REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj: Usž-1814/2025-3

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Ane Berlengi Fellner i Marine Kosović Marković, članica vijeća, te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Zagrebački električni tramvaj d.o.o., Zagreb, Ozaljska 105, kojeg zastupa opunomoćenica Željka Karlović, odvjetnica u Zagrebu, Šoštarićeva 10, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresirane osobe ZI iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenica Zvjezdana Znidarčić-Begović, odvjetnica u Zagrebu, Ksaverska cesta 35a, u predmetu radi naknade za eksproprirane nekretnine, odlučujući o žalbi protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-6204/2023 od 13. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj 11. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I- 6204/2023 od 13. ožujka 2025.

II. Poništava se rješenje Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, klasa: UP/II-943-03/22-01/10, urbroj: 514-04-02-01-01/08-23-02 od 27. studenog 2023.

III. Odbija se žalba zainteresirane osobe protiv točke I. izreke rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove, klasa: UP/I- 943-05/21-001/5, urbroj: 251-19-11/001-21-14 od 30. rujna 2021., dok se točka 2. tog rješenja poništava i odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog postupka.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak upravnog spora u iznosu od 1.933,75 € (tisućudevestotridesetitrieuraisedamdesettricenta) u roku od 15 dana od dana primitka ove presude sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja odluke do isplate ako stranka kojoj je naloženo plaćanje ne podmiri dosuđeni iznos u ostavljenom roku.

V. U preostalom dijelu odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda pod točkom I. odbijen je zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika od 27. studenog 2023., točkom II. odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora, a točkom III. tužitelju je naloženo da zainteresiranoj osobi u roku od 15 dana od dana dostave pravomoćne odluke naknadi trošak upravnog spora u iznosu od 1.250 €.

1.1. Rješenjem tuženika povodom žalbe zainteresirane osobe prvostupanjsko rješenje od 30. rujna 2021., poništeno je u dijelu po točkama 1., 3. i 4. izreke te je predmet vraćen tijelu prvog stupnja na ponovni postupak, dok je prvostupanjskim rješenjem odbijen zahtjev zainteresirane osobe za određivanje naknade za kč. br. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina], te mu je naloženo da tužitelju naknadi troškove upravnog postupka.

2. Tužitelj je protiv presude prvostupanjskog suda podnio žalbu iz svih žalbenih razloga navodeći da je u prvostupanjskom postupku pokrenutom na zahtjev pravnih sljednika prijašnjih vlasnika utvrđeno da je predmetna nekretnina eksproprirana 1957. godine na temelju odredaba Zakona o eksproprijaciji (Sl. list FNRJ, broj: 12/57.), nakon čega je u smislu članka 65. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta i primjenom članka 124. Zakona o općem upravnom postupku nadležni organ po službenoj dužnosti pokrenuo postupak određivanja naknade za tu nekretninu. U tom upravnom postupku u korist prijašnjeg vlasnika zemljišta određena je naknada koju je na temelju rješenja Narodnog odbora Općine Medvešćak - Zagreb, Odjela za financije, broj: 04-RNH-4.127/1-63 od 19. lipnja 1963. bio dužan isplatiti pravni prednik ovdje tužitelja. Tuženik pogrešno smatra da prvostupanjsko tijelo nije na nedvojben način utvrdilo da je predmetno rješenje postalo pravomoćno. Naime, prema točki 3. izreke rješenja o naknadi to rješenje je imalo snagu izvršnog naslova, a kako se u skladu s odredbom članka 60. ZON-a protiv rješenja o naknadi nije mogla izjaviti žalba niti voditi upravni spor to se isto na temelju odredaba članka 11. i 11.a ZUP/56 ima smatrati pravomoćnim i konačnim. Tuženik nije u pravu kad tumači doseg pravne norme sadržane u članku 62. stavku 2. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade/14 obzirom da bi u skladu s tumačenjem tuženika prijašnji vlasnik oduzetog zemljišta mogao zahtijevati ponovno određivanje naknade unatoč tome što je u korist prijašnjeg vlasnika već u provedenom postupku ta naknada bila određena. Skreće pozornost na prijelazne i završne odredbe Zakona o izvlaštenju ("Narodne novine", broj: 9/94., 35/94., 112/00., 114/01., 79/06., 45/11., 34/12. - dalje ZOI/94) konkretno odredbu članka 47. tog Zakona koja je sadržavala pravilo o odgovarajućoj primjeni odredaba tog Zakona glede određivanja naknade za izvlaštene nekretnine za koje je naknada već određena na temelju propisa o eksproprijaciji koji su bili na snazi do 22. ožujka 1978. za slučaj da nije dokazano da je naknada do stupanja na snagu ovog Zakona isplaćena, sve s ograničenim rokom u kojem je stranka mogla podnijeti odgovarajući zahtjev za naknadu. Stupanjem na snagu ZOI/94 (18. veljače 1994.) dana je mogućnost prijašnjem vlasniku ekspropriranog i deposediranog zemljišta da zahtjeva ponovno određivanje naknade za pravomoćno oduzete nekretnine za koje je doneseno i pravomoćno rješenje o naknadi. Međutim, u tom slučaju zakonodavac je propisao prekluzivni rok od godinu dana od dana stupanja na snagu ZOI/94 u kojem je prijašnji vlasnik i njegov pravni sljednik mogao podnijeti zahtjev za ponovno određivanje naknade, dakle, postojalo je propisano vremensko ograničenje za podnošenje takvog zahtjeva. Nadalje, čak i kad bi bila točna tvrdnja da prijašnjem vlasniku nije isplaćena naknada, to ne može biti od utjecaja na donošenje rješenja u ovoj upravnoj stvari, jer je pravni prednik podnositelja zahtjeva mogao pokrenuti postupak prisilne naplate sukladno rješenju o naknadi koje predstavlja izvršnu ispravu. Suprotno navodima tuženika postupak određivanja naknade u ovoj upravnoj stvari nije nastavak ranijeg vođenja postupka o eksproprijaciji, a u postojećim zakonskim propisima postoji valjana osnova za prihvaćanje zahtjeva tužitelja za naknadu troškova. Smatra da je trebalo primijeniti odredbu članka 161. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09. i 110/21. – dalje u tekstu: ZUP). Ističe da odredba članka 38. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade/14 izričito ne uređuje naknadu troškova postupka izvlaštenja koji je pokrenut primjenom odredbe članka 28. istog Zakona pa treba primijeniti opći postupovni propis. Samo pod uvjetom da je predmetni upravni postupak pokrenut po službenoj dužnosti odluka o troškovima postupka mogla bi se temeljiti na odredbi članka 161. stavak 1. ZUP-a pa stranke ne bi imale pravo na naknadu troškova zastupanja, što ovdje nije slučaj. Predlaže poništiti presudu prvostupanjskog suda, kao i rješenje tuženika te potražuje troškove upravnog spora kao i troškove sastava žalbe, sa zateznom kamatom.

3. Tuženik i zainteresirana osoba nisu dostavili odgovor na žalbu.

4. Žalba tužitelja je osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u skladu s odredbom članka 134. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24., dalje: ZUS) Sud nalazi da je osporenom presudom povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

6. Ovo iz razloga jer ovaj Sud ne može prihvatiti stajalište tuženika i prvostupanjskog suda izneseno u vezi primjene članka 62. stavka 2. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade ("Narodne novine", broj: 74/14., 69/17., 98/19. - dalje ZION), a prema kojoj odredbi će se na postupke određivanja naknade za nekretnine eksproprirane ili deposedirane sukladno ranijim propisima, koji do stupanja na snagu ovoga Zakona nisu pokrenuti, primjenjivati odredbe ovog Zakona.

7. Naime, tuženik je u osporenom rješenju zauzeo stajalište, koje je ocijenio pravilnim i prvostupanjski sud, prema kojem u situacijama kad postupak određivanja naknade za nekretnine eksproprirane ili deposedirane sukladno ranijim propisima nije pokrenut te nije donijeta pravomoćna odluka o naknadi za iste, postupak koji se provodi sukladno ZION-u samo je nastavak postupka eksproprijacije ili deposedacije koji su vođeni ranije, ali nisu nikad okončani odlukom ili sporazumom o naknadi, obzirom na to da je postupak određivanja naknade upravno tijelo bilo dužno provesti po službenoj dužnosti.

8. Takvo je stajalište, međutim, upravo suprotno izričitoj odredbi članka 62. stavka 2. ZION-a, iz kojeg proizlazi da se taj Zakon primjenjuje samo na slučajeve eksproprijacije, odnosno deposedacije u kojima nije pokrenut postupak određivanja naknade do stupanja na snagu citiranog Zakona, što ovdje nije slučaj, čemu tužitelj osnovano prigovara i u tužbi i u žalbi. S obzirom na izloženo, ovaj Sud prihvaća ispravnim razloge prvostupanjskog upravnog tijela, koje je osnovano odbilo zahtjev zainteresirane osobe za određivanje zatražene naknade uz obrazloženje da u konkretnom slučaju do stupanja na snagu ZION-a (26. lipnja 2014.) nije pokrenut postupak određivanja naknade za opisane nekretnine, već je postupak naknade dovršen rješenjima NO Grada Zagreba, Općine Medvešćak, Odjela za financije broj:

04-RNH-4. 127/1-63 od 10. lipnja 1963. i od 19. lipnja 1963. kojim je prijašnjim vlasnicima određena naknada za predmetne nekretnine eksproprirane rješenjem NOO Grada Zagreba, broj: 19460-X-10-1957 od 11. studenoga 1957. u korist pravnog prednika tužitelja.

9. Stoga okolnost na koju upućuje zainteresirana osoba da rješenje iz 1963. nije dostavljeno prijašnjim vlasnicima te da zbog toga nije postalo pravomoćno, nije relevantna za donošenje odluke u ovoj stvari, niti se u ovom postupku uopće može utvrđivati valjanost dostave tog rješenja, a time ni pravomoćnosti istog, jer za takvo postupanje nema temelja u članku 62. stavku 2. ZION-a, čemu osnovano prigovara i tužitelj, slijedom čega je valjalo usvojiti žalbu i poništiti osporenu presudu i rješenje tuženika te odbiti žalbu zainteresirane osobe protiv točke I. izreke prvostupanjskog rješenja kojom je pravilno odbijen zahtjev zainteresirane osobe za određivanje zatražene naknade.

10. Zainteresirana osoba, međutim, osnovano osporava pravilnost točke II. izreke prvostupanjskog rješenja, jer razlozi dani u odnosu na troškove upravnog postupka nisu utemeljeni na pravilnoj primjeni članka 38. stavka 1. ZION-a kao ni članka 161. i članka 162. ZUP-a, što je sve pravno relevantnim razlozima obrazložio već i tuženik, osnovano zaključivši da zainteresirana osoba nije u obvezi nadoknaditi tužitelju trošak odvjetničkih usluga, jer se u konkretnom slučaju ne radi o postupku izvlaštenja pa stranka nema pravo na troškove pravnog zastupanja po osnovi posebnog propisa (ZION-a), a niti naknada za rad odvjetnika ulazi u troškove na koje bi stranka koja bi uspjela u postupku imala pravo temeljem općeg postupovnog propisa (ZUP-a).

10.1. Naime, troškovi upravnog postupka stranaka uređeni su odredbom članka 161. ZUP-a, kojom je u stavku 1., propisano da javnopravno tijelo snosi redovite troškove postupka, osim troškova upravnih pristojbi ili drugih troškova koje stranke plaćaju po posebnim propisima, dok, sukladno stavku 2. citirane zakonske odredbe, u postupcima pokrenutim na zahtjev stranke ili u upravnim stvarima u kojima sudjeluju dvije stranke ili više njih s protivnim interesima, troškove postupka snosi stranka na zahtjev koje je postupak pokrenut ili protiv koje se vodio postupak koji je za nju nepovoljno okončan, ako nije drukčije propisano. Stoga proizlazi da troškovi zastupanja stranke po odvjetniku nisu troškovi upravnog postupka kakve ima u vidu citirana zakonska odredba, jer je plaćanje istih utemeljeno na posebnim propisima (Zakon o odvjetništvu i Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika) i u obvezi je prvenstveno stranke koja se koristi odvjetničkim uslugama. Troškovi odvjetničkih usluga nisu obuhvaćeni ni odredbom članka 162. ZUP-a, koja se odnosi na nagrade i naknade troškova drugim osobama koje sudjeluju u postupku (svjedoci, vještaci, prevoditelji, tumači i privremeni zastupnici), a koje osobe imaju pravo na nagradu, odnosno naknadu stvarnih troškova nastalih u vezi s postupkom, s tim da protivna stranka u dvostranačkim ili višestranačkim upravnim stvarima ima pravo na naknadu putnih troškova i izgubljene zarade, ako je postupak okončan povoljno za tu stranku.

11. S obzirom na navedeno, ovaj Sud je ocijenio osnovanom žalbu zainteresirane osobe u odnosu na trošak upravnog postupka, slijedom čega je, nakon što je poništio osporenu presudu i rješenje tuženika te točku II. izreke prvostupanjskog rješenja, odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog postupka koji se odnose na troškove zastupanja tužitelja po odvjetniku.

12. Imajući u vidu ishod rješavanja ove upravne stvari koja je riješena na način da je tužitelj uspio u meritumu, ali ne i u akcesornom zahtjevu Sud primjenom odredbe članka 147. stavka 2. ZUS-a, s obzirom na postignuti uspjeh, tužitelju sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23.) priznaje 70% traženih troškova i to za sastav tužbe (Tbr. 27.1 alineja 2.) i 70% traženih troškova sastava žalbe (Tbr. 27.3) u ukupnom iznosu od 1.933,75 € s pripadajućom kamatom.

13. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 135. stavka 2. ZUS-a odlučiti kao u točki I., II. i III. izreke, a odluka o troškovima spora (točka IV. i V. izreke) utemeljena je na odredbi članka 147. stavka 2. istog Zakona.

U Zagrebu, 11. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Mirjana Čačić