Republika Hrvatska
Županijski sud u Osijeku
Osijek, Europska avenija 7
Poslovni broj Gž-1660/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Osijeku, po sutkinji Tatjani Varžić, u pravnoj stvari tužiteljice FČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Burić & Mišljenović Dasović j.t.d. iz Osijeka, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, koga zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-813/2023-7 od 9. travnja 2025., 15. rujna 2025.,
r i j e š i o j e
I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-813/2023-7 od 9. travnja 2025.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženika.
2. Protiv tog rješenja tuženik je pravovremeno izjavio žalbu zbog razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP) u vezi sa čl. 381. st. 1. ZPP-a. Predlaže da Županijski sud ukine pobijano rješenje i vrati predmet sudu prvog stupnja na ponovni postupak ili da ga preinači u smislu žalbenih navoda te traži trošak sastava žalbe.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijano rješenje, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a u vezi sa čl. 365. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
6. Suprotno žalbenim navodima tuženika, nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP-a, jer je iz spisa predmeta utvrđeno da je strankama dana mogućnost raspravljanja pred sudom prvog stupnja povodom tuženikovog prigovora mjesne nenadležnosti, a pobijano rješenje sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama te ne sadrži proturječnosti ili druge nedostatke zbog kojih njegovu pravilnost ne bi bilo moguće ispitati.
7. Naime, u postupku pred sudom prvog stupanja u pogledu prigovora mjesne nenadležnosti tuženika, potpuno i pravilno su utvrđene sve činjenice te je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.
8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice s prebivalištem u [adresa] za utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (čl.2.) i valutnoj klauzuli (čl. 1. i 6.), sadržanih u ugovoru o kreditu [broj kredita], kreditna partija [broj računa], kojeg je tužiteljica kao korisnica kredita 18. prosinca 2006. zaključila s tuženikom kao kreditorom te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa, zbog nepoštenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
9. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, pozivajući se na sporazum o mjesnoj nadležnosti suda prema mjestu sjedišta Banke (čl. 16. ugovora o kreditu).
10. Sud prvog stupnja, polazeći od utvrđenja da se radi o odredbi ugovora koji je sastavljen na unaprijed formuliranom obrascu kojeg je pripremio tuženik, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i na čiji sadržaj tužiteljica nije imala nikakav utjecaj, zaključio je da se radi o potrošačkom ugovoru te da se predmetna odredba smatra nepoštenom jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača u smislu čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07), radi čega je ocijenio i sporazum o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke, tj. tuženika, ništetnim. Stoga je pobijanim rješenjem odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti suda prvog stupnja.
11. U odnosu na žalbene navode tuženika da se nepoštenost odredbe ugovora o kreditu, a time i njezina ništetnost, može ispitivati samo u kontradiktornom postupku, ovaj sud iste smatra neosnovanim, jer je sud prvog stupnja svoju odluku kojom je odbio prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženika utemeljio na odredbi čl. 59. ZPP-a, a u kojem slučaju nije potrebno izvoditi dokaz saslušanjem stranaka obzirom da navedene činjenice nedvojbeno proizlaze iz samog ugovora o kreditu. Tužiteljica je podnošenjem tužbe izabrala sud pred kojim želi ostvariti zaštitu, a tuženik je imao mogućnost da se o tome izjasni i tu mogućnost je iskoristio isticanjem prigovora mjesne nenadležnosti. Sud prvog stupnja je omogućio i tužiteljici izjašnjenje o prigovoru mjesne nenadležnosti tuženika tako što joj je dostavio odgovor na tužbu, pa je po ocjeni ovog suda strankama omogućio raspravljanje o prigovoru, posebice imajući u vidu da je tuženiku dostavljeno očitovanje tužiteljice na navode iz odgovora na tužbu te se tuženik očitovao na navedeno podneskom od 16. veljače 2024., koji je dostavljen punomoćniku tužiteljice, a nakon čega je sud prvog stupnja donio pobijano rješenje.
11.1. Stoga, suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je svoju odluku o tuženikovom prigovoru mjesne nenadležnosti donio uz ispunjenje zahtjeva za kontradiktornim postupkom, koji podrazumijeva mogućnost da se u sudskom postupku znaju i komentiraju navodi koje je iznijela druga strana.
12. Pored navedenog, predmetni ugovor o kreditu solemniziran je po javnom bilježniku upravo u mjestu prebivališta tužiteljice u [adresa], gdje tuženik ima poslovnu jedinicu pa se može smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice koja je ugovor sklopila, odnosno u smislu odredbe čl. 59. ZPP-a pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan je sud na čijem se području nalazi ta poslovna jedinica.
13. Dakle, i po stavu ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio, uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja sklapanja i forme ugovora, da odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti prema sjedištu banke (čl. 48. st. 1. ZPP-a) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, jer kada bi se nadležnost za sve eventualne sporove iz ugovora povjerila sudu prema sjedištu banke, time bi tuženik ostvario pogodnosti i bitno manje troškove, dok bi tužiteljica, koja ima prebivalište u [adresa], dakle, na području Općinskog suda u Osijeku, imala veći financijski trošak zbog dolaska na sud u Zagreb iz mjesta svog prebivališta, što bi dovelo do znatne neravnoteže u procesno pravnom položaju stranaka na štetu tužiteljice.
13.1. Financijski trošak, utrošak vremena i način dolaska odnosno putovanja tužiteljice na sud u Zagrebu mogli bi utjecati na inicijativu tužiteljice za vođenjem ove parnice, odnosno odvratiti je od ostvarivanja njezinih prava iz ugovora pred sudom, odnosno njezina prava na pristup sudu, koji je zajamčen čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 – dalje Konvencija).
14. Za napomenuti je i da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženog u odlukama broj Grl-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. i broj Grl- 1266/2020, proizlazi da je za spor u vezi s ugovorom o kreditu u smislu odredbe čl. 19. i Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15. i 52/16) mjesno nadležan sud prebivališta potrošača, odnosno u konkretnom slučaju Općinski sud u Osijeku.
15. Nadalje, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na zajedničkom sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanom 5. studenog 2020., zauzeto je sljedeće pravno shvaćanje:
„Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.“.
16. Ostali žalbeni navodi, kao pravno neodlučni, nisu posebno obrazlagani.
17. Odluka o trošku žalbe temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP-a, jer tuženik nije uspio sa žalbom.
18. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.
Osijek, 15. rujna 2025.
Sutkinja
Tatjana Varžić
