REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U VELIKOJ GORICI

Ulica Hrvatske bratske zajednice broj 1

Poslovni broj: Kž-190/2022-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivane Dubravke Kovačević kao predsjednice vijeća te Ivane Bilušić i Sandre Kantolić kao članica vijeća, uz sudjelovanje Jelene Busije kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog TB, zbog kaznenog djela iz članka 139. stavaka 2. i 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17. i 118/18. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog TB, podnesenoj protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 28. veljače 2022. broj K-183/2020-27, u sjednici održanoj 12. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog TB kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, optuženi TB je proglašen krivim zbog kaznenog djela prijetnje, iz članka 139. stavaka 2. i 4. KZ/11., te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci, a na temelju članka 56. KZ/11. mu je izrečena uvjetna osuda, tako da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkom 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/24, 36/24. i 72/25. – dalje: ZKP/08.), optuženik je obvezan podmiriti troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu 800,00 kuna.

2. Protiv ove presude žalbu je podnio optuženi TB putem branitelja Mate Matića i Dubravke Krklec, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Matić i partneri u Zagrebu, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom pobijanu presudu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Spis predmeta je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., prije dostave sutkinji izvjestiteljici, bio dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici.

5. Žalba nije osnovana.

6. Suprotno tvrdnji žalitelja, ovaj drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud savjesnom i svestranom ocjenom svih dokaza navedenih u prvostupanjskoj presudi, kako svakog za sebe, tako i u međusobnom odnosu, imajući u vidu navode optužnog akta, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje u odnosu na odlučne činjenice, kada je utvrdio da je optuženik počinio inkriminirano mu kazneno djelo i to pod uvjetima i na način kako je to opisano izrekom pobijane presude.

7. Naime, žalitelj u žalbi navodi da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi izveo pogrešan zaključak jer u provedenom postupku nije utvrđeno da je optuženik predmetne riječi (pod uvjetom da ih i jest izgovorio) izrekao s namjerom da ustraši i uznemiri svoju majku-žrtvu IB, nego da je reagirao u stanju afekta, uznemiren i u strahu za život i zdravlje svog djeteta. U prilog navedenom je činjenica da je njegova kći MB kritičnog dana zaprimljena u Psihijatrijskoj bolnici gdje joj je ukazana medicinska pomoć. Smatra da je potrebno cijeniti i kontekst, da se optuženik nalazio na putu prema Zagrebu i da nema nikakvu kontrolu nad ozbiljnom situacijom koja prijeti eskalacijom da kći naudi sebi zbog svog labilnog stanja te da je reakcija optuženika prema majci, žrtvi, bila poduzeta u afektu i uslijed nastojanja da kao otac zaštiti svoje dijete od daljnjih vrijeđanja bake (ovdje žrtve). Da je tome tako govori i okolnost da je u stan došao s djelatnicima policije, odnosno zatražio intervenciju policije na adresi na kojoj je u to vrijeme živio s majkom i kćeri. Stoga smatra da ne postoji subjektivno obilježje kaznenog djela, dakle izravna namjera kao oblik krivnje. Isto tako smatra da žrtva, njegova majka nije kritične prigode bila ustrašena i uznemirena jer je još pet dana ostala živjeti u istom stanu s optuženikom pa ne postoji niti objektivno obilježuje utuženog kaznenog djela.

8. Međutim, iz obrane optuženika je razvidno da ne osporava da je u dva navrata kritičnog dana mobitelom nazvao svoju majku, žrtvu, te da je majci rekao da će je zatući bude li dirala njegovo dijete, a dozvoljava da je možda i izrekao inkriminirane riječi, ne sjeća se. Što se tiče preostale obrane optuženika, prvostupanjski sud je savjesno i kritički analizirao iskaz optuženika i doveo ga u vezu s iskazom žrtve, njegove majke IB te je pravilno u tom dijelu obranu optuženika cijenio neuvjerljivom, odnosno, usmjerenom izbjegavanju kaznene odgovornosti.

8.1. Naime, prema stavu ovog drugostupanjskog suda, iskaz žrtve IB je prvostupanjski sud pravilno ocijenio vjerodostojnim jer je iskazivala detaljno i dosljedno, a iz načina njenog iskazivanja ni na koji način se ne može zaključiti da bi bezrazložno teretila optuženika. Njen iskaz je u odlučnim činjenicama podudaran s iskazom svjedoka CB i svjedokinje MB. Pa tako svjedok CB potvrđuje da je došao kod majke na poziv susjede koja je zatražila da brzo dođe doma jer se majka jako uzrujala "jer joj je navodno optuženi nešto prijetio na telefon". Da je optuženik majci putem mobitela uputio riječi da će je ubiti, svjedoku je osobno ispričala sama žrtva. Ujedno je svjedok potvrdio da je s majkom ostao u stanu i sačekao dolazak optuženika, a koji je pak došao u pratnji policije.

8.2. Svjedokinja MB također iskazuje da je prvo došlo do sukoba između nje i bake, ovdje žrtve, da je odmah otišla u svoju sobu, nazvala prijateljicu s kojom je razgovarala, a potom kontaktirala i svog oca-optuženika. Potvrđuje da je čula da je baka otišla u svoju sobu i s nekim razgovarala, potom da je čula da je baka otvorila vrata stana i na stubištu počela dozivati susjedu govoreći joj "zovite CB". Potom svjedokinja iskazuje da je izišla iz stana, otac joj je rekao da iziđe iz stana i pričeka ga ispred, te je vidjela da dolazi stric CB, koji nju nije vidio.

Ubrzo je ispred zgrade došla policija.

8.3. Prvostupanjski sud je, na temelju iskaza žrtve, poduprtog kontrolnim dokazima, pravilno utvrdio da je optuženik kritičnog dana, nakon što ga je kontaktirala kći MB, te mu rekla da je došla u sukob s bakom, mobitelom nazvao svoju majku IB te joj uputio riječi: "Đubre jedno, ubit ću te, zaklat ću te kada dođem doma, što mi diraš kćer", nakon čega je žrtva u strahu pozvala svog drugog sina CB u stan, nakon čega je u istoj nakani optuženik ponovno nazvao žrtvu te joj uputio riječi: "Đubre jedno, opet si zvala CB. Sad ću ti pokazati, doći ću s policijom".

8.4. Dakle, na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je u protupravnim radnjama optuženika pravilno utvrdio bitna obilježja kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavaka 2. i 4. KZ/11., jer je optuženik žrtvi-majci, ozbiljno prijetio da će je usmrtiti. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je optuženik izgovorio navedene prijetnje upravo s namjerom da žrtvu ustraši, prijetio joj je konkretnim zlom, a izgovorene prijetnje su ozbiljne i objektivno prikladne da izazovu osjećaj straha za sigurnost ne samo kod žrtve nego i kod svakog prosječnog čovjeka. Pri tomu nije odlučno da li bi optuženik zaista i učinio ono čime prijeti.

8.5. Naime, kazneno djelo prijetnje je djelo apstraktnog ugrožavanja. Ono je ostvareno kada je radnja počinitelja u objektivnom smislu ozbiljna prijetnja, odnosno podobna da žrtva bude ustrašena ili uznemirena. Odlučna je namjera počinitelja koja mora biti usmjerena na ustrašivanje ili uznemiravanje, ali je nebitno je li ta namjera doista dovela do te posljedice. Protivno žalbenim navodima, subjektivni doživljaj žrtve nije odlučan jer bi tada ostvarenje obilježja djela ovisilo o osobnom mišljenju ili interesu neke osobe, a to kriminalno-politički nije opravdano. Prijetnja mora biti ozbiljna, a to isključuje kolokvijalne prijetnje izrečene u šali. Zato su za procjenu ozbiljnosti prijetnje važne i okolnosti u kojima je prijetnja izrečena.

8.6. U konkretnoj situaciji, pobijanom presudom je pravilno utvrđeno da su ispunjene odlučne sastavnice kaznenog djela prijetnje. Optuženik je, evidentno revoltiran sukobom između njegove kćerke (MB) i njegove majke-žrtve, za vrijeme dok je bio u vožnji s Krka prema Zagrebu, u dva navrata mobitelom nazvao svoju majku-žrtvu te joj uputio inkriminirane riječi, očito u namjeri da je uznemiri, stavljajući joj u izgled usmrćenje, dakle napad na njen život. Objektivno je riječ o ozbiljnoj prijetnji izrečenoj u namjeri uznemirenja žrtve zbog njenog sukoba sa kćerkom optuženika. To je razvidno i iz iskaza žrtve koja je opisala svoju reakciju nakon telefonskog poziva (odmah otvorila vrata stana i dozivala susjedu da hitno dođe i zove njenog drugog sina) te da ju je strah i da se sva trese. Kad se k tomu ima u vidu da iz rezultata dokaznog postupka, a i same obrane optuženika, proizlazi da je i ranije dolazilo do sukoba između bake i unuke (žrtve i MB), da su tenzije u zajedničkom kućanstvu bile sve veće, da je MB od ranije imala psihičkih problema, a optuženik vozi prema Zagrebu i za vrijeme vožnje u dva različita navrata mobitelom zove svoju majku, to su, protivno žalbenim navodima, pravilno u pobijanoj presudi utvrđeni svi sastojci krivnje. Stoga, žalbeni navodi da je optuženik uputio inkriminirane riječi u afektu uzrokovanom ozbiljnom zabrinutošću za život i zdravlje svog djeteta, jedino mogu govoriti o motivima postupanja optuženika. Stoga je, suprotno žalbi optuženika, pravilno u pobijanoj presudi utvrđeno da je optuženik ostvario objektivne i subjektivne sastavnice kaznenog djela prijetnje, vodeći računa i o okolnostima u kojima je prijetnja izrečena.

9. Na taj način je sa sigurnošću utvrđena kaznena odgovornost optuženika za kazneno djelo iz članka 139. stavaka 2. i 4. KZ/11, te stoga nije osnovana žalba optuženog TB zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

10. Kako žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja podnesena u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni, ovaj drugostupanjski sud je razmotrio i tu žalbenu osnovu te zaključio kako je prvostupanjski sud pravilno cijenio sve okolnosti koje su od utjecaja na odmjeravanje kazne. Pri tomu je pravilno olakotnom cijenjena okolnost ranije neosuđivanosti optuženika, kao i da je postupao u okolnostima vidno poremećenih obiteljskih odnosa, te da je zaposlen i otac još jednog maloljetnog djeteta, odlikovan Spomenicom Domovinskog rata, dok otegotne okolnosti nisu utvrđene. Stoga je pravilno prvostupanjski sud optuženiku izrekao kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci i potom izrekao uvjetnu osudu s rokom provjeravanja dvije godine, jer tako izrečena kazna, odnosno uvjetna osuda u navedenom roku provjeravanja, i po ocjeni drugostupanjskog suda je adekvatna stupnju krivnje i pogibeljnosti djela, te podobna za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

11. Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija.

11.1. Županijski sud u Velikoj Gorici, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s člankom 476. stavkom 1. točkama 1. i 2. ZKP/08., nije našao da bi bile ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka ni povrede kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

12. Imajući u vidu izloženo, na temelju članka 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ove presude.

Velika Gorica, 12. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Ivana Dubravka Kovačević