijekom spora.

Žalbeni navodi tužitelja među ostalim se odnose na nedostatnost i nepravilnost obrazloženja pobijane presude, jer prvostupanjski sud nije uzeo u obzir sve tužbene razloge tužitelja i razloge koje je iznosio u upravnom sporu.

7. Prema ocjeni ovoga Suda, tužitelj neosnovano ističe da je pobijana presuda iz tih razloga nezakonita, jer iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud odgovorio na navode koji su bili odlučni za donošenje odluke u konkretnoj upravnoj stvari. Naime, i sam Europski sud za ljudska prava u odnosu na obvezu sudova da obrazlažu svoje odluke, koja obveza proizlazi iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ističe da ta obveza ne podrazumijeva da sudovi trebaju detaljno odgovoriti na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već da se mjera do koje se proteže obveza davanja obrazloženja razlikuje s obzirom na narav odluke i okolnosti konkretnog predmeta (Ajdarić protiv Hrvatske, broj: 20883/09).

Nadalje, treba istaknuti da prema dosljednoj praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske obvezu obrazlaganja odluka ne treba shvaćati kao zahtjev za detaljnim odgovorom na svaki navod, već opseg obrazlaganja odluke ovisi o naravi odluke i okolnostima određenog slučaja, imajući na umu i obrazloženje koje je stranka dobila u nižestupanjskom postupku, koji je prethodio (broj: U-III-1201/18).

8. Ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju pravilno protumačio i primijenio mjerodavno postupovno i materijalno pravo, postupak proveo sukladno zakonu te svoju odluku dostatno i razložno obrazložio, pri tome prihvaćajući razloge koje je iznio i tuženik u pobijanom rješenju, kojim je odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu.

9. Prema podacima u spisu predmeta dostavljenih ovom Sudu uz žalbu proizlazi da je pobijano rješenje tuženika doneseno u izvršenju presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-1754/2020-9 od 5. travnja 2022., kojom je poništeno ranije rješenje tuženika od 12. ožujka 2020. i naloženo tuženiku da u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne presude donese odluku o žalbi tužitelja. Rješenjem tuženika od 8. srpnja 2022., čija zakonitost je u ovom upravnom sporu ocjenjivana, odbijena je žalba tužitelja protiv rješenja tijela prvog stupnja, kojim je tužitelju za razdoblje od veljače do svibnja 1997., od lipnja do prosinca 2000. te od siječnja do ožujka 2001., u odnosu na plaću naplaćenu u ovršnom postupku temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-570/14 od 15. siječnja 2015. utvrđena obveza poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak te doprinosa u ukupnom iznosu od 149.441,90 kuna. U navedenom postupku pred trgovačkim sudom utvrđeno je da su trgovačko društvo Exportdrvo d.d. i tužitelj sklopili 15. travnja 1996. ugovor o radu, kojim su regulirali prava i obveze te ovlaštenja tužitelja kao direktora u poslovanju navedenog društva na vrijeme od pet godina, dok je člankom 7. ugovora o radu ugovorena mjesečna plaća, a temeljem tog ugovora tužitelj je bio prijavljen na tijela invalidskog i mirovinskog osiguranja do 8. lipnja 1997., kada se zaposlio kod Riječke banke d.d., Poslovnica Zagreb. Nadalje, proizlazi da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1605/01 od 29. listopada 2003., kojom je poništena odluka nadzornog odbora društva Exportdrvo d.d. postala pravomoćna, pa je sud utvrdio da tužitelju pripadaju sva prava iz sklopljenog ugovora o radu, odnosno da ima pravo na plaću u skladu s člankom 7. ugovora o radu za period od 15. travnja 1996. do 1. travnja 2001., odnosno za vrijeme na koje je ugovor sklopljen te je presudom tužitelju dosuđena plaća u bruto iznosu, koji tužitelju društvo Exportdrvo d.d. nije isplatilo u navedenom razdoblju na koje je sklopljen ugovor o radu.

10. Dakle, u predmetnoj stvari sporno je jesu li pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: 28P-570/14 od 15. siječnja 2015. tužitelju dosuđeni iznosi plaća, odnosno naknada plaća ili naknada za samostalnu djelatnost prema članku 15. stavku 4. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", 127/00.), o čemu ovise i obračunati iznosi poreza, prireza i doprinosa.

11. Prema ocjeni ovoga Suda pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da iz podataka u spisu predmeta i priležeće dokumentacije proizlazi da je tužitelju isplaćena plaća temeljem sklopljenog ugovora o radu, za vrijeme dok je bio jedini član uprave društva, a prema poništenoj odluci nadzornog odbora kojima je opozvan kao jedini član uprave društva, pa okolnosti koje tužitelj navodi, odnosno da u spornom razdoblju nije bio u radnom odnosu kod poslodavca Exportdrvo d.d., već je bio osiguran po drugoj osnovi kod poslodavca Riječka banka d.d., ne dovode do drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari, kako to pravilno ocjenjuje i prvostupanjski sud.

12. Ovaj Sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda, jer je prema ocjeni ovoga Suda, tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a imajući na umu utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio i protumačio materijalno pravo, odnosno relevantne odredbe Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", 127/00.) i Pravilnika o porezu na dohodak ("Narodne novine", 104/95., 109/96., 67/98., 155/98., 1/00. i 62/00.), kako to detaljno navodi u obrazloženju svoje presude.

13. Slijedom navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da pobijanim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja te je stoga prvostupanjski sud, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

14. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjska presuda temelji se na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu učinjene ni povrede pravila postupka, budući da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima i u obrazloženju svoje presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, sukladno odredbi članka 60. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima.

15. Ostali žalbeni navodi tužitelja nisu od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari, zbog čega ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe. Ujedno se napominje da je riječ o prigovorima koje je tužitelj isticao i u postupku pred prvostupanjskim sudom, o kojima se prvostupanjski sud jasno i detaljno očitovao, a s kojim zaključcima se slaže i ovaj Sud.

16. Kako tužitelj razlozima navedenima u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude, niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga ne koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.

17. S obzirom da tužitelj nije uspio s postavljenim tužbenim zahtjevom, prvostupanjski sud je pravilno odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora, na temelju odredbe članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima, a na temelju istog članka Zakona odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka, jer tužitelj nije uspio s žalbom pred ovim Sudom.

U Zagrebu 17. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Blanša Turić