REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pn-2159/2017-69

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Violeti Veselić, kao sucu pojedincu, temeljem prijedloga višeg sudskog savjetnika-specijaliste Lidije Đogaš Batovanja, u pravnoj stvari tužitelja ČD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Emeru, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Miramarska 22, OIB 26187994862, radi naknade štete, nakon održane i zaključene javne i glavne rasprave dana 7. srpnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 10. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 6.626,84 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 8. siječnja 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

I Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 4.834,83 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. rujna 2025. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II Tužba je djelomično povučena za iznos od 601,89 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 8. siječnja 2016. do isplate.

III Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi kako se dana 12. prosinca 2015. dogodila prometna nezgoda u Stubičkim Toplicama koju je uzrokovala JD upravljajući vozilom [registarska oznaka] na način da je svojim vozilom naletjela na vozilo registarske oznake [registarska oznaka] kojim je upravljao tužitelj. Tužitelj navodi kako je u štetnom događaju zadobio tjelesne ozljede pobliže opisane u medicinskoj dokumentaciji te navodi kako je vozilo registarske oznake [registarska oznaka] u vrijeme štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika policom osiguranja od automobilske odgovornosti. Tužitelj navodi da je u prometnoj nezgodi zadobio tjelesne ozljede opisane kao distensio mm paravertebralium cervicalis uslijed čega je trpio bolove i druge tegobe što mu je onemogućilo provođenje svojih uobičajenih poslova navodeći da je ličilac. Nadalje, tužitelj navodi kako je u vrijeme nastanka štetnog događaja već bio na bolovanju zbog operativnog zahvata na ramenu i nezgode od 29. travnja 2014. koje bolovanje je trebalo završiti u siječnju 2016. (tužitelj naknadno ispravio na pripremnom ročištu održanom 4. lipnja 2018. navodeći kako je više puta u tužbi omaškom navedena 2017. godina te da ima ispravno stajati 2016. godina čemu se tuženik nije protivio) kada je tužitelj trebao započeti sa uobičajenim poslovima kod svog poslodavca. Tužitelj ističe kako je zbog pretrpljenih ozljeda u predmetnom štetnom događaju bio na bolovanju u razdoblju od 1. siječnja 2016. do 30. travnja 2016. tijekom kojeg razdoblja je tužitelju poslodavac umanjio plaću prilikom mjesečnih isplata istih te navodi da je u siječnju 2016. trebao od strane svog poslodavca Kamgrad d.o.o., biti upućen na rad u Njemačku sve do 8. svibnja 2016. kada bi imao uvećana novčana primanja gdje bi primao 86,00 kn (11,41 eura) za 1 sat rada, uz prosječan broj od 176 sati u jednom mjesecu te bi primao terenski dodatak u iznosu od 68,00 kn (9,03 eura) dnevno. Slijedom navedenog, tužitelj potražuje na ime izgubljene zarade s osnove umanjenja plaće od 1. siječnja 2016. do 30. travnja 2016. iznos od 46.304,84 kn (6.145,71 eura) i terenskog dodatka od 1. siječnja 2016. do 30. travnja 2016. iznos od 8.160,00 kn (1.083,02 eura). Tužitelj navodi kako se tuženiku obratio sa odštetnim zahtjevom dana 7. siječnja 2016. Slijedom svega navedenog, tužitelj potražuje od tuženika isplatu iznosa od 54.464,84 kn (7.228,73 eura) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 8. siječnja 2016. do isplate, sve uz naknadu troškova postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik priznaje nastanak štetnog događaja od 12. prosinca 2015., kao i odgovornost za isti. Tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev u odnosu na osnov i visinu, osporava uzročnu vezu između bolovanja nakon štetnog događaja i samog štetnog događaja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova postupka tuženiku.

3. Tužitelj je tijekom postupka, a nakon zaključenja prethodnog postupka (zaključen dana 17. listopada 2018. – list 114-115 spisa) i provedenog vještačenja po vještaku medicine rada uredio tužbeni zahtjev podneskom od 24. svibnja 2022. (te koji je uredio na ročištu 19. ožujka 2024. obzirom na izmjene na strani valute u Republici Hrvatskoj gdje je isti iznos naznačen u tužbenom zahtjevu uređenom podneskom od 24. svibnja 2022. sada izražen u valuti euro sukladno Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22). Tako tužitelj podneskom od 24. svibnja 2022. potražuje isplatu iznosa od 49.929,92,00 kn/6.626,84 eura sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 8. siječnja 2016. do isplate, sve uz naknadu troškova postupka.

4. Sud ukazuje kako predmetno uređenje tužbenog zahtjeva ne predstavlja preinaku tužbenog zahtjeva u smislu čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP), budući je podneskom od 24. svibnja 2022. (te na ročištu 19. ožujka 2024.) tužitelj uredio tužbeni zahtjev na način da potražuje iznos 6.626,84 eura, dok je prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom potraživao iznos od 7.228,73 eura. Naime, odredbom čl. 191. st. 3. ZPP-a propisano je kako tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev, ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, a čemu je ovdje slučaj. Međutim sniženje tužbenog zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe za koje je uvijek potreban pristanak tuženika (VSRH na sjednici od 26. travnja 2021.).

5. Tuženik se nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe, čime je sud meritorno odlučio o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, dok je u odnosu na povučeni dio sukladno čl. 193. st. 2. ZPP-a, odlučeno kao u točki II. rješenja.

6. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u Zapisnik o očevidu MUP-a, PU Krapinsko-zagorska, PP Donja Stubica od 12. prosinca 2015., medicinsku dokumentaciju tužitelja, izvješće o privremenoj nesposobnosti za rad sa lista 22-29 spisa, liječničku potvrdu sa lista 30 spisa, ispis platnih lista sa lista 31-39, 73-76 spisa, Aneks broj 2 Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 4. svibnja 2016. sa lista 40-44 spisa, Potvrdu poslodavca tužitelja od 16. rujna 2016., odštetni zahtjev sa potvrdom o primitku 7. siječnja 2016., Ugovor 01-14-33-Kamgrad sa lista 63-71 spisa, Aneks broj 3 Ugovora 01-14-33 Kamgrad od 30. listopada 2015. sa lista 72 spisa, te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke, svjedoka PD, dokaz medicinskim vještačenjem po vještaku medicine rada dr. Astrid Bokulić i financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o.

7. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći sve provedene dokaze sukladno čl. 8. ZPP-a, u njihovoj ukupnosti i svaki zasebno, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim do visine kao pod toč. I. izreke.

8. Između stranaka nije sporan nastanak štetnog događaja, pasivna legitimacija, te odgovornost osiguranika tuženika za nastanak štetnog događaja.

9. Među strankama je sporan osnov i visina predmetnog tužbenog zahtjeva te uzročna veza između korištenja bolovanja nakon predmetnog štetnog događaja i štetnog događaja.

10. Uvidom u Aneks broj 2 Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 4. svibnja 2016. sud je utvrdio kako je isti sklopljen između Kamgrad d.o.o. kao poslodavca tužitelja i tužitelja kao radnika kojim stranke suglasno utvrđuju da su dana 28. prosinca 2007. zaključili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za rad na radnom mjestu soboslikar i dana 21. listopada 2011. Aneks Ugovora o radu. Nadalje, istim ugovorom stranke suglasno utvrđuju da je poslodavac dana 30. prosinca 2015. sklopio sa društvom Kambau GmbH, Markstrasse 15-17, 46045 Oberhausen Ugovor broj 01-14-33-Kamgrad kojim se poslodavac obvezao izvesti soboslikarske radove na gradilištu Park Plaza Hotel Nuenberg, Bahnhofstrasse 5, Gleissbuehlstrasse 20, 90402 Nuenberg u Njemačkoj te njemu pripadajuće anekse, a što je sud utvrdio uvidom u navedene ugovore sa lista 63-72 spisa. Nadalje, Aneksom od 4. svibnja 2016. ugovoreno je da će tužitelj za vrijeme rada u inozemstvu obavljati poslove radnog mjesta soboslikar, da navedeni aneks stupa na snagu odmah, te da se počinje primjenjivati od 5. svibnja 2016. kada će tužitelj biti upućen na rad u inozemstvo na gradilište Park Plaza Hotel Nuenberg, Bahnhofstrasse 5, Gleissbuehlstrasse 20, 90402 Nuenberg u Njemačkoj te da će rad u inozemstvu predvidivo trajati od 8. svibnja 2016. kao i da će poslodavac tuženiku za vrijeme rada u inozemstvu osigurati smještaj. Prema čl. 5. navedenog Aneksa poslodavac će tužitelju isplaćivati bruto plaću u iznosu od 14,45 eura po satu te je čl. 6. istog ugovoreno da za vrijeme rada u inozemstvu tužitelj ostvaruje pravo na druga primanja u novcu i naravi u skladu sa Zakonom o radu, Kolektivnim ugovorom o graditeljstvu, Pravilnikom o radu i Općim aktima poslodavca.

11. Uvidom u Potvrdu poslodavca tužitelja od 16. rujna 2016. sud je utvrdio kako poslodavac navodi da se tužitelj od 2. svibnja 2014. do 2. svibnja 2016. nalazio na dugotrajnom bolovanju sa kojeg se trebao vratiti na posao početkom siječnja 2016. i da je bilo predviđeno da tada ide na rad u Njemačku po satnici od 14,45 eura bruto što je prosječna bruto satnica u Njemačkoj za radnike iz RH, a prosječan broj radnih sati 176 sati mjesečno. Poslodavac navodi i da je tužitelj odmah po povratku na posao upućen na rad u inozemstvo što je vidljivo i iz Aneksa Ugovora o radu te da je tužitelj za isto razdoblje temeljem standardnih uvjeta iz Ugovora o radu obavljao rad u RH da bi tada njegova najniža prosječna neto satnica iznosila 32,06 kn neto te da bi uz plaću i pod uvjetom rada na terenu ostvarivao pravo na isplatu terenskog dodatka koji u prosjeku iznosi 68,00 kn dnevno.

12. Nadalje, iz iskaza tužitelja kao stranke proizlazi kako je radio i radi kao soboslikar u Kamgrad d.o.o., da je od siječnja 2016. trebao biti upućen od strane svog poslodavca na rad u Njemačku, no da zbog predmetne ozljede nije mogao ići. Da je išao u Njemačku raditi dobivao bi plaću oko 12.000,00 kn mjesečno uvećano za terenski dodatak za svaki dan rada. Ne može se sjetiti o kojoj je točno jediničnoj cijeni rada riječ kao niti točnoj jediničnoj cijeni terenskog dodatka no sjeća se da bi ukupni iznos plaće bio oko 2.000,00 eura mjesečno, a terenski dodatak oko 2.000,00 kn mjesečno. Iskazuje da je po dovršetku bolovanja od 1. svibnja 2016. počeo raditi u Njemačkoj, ali da je taj posao ubrzo bio gotov, kroz 2 tjedna, te da je u tom razdoblju dobio očekivani dio plaće upravo kao je rekao u ovom iskazu. Tužitelj navodi da nije bilo ove nezgode da bi se tada svakako javio poslodavcu 1. siječnja 2016. za rad u Njemačkoj navodeći pri tome da je to bila samo opcija radnicima, a ne dužnost, no da se on javio jer je to bila prilika za zaradu. Iskazuje kako su u Njemačkoj imali plaćeni smještaj, stan sa kuhinjom, da ih je u stanu bilo četvorica, sami su kuhali o svom trošku. Išli su u Njemačku zaraditi, a ne razbacivati se s novcima.

13. Svjedok PD u svom iskazu navodi kako je supruga tužitelja te joj je poznato da je tužitelj planirao po završetku terapija početkom 2016. otići za svog poslodavca raditi u Njemačku jer je tako mogao više zaraditi. Točna plaća je ovisila o broju odrađenih sati u mjesecu, ali otprilike je očekivao zaraditi oko 2.000,00 eura plus terenski dodatak svakog mjeseca, dok mu je redovna plaća prije toga u RH iznosila oko 6.000,00-8.000,00 kn mjesečno. Također navodi kako tužitelj nije mogao otići već u siječnju jer mu je ozljeda ruke bila sanirana, ali mu je produžena terapija za vratnu kralježnicu koja je posljedica predmetne nezgode, tako da je tek u svibnju 2016. otišao raditi u Njemačku.

14. Iz nalaza i mišljenja vještaka od 18. ožujka 2019. proizlazi kako je tužitelj u prometnoj nesreći zadobio istegnuće mišića vrata sa oštećenjem ligamentarno zglobnog aparata vratne kralježnice i oštećenjem korijena živaca C8-Th1 što je dokazano dijagnostičkom obradom EMNG ruku i FSVK. Vještak dr. Astrid Bokulić navodi kako prema Qwebec klasifikaciji koja poznaje 5 stupnjeva trzajne ozljede vratne kralježnice od 0-4 tužitelj zadobio 4. stupanj koji zahtjeva dugotrajno liječenje i obično ostavlja trajne posljedice, te da je stoga opravdano liječenje od 12. prosinca 2015. do 30. travnja 2016. i provođenje dugotrajne FT.(55x) uz napomenu da je tužitelj po zanimanju soboslikar koji posao zahtjeva uz ostalo stalno naprezanje vratne kralježnice. Vještak navodi kako na tijek bolovanja nije utjecala ozljeda desnog ramena jer je liječenje s te osnove bilo završeno što se vidi iz nalaza ortopeda i fizijatra. Također, vještak navodi kako postoji direktna uzročna veza između trajanja bolovanja i ozljeda zadobivenih u predmetnom štetnom događaju,a da je tijek bolovanja bio u skladu sa zadobivenom povredom i po svim pravilima medicinske struke i etike.

15. Obzirom na istaknute prigovore i primjedbe tuženika, sud je pozvao vještaka dr. Astrid Bokulić na ročište za glavnu raspravu kojom prilikom je istaknuo kako je datum početka bolovanja zbog ozljede vratne kralježnice od 12. prosinca 2015. do 30. travnja 2016., navodi kako nije točan komentar tuženika da se ozljeda istegnuća vratnih mišića četvrtog stupnja po Qwebekovoj klasifikaciji odnosi na prijelomne i subluksacije vratnih kralježaka jer je u pravilniku napisano da kod 4 stupnja postoje ozljeda koštanog i ligamentarnog sustava vrata kralježnice, te također napominje da se kod ocjenjivanja stupnja oštećenja mora uzeti i stupanj 3 koji napominje da se radi o neurološkoj simptomatologiji. Naime, vještak navodi kako je kod tužitelja dokazano da se radi o instabilitetu C4, C5 segmenta vratne kralježnice, osovine i fazi inklinacije uz diskontinuitet stražnje interkorpolarne linije tijekom inklinacije i reklinacije uz amplitudu pomaka trupa C5 za 4 mm. EMNG gornjih udova ukazuje na afekciju korijena C8 TH1 lijevo. Vještak navodi kako su se sve fizikalne terapije koje je tužitelj provodio u prosincu 2015. i nakon toga kao i kontrolni pregledi odnosili na ozljedu desnog ramena koju je zadobio ranije u štetnom događaju od 2. svibnja 2014. Napominje da je liječenje ramena po ortopedu bilo završeno 18. siječnja 2016. koji opisuje da je status na desnom ramenu uredan odnosno puni opseg pokreta snaga uredna na desnom ramenu. Dana 2. prosinca 2015. fizijatar opisuje u mjerama opsega pokreta desnog ramena uredan nalaz. Iz nalaza fizijatara vidljivo je da je tužitelj proveo 55 aktivnih fizikalnih terapija te da je istu provodio 25 puta zbog stanja nakon povrede vratne kralježnice s početnim poboljšanjem. U daljnjim nalazima fizijatar tvrdi da je tužitelj proveo 55 fizikalnih terapija zbog ramena, ali u nalazima dodaje da je dalje proveo 35 puta, 45 puta i 55 puta aktivne fizikalne terapije zbog povrede vratne kralježnice. Na zadnju fizikalnu terapiju je bio upućen 13. travnja 2016. te je nakon obavljanja iste upućen na vježbe kod kuće gdje vještak navodi da je stoga i pravdao bolovanje do 30. travnja 2016. jer je od 13. travnja do 30. travnja 2016. trebao obaviti te fizikalne terapije. Navodi da postoji hipotrofija muskulature ramenog obruča i reducirana rotacija u svim ravninama te da je to normalni nalaz nakon operacije ramena jer rame nakon operacije u većini slučajevi ostaje hipotrofično i u nemogućnosti obavljanja svih funkcija do kraja. Sva izvješća o privremenoj nesposobnosti za rad nisu priložena u spis, a niti u istima nije upisana dijagnoza zbog koje je tužitelj bio nesposoban za rad. Prema priloženoj medicinskoj dokumentaciji i izvješću o privremenoj nesposobnosti za rad tužitelj je bio na bolovanju do 30. travnja 2016., a o daljnjem razdoblju nema podataka. Što se tiče ocjene ozljede desnog ramena i poslije radne sposobnosti poslova soboslikara prema nalazu ortopeda i fizijatra tužitelj je bio sposoban za isti, te stoga pretpostavlja da je i dalje zbog ramena mogao raditi soboslikarske radove.

16. Obzirom je tuženik ostao kod svih istaknutih primjedbi i prigovora na nalaz i mišljenje vještaka dr. Astrid Bokulić i nakon usmenog obrazloženja, to se vještak pisanim putem očitovao dana 17. studenog 2020. te je naveo kako u prvom stupnju po Qwebeškoj klasifikaciji postoje bolovi, nema spazma mišića, pokretljivost vrata i glave je uredna, što u slučaju tužitelja nije istinito, jer postoje ozbiljne ozljede vratne kralježnice, koje je vještak i naveo u nalazu i mišljenju od 15. ožujka 2019. i potvrdio na ročištu. Upravo na osnovu objektivnih nalaza i zdravstvenih tegoba tužitelja zbog zadobivene trajne ozljede vratne kraliežnice, zaključio je da se radi o 4. stupnju po Qwebeškoj klasifikaciji, a u koji stupanj ulazi 2. i 3. stupanj, što potkrepljuje objektivnim nalazima i prikazom klasifikacije koju ista navodi prema pojedinačnim nalazima. Ističe kako se iz priloženih nalaza tužitelja vidi kako se ne radi o 1. stupnju po Qwebeškoj klasifikaciji koju krivo opisuje tuženik, nego po objektivnim nalazima i zdravstvenim tegobama tužitelja naprijed navedenih,vidljivo je da tužitelj ima tegoba po 2., 3. i 4. stupnju, a kako se u nalazu i mišljenju vještaka navodi uvijek najteži stupanj koji u sebi sadrži i druge prethodne stupnjeve, da je tako i vještačio da se kod tužitelja radi o 4. stupnju. Navodi da je ocijenio vrijeme duljine trajanja bolovanja prema priloženoj medicinskoj dokumentaciji. Ujedno navodi da se po Zakonu u lzvješćima o bolovanju više ne pišu dijagnoze zbog liječničke tajne kako poduzeće koje vrši obračun bolovanja ne bi imalo uvid o uzroku bolovanja, odnosno dijagnozi i time bilo u mogućnosti da sa istim manipulira i ucjenjuje zaposlenika. Navodi kako se u svakom statusu fizijatra upravo navodi status vratne kralježnice zbog kojih treba provoditi fizikalnu terapiju, što upućuje da je i obavljao fizikalnu terapiju za vratnu kralježnicu čime smatra kako je neistinita tvrdnja tuženika da je tužitelj provodio fizikalnu terapiju isključivo za desno rame. Vještak napominje da je duljinu trajanja bolovanja pravdao na osnovu objektivnih nalaza priloženih u spis, prema pravilima struke i etike, a ne na osnovi subjektivnog mišljenja što potkrepljuje i liječničkom potvrdom dr. ID, koja navodi da je tužitelj doživio prometnu nesreću sa povredom vratne kralježnice, u vrijeme dok je bio na bolovanju zbog ozljede na radu od 2. svibnja 2014. godine koje je trebalo zaključiti krajem 2015. godine kao i da je pacijent početkom siječnja 2016. godine trebao početi raditi, jer je liječenje zbog ozljede desnog ramena bilo završeno. S obzirom na novo nastalo stanje, bolovanje se nastavilo isključivo iz razloga ozljede koju je zadobio u prometnoj nesreći 12. prosinca 2015. Navodi kako se tužitelj javio na pregled ortopedu 3. studenog 2015. kada osjeća još slabiju snagu u ramenu na što je upućen na vježbe jačanja muskulature ramena i nije se javio ortopedu sve do 18. siječnja 2016. što znači nakon dva i pol mjeseca, a tada je nalaz na desnom ramenu bio uredan, te stoga smatra da se tužitelj nije javljao ortopedu jer više nije imao tegoba sa desnim ramenom. Zaključno smatra da je bolovanje trebalo završiti krajem 2015. tim više što je fizijatar 2. prosinca 2015. također utvrdio da je nalaz na desnom ramenu prema omjeru opsega pokreta uredan, preporuča još 15 x AFT zaključno i stoga što se poslije tog datuma tužitelj više nije javljao fizijatru do 23. prosinca 2015. nakon trzajne ozljede vratne kralježnice u prometnoj nesreći 12. prosinca 2015. Napominje ako je i tužitelj jedno određeno vrijeme poslije 12. prosinca 2015. paralelno polazio na FT za desno rame i za trzajnu ozljedu vratne kralježnice, to ne bi imalo utjecaja na duljinu trajanja bolovanja, jer je vodeća dijagnoza i liječenje bilo zbog trzajne ozljede vratne kralježnice.

17. Tuženik je ostao kod svih istaknutih prigovora na nalaz i mišljenje vještaka dr. Astrid Bokulić te je predložio provođenje novog vještačenja po drugom vještaku medicine rada, a što je sud odbio raspravnim rješenjem od 7. srpnja 2025. budući sud smatra kako je dr. Astrid Bokulić dala detaljno i opsežno očitovanje na istaknute prigovore tuženika te da je sve istaknute prigovore i primjedbe tuženika uspješno otklonila čime se prema mišljenju ovog suda nisu ispunile pretpostavke za primjenu odredbe čl. 261. st. st. 3. ZPP-a te bi provođenje novog vještačenja u cijelosti bilo u suprotnosti sa načelom ekonomičnosti i efikasnosti parničnog postupka.

18. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka dr. Astrid Bokulić obzirom je isti izrađen po stručnoj osobi nakon izvršenog uvida u potrebnu dokumentaciju kao i zdravstveni karton tužitelja, a nalaz i mišljenje, kako pisani tako i usmeni dio, valjano je obrazložen, dan u suglasju sa suvremenim dostignućima medicinske znanosti i medicine rada, slijedom čega je predmetno vještačenje u cijelosti objektivno i prihvatljivo. Vještak dr. Astrid Bokulić je detaljno obrazložila kako se tužitelj zbog ozljede vratne kralježnice zadobivene u ovom štetnom događaju liječio od 12. prosinca 2015. do 30. travnja 2016., da je istom bila određena fizikalna terapija koju je redovito odradio te da je prije navedenog bio i na liječenju i fizikalnim terapijama za ozljedu desnog ramena za što je liječenje tužitelja dovršeno u prosincu 2015. te je fizijatar za ozljedu desnog ramena 2. prosinca 2015. da je nalaz na desnom ramenu prema omjeru opsega pokreta uredan i preporučeno je još 15 odlazaka fizijatru, a dr. Astrid Bokulić je navela da čak i ako je tužitelj jedno određeno vrijeme poslije 12. prosinca 2015. paralelno polazio na FT za desno rame i za trzajnu ozljedu vratne kralježnice, da isto ne bi imalo utjecaja na duljinu trajanja bolovanja, jer je vodeća dijagnoza i liječenje bilo zbog trzajne ozljede vratne kralježnice, a koje liječenje je završilo 30. travnja 2016. čime je jasno vidljivo kako je upravo zbog zadobivene ozljede u ovom štetnom događaju tužitelj mogao vratiti na posao tek od 1. svibnja 2016.

19. Nadalje, sud je u cijelosti prihvatio i iskaz tužitelja kao stranke obzirom je iskaz istog životan, logičan te u suglasju sa priloženom dokumentacijom u spisu (medicinska dokumentacija tužitelja, Aneks broj 2 Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 4. svibnja 2016., Potvrda poslodavca tužitelja od 16. rujna 2016., Ugovor 01-14-33-Kamgrad, Aneks broj 3 Ugovora 01-14-33 Kamgrad od 30. listopada 2015.) kao i provedenim vještačenjem po vještaku medicine rada dr. Astrid Bokulić, a za istaknuti je i da je iskaz svjedoka PD također u suglasju sa iskazom tužitelja i gore navedenom dokumentacijom pa je sud i navedeni iskaz svjedoka prihvatio u cijelosti.

20. Radi utvrđenja visine utuženog potraživanja, sud je na prijedlog tužitelja proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. koji je u svom nalazu i mišljenju od 22. travnja 2022. naveo kako je tijekom razdoblja od 1. siječnja 2016. do 30. travnja 2016. tužitelj primao naknadu za bolovanje na teret Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje u iznosu od 2.991,91 kn mjesečno. Ukupno razlike prosječne mjesečne neto plaće usporednog izaslanog radnika i naknade za bolovanje tužitelja iznose 41.701,92 kn za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. travnja 2016. Nadalje, navodi kako terenski dodatak za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. travnja 2016. ukupno iznosi 8.228,00 kn te zaključuje kako ukupno visina izgubljene zarade prema plaći i terenskom dodatku za rad u Njemačkoj iznosi 49.929,92 kn od čega razlika plaće iznosi 41.701,92 kn i terenski dodatak iznosi 8.228,00 kn.

21. Sud je cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića iz Darfin d.o.o. obzirom je isti izrađen po stručnoj osobi nakon izvršenog uvida u potrebnu dokumentaciju u spisu, a nalaz i mišljenje valjano je obrazložen, dan u suglasju sa suvremenim dostignućima financijske znanosti, slijedom čega je predmetno vještačenje u cijelosti objektivno i prihvatljivo uz napomenu kako stranke nisu isticale prigovore i primjedbe na isto.

22. Odredbom čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje ZOO) propisano je da onaj tko drugome uzrokuje štetu dužan je nadoknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, dok je odredbom čl. 1046. ZOO-a propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Uzročnost kao pretpostavka odgovornosti za štetu jest veza između štetne radnje, kao uzroka, i nastale štete, kao posljedice. Od više mogućih uzroka koji mogu biti u bližoj ili daljoj vezi s nastalom štetom uzima se u obzir onaj koji je pravno relevantan, jer je adekvatan i tipičan. Tipičan je onaj uzrok koji redovno dovodi do određene štete, za koji životno iskustvo pokazuje da uzrokuje određene štetne posljedice. Isključuju se svi događaji koji su na određeni način ušli u kompleks uzroka koji su prethodili šteti, ali nisu tipični za nastanak takve štete.

23. Sukladno čl. 1046. ZOO-a šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). U konkretnom slučaju tužitelj upire na umanjenje imovine i izmaklu korist uslijed zadobivenih tjelesnih ozljeda u predmetnom štetnom događaju zbog kojeg je tužitelj dugotrajno koristio bolovanje radi liječenja te zbog čega je kasnije od predviđenog otišao i na rad u inozemstvo kod svog poslodavca.

24. Nadalje, odgovornost za štetu jest odnos u kojem je jedna strana dužna popraviti prouzročenu štetu drugoj strani, a druga je strana ovlaštena zahtijevati takav popravak, dok su pretpostavke odgovornosti za štetu subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu – subjekt koji je odgovoran za štetu odnosno štetnik, što je u ovom slučaju osiguranik tuženika, a onaj koji zahtijeva odštetu oštećenik, u konkretnom slučaju tužitelj. Sljedeća pretpostavka odgovornosti za štetu jest štetna radnja štetnika – tj. štetnik mora počiniti štetnu radnju, a što je u ovom slučaju predmetni štetni događaj koji je nastao krivnjom osiguranika tuženika, potom šteta koja mora nastati na strani oštećenika, što bi ovdje bilo umanjenje imovine tužitelja i izmakla korist. Sljedeća pretpostavka odgovornosti jest uzročna veza (kauzalni neksus) – izvršena štetna radnja koja mora kao uzrok proizvesti određenu štetu kao posljedicu, a to je u predmetnom slučaju predmetni štetni događaj koje nastao krivnjom osiguranika tuženika, a u kojem je tužitelj zadobio tjelesnu ozljedu zbog koje se dugotrajno liječio i zbog čega nije bio sposoban za rad u razdoblju od 1. siječnja 2016. do 30. travnja 2016. uslijed čega je došlo do umanjenja imovine tužitelja te tužitelj uslijed navedenog nije mogao, kako je to bilo previđeno, otići na rad u inozemstvo u siječnju 2016. već tek u svibnju 2016. čime tužitelj upire na izmaklu korist jer se radilo o bolje plaćenom poslu u inozemstvu, te u konačnici protupravnost štetne radnje koja se ogleda u počinjenju prometnog prekršaja od strane osiguranika tuženika sukladno čl. 43. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15, 108/17, 70/19, 42/20, 85/22, 114/22, 133/23; dalje ZSPC) kako to proizlazi i iz zapisnika o očevidu od 12. prosinca 2015., čime je i došlo do predmetnog štetnog događaja. Naime, odgovornost za štetu predstavlja obvezno pravni odnos u kojem je jedna strana dužna popraviti štetu prouzročenoj drugoj strani, a jedna od pretpostavki odgovornosti za štetu jest i postojanje uzročno-posljedične veze, odnosno kauzalnog neksusa, između nastanka štetnog događaja i štete. Bez postojanja uzročne veze između štetne radnje i štete nema niti štetnikove odgovornosti za štetu. Uzročna veza se ne predmnijeva, već oštećenik mora dokazati njezino postojanje. Kauzalni neksus predstavlja vezu koja mora postojati između štetne radnje i štete tako da se šteta javlja kao posljedica štetne radnje, što proizlazi iz odredbe čl. 1045. ZOO-a, koji određuje da štetu treba nadoknaditi onaj tko ju je prouzročio. Budući je u konkretnom slučaju tužitelj dokazao sve elemente pretpostavki za odgovornost za štetu, od samog štetnika, štetne radnje, nastale štete, uzročne veze (koju je utvrdio vještak dr. Astrid Bokulić provedenim vještačenjem) i protupravnosti, slijedom čega ima mjesta primjeni odredbe čl. 1045. ZOO-a.

25. Odredbom čl. 1089. st. 1. ZOO-a propisano je da oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi, a st. 3. istog članka da se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem čime sud ukazuje kako je osnovno načelo popravljanja štete da se imovinska i neimovinska situacija oštećenika treba dovesti u stanje kakvo je bilo prije prouzročenja štete sukladno čl. 1090. ZOO-a.

26. U odnosu na izmaklu korist sud ukazuje kako je ista neizravna šteta koja se očituje u onemogućavanju stjecanja određene imovinske koristi koju je oštećenik osnovano očekivao prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima slučaja da nije bilo štetne radnje ili propuštanja kojom je štetnik prouzročio štetu pa kada se govori o odgovornosti za naknadu štete zbog izmakle koristi potrebno je da se ispune zakonom predviđene pretpostavke i to da korist nije ostvarena (tužitelj nije kako je bilo dogovoreno otišao na rad u inozemstvo za višu plaću nego u RH i to u siječnju 2016. već tek u svibnju 2016. što je utvrđeno provedenim vještačenjem po vještaku medicine rada dr. Astrid Bokulić), da postoji određeni stupanj izvjesnosti da bi bila ostvarena kao i dopuštena pravna osnova po kojoj bi korist bila ostvarena (obje pretpostavke sud utvrdio uvidom u Aneks Ugovora o radu kako je to obrazloženo u točki 11. obrazloženja).

27. Kako je provedenim postupkom utvrđeno da je dana 12. prosinca 2015. došlo do štetnog događaja za koji je odgovoran osiguranik tuženika, da je u tom štetnom događaju tužitelj zadobio tjelesne ozljede koje su od njega zahtijevale dugotrajno liječenje uslijed čega je bio privremeno nesposoban za rad te uslijed čega je otišao i kasnije od dogovorenog na rad u inozemstvo (umjesto od 1. siječnja 2016. otišao je 5. svibnja 2016.) gdje je imao dogovoreni rad za svog poslodavca u višem iznosu mjesečne plaće za vrijeme rada u inozemstvu kao i terenskog dodatka za isto, uslijed čega je istom nastala šteta u vidu izgubljene zarade, a čiju visinu je u iznosu od 6.626,84 eura sud utvrdio provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o., to je valjalo sukladno čl. 1089. st. 1. i 3. u vezi s čl. 1090. ZOO-a odlučiti kao u izreci presude i dosuditi tužitelju iznos od 6.626,84 eura na ime naknade štete za izgubljenu zaradu.

28. Odredbom čl. 1086. ZOO-a obveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete pa sud ukazuje da kada je riječ o naknadi štete zbog izgubljene zarade, a o čemu je ovdje riječ, da je visina utvrđena prema cijenama odnosno visini plaće u svakom pojedinom mjesecu i da u tom slučaju se naknada štete smatra dospjelom u trenutku kada tužitelj (oštećenik) ima pravo na isplatu (razlike) plaće u konkretnom mjesecu čime oštećeniku pripadaju kamate na izgubljenu zaradu od dospjelosti svakog pojedinog iznosa izgubljene zarade.

29. Slijedom navedenog, sud ukazuje kako time tužitelj ima pravo na zatezne kamate na imovinsku štetu od trenutka nastanka iste no kako isti kamate potražuje i od kasnijeg datuma odnosno od podnošenja odštetnog zahtjeva (koji primitak 7. siječnja 2016. je tuženik potvrdio na ročištu održanom 4. lipnja 2018.) i što je povoljnije za tuženika, to su zakonske zatezne kamate dosuđene tužitelju od 8. siječnja 2016. do isplate, čime je odlučeno kao u izreci presude.

30. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, te odredbi čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 156/22) i čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 155/23).

31. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, čl. 155. ZPP-a, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika rad (Narodne novine broj 142/12, 108/14, 126/22, 138/23, dalje Tarifa) te priloženim troškovnicima, sve sukladno vrijednosti predmeta spora od 6.626,84 eura prema postavljenom tužbenom zahtjevu od 19. ožujka 2024. dok je stopa zatezne kamate na trošak određena sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a. Tužitelju je tako priznat trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 4,834,83 eura i to na ime sastava odštetnog zahtjeva, potom tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. te podneska od 23.10.2017., 28.9.2018., 4.4.2019. i 24.5.2022. prema Tbr. 8. toč. 1. (4 obrazložena podneska tijekom prvostupanjskog postupka), potom za zastupanje po odvjetniku na ročištima dana 4.6.2018., 17.10.2018., 20.1.2020., 7.3.2022., 19.3.2024., 15.11.2024., 30.1.2025., 15.5.2025. i 7.7.2025. prema Tbr. 9. toč. 1. za svaku radnju u iznosu od po 200,00 eura, za sastav podneska od 29.6.2018. prema Tbr. 8. toč. 4. kao i za zastupanje po odvjetniku na ročištu dana 14.10.2024. prema Tbr. 9. toč. 5. (odgođeno prije početka raspravljanja čime stranka ima pravo na 25% od zatražene visine) za svaku radnju u iznosu od po 50,00 eura, kao i za pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura sukladno Tbr. 9. toč. 3. te sve uz pripadajući PDV 25%, čemu je valjalo pridodati i trošak medicinskog vještačenja u iznosu od 331,80 eura (izrada nalaza i mišljenja, dopunskih pisanih i usmenih očitovanja) i financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 265,45 eura (izrada pisanog nalaza i mišljenja) te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 118,79 eura i na presudu u iznosu od 118,79 eura sve sukladno odredbi Tar. br. 1. i Tr. br. 2. toč. 1. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 9/21, 37/23), što ukupno iznosi 4.834,83 eura, čime je odlučeno kao pod toč. I. rješenja u odnosu na trošak tužitelja i u točki III. rješenja u odnosu na trošak tuženika sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a.

32. Odluka o tijeku zateznih kamata na trošak parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a.

33. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 26.10.2018. i 18.3.2022. obzirom se radi o dokazu uplate troškova, a što sud utvrđuje uvidom u novčane obveze stranaka putem e-spisa ili putem računovodstva ovog suda čime navedeni trošak nije nužan za vođenje postupka u smislu čl. 155. ZPP-a. Nadalje, tužitelju nije priznat niti trošak sastava podneska od 11.6.2019. i 16.3.2023. obzirom isti nisu bili nužni za vođenje postupka u smislu čl. 155. ZPP-a niti je istom priznat trošak sastava podnesaka od 8.5.2022., 22.12.2020., 5.5.2021., budući stranka ima pravo na maksimalno 4 obrazložena podneska uz tužbu kao što je obrazloženo u toč. 32. obrazloženja.

Zagreb, 10. rujna 2025.

Sudac:

Violeta Veselić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi pisano u 3 istovjetna primjerka putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po pun. uz sudsku pristojbu na tužbu i presudu

2. tuženiku po pun.

3. spis

U Zagrebu, dana 10. rujna 2025. godine

Viši sudski savjetnik-specijalist: Lidija Đogaš Batovanja