Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-150/2025-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Koprivnici po sucu Darku Magdiću kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja DN, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Dejanu Kuhariću, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Kuharić i Kuharić iz Ludbrega, Pisarnica Koprivnica, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupana po punomoćnici Andreji Šeša, odvjetnici iz Zagreba, radi ništetnosti, nakon zaključenja javne i glavne rasprave dana 4. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, a odluke objavljene dana 10. rujna 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim odredbe članka 4., 5., 6. i 7.2 ugovora o kreditu broj: 9011652790 sklopljenog dana 10. srpnja 2006. između tužitelja IN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB:02535697732, solemniziran kod Javne bilježnice Melanije Dujić, Franjevački trg 17, Varaždin, pod poslovnim brojem: OU-758/06-1. 10. srpnja 2006. i to odredba članka 4. u dijelu koji glasi „Kamata se obračunava u CHF“ odredba članka 5. u dijelu koji glasi „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“, odredba članka 6. u dijelu koji glasi „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate“, a odredba članka 7.2 u dijelu koji glasi „Kredit u iznosu od 12.330,91 CHF ( slovima: dvanaesttisućatristotinetristotrideset CHF i devedesetjedan C ) i kamata iz točke 4. ovog ugovora otplaćuju se u 84 ( slovima osamdesetčetiri ) jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke, važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora“, te navedene odredbe u tome dijelu ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB:02535697732 da isplati tužitelju DN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.324,63 EUR-a (slovima: tisućutristodvadesetčetirieura i šezdesettricenta) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 01.ožujka 2010. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do plaćanja po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to:

-na iznos od 6,35 EUR od 01. ožujka 2010. do isplate,

-na iznos od 10,97 EUR od 01. travnja 2010. do isplate,

-na iznos od 10,37 EUR od 01. svibnja 2010. do isplate,

-na iznos od 11,61 EUR od 01. lipnja 2010. do isplate,

-na iznos od 19,80 EUR od 01. srpnja 2010. do isplate,

-na iznos od 18,05 EUR od 01. kolovoza 2010. do isplate,

-na iznos od 22,77 EUR od 01. rujna 2010. do isplate,

-na iznos od 21,25 EUR od 01. listopada 2010. do isplate,

-na iznos od 18,04 EUR od 01. studenoga 2010. do isplate,

-na iznos od 24,26 EUR od 01. prosinca 2010. do isplate,

-na iznos od 32,00 EUR od 01. siječnja 2011. do isplate,

-na iznos od 26,66 EUR od 01. veljače 2011. do isplate,

-na iznos od 28,60 EUR od 01. ožujka 2011. do isplate,

-na iznos od 26,00 EUR od 01. travnja 2011. do isplate,

-na iznos od 26,39 EUR od 01. svibnja 2011. do isplate,

-na iznos od 36,73 EUR od 01. lipnja 2011. do isplate,

-na iznos od 33,47 EUR od 01. srpnja 2011. do isplate,

-na iznos od 41,89 EUR od 16. studenoga 2011. do isplate,

-na iznos od 106,21 EUR od 16. prosinca 2011. do isplate,

-na iznos od 75,89 EUR od 18. siječnja 2012. do isplate,

-na iznos od 40,54 EUR od 01. veljače 2012. do isplate,

-na iznos od 40,70 EUR od 01. ožujka 2012. do isplate,

-na iznos od 34,22 EUR od 01. travnja 2012. do isplate,

-na iznos od 39,86 EUR od 16. svibnja 2012. do isplate,

-na iznos od 40,50 EUR od 16. lipnja 2012. do isplate,

-na iznos od 38,77 EUR od 17. srpnja 2012. do isplate,

-na iznos od 39,04 EUR od 15. kolovoza 2012. do isplate,

-na iznos od 36,83 EUR od 15. rujna 2012. do isplate,

-na iznos od 38,40 EUR od 16. listopada 2012. do isplate,

-na iznos od 39,67 EUR od 16. studenoga 2012. do isplate,

-na iznos od 39,19 EUR od 18. prosinca 2012. do isplate,

-na iznos od 38,08 EUR od 16. siječnja 2013. do isplate,

-na iznos od 37,03 EUR od 16. veljače 2013. do isplate,

-na iznos od 37,32 EUR od 16. ožujka 2013. do isplate,

-na iznos od 39,40 EUR od 16. travnja 2013. do isplate,

-na iznos od 36,12 EUR od 16. svibnja 2013. do isplate,

-na iznos od 35,35 EUR od 15. lipnja 2013. do isplate,

-na iznos od 35,01 EUR od 16. srpnja 2013. do isplate,

-na iznos od 11,22 EUR od 01. kolovoza 2013. do isplate,

-na iznos od 30,07 EUR od 15. kolovoza 2013. do isplate,

sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 335,37 € (slovima:tristotridesetpeteura i tridesetsedamcenta) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

IV.Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 da tužitelju DN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak ovoga parničnog postupka u iznosu od 2.300,00 € (slovima:dvijetisućetristoeura), zajedno sa zateznom kamatom koja teče na taj iznos od dana donošenja ove presude 10. rujna 2025., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pa do plaćanja, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužbeni zahtjev tužitelja povučen u iznosu od 330,84 EUR € (slovima:tristotrideseteura i osamdesetčetiricenta) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi tvrdi da je s tuženikom sklopio dana 10.srpnja 2006. godine, ugovor o kreditu broj 9011652790, u [adresa]. Kredit je ugovoren na iznos od 12.330,91 CHF po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, s tim da je redovna kamata iznosila 5,50%. Tužitelj tvrdi kako je tuženik prilikom sklapanja gore navedenoga ugovora o kreditu, koristio nerazumljive ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a da prije toga nije korisniku kredita, ovdje tužitelju, pojasnio posljedice i doseg takvih odredbi po njega kao potrošača. Nadalje, tuženik je u fazi pregovaranja i općenitog komuniciranja s potrošačima, pa tako i tužiteljem, propustio istome dati sve potrebne informacije, a na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač, pa tako i tužitelj, mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose, s time da je priroda i specifičnost valute švicarski franak bila poznata bankama, pa tako i tuženiku, u trenutku pregovora i sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Nadalje tužitelj tvrdi kako su banke su kao trgovci, pa tako i tuženik, bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule, jer su imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni, na štetu potrošača, a unatoč tome su potrošače poticale na sklapanje ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u švicarskim francima. Sve je dovelo do toga, da su ugovorne odredbe u predmetnom Ugovoru o kreditu, u dijelu ugovorene valutne klauzule u CHF ( švicarskim francima) nepoštene i nedopuštene, a samim time i ništetne jer je dovelo do rasta obveze tužitelja prema tuženiku. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012. od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., presudom i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt- 575/16-5 od 3. listopada 2017., pravomoćno je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, te da su odredbe Ugovora o kreditu u spornom periodu, a koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica- švicarski franak nepoštene i nedopuštene, a uslijed čega su ništetne. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je u konačnici presudu, poslovni broj Rev- 2211/2018-11 od 03. rujna 2019., a kojom su konačno i u potpunosti razriješena sva sporna pitanja iz kolektivnog spora koji je udruga Potrošač pokrenula protiv 8 banaka koje posluju u Republici Hrvatskoj, a između ostalog i tuženika jer se u navedenim presudama jasno i pravomoćno utvrdilo da su tuženici u spornom razdoblju su povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (do 06.08.2007.), a od 07.08.2007. - 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, odnosno prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora nisu kao trgovci u cijelosti informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka a što je opet dovelo do utvrđenja ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je kao prethodno pitanje u smislu čl. 12. st. 1. ZPP-a riješeno u gore spomenutom kolektivnom sporu, te je stajalište tužitelja, da se ima direktno primijeniti i na ovaj spor. Takav stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. u kojoj se navodi:“prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502 a st. 1. ZPP-a..., shodno tome nije potrebno u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a”. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Rješenju poslovni broj Rev – 18-2018., od 26. svibnja 2020. zauzeo je sljedeće pravno shvaćanje: „Drugostupanjski sud također treba imati u vidu da je ovaj sud u svojoj odluci broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. također jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. S obzirom na navedeno, tužitelj od tuženika, potražuje isplatu iznosa s osnova preplaćenih iznosa kredita, radi nezakonite i ništetno ugovorene valutne klauzule, u visini od ukupno 1.990,84 €, a na koji iznos treba dodati i zateznu kamatu od svakog plaćenog anuiteta pa do plaćanja, sve sukladno odredbi članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., nastavno ZOO ) dok zatezne kamate potražuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, a visinu zatezne kamate potražuje sukladno odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a. Tužitelj je podneskom od dana 9.siječja 2024.g. smanjio tužbeni zahtjev na iznos od 1.660,00 €, nakon što je primio od tuženika cjelokupnu dokumentaciju a nakon provedenog vještačenja podneskom od dana 23.lipnja 2024.g sredio tužbeni zahtjev na iznos od 1.324,63 u skladu s izračunom vještaka. Tuženik se usprotivio povlačenju odnosno smanjenu tužbenog zahtjeva na ročištu od dana 3.rujna 2024.g. međutim, s obzirom da je zadnji podnesak tužitelja o smanjenju odnosno povlačenju zahtjeva primio dana 1.srpnja 2024.g. a u roku 15 dana nije se tome usprotivio sud smatra temeljem članka 193.st.2. Zakona o parničnom postupku da je pristao na povlačenje i u tom dijelu je donio rješenje o povlačenju.

2. Tuženik u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana, ističe prigovor zastare. Smatra kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP) te čl. 502. Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP) kao temelju po kojem bi navedena presuda u kolektivnom sporu obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete, no u konkretnom slučaju se ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove (isplate), pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz kolektivnog spora pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. ZZP-a i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Tuženik smatra kako je tužitelj tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita čime je predmetni ugovorni odnos okončan. Naime, iz članka 131. ZZP-a iz 2009. pak jasno proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa (što je u ovom slučaju tužba tužitelja POTROŠAČ- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, dalje u tekstu: kolektivna tužba) podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP. U skladu s navedenim, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja POTROŠAČ- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi s obzirom da Trgovački sud u Zagrebu u toč. 9. izreke presude osl. br. P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine nalaže bankama "da prekinu s gore opisanim postupanjem...". Tuženik smatra kako se utvrđenja iz kolektivne parnice ne mogu primijeniti na konkretan predmet odnosno odluke donesene u parnici pokrenutoj kolektivnom tužbom, na nijedan način, niti u bilo kojem segmentu, ne mogu zamijeniti pojedinačnu tužbu iz konkretnog pravnog odnosa te da nema mjesta primjeni utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi na ovaj konkretni spor. U prvom slučaju radi se o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja se u kolektivnom sporu ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“ a u drugom slučaju radi se o specifičnom, individualnom i konkretnom pravnom odnosu između određene banke i specifičnog, individualnog i konkretnog potrošača/tužitelja, a u kojem pravnom odnosu su upravno nastale specifične, individualne i konkretne okolnosti. Dakle, u svakoj pojedinoj parnici tek treba provesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja u kolektivnom sporu primjenjiva na pojedinačno određeni slučaj te ako jesu, na koji način su primjenjiva. Preambula Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi točkom (18) (Direktiva 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, dalje u tekstu: Direktiva) kao mjerilo prosječnog potrošača postavlja potrošača koji je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja pa smatra kako je potrebno utvrditi jesu li prilikom ulaska u poslovni odnos sa potrošačem bila ispunjena tri glavna uvjeta iz Direktive, odnosno utvrditi je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, je li potrošač bio pažljiv prilikom sklapanja ugovora te je li potrošač bio oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. Ujedno, prilikom ocjene navedenih uvjeta, sud svakako treba voditi računa i o tome da je tužitelj poslovno sposobna osoba koji se kao takav ne može opravdavati time da nije znao što potpisuje, stoga istom sporne odredbe ugovora o kreditu nikako nisu mogle ostati nejasne i nerazumljive. Tuženik smatra stav tužitelja da su sporne odredbe nepoštene jer stranke nisu o njima pojedinačno pregovarale te da tužitelju nije predočen i eventualni rizik od prevelikog tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu je u cijelosti netočan, već naprotiv tvrdi kako je tuženik putem svojih djelatnika koji su bili u izravnom kontaktu sa korisnicima kredita, pa tako i tužiteljem, prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima, upoznao tužitelja sa rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Tužitelj je u cijelosti prihvatio sve rizike koje mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Tuženik tvrdi kako Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute kune u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali ista na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF te kako je HNB upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju kune prema tečaju CHF priopćenjem od 25.8.2006. godine. Dakle, HNB je navedenim priopćenjem ukazao na mogućnost promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu za cca. 20-tak posto iz čega proizlazi kako je tužitelj imao saznanja da postoji eventualna mogućnost jačanja tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu. Nadalje, tuženik naglašava kako je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu s tužiteljem imao mogućnost izbora. Naime, u navedeno vrijeme tuženik je u svojoj ponudi imao više vrsta ugovora o kreditu međutim, tužitelj je između svega ponuđenog svjesno odabrao upravo predmetni ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama i to prvenstveno iz razloga što je tužitelj ocijenio da mu predmetni ugovor, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Stoga tuženik ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje u tekstu: ZOO) nije „nečija špekulacija“, već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Nesporno je i da ZOO u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis, odnosno zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno -pravni odnos banke, ovdje tuženika i korisnika kredita kaso tužitelja. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način .Prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik je u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka i nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe i to niti prilikom sklapanja ugovora, niti kasnije, a završno, tuženik također ističe prigovor zastare za utuženo potraživanje. Tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

3.Sud je dana 13.rujna 2024.g. donio presudu broj P-427/2023-26 kojom je utvrdio ništetnim odredbe članaka ugovora o kreditu kako je tužbenim zahtjevom zatražio tužitelj te naložio tuženiku platež troškova postupka, dok je rješenjem utvrdio da je tužbeni zahtjev povučen u iznosu od 666,21 €. Protiv presude je tuženik uložio žalbu a Županijski sud u Varaždinu je žalbu usvojio u cijelosti i ukinuo presudu i rješenje te vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju odluke se navodi kako je tužitelj predmetnom tužbom s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF zatražio od tuženika isplatu iznosa od 1.990,84 EUR, dok je podneskom od 9. siječnja 2024. (nakon što se tuženik upustio u raspravljanje) smanjio tužbeni zahtjev na iznos od 1.660,00 EUR, odnosno djelomično (za iznos od 330,84 EUR) povukao tužbu. Navedeni podnesak tužitelja od 9. siječnja 2024. dostavljen je punomoćnici tuženika 15. siječnja 2024., koja se na taj podnesak tužitelja očitovala podneskom od 19. siječnja 2024., no o smanjenju tužbenog zahtjeva, odnosno djelomičnom povlačenju tužbe nije se izjasnila, pa se sukladno odredbi čl. 193. st. 2. ZPP-a smatra da je tuženik pristao na povlačenje tužbe. Nakon toga, podneskom od 23. lipnja 2024. tužitelj je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja smanjio tužbeni zahtjev na iznos od 1.324,63 EUR, odnosno ponovno djelomično (za iznos od 335,37 EUR) povukao tužbu, a koji podnesak tužitelja je dostavljen punomoćnici tuženika 1. srpnja 2024. Tuženik je nakon toga u spis dostavio podnesak od 16. srpnja 2024. (sa str. 124-125 spisa), kojim se usprotivio povlačenju tužbe. Stoga Županijski sud navodi kako su se u odnosu na djelomično povlačenje od dana 23.lipnja 2024.g. nisu ispunjeni uvjeti za povlačenje, već je o tom dijelu zahtjeva trebao donijeti meritornu odluku, odnosno odbiti taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja.

4.U ponovljenom postupku u svrhu dokaza pročitani su plan otplate (list 8-9), obavijest o konačnoj otplati kredita broj 9011652790 (list 10), Isprava po zapljeni po pristanku dužnika i zadužnica (list 11-12), dopis tužitelja tuženiku od 7.6.2023. i potvrda o zaprimljenom prigovoru (list 13-14), prilozi tuženika (list 28-43), čita se podnesak tužitelja uz priloge otplatna tablica s prikazom efektivne kamatne stope, pregled uplata po kreditu na dan 5.1.2024., plan otplate, ugovor o kreditu, knjigovodstvena kartica, (list 44-76), pročitan je podnesak tuženika (list 77-81), saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja, provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po vještaku Slađani Srnec.

5. Analizirajući provedene dokaze i to svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno proizlazi da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

6. Nesporno je da su tužitelj, odnosno korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, dana 10.srpnja 2006. godine, ugovor o kreditu broj 9011652790, u [adresa]. Kredit je ugovoren na iznos od 12.330,91 CHF po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, s tim da je redovna kamata iznosila 5,50%. Nesporno je utvrđeno da je u predmetnom Ugovoru, u čl. 4., 5., 6. i 7.. ugovorena valutna klauzula o kojoj se nije pregovaralo, budući da je kao takva predstavljala je dio sadržaja standardnog tipskog ugovora, koji karakteriziraju unaprijed formulirane ugovorne odredbe od strane tuženika kao kreditora, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakvog utjecaja. Nadalje, tuženik je u fazi pregovaranja i općenitog komuniciranja s potrošačima, pa tako i tužiteljem, propustio istome dati sve potrebne informacije, a na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač, pa tako i tužitelj, mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose, s time da je priroda i specifičnost valute švicarski franak bila poznata bankama, pa tako i tuženiku, u trenutku pregovora i sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga sud smatra kako su ugovorne odredbe sadržane u čl. 4., 5., 6. i 7.2. Ugovora nepoštene, jer je takvim člancima uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, jer je tužitelj u konkretnom slučaju, bez odgovarajućeg znanja o učincima i rizicima koje donosi kreditiranje pristupila sklapanju Ugovora, vjerujući u točnost prezentiranih informacija od strane tuženika kao kreditora, koji je pak, raspolažući stručnim znanjem, iskoristio neinformiranost i nestručnost tužitelja i u tipskom ugovoru sastavio odredbe koje su suprotne temeljnim načelima obveznog prava – načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima i načelu savjesnosti i poštenja.

7. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ( „ Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 96/03.), čiji sadržaj su činile odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, pa je tako čl. 81. bilo propisano da nepoštenom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u člancima 4., 5., 6. i 7.2. su neodređene i nepoštene, jer s o njima nije pregovaralo niti se je moglo pregovarati jer su sastavljene unaprijed u tipskom ugovoru, a tuženik nije tužitelja dobro informirao i upozorio na rizike. Time je položaj tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu je u tom smislu bio ''slabiji'' i to obzirom da je on pristupio sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o samom financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Tuženik je za razliku od tužitelja raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu na valutnu klauzulu nije bilo prezentirano, te je iskoristio nestručnost i nizak stupanj nužno potrebnog osnovnog znanja tužitelja na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru stavio navedene odredbe, a na koje tužitelj nije mogao utjecati.

8. U čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ( „Narodne novine“, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; dalje: ZOO/05), određeno je da ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. S obzirom da su odredbe čl. 1. i 7. Ugovora predmetnog ugovora bile protivne prisilnim propisima, iste su ostvarile obilježje ništetne odredbe, stoga je prema stajalištu ovog suda valjalo utvrditi njihovu ništetnost i usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

9. Vrhovni sud već presudio da kolektivna tužba prekida zastaru te petogodišnji rok ponovno počinje teći od pravomoćne odluke u kolektivnom sporu, budući da je donesena odluka 14. lipnja 2018. rok za tužbe u odnosu na valutnu klauzulu počinje teći od tog datuma tako da je rok pa podnošenje tužbe do 14. lipnja 2023. godine, pa je stoga prigovor tuženika u odnosu na zastaru neosnovan.

10.Sud je na okolnost preplaćenih iznosa zbog vezanosti iznosa za valutnu klauzulu kroz za cijeli vremenski period otplate kredita, proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije Slađani Srnec. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj tuženiku, zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, platio više iznos od 1.324,63 €. Punomoćnici stranaka nakon obrazloženja nalaza vještaka nisu prigovorili matematičkom izračunu visine dugovanja. Sud je stoga ovakav nalaz i mišljenje u cijelosti prihvatio jer je dan jasno i u skladu s pravilima struke.

11. Sud je saslušao tužitelja koji u svom iskazu navodi kako želio kupiti automobil za svoje potrebe i otišao u Ludbreg u Auto kuću "Toni". Tamo su mu rekli ako želi kredit da ode u PBZ u Varaždin gdje je i uzeo kredit. Djelatnica banka upozorila ga je da imaju najnovije kredite i to u švicarcima i da su to najpovoljniji krediti tako da u druge banke nije išao, a niti je tražio kredit u nekoj drugoj valuti. Tužitelj navodi kako nije mogao pregovarati o uvjetima ugovora, a slijedeći put ga je ugovor dočekao gotov, napisan, pročitao ga je i nije bilo nekakvih nejasnoća. Tužitelj navodi kako ga nisu upozorili da je švicarac valuta utočišta, a nakon čega je otišao kod javnog bilježnika gdje su mu ponovno pročitali glavne stavke kredita i tamo je potpisao ugovor. Početna rata iznosila je 550,00 kn, a prilikom podizanja kredita nije imao nikakvo trgovačko društvo, a tadašnja supruga nije imala nikakvu firmu prilikom potpisivanja kredita. Tvrdi kako nije dobio nikakva upozorenja o promjeni tečaja i porastu rate kredita već je to dobivalo računovodstvo u HŽ-u, a on nikada nije otišao pitati da li se može što učiniti.

12. U skladu s čl. 29. st. 2. i čl. 323. st.1. te čl. 1111. i 1115. ZOO-a, sud smatra da je tuženik dužan tužitelju vratiti preplaćeni iznos od 1.324,63 €, s pripadajućom zateznom kamatom, od dana plaćanja pojedinog iznosa.

13.1. Nesporno je kako je u tužbi tužitelj osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF zatražio od tuženika isplatu iznosa od 1.990,84 EUR, dok je podneskom od 9. siječnja 2024., nakon što se tuženik upustio u raspravljanje, smanjio tužbeni zahtjev na iznos od 1.660,00 EUR, odnosno djelomično je za iznos od 330,84 EUR povukao tužbu. S obzirom da je navedeni podnesak tužitelja od 9. siječnja 2024. dostavljen je punomoćnici tuženika 15. siječnja 2024., koja se na taj podnesak tužitelja očitovala podneskom od 19. siječnja 2024., no o smanjenju tužbenog zahtjeva, odnosno djelomičnom povlačenju tužbe nije se izjasnila, sud smatra kako je, prema odredbi čl. 193. st. 2. ZPP-a, tuženik pristao na povlačenje tužbe pa je stoga u tom dijelu odlučio kao u izreci rješenja.

13.2. Nadalje, podneskom od 23. lipnja 2024. tužitelj je nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja ponovo smanjio tužbeni zahtjev na iznos od 1.324,63 EUR, odnosno povukao tužbu za iznos od 335,37 EUR, a koji podnesak tužitelja je dostavljen punomoćnici tuženika 1. srpnja 2024. Tuženik je nakon toga u spis dostavio podnesak od 16. srpnja 2024. (sa str. 124-125 spisa), kojim se usprotivio povlačenju tužbe. Stoga ovaj sud prihvaća obrazloženje Županijskog suda kako se u odnosu na djelomično povlačenje od dana 23.lipnja 2024.g. nisu ispunjeni uvjeti za povlačenje, već je o tom dijelu zahtjeva trebao donijeti meritornu odluku, odnosno odbiti taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja, stoga je sud odlučio kao u točki III izreke presude i odbio tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 335,37 €.

14. Iako je tužitelj djelomično uspio u ovom sporu, jer je povukao dio tužbenog zahtjeva, a s dijelom tužbenog zahtjeva je odbijen, u konkretnom slučaju se radi o sporu u kojem je tužitelj potrošač, radi čega tužitelju u cijelosti pripada naknada parničnog troška koji je bio opravdan. Naime, ovaj stav proizlazi iz odluke Županijskog suda u Zagrebu broj Gž- 920/2023-2 od 25. ožujka 2023. te presude suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 u točki V. izreke, a koja odluka suda Europske unije obvezuje sud da u sporovima gdje je tužitelj potrošač, kao u konkretnom slučaju, tužitelju kao potrošaču u cijelosti pripadne naknada parničnog troška, čak neovisno o tome što nije u cijelosti uspio u sporu. Ovo stoga što su odredbe Direktive 93/13 obvezujuće i za hrvatski sud i po svojoj pravnoj snazi su izvan domaćeg prava te bi u suprotnom potrošaču, tj. tužitelju nastala prepreka koja bi ga mogla odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvoran sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je određeno Direktivom 93/13. Osim toga u konkretnom slučaju radi se o neznatnom dijelu zbog kojeg nije nastao trošak pa je sud temeljem članka 154.st.5. Zakona o parničnom postupku ( „ Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), dosudio trošak tužitelju u cijelosti. Priznat mu je trošak za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7.1), odnosno 200,00 €, za sastav podnesaka od 9.1.2024.g., 8.6.2024.g. i 23.6.2024.g. svakog u iznosu od 200,00 €, za zastupanje na ročištima od dana 9.1.2024.g., 3.9.2024.g. svako u iznosu od 200,00 €, te za pristup na objavu i uručenje presude 100,00 €, odnosno ukupno 1.300,00 €, te PDV od 25% u iznosu od 325,00 €, troškovi vještačenja u iznosu od 300,00 € odnosno sveukupno 1.925,00 €. Tužitelju je nakon donošenja odluke Županijskog suda priznat i daljnji trošak zastupana na ročištu od dana 04.rujna 2025.g. u iznosu od 200,00 € te dolazak na ročište za objavu u iznosu od 100,00 € dakle 300,00 € na koji je valjalo obračunati PDV od 25% u iznosu od 75,00 € odnosno sveukupno 2.300,00 €

15. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude i rješenja.

Koprivnica, 10. rujna 2025.

Sudac

Darko Magdić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude i rješenja.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude i rješenja obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda i rješenje objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda i rješenje objavljuje, sud će presudu i rješenje dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).

Dostaviti:

1. Odvj. Dejan Kuharić, ZOU Kuharić i Kuharić, Pisarnica Koprivnica-neposredno

2. Odvj. Andreja Šeša, Zagreb, Fra Filipa Grabovca 13 -preko e-oglasne ploče