Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zagreb

Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11, Zagreb

P-1366/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Sanda Jeromela, u pravnoj stvari tužitelja: Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Miro Marinović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Sanja Krišto odvjetnica u odvjetničkom društvu Leko i partneri, iz Zagreba, Domagojeva 18, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 9. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 12. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 9011136331 sklopljenog dana 06.04.2006. između AE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora s druge strane, i to čl. 6.2. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi:

„…plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja…“

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 iznos od 2.723,48 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

-na iznos od 0,65 EUR od 29.5.2006. do isplate

-na iznos od 1,14 EUR od 19.9.2006. do isplate

-na iznos od 0,44 EUR od 23.10.2006. do isplate

-na iznos od 8,66 EUR od 23.10.2008. do isplate

-na iznos od 1,46 EUR od 6.12.2008. do isplate

-na iznos od 1,46 EUR od 6.12.2008. do isplate

-na iznos od 1,46 EUR od 6.12.2008. do isplate

-na iznos od 20,92 EUR od 11.3.2009. do isplate

-na iznos od 20,92 EUR od 11.3.2009. do isplate

-na iznos od 10,30 EUR od 20.5.2009. do isplate

-na iznos od 10,30 EUR od 20.5.2009. do isplate

-na iznos od 6,61 EUR od 30.6.2009. do isplate

-na iznos od 6,61 EUR od 30.6.2009. do isplate

-na iznos od 6,61 EUR od 30.6.2009. do isplate

-na iznos od 8,77 EUR od 22.8.2009. do isplate

-na iznos od 6,55 EUR od 24.10.2009. do isplate

-na iznos od 6,55 EUR od 24.10.2009. do isplate

-na iznos od 12,57 EUR od 28.12.2009. do isplate

-na iznos od 12,57 EUR od 28.12.2009. do isplate

-na iznos od 14,09 EUR od 18.1.2010. do isplate

-na iznos od 26,47 EUR od 20.5.2010. do isplate

-na iznos od 26,47 EUR od 20.5.2010. do isplate

-na iznos od 26,47 EUR od 20.5.2010. do isplate

-na iznos od 26,47 EUR od 20.5.2010. do isplate

-na iznos od 46,82 EUR od 16.9.2010. do isplate

-na iznos od 40,59 EUR od 6.10.2010. do isplate

-na iznos od 40,59 EUR od 6.10.2010. do isplate

-na iznos od 39,74 EUR od 18.10.2010. do isplate

-na iznos od 37,85 EUR od 27.10.2010. do isplate

-na iznos od 38,74 EUR od 6.11.2010. do isplate

-na iznos od 58,72 EUR od 22.12.2010. do isplate

-na iznos od 63,62 EUR od 11.1.2011. do isplate

-na iznos od 53,63 EUR od 19.2.2011. do isplate

-na iznos od 53,72 EUR od 23.3.2011. do isplate

-na iznos od 59,86 EUR od 11.5.2011. do isplate

-na iznos od 72,92 EUR od 21.6.2011. do isplate

-na iznos od 70,05 EUR od 30.11.2011. do isplate

-na iznos od 76,36 EUR od 10.1.2012. do isplate

-na iznos od 80,84 EUR od 6.2.2012. do isplate

-na iznos od 80,18 EUR od 5.3.2012. do isplate

-na iznos od 77,49 EUR od 15.3.2012. do isplate

-na iznos od 77,11 EUR od 13.4.2012. do isplate

-na iznos od 78,91 EUR od 15.5.2012. do isplate

-na iznos od 80,59 EUR od 14.6.2012. do isplate

-na iznos od 78,39 EUR od 4.7.2012. do isplate

-na iznos od 78,40 EUR od 13.7.2012. do isplate

-na iznos od 77,62 EUR od 5.9.2012. do isplate

-na iznos od 73,82 EUR od 2.10.2012. do isplate

-na iznos od 78,26 EUR od 6.11.2012. do isplate

-na iznos od 78,97 EUR od 14.11.2012. do isplate

-na iznos od 77,28 EUR od 14.12.2012. do isplate

-na iznos od 75,10 EUR od 15.1.2013. do isplate

-na iznos od 73,57 EUR od 5.2.2013. do isplate

-na iznos od 77,45 EUR od 27.3.2013. do isplate

-na iznos od 70,23 EUR od 13.6.2013. do isplate

-na iznos od 75,24 EUR od 24.9.2013. do isplate

-na iznos od 79,02 EUR od 13.12.2013. do isplate

-na iznos od 79,62 EUR od 18.2.2014. do isplate

-na iznos od 79,90 EUR od 14.4.2014. do isplate

-na iznos od 76,93 EUR od 13.5.2014. do isplate

-na iznos od 79,72 EUR od 14.7.2014. do isplate,

po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.069,43 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja 12. rujna 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 562,05 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 12. lipnja 2023. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U bitnom navodeći navodi da su AE i tuženik **.**.2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 9011136331, kojim je tuženik odobrio krediti u iznosu od 24.585,92 CHF, u kunskoj protuvrijednosti. Tužitelj je sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) s korisnikom kredita AE kojim mu je ustupljena tražbina prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu. Tužitelj tvrdi da su ugovorne odredbe, kojima je ugovorena valuta CHF, uz koju je vezana glavnica nezakonite su i ništetne jer se o navedenim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a sam tuženik prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije u cijelosti, a niti potpuno informirao korisnika kredita o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Činjenica da je tuženik, prilikom sklapanja ugovora o kreditima, u razdoblju od početka 2004. do kraja 2008., u koje razdoblje spada i predmetni Ugovor o kreditu, ugovarao ništetne valutne klauzule u valuti CHF pravomoćno je utvrđena u postupku koji se vodio pred ovim sudom pod brojem P-1401/2012, a ista je činjenica potvrđena drugostupanjskom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017. Ističe kako utvrđenja iz navedenih presuda obvezuju ovaj sud na temelju odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 79/09. – dalje: ZZP/07), čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14.), čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 19/22. – dalje: ZZP/22) i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08, 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. - odluka USRH i 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – dalje: ZPP). Unatoč činjenici što se radilo o ništetnim ugovornim odredbama, tuženik je uredno obračunavao ukupan iznos anuiteta sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli, a što je za posljedicu imalo povećanje kunskog mjesečnog anuiteta (danas protuvrijednost EUR) za korisnika kredita, a samim time i povećanje korisnikovih obveza prema tuženiku. Naime, ništetnost odredbi valutne klauzule u valuti CHF ujedno znači i da su nezakonita sva povećanja korisnikovih obveza prema tuženiku na temelju jačanja tečaja valute CHF u odnosu na valutu HRK (danas protuvrijednost EUR). Po toj osnovi korisnik je preplatio svoju obvezu po predmetnom kreditu u iznosu koji predlaže utvrditi financijskim vještačenjem nakon što tuženik dostavi svu relevantnu dokumentaciju kojom tužitelj ne raspolaže. Stoga postavlja zahtjev za dostavljanje dokumentacije u smislu čl. 186.b st. 3. i 4. ZPP te tužbenim zahtjevom sadržanim u tužbi zahtijeva da se utvrdi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je, ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica kredita i da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos koji će biti utvrđen po dostavljenoj dokumentaciji od strane tuženika.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor promašene aktivne legitimacije tužitelja, s obzirom na to da isti nije bio korisnik kredita, odnosno stranka ugovora o kreditu iz kojeg proizlazi navodno potraživanje na koje se tužitelj poziva, pa samim time nije i ne može biti legitimiran na podnošenje predmetne tužbe. Ustupitelj – korisnik kredita, ustupio je tužitelju nepostojeću tražbinu, te je samim time i ugovor o ustupu tražbine na koji se poziva tužitelj u svrhu dokazivanja svoje aktivne legitimacije sam po sebi ništetan. Korisnik kredita, u trenutku sklapanja ugovora o ustupu tražbine nije imao valjano dospjelo potraživanje prema tuženiku koje bi proizlazilo iz pravnog posla ili pravomoćne odluke nadležnog tijela, slijedom čega takav „ustup“ nije valjan, a samim time niti tužitelj u ovom postupku nije aktivno legitimiran. Također, tuženik ističe da je odredbom članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku određeno je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Dakle, aktivno legitimirana za pokrenuti postupak za isplatu je osoba koju je tužitelj u kolektivnom sporu ovlašten štititi, pri čemu se riječ tužitelj odnosi na "kolektivnog tužitelja" koji je pokrenuo postupak zaštite kolektivnih interesa i prava odnosno konkretno Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, a objekt zaštite su bili potrošači. S obzirom na navedeno korisnik kredita/potrošač ostvario je kolektivnu zaštitu kao potrošač temeljem presuda na koje se poziva tužitelj te pravo da utvrđenja iz tih presuda upotrijebi kao potrošač u posebnoj parnici za naknadu štete ili za isplatu, no ne i da to pravo prenese na drugu osobu s obzirom na to da se radi o strogo osobnom pravu koje je vezano uz svojstvo potrošača pa je predmetni Ugovor o ustupu tražbine ništetan. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti predmetnu tužbu zbog nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Smatra da je tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti. Iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-6632/17 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Štoviše, da bi tužitelj polagao pravo na isplatu preplaćenih iznosa s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, valjalo bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti. Drugim riječima, valjalo bi takvu odredbu deklarirati kao ništetnu s obrazloženjem da je činjenično stanje isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača, slijedom čega bi tužitelj imao osnovu i pravnu pretpostavku zatražiti isplatu, naravno ako bi sud prilikom toga utvrdio da je takva odredba ništetna. U postupku isplate preplaćenog, sud nije ovlašten utvrđivati pojedinu odredbu Ugovora kao ništetnu kao ni činjenično stanje koje bi eventualno bilo isto ili barem slično onome iz prednje navedenih odluka viših sudova, jer bi se u tom slučaju radilo o odlučivanju izvan granica zahtjeva koji su postavljeni u postupku. Valutna klauzula, osim što je dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, U ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora jednako kao i u otplatnoj tablici. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Poziva se na odluku Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, u presudi Vs-Rev 1990/91 i odluku Ustavnog suda RH U-I- 1746/2006 od 17.06.2009. Predmetni Ugovor o kreditu solemniziran je od strane javnog bilježnika, ima snagu javnobilježničkog akta i solemnizacija istoga, odraz je stvarne volje ugovornih strana, te je zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora neosnovan. Potrošač/korisnik kredita koji je s tuženikom sklopio predmetni ugovor o kreditu je poslovno sposobna osoba dobio je sva potrebna pojašnjenja i informacije te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, potrošač/korisnik kredita se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja potrošača/korisnika kredita može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. Iz odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da je potrošač/korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja ugovorenih valuta, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. U odnosu na zahtjev za isplatom isti osporava jer se temelji na promašenoj premisi da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Tuženik ističe i prigovor zastare.

3. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u dokumentaciju koja se nalazi u spisu, saslušao je korisnika kredita AE i proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o.

4. Ocjenom provedenih dokaza i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP sud je ocijenio da je konačno specificiran tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora po konačno specificiranom tužbenom zahtjevu je utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu odredbi i to čl. 6.2. Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF te zahtjev za isplatu iznosa 2.723,48 EUR koje je tuženik primio po osnovi predmetnih ništetnih ugovornih odredbi, a koju tražbinu je tužitelju ustupio korisnik kredita AE.

6. Između stranaka nije sporno da su pravni prednik tužitelja AE kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 6. travnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 9011136331, kojim je tuženik odobrio kredit u iznosu od 24. 585,92 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora važeće na dan korištenja kredita (list 14-18 spisa) radi kupnje vozila, s rokom otplate od 84 mjeseca, kao i da je korisnik kredita u cijelosti otplatio predmetni kredit.

7. Nije sporno niti da je korisnik kredita 7. lipnja 2023. s tužiteljem sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) (list 6-10 spisa) kojim je tužitelju ustupio sve svoje tražbine prema tuženiku s osnove ništetnih odredbi naprijed navedenog Ugovora o kreditu broj s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada, o čemu je tuženik obaviješten 12. lipnja 2023. primitkom Obavijesti od 7. lipnja 2023. (list 12 spisa).

8. Među strankama je sporna aktivna legitimacija, odnosno može li se tužitelj pozivati na pravne učinke presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF, te može li se zahtijevati povrat plaćenog.

9. Također je sporno je li tužitelj tražbinu korisnika kredita po osnovi preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi mogao steći ustupom.

10. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva i da li je nastupila zastara utužene tražbine.

11. Prije svega, u odnosu na prigovor zastare, treba navesti da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (pa tako i protiv ovdje tuženika), presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost odredbi ugovora o valutnoj klauzuli u CHF. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi pod brojem Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. – dalje: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO (čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 112/99., 88/01.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora.

13. Stoga, a budući da tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. ZOO), koji rok je počeo teći 14. lipnja 2018. od trenutka pravomoćnosti presude ovog suda pod brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., razvidno je da je tužba koja je podnesena 12. lipnja 2023. u ovoj pravnoj stvari podnesena je unutar zastarnog roka.

14. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije ukazuje se kako se ustupanjem tražbine ne mijenja identitet tražbine pa stoga sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj (potrošač – korisnik kredita) ima i tužitelj kao primatelj tražbine jer promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine čak niti kad je osoba vjerovnika utjecala na određivanje sadržaja ili kvalitete tražbine pri sklapanju ugovora iz kojeg tražbina potječe. Tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. Dakle, u ovom slučaju nije riječ o osobnoj tražbini koja bi po svojoj naravi bila vezana samo uz osobu ustupitelja i koja bi se po svojoj naravi protivila prenošenju na drugoga. Nije riječ ni o prijenosu koji bi bio zabranjen zakonom. Naprotiv, riječ je o novčanoj tražbini za povrat preplaćenih novčanih sredstava koju su korisnici kredita, kao potrošači na koje se odnose učinci, odnosno obvezujuća snaga odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, valjano prenijeli na tužitelja. Time primatelj (ovdje tužitelj) prema dužniku (ovdje tuženiku) ima ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO). Prema tome, tužitelj je aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari za vođenje parnice protiv tuženika radi isplate utužene novčane tražbine. Pritom je potrebno navesti da je tražbina iz čl. 2. Ugovora o ustupu tražbine novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Također, premda Ugovorom o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos, tražbina koja je predmet ustupa je odrediva jer ugovor sadrži konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa, vidljivo je da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, kao i da će sama visina te tražbine biti utvrđena u sudskom postupku koji će pokrenuti tužitelj. Dakle, radi se o dopuštenom ustupu tražbine koja je nastala na temelju utvrđenja ništetenosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula prema kojoj je glavnica kredita vezana uz promjenu valute švicarski franak, jer se radi o prenosivoj tražbini sukladno odredbi čl. 80. st. 1. i 2. ZOO. I praksa Suda Europske unije jasno izražava da nije zapreka ostvarivanja prava na temelju utvrđenja iz postupka radi zaštite kolektivnih interesa i ako dođe do prijenosa tražbine s potrošača na pravnu osobu. Naime, i dalje se radi o tražbini potrošača na temelju potrošačkog ugovora, u zaštiti koje se vjerovnici te tražbine i kada je tražbina prenesena pravnoj osobi, mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude u postupku radi zaštite kolektivnih interesa o čemu već postoji i mnogobrojna sudska praksa.

15. Pravomoćnom presudom ovog suda pod brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je, među ostalima, tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. (u odnosu na valutnu klauzulu) do 31. prosinca 2008., u kojem razdoblju je sklopljen i ovdje predmetni Ugovor o kreditu od 16. rujna 2005., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim okolnostima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Posljedica toga je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. – dalje: ZZP/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90. istog Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. navedenog Zakona te suprotno odredbama ZOO te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima.

16. Sukladno odredbi čl. 502.c ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz odredbe čl. 502.a st. 1. ZPP, odnosno da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, a u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Na temelju odredbe čl. 502.c ZPP ovaj je sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno, vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Stoga u odnosnu navedeno nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, a s obzirom na to da je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača te obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

17. Osim toga, u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite odredbama ZZP/07 bilo je predviđeno podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača protiv osobe čije je postupanje u suprotnosti s određenim odredbama tog zakona. Sukladno odredbi čl. 138.a tog Zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača temeljem ovog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. I odredbom čl. 126. ZZP/22 koji je na snazi bio u vrijeme pokretanja ove parnice, predviđen je obvezujući učinak odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate.

18. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 138.a ZZP/07 valja tumačiti smisleno i svrhovito na način da se odnosi na sve postupke pokrenute radi isplate kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne isključivo na parnice radi naknade štete jer se jedino takvim tumačenjem ostvaruje cilj i svrha kolektivne zaštite koja se predmetnim zakonom uređuje.

19. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi. Nadalje, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO određeno je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi sastoji se u tome da svaka stranka ima pravo na povrat onoga što je dala.

20. Ugovorom o kreditu broj 9011136331 od 6. travnja 2006., tuženik je odobrio kredit u iznosu od 24.585,92 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, za kupnju vozila, koji kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, uz ugovorenu promjenjivu kamatu od 5,17% godišnje, sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

21. Prema odredbi čl. 3. st. 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a trgovac je bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja.

22. S obzirom da drugačije ne proizlazi iz navoda stranaka i priloženih isprava, utvrđeno je da je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor, jer ga je korisnik kredita sklopio kao potrošač za osobne potrebe, odnosno u svrhu koja nije namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju slobodnog zanimanja, a tuženik kao trgovac, jer je odobravanje kredita nedvojbeno poslovna djelatnost tuženika (banke).

23. Kako je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju za koje je utvrđeno, u presudi donesenoj u kolektivnom sporu, da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, te predmetni ugovor sadrži odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, koje su istovjetne odredbama koje su presudom donesenom u kolektivnom sporu utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, to je u ovoj parnici sud vezan za utvrđenja iz citirane presude u kolektivnom sporu o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

24. Iz iskaza svjedoka AE koji je sud ocijenio kao uvjerljiv i životno logičan, koji osim toga nije u suprotnosti sa materijalnim dokazima u spisu, proizlazi da uopće nije bio kod tuženika već da je svu papirologiju za kupnju vozila obavila auto kuća „Rudman“ gdje je kupio vozilo, da je prvo u auto kući dogovorio kredit u EUR a onda su mu rekli da je kredit u CHF povoljniji i nije mogao birati jer su svi papir bili spremni za potpis. Iskazao je da mu u auto kući nisu dali informacije o valutnoj klauzuli niti je znao što to znači te da je kredit otplatio u cijelosti.

25. Dakle tuženik nije konkretnom potrošaču, za ugovor ponuđen upravo uz valutnu klauzulu u CHF, dao sve informacije potrebne za donošenje informirane odluke o zaključivanju predmetnog ugovora o kreditu. Ova se tuženikova obveza ne može iscrpiti nuđenjem različitih mogućnosti kreditiranja, uz različite valute uz koje je vezana glavnica, nego samo davanjem odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama upravo kredita ponuđenog uz valutnu klauzulu u CHF na određivanje novčane obveze potrošača.

26. Niti okolnost da je predmetni ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika ne dovodi do zaključka da bi tuženik dao sve informacije konkretnom potrošaču za donošenje informirane odluke o zaključivanju predmetnog ugovora o kreditu jer utvrđenje javnog bilježnika da je stranci ugovor razumljiv i da odražava pravu volju stranke ne potvrđuje odlučnu činjenicu da bi banka kao trgovac konkretnog potrošača tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

27. Dakle, tijekom postupka je utvrđeno da tuženik u pogledu konkretnog Ugovora o kreditu korisniku kredita (potrošaču) nije dao informacije u vezi valutne klauzule, odnosno nije mu objasnio koje su razlike u mogućim posljedicama ugovaranja pojedinih valutnih klauzula (razlike u rizicima CHF i EUR), tj. nije mu dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da bi potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Drugim riječima, tuženik u ovoj parnici nije dokazao suprotno presumpciji iz kolektivnog spora (čl. 219. st. 1. ZPP).

28. Slijedom navedenog, valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev i utvrditi ništetnom odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF te odlučiti kao pod točkom I. izreke presude. Prema stajalištu ovog suda, uzrok ništetnosti nije zabrana manjeg značenja pa se, neovisno o činjenici da je ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost može isticati (čl. 326. ZOO).

29. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka dipl. oec. Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. od 13. svibnja 2025. (list 79-86 spisa), kojeg je u cijelosti prihvatio kao stručnog i objektivnog, a na koji niti stranke nisu imale prigovora. Utvrđeno je da je ukupan iznos preplata, ako se u obzir uzme rast anuiteta zbog rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju otplate kredita, iskazano u nalazu i mišljenju vještaka po pojedinim mjesečnim uplatama, iznosi 2.723,50 EUR. Ako se u obzir uzmu i iznosi koje je prednik tužitelja manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, ukupno je preplaćen iznos od 158,03 EUR, također iskazano u nalazu i mišljenju vještaka po pojedinim mjesečnim obvezama.

30. Prema ocjeni suda plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početno ugovorenog tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio, a nedvojbeno nije utvrđeno ni da tuženik ima prema tužitelju nepodmireno potraživanje. Osnovni uvjet za prijeboj potraživanja u smislu odredbe čl. 195. ZOO-a je postojanje protutražbine tuženika, koje u konkretnom slučaju nema jer tuženik nije niti dao izjavu o prijeboju niti je postavio protutužbeni zahtjev. Obzirom na navedeno izračun tih razlika iz vještačenja nije od utjecaja na utvrđeni iznos pretplate po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

31. Stoga je utvrđeno da tužitelju pripada pravo na isplatu ukupnog iznosa od 2.723,48 EUR, utvrđenog prema nalazu i mišljenju vještaka i iskazanog u tablici priloženoj nalazu i mišljenju s navedenim iznosim i datumima plaćanja svakog pojedinog anuiteta u većem iznosu zbog rasta tečaja.

32. S obzirom na to da je posljedica ništetnosti obveza ugovorne strane vratiti ono što je primila na ništetnom temelju, sukladno odredbi čl. 323. st. 1., u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO, a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, to tužitelju zatezne kamate na više plaćane iznose pripadaju počevši od dana izvršenog plaćanja. Naime, tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju

- ugovorima o kreditima, što ga u konkretnom slučaju čini nepoštenim stjecateljem jer je morao znati da postupa suprotno ZZP/03 i ZOO.

33. Stopa zateznih kamata određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

34. Obzirom na navedeno, odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

35. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 151., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.

36. Vrijednost predmeta spora iznosi 6.650,00 EUR kako je to tužitelj naznačio u tužbi, a koja se vrijednost odnosila i na deklaratorni i na kondemnatorni zahtjev. Tužitelj ne može naknadno drugačije odrediti vrijednost predmeta spora, odnosno nakon provedenog vještačenja tvrditi da se iznos od 6.650,00 EUR odnosi samo na deklaratorni tužbeni zahtjev, kao što to po prvi put čini u podnesku od 8. lipnja 2025. Budući da je u tom podnesku istaknuti kondemnatorni zahtjev po visini unutar u tužbi naznačene vrijednosti predmeta spora, to je sud troškove postupka odmjerio prema vrijednosti predmeta spora od 6.650,00 EUR.

37. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7/1) Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje: Tarife), sastava podnesaka od 18. listopada 2023. i 8. lipnja 2025. u iznosima od po 200,00 EUR (Tbr. 8/1 Tarife), zastupanja na ročištima 15. srpnja 2024., 18. listopada 2024. i 9. rujna 2025. u iznosima od po 200,00 EUR (Tbr. 9/1 Tarife), što uvećano za PDV iznosi ukupno 1.500,00 EUR, te za troškove sudskih pristojbi za tužbu u iznosu od 56,48 EUR i za presudu u iznosu od 112,95 EUR te za troškove vještačenja u iznosu od 400,00 EUR ukupno iznosi 2.069,43 EUR.

38. Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 30. lipnja 2025. jer nije bio potreban radi vođenja ove parnice, kao niti trošak pristupa na ročište za objavu presude.

39. Obzirom na navedeno, o troškovima tužitelja riješeno je kao pod točkama III. i

IV. izreke.

U Zagrebu, 12. rujna 2025.

Sudac:

Sanda Jeromela

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dostave pisanog otpravka odnosno od dana objave ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi ovom sudu a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. tužitelju po odvj. uz nalog o sudskoj pristojbi na presudu u iznosu od 112,95 eur

2. tuženiku po odvj.

3. pisarnica – kal. 60 dana