Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj:Gž-968/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka, predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, OIB: 02958272670, Zagreb, Margaretska 3, kojeg zastupa punomoćnik FH, zaposlen kod tužitelja, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., OIB: 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 29. travnja 2025. poslovni broj P-2096/2020-59 u sjednici vijeća 11. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 29. travnja 2025. poslovni broj P-2096/2020-59.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:

"I. Nalaže se tuženiku Euroherc osiguranju d.d. OIB 22694857747 isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje OIB 02958272670 iznos od 8.338,85 € sa zateznom kamatom i to:

- iznos od 2.484,17 € sa zateznom kamatom od 28.5.2003.,

- iznos od 9,19 € sa zateznom kamatom od 24.6.2003.,

- iznos od 7,93 € sa zateznom kamatom od 25.11.2003.

- iznos od 9,62 € sa zateznom kamatom od 8.8.2003.,

- iznos od 66,59 € sa zateznom kamatom od 28.5.2003.

- iznos od 31,59 € sa zateznom kamatom od 28.5.2003.

- iznos od 633,92 € sa zateznom kamatom od 8.9.2003.

- iznos od 408,79 € sa zateznom kamatom od 18.6.2004.

- iznos od 2.417,15 € sa zateznom kamatom od 3.6.2003.

- iznos od 7,66 € sa zateznom kamatom od 22.7.2003.

- iznos od 5,32 € sa zateznom kamatom od 9.6.2004.,

- iznos od 40,64 € sa zateznom kamatom od 23.4.2004.,

- iznos od 747,04 € sa zateznom kamatom od 14.10.2003.,

- iznos od 521,99 € sa zateznom kamatom od 11.12.2003.,

- iznos od 113,61 € sa zateznom kamatom od 18.6.2004.,

- iznos od 38,93 € sa zateznom kamatom od 18.6.2004

- iznos od 250,18 € sa zateznom kamatom od 29.7.2003.

- iznos od 323,76 € sa zateznom kamatom od 28.8.2003.,

- iznos od 220,74 € sa zateznom kamatom od 28.8.2003., sve po stopama od dospijeća svakog iznosa do 31. prosinca 2007.g. po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02), a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Tuženik je dužan tužitelju u roku od 15 dana nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 597,25 €."

2. Pravodobno izjavljenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu u smislu žalbenih navoda.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Polazeći od predmeta spora koji se odnosi na regresni zahtjev s osnova troškova liječenja i naknade za razdoblje privremene nesposobnosti za rad koje je tužitelj platio za svoje osiguranike UH i LH, a koji su prouzročeni u prometnoj nezgodi za koju je odgovoran osiguranik tuženika, ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je uzrok prometne nezgode skretanje vozila osiguranika tuženika reg. oznake [registarska oznaka] na sjevernu polovicu kolnika predviđenu za kretanje vozila iz suprotnog smjera i koje je dovelo do naleta na vozilo reg. oznake [registarska oznaka], što je utvrđeno provedenim prometno-tehničkim vještačenjem dipl. ing. PH i čiji je nalaz opisan pod toč. 10. do 13. obrazloženja

- da je u vozilu reg. oznake [registarska oznaka] osiguranik tužitelja UH zadobio ozljede (kao putnik na stražnjem sjedalu) i da je u vozilu reg. oznake [registarska oznaka] osiguranica tužitelja LH zadobila ozljede (kao suvozačica), koje su utvrđene u nalazu vještaka dr. Mayera i opisane pod toč. 15. obrazloženja, da UH nije bio vezan sigurnosnim pojasom u trenutku nastanka prometne nezgode, a da iz rezultata kombiniranog prometno-tehničkog i medicinskog vještačenja proizlazi da bi iste ozljede zadobio i da je bio vezan sigurnosnim pojasom, pa ne postoji doprinos osiguranika tužitelja UH kao oštećenika nastanku štete

- da iz nalaza i dopune nalaza vještaka medicine rada dr. Huršidić-Radulović proizlazi da su svi priloženi računi koji se odnose na osiguranicu tužitelja LH u uzročno- posljedičnoj vezi sa štetnim događajem i nastalim troškovima liječenja, te da su svi računi koji se odnose na osiguranika tužitelja UH vezani uz troškove liječenja i isplatu naknade za privremenu nesposobnost za rad osim što za tri računa (opisanih pod toč. 24. i 25. obrazloženja) ne postoji medicinska dokumentacija, a isti su vjerojatno povezani s prijelomom čeljusti

- da iz nalaza vještaka za financije i knjigovodstvo Lidije Česnik proizlazi da je tužitelj podmirio sve račune na ime troškova liječenja s računa proračunskog korisnika (HZZO) u korist zdravstvenih ustanova navedenih u Tablici 1 i opisanih pod toč. 40. obrazloženja, što je dokumentirano elektroničnim izvacima o plaćanjima i specifikacijama te ovjereno pečatom i potpisom HZZO, s time što se vještak i neposredno uvjerio u provedena plaćanja u odjelu računovodstva i financija tužitelja

- da nije osnovan prigovor zastare jer je tužba podnesena 14. veljače 2006. dok je najstarije potraživanje dospjelo 28. svibnja 2003. pa je prigovor zastare neosnovan jer je tužba podnesena unutar roka zastare od 3 godina,

na temelju kojih utvrđenja i primjenom čl. 110. i čl. 115. Zakona o zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine" br. 94/01., 88/02., 149/02., 117/03., 30/04., u daljnjem tekstu: ZZO) te čl. 939. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., u daljnjem tekstu: ZOO) prvostupanjski sud zaključuje da je osnovan regresni zahtjev tužitelja u ukupnom iznosu od 8.338,85 EUR sa zateznom kamatom na određeno navedene novčane iznose pod toč. I. izreke od dana kada ih je tužitelj platio, s time da je tužitelj platio ukupan iznos od 8.361,79 EUR ali je isti umanjen za iznos od 172,83 kn/22,94 EUR koji je odbijen u ranije donesenoj presudi od 29. studenog 2019. broj P-2363/2017 (pravomoćnoj u tom dijelu), a odnosi se na troškove za koje su ispostavljeni računi ali nisu vezani uz medicinsku dokumentaciju kako je navedeno pod toč. 39. obrazloženja. Vezano uz prigovor zastare sud obrazlaže primjenu materijalnog prava iz čl. 371. ZOO u svjetlu odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4398/07, U-III- 3787/2011, U-III-2571/14 (toč. 31. obrazloženja), te odluka VSRH broj Rev-753/2011 i Rev-419/2006 u kojima je izraženo pravno stajalište da potraživanje tužitelja ima karakter naknade štete koja zastarijeva u roku od 3 godine primjenom čl. 376. st. 1. ZOO, primjenjujući u konačnici zastarni rok od 3 godine kako je navedeno pod toč. 38. obrazloženja, te ukazujući da je tužitelj odredio tužbeni zahtjev u podnesku od 11. rujna 2007. kada je precizirao pojedinačne iznose na koje teče zatezna kamata i koje je omaškom ispustio iz tužbe, te da ga je sud pozvao na ispravak i dopunu tužbe (tužbenog zahtjeva) i da tužbeni zahtjev nije povećao u odnosu na onaj koji je početno utužen (iznos od 63.002,72 kn) pa je već podnošenjem tužbe prekinuta zastara.

6. U žalbi tuženik navodi da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom odlučivanja o prigovoru zastare jer je prema najnovijoj praksi zastarni rok 3 godine, a nije u primjeni opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. ZOO na koji se pogrešno pozvao prvostupanjski sud, ukazujući tijekom postupka da je identično pravno stajalište izrazio VSRH u odluci od 24. studenog 2020. broj Rev-54/2015-2, pa je stoga prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo u ocjeni prigovora zastare. Nadalje, tvrdi da presuda ima nedostataka u pogledu pojedinih dosuđenih računa koji nisu uzročno posljedično povezani sa štetnim događajem ili se odnose na ozljedu koja nije objektivizirana, te da je presuda sporna zbog činjenice što sud uopće nije odlučio o parničnim troškovima. Ističe da i kada bi se primijenio zastarni rok od 3 godine, da je zastarjelo potraživanje za sve iznose osim iznosa od 18.212,03 kn, 69,24 kn i 4.776,30 kn koji se "pojavljuju" kako u tužbi tako i u specifikaciji tužitelja od 11. rujna 2007. Naime, u specifikaciji od 11. rujna 2007. tužitelj potražuje neke sasvim druge iznose (osim tri naprijed navedena) no što ih je potraživao u tužbi pa se isto ne može podvesti u omašku u pisanju kako navodi prvostupanjski sud, pa s obzirom da je zahtjev za isplatu svih preostalih iznosa i to iznosa od 72,50 kn, 59,82 kn, 40,10 kn i 3.080,00 kn (ukupno 3.252,42 kn) zatražen u podnesku od 11. rujna 2007., pri čemu je posljednji iznos dospio 18. lipnja 2004., to je do podnesene tužbe 11. rujna 2007. protekao zastarni rok od 3 godine pa je za taj iznos sud treba usvojiti prigovor zastare. Uzgred napominje da je račun od 3.932,94 kn nastao zbog toga što osiguranik tužitelja UH nije bio vezan sigurnosnim pojasom, a da je bio vezan bila bi uvelike smanjena mogućnost nastanka ozljede čeljusti. U vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari osporava i odluku o parničnom trošku.

7. Ispitivanjem pobijane presude u okviru žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 102. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2. i 3. citirane odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 25/13.), primjenom čl. 117. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2. -4. citirane odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 70/19.), te primjenom čl. 107. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2. i 3. citirane odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 80/22.), a niti bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju sadržajno ukazuje tuženik u žalbenim navodima.

8. Protivno žalbenim navodima tuženika presuda nema nedostatka radi kojih ne bi bilo moguće ispitati njezinu zakonitost, s obzirom da sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji proizlaze iz sadržaja provedenih dokaza, a koje je prvostupanjski sud analizirao i ocijenio kako to nalaže čl. 8. ZPP i to kako u pogledu činjenice postojanja uzročno posljedične veze između nastalih troškova liječenja i isplaćene naknade za vrijeme privremene nesposobnosti za rad s posljedicama (ozljedama) koje su nastale osiguranicima tužitelja UH i LH u štetnom događaju (prometnoj nezgodi) za koji je odgovoran osiguranik tuženika i koje su objektivizirane medicinskom dokumentacijom, što je sud nedvojbeno utvrdio provedenim vještačenjem i isto jasno obrazložio pod toč. 20. do 25. obrazloženja, tako i u pogledu činjenica da su troškovi liječenja i naknade plaće isplaćeni ustanovama i poslodavcu UH kako je jasno obrazloženo pod toč. 40. obrazloženja, pa iz navedenih razloga nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženik ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

9. Nisu točni žalbeni navodi kojima tuženik ističe da je prvostupanjski sud u ocijeni prigovara zastare primijenio zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. ZOO. Naime, iz obrazloženja presude pod toč. 38. je evidentno da je prvostupanjski sud prigovor zastare ocijenio primjenom zastarnog roka od 3 godine, s time da je obrazložio pod toč. 35. do 37. obrazloženja da je tužitelj već u tužbi zatražio isplatu iznosa od 63.002,72 kn, da je sud vratio tužbu tužitelju na dopunu/ispravak i da je u podnesku od 11. rujna 2007. tužitelj određeno postavio zahtjev za isplatu zatezne kamate na pojedinačne iznose i to one koje nije naznačio u samoj tužbi, ali nije povisio tužbeni zahtjev pa je prvostupanjski sud zaključio da je zastara prekinuta (već) podnošenjem tužbe.

10. O pitanju zastare izjasnio se Ustavni sud Republike Hrvatske u odlukama broj U- III-3787/11 od 11. srpnja 2012. i U-III-32571/2014 od 17. lipnja 2015. izražavajući pravno shvaćanje "(…) da je u konkretnom slučaju tužitelj platio troškove liječenja oštećenika iz prometne nezgode umjesto ovdje tuženika ex lege, čime je učinio isplatu za drugoga pridržavajući si pritom pravo da naknadno tužbom u sudskom postupku zatraži od tuženika podmirenje učinjenog plaćanja, što podrazumijeva i pokretanje postupka u okviru općeg zastarnog roka propisanog Zakonom o obveznim odnosima", dok je VSRH u brojnim odlukama izrazio pravno shvaćanje prema kojem potraživanje tužitelja za troškove liječenja osiguranika predstavlja regresni zahtjev prema osiguratelju koji zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (Revx-899/2011 od 6. lipnja 2012., Revx-1045/2013 od 8. siječnja 2014., Revx-1227/2013 od 31. kolovoza 2016., Rev-2560/2015 od 9. travnja 2019., Rev-503/2013 od 10. listopada 2019., Revd-2210/2021 od 29. rujna 2021., Revt-498/2017-2 od 23. studenog 2021., Rev-3531/2019-2 od 5. rujna 2023.).

11. Prihvaćajući stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske kroz primjenu čl. 31. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 99/99., 29/02., 49/02.) koji propisuje da su odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni i da ih je dužna poštovati svaka fizička i pravna osoba, te akceptirajući da po pitanju zastare u činjenično i pravno identičnim sporovima postoji različita sudska praksa županijskih sudova pa i VSRH (na koju ukazuje tuženik u žalbi), ali i da je prevladavajuća i za ovaj sud prihvatljiva upravo sudska praksa koja je navedena pod toč. 10. ovog obrazloženja, to se prema ocjeni ovoga suda u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina koji teče od plaćanja svakog pojedinačnog računa, pa s obzirom da je najstariji račun dospio 28. svibnja 2003. dok je tužba podnesena 14. veljače 2006. to niti jedan od utuženih iznosa nije zastario.

12. Vezano uz prigovor zastare zatezne kamate koju je tužitelj zatražio u podnesku od 11. rujna 2007. na određene pojedinačne iznose za koje zatezna kamata nije zatražena u tužbi (na iznose od 72,50 kn, 59,82 kn, 40,10 kn i 3.080,00 kn), valja istači da je pogrešno stajalište prvostupanjskog suda da je zastara tražbine kamate na te iznose prekinuta već podnošenjem tužbe. Kako tužitelj nije potraživao isplatu zatezne kamate na te iznose u samoj tužbi to je zastara prekinuta tek podneskom kada je isplata zatezne kamate zatražena, pa kako je iznos od 72,50 kn dospio 8. kolovoza 2003., iznos od 59,82 kn je dospio 25. studenog 2003., iznos od 40,10 kn je dospio 9. lipnja 2004. i iznos od 3.080,00 kn je dospio 18. lipnja 2004., te primjenjujući opći zastarni rok i na isplatu po tom osnovu jer čl. 369. ZOO propisuje da su zastarjele sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, kada zastari glavna tražbina, to do podnošenja zahtjeva za isplatu zatezne kamate na te iznose u podnesku od 11. rujna 2007. zastara također nije nastupila.

13. Nisu osnovani niti žalbeni navodi kojima tuženik ističe da je račun od 3.932,94 kn nastao zbog toga što osiguranik tužitelja UH nije bio vezan sigurnosnim pojasom, s obzirom da iz prometno-tehničkog i sudsko-medicinskog vještačenja u predmetu Općinskog suda u Zagrebu broj Pn-4058/03 jasno proizlazi da bi osiguranik tužitelja UH zadobio iste ozljede i da je bio vezan sigurnosnim pojasom, što je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i jasno obrazložio pod toč. 19. obrazloženja, a isto se potvrđuje u ovom postupku i nalazom vještaka dr. Mayera koji je jasno istakao da se nastanak ozljede čeljusti ne može isključiti i pod pretpostavkom vezivanja sigurnosnim pojasom, pa stoga žalbene tvrdnje tuženika kojima ističe protivno navedenom nemaju uporišta u niti jednom provedenom dokazu.

14. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženika i primjenom čl. 368. st. 2. ZPP potvrdio presudu pod toč. I. izreke.

15. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. i 155. ZPP, te je tuženika obvezao naknaditi tužitelju trošak vještačenja u iznosu od 597,25 EUR, pa stoga nisu točni žalbeni navodi kojima tuženik ističe da sud nije odlučio o naknadi troškova postupka. S obzirom da tuženik nema pravo na naknadu troškova postupka to je prvostupanjski sud prihvaćanjem zahtjeva tužitelja za naknadu troškova postupka pravilno primijenio materijalno pravo.

16. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženika i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP potvrdio presudu pod toč. II. izreke.

17. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP.

U Varaždinu 11. rujan 2025.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek