1

Poslovni broj: 1 Gž R-606/2020-9

 

 

Poslovni broj: 1 Gž R-606/2020-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić, predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Š. iz P., OIB: …,  kojeg zastupa  punomoćnik  V. P. odvjetnik u O., protiv tuženika D. d.o.o. iz O., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik  L. K., odvjetnik u O., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-605/2016-43 od 12. ožujka 2020. te protiv rješenja istog suda poslovni broj Pr-606/2020-45 od 12. ožujka 2020., u sjednici vijeća 30. studenog 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana i djelomično potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-605/2016-43 od 12. ožujka 2020. u točki I izreke za dosuđeni iznos neisplaćene plaće od 2.497,34 kn/331,45 eur[1] s zateznom kamatom koja teče na iznos od:

- 27,75 kn/3,68 eur od 31. svibnja 2014. do isplate,

- 27,75 kn/3,68 eur od 31. lipnja 2014. do isplate,

- 27,75 kn/3,68 eur od 31. srpnja 2014. do isplate,

- 2.414,09 kn/320,40 eur od 31. prosinca 2014. do isplate,

 

zatim u točki II izreke u cijelosti, točki III izreke djelomično za tužitelju dosuđen iznos od 22.800,00 kn/3.026,08 eur s zateznom kamatom, točki IV izreke djelomično za tužitelju dosuđeni iznos od 67.500,00 kn/8.958,79 eur s zateznom kamatom, točki 3. izreke djelomično za tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 17.096,87 kn/2.269,14 eur te u točki 5. izreke u cijelosti.

              II.  Djelomično se prihvaća žalba tuženika te se djelomično preinačuje citirana presuda suda prvog stupnja u točki I izreke za isplatu preostalog iznosa od 16.815,38 kn/2.231,78 eur s zateznom kamatom i sudi:

Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja u iznosu od 16.815,38 kn/2.231,78 eur s kamatom na iznos od:

              - 2.386,34 kn/316,72 eur od 31. svibnja 2014. do isplate,

- 2.386,34 kn/316,72 eur od 31. lipnja 2014. do isplate,

- 2.386,34 kn/316,72 eur od 31. srpnja 2014. do isplate,

- 2.414,09 kn/320,40 eur od 31. kolovoza 2014. do isplate,

- 2.414,09 kn/320,40 eur od 31. rujna 2014. do isplate,

- 2.414,09 kn/320,40 eur od 31. listopada 2014. do isplate,

- 2.414,09 kn/320,40 eur od 31. studenog 2014. do isplate.

 

Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja iz točke III izreke za isplatu iznosa od 85.500,00 kn/11.347,80 eur (preko iznosa od 22.800,00 kn do iznosa od 108.300,00 kn) sa zateznom kamatom,

Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja iz točke IV izreke za isplatu iznosa od 33.750,00 kn/4.479,00 eur s zateznom kamatom (preko iznosa od 67.500,00 kn/8.958,73 eur do iznosa od 101.250,00 kn/13.438,18 eur)

Odbija se preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška iz točke 3. izreke u iznosu od 27.215,63 kn/3.612,13 eur (preko iznosa od 17.096,87 kn/2.269,14 eur do iznosa od 44.312,50 kn/5.881,28 eur.

 

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se djelomično potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-605/2016-45 od 12. ožujka 2020. u točki I izreke za tužitelju dosuđen parnični trošak za pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 237,50 kn/81,52 eur te u točki II izreke u cijelosti.

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika te se preinačuje citirano rješenje suda prvog stupnja u točki I izreke za preostali dosuđen parnični trošak tužitelju za pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 387,50 kn/51,43 eur na način da se ovaj dio zahtjeva tužitelja odbija kao neosnovan.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.250,00 kn/166,00 eur u roku od 15 dana dok se preostali dio zahtjeva tuženika za naknadu žalbenog troška odbija kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

1. Citiranom prvostupanjskom presudom u točki I izreke djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu neisplaćene neto plaće u ukupnom iznosu od 19.312,72 kn s zateznom kamatom po stopi i u tijeku na pojedine iznose od po 2.414,09 kn pobliže navedeno kao u toj točki izreke.

2. Točkom II izreke u cijelosti je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 2.642,48 kn s zateznom kamatom na ime naknade provizije s osnova posredovanja, točkom III izreke također je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 108.300,00 kn s zateznom kamatom na ime naknade s osnove podrške, točkom IV izreke također je u cijelosti prihvaćen zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 101.250,00 kn s zateznom kamatom na ime naknade provizije s naslova otkupa "source code" ili sveukupan iznos od 231.505,20 kn.

3. Točkom 2. izreke djelomično je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćene neto plaće u ukupnom iznosu od 5.191,73 kn s zateznom kamatom na pojedine iznose kao u izreci presude.

4. Točkom 3. izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 44.312,50 kn, točkom 4. izreke odbijen je preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška iznad dosuđenog dok je točkom 5. izreke u cijelosti odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

5. Iz obrazloženja presude proizlazi da je prvostupanjski sud odbio kao neosnovan tuženikov prigovor prijeboja u iznosu od 44.400,00 kn s zateznom kamatom, s time da sud to nije naveo u izreci presude. Sud je povodom prijedloga tuženika za donošenje dopunske presude, dopunskom presudom broj Pr-605/2016-57 od 20. ožujka 2023. odbio tuženikov prigovor prijeboja kao neosnovan, protiv koje dopunske presude tuženik žalbu nije podnio, mada je tuženik u žalbi protiv presude naveo žalbene razloge zbog kojih pobija odbiče prigovora prijeboja.

6. Citiranim rješenjem suda prvog stupnja u točki I izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak za pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 625,00 kn dok je točkom II izreke istog rješenja odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška za pristup ročištu za objavu presude.

7. Protiv citirane presude u dosuđujućem dijelu u točkama I, II, III, IV, točki 3. i 5. izreke kao i protiv citiranog rješenja u cijelosti žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda i rješenje preinače odbijanjem zahtjeva tužitelja te obveže tužitelja na naknadu cjelokupnog parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak ili podredno ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

8. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

9. Žalbe tuženika protiv presude i rješenja djelomično su osnovane.

10. Predmet spora su zahtjevi tužitelja na isplatu sveukupnog iznosa od 236.696,93 kn s zateznom kamatom, od čega tužitelj na ime neisplaćene neto plaće za razdoblje od travnja 2014. do veljače 2015. traži ukupan iznos od 24.504,45 kn, po osnovi naknade provizije s osnova posredovanja iznos od 2.642,48 kn, na ime naknade s osnova podrške za vrijeme trajanja ugovora iznos od 108.300,00 kn, na ime naknade s naslova naknade provizije "source code" iznos od 101.250,00 kn dok je tuženik istakao prigovor radi prebijanja s njegovim potraživanjem u iznosu od 44.400,00 kn koji tuženik temelji na računu broj 325/OS/1 od 23. srpnja 2014.

11. U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- da su stranke 1. travnja 2014. sklopile ugovor o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu sistem administrator uz ugovorenu osnovnu plaću tužitelja u bruto iznosu od 3.017,61 kn,

- da je na temelju sporazuma stranaka o prestanku ugovora o radu radni odnos tužitelja kod tuženika prestao 4. veljače 2015. (čl. 1.) dok je u čl. 4. konstatirano da stranke sporazumno utvrđuju da međusobno nemaju nikakvih nenamirenih novčanih tražbina koje bi proizlazile iz radnog odnosa utemeljenog na ugovoru iz čl.1 sporazuma,

- da je tužitelj s tuženikom sklopio i usmene ugovore o posredovanju; da je u okviru tog ugovora tužitelj kao posrednik doveo tuženika u poslovni kontakt s društvom C. C. M. G. N. u vlasništvu T. B.; da je između društva tuženika i društva u vlasništvu T. B. 20. prosinca 2013. sklopljen predugovor o razvoju softvera za sportsko klađenje, da je predmet tog ugovora bio razvoj integralnog softvera za sportsko klađenje, testiranje, implementacija na osnovu postojećeg D. (tuženikovog) softvera, da softver obuhvaća upravljanje centralom klađenje putem terminala Internetom i poslovnicama (točka 1.), da će društvo tuženika najkasnije do 17. veljače 2013. (2014.) isporučiti prototip pozadinske i terminal aplikacije spremne za testiranje, a da će ostali rokovi i sadržaj biti definirani aneksom ugovora (točka 3.), da je točkom 4. regulirano da će društvo u vlasništvu T. B. kao naručitelj s tuženikom sklopiti aneks ugovora u kojem će biti definiran nastavak razvoja, sadržaj i opseg poslovno tehničke suradnje, obaveze i prava, da je točkom 5. regulirano da tuženik daje društvu u vlasništvu T. B. sva prava, ime i interes za sve što je društvo tuženika napravio i razvio za naručitelja pod predugovorom, uključujući sve izume, autorska prava poslovne tajne i druga zakonska prava pod uvjetima: podmirenje svih dugova pod ovim ugovorom od strane naručitelja prema tuženiku, sklapanjem ugovora o poslovnotehničkoj suradnji, uplatom iznosa od 90.000,00 eur za prijenos prava, da je točkom 8. regulirana okvirna cijena razvoja testiranja i implementacije softvera u iznosu od 55.000,00 eur, a točkom 9. regulirano da su stranke suglasne da se plaćanje obavlja na način: predujam po potpisivanju ugovora 17.000,00 eur, po isporuci prototipa pozadine i terminala 20.000,00 eur, po isporuci prototipa i Interneta 9.000,00 eur, po isporuci prototipa blagajni 4.000,00 eur, po isporuci prototipa mobilnog klađenja ili puštanja u produkciju 6.000,00 eur,

- da su između društva tuženika i društva u vlasništvu T. B. realizirani samo ugovoreni poslovi iz čl. 9. alineja 1. i 2. predugovora, dok da ostali poslovi (alineja 3., 4. i 5.) nisu realizirani,

- da tužitelj točkom II. tužbenog zahtjeva traži isplatu ugovorene provizije od 20% od okvirno ugovorene cijene razvoja, testiranja, implementacije softvera u iznosu od 55.000,00 eur, u kojem iznosu se nalazi i iznos od 11.000,00 eur koji predstavlja tužiteljevu proviziju za ugovaranje navedenog posla, s time da tužitelj navodi da je tuženik svoju obvezu isplate ugovorene provizije djelomično ispunio na način da je tužitelju učinio posudbe, istome kupio LCD televizor, bar code acive x, te posredovao u kupnji auta V. T., slijedom čega da tužitelj po tom osnovu traži isplatu razlike neisplaćene provizije od 2.642,48 kn,

- da tužitelj točkom III tužbenog zahtjeva traži isplatu neisplaćene provizije za podršku za devetnaest mjeseci od listopada 2014. do prosinca 2015. u visni od 10% odnosno iznos od 7.600,00 eur /14.400,00 mjesečno, u ukupnom iznosu od 108.300,00 kn,

- da tužitelj točkom IV tužbenog zahtjeva traži isplatu provizije za otkup "source code" u visini od 15% na iznos od 90.000,00 eur što iznosi 101.250,00 kn; da je tuženik prodao "source code" društvu u vlasništvu T. B. za iznos od 60.000,00 eur, te da u tom slučaju ugovorena provizija od 15% iznosi 67.500,00 kn (9.000,00 eur),

- da tuženik (njegov z.z. Ž. I.) ne spori da je s tužiteljem usmeno ugovorio visinu provizije u navedenim postocima za posredovanje u navedenim poslovima, s time  da osporava da bi tužitelj imao pravo na isplatu provizije u visini od 20% na vrijednost ugovorenog posla od 55.000,00 eur, jer da cjelokupni posao s društvom u vlasništvu T. B. nije realiziran, a osim toga da tuženik tvrdi da je kupnjom LCD televizora, barcode active x te isplatom pozajmica u cijelosti namirio potraživanje tužitelja u zatraženom iznosu od 2.642,48 kn,

- da nadalje tuženik ne spori da bi tužitelj imao pravo na proviziju u visini od 10% s osnova podrške za vrijeme trajanja ugovora, međutim, da tuženik smatra da tužitelju ne pripada provizija za razdoblje od veljače 2015. do prosinca 2015., jer da je početkom veljače 2015. sporazumom stranaka prestao radni odnos tužitelja kod tuženika kao i obzirom na okolnost da je tužitelj 1. siječnja 2015. osnovao vlastito trgovačko društvo M. I. S. d.o.o., da je navedeno društvo tužitelja u razdoblju od siječnja 2015. (kada je osnovano) do prosinca 2016. bilo u poslovnim odnosima s društvom u vlasništvu T. B. i to za obavljanje usluge održavanja i podrške programa u 2015. i 2016., za što je društvo u vlasništvu T. B., društvu tužitelja, za obavljanje navedenih poslova isplatio odgovarajuću novčanu naknadu s time da je društvo tužitelja tijekom 2015. ostvarilo 98.54% prihoda s društvom u vlasništvu T. B., a tijekom 2016. 97,18% ukupno ostvarenih prihoda.

12. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja ocjenom stranačkog iskaza tužitelja i z.z. tuženika, svjedoka T. B., uvidom u dokumentaciju u spisu kao i na temelju provedenog knjigovodstvenog vještačenja, sud je odlučujući o zahtjevima tužitelja iz točke II, III i IV izreke ocijenio da su ti zahtjeva tužitelja osnovani i dokazani.

13. U odnosu na zahtjev iz točke II za isplatu provizije za posredovanje u visini od 20% na iznos od 55.000,00 eur prihvatio je da tužitelj ima pravo na naknadu provizije s obzirom da je predugovor koji je tuženik zaključio s društvom Tihomira Brajka zaključen posredovanjem tužitelja te da je okvirna cijena projekta iznosila 55.000,00 eur. Također je prihvatio navode tužitelja da je tuženik djelomično isplatio naknadu provizije po tom osnovu na način da je tužitelju davao pozajmice, kupio LCD televizor barcode active x te posredovao u kupnji auta W. T., te da tužitelju po tom osnovu pripada pravo na isplatu razlike provizije u zatraženom iznosu od 2.642,48 kn.

14. U odnosu na zahtjev iz točke III po osnovi naknade provizije za podršku prihvatio je da tužitelj ima pravo na naknadu provizije za razdoblje od listopada 2014. do prosinca 2015. odnosno za ukupno devetnaest mjeseci u visini od 10% te je stoga zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 108.300,00 kn po tom osnovu prihvatio.

15. Također je prihvatio i zahtjev tužitelja iz točke IV za isplatu provizije s osnova otkupa "source code" prihvaćajući da je između tuženika i društva u vlasništvu T. B. ugovorena cijena u slučaju prodaje "source coda" u iznosu od 90.000,00 eur, a 15% provizije na taj iznos iznosi 13.500,00 eur, ili 101.250,00 kn pa i taj zahtjev tužitelja prihvaća u cijelosti.

16. Sud je nadalje djelomično prihvatio zahtjev tužitelja iz točke I za isplatu neisplaćene neto plaće u ukupnom iznosu od 19.312,72 kn dok je preostali dio tog zahtjeva, za iznos od 5.191,73 kn odbio, a koji dio tužitelj žalbom ne pobija.

17. Sud je u odnosu na ovaj dio zahtjeva tužitelja, na temelju provedenog knjigovodstvenog vještačenja utvrdio da je tuženik u razdoblju lipnja, srpnja i kolovoza 2014. tužitelju isplatio na njegov tekući račun "pozajmicu" u iznosima od po 2.386,34 kn, zatim u rujnu i listopadu po 2.414,09 kn, u sveukupnom iznosu od 16.815,38 kn, što da proizlazi iz dokumentacije u spisu, pri čemu da je tužitelj učinio nespornim da mu je tuženik neto plaću u mjesečnom iznosu od 2.414,09 kn za prosinac 2014., siječanj i dio veljače 2015. (do 4. veljače) isplatio.

18. Sud je zahtjev tužitelja za isplatu neto plaće za razdoblje od travnja 2014. do zaključno 30. studenog 2014. u ukupnom iznosu od 19.312,72 kn prihvatio uz obrazloženje da tuženik u smislu odredbe čl. 96. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17, 98/19; dalje ZR) nije mogao plaću tužitelja prebijati sa svojim protupotraživanjem.

              19. Sud je nadalje ocijenio kao neosnovan tuženikov prigovor prijeboja, te je pritom, cijeneći stranačke iskaze tužitelja i z.z. tuženika, kao i iskaz svjedoka D. U., kojem iskazu nije poklonio vjeru zaključio o neosnovanosti tuženikovog prigovora prijeboja, dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

              20. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

21. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju tuženik u žalbi ukazuje jer presuda u pobijanom dijelu sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, a razlozi presude zbog kojih je sud prihvatio tužbeni zahtjev, kao i razlozi zbog kojih je odbio tuženikov prigovor prijeboja su jasni te presuda nema nedostatka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

22. Odlučne činjenice su pravilno i potpuno utvrđene, međutim, i prema shvaćanju ovog suda djelomično su osnovani žalbeni navodi tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava što će biti nastavno obrazloženo.

23. Tuženik osnovano u žalbi ističe da prvostupanjski sud nije mogao prihvatiti zahtjev tužitelja za isplatu neto plaće za razdoblje od travnja 2014. do zaključno 30. studenog 2014. u ukupnom iznosu od 19.312,72 kn pozivom na odredbu čl. 96. ZR-a.

24. Naime, odredba čl. 96. st. 1. ZR-a propisuje da poslodavac ne smije bez suglasnosti radnika svoje potraživanje prema radniku naplatiti uskratom isplate plaće ili nekoga njezinoga dijela, odnosno uskratom isplate naknade plaće ili dijela naknade plaće.

25. Iz utvrđenog činjeničnog stanja, a posebno nalaze i mišljenja vještaka knjigovodstvene struke kao i iz priloženih isprava u spisu proizlazi da je vještak izvršio uvid u obračunske isprave za isplatu plaće – naknade plaće (obrazac OP), obračun isplaćene plaće (obrazac IP1) te u izvješće o primicima, porezu na dohodak i prirezu te doprinosima za obveznog osiguranja (obrazac JOPPD) te je vještak utvrdio uvidom u obrasce OP da je tuženik plaću tužitelja za 2014. obračunao ali ne i isplatio dok je usklađujući datume isplata navedene u JOPPD obrascu s prometom po tekućem računu tužitelja otvorenim u Privrednoj banci Zagreb utvrdio da su tijekom 2014. na tekućem računu tužitelja evidentirane novčane pozajmice tuženika i to u ukupnom iznosu od 16.815,38 kn za razdoblje od travnja 2014. do 30. studenog 2014. Iz stranačkog iskaza z.z. tuženika proizlazi da je u to vrijeme imao problema s Poreznom upravom, da je zbog toga tužitelju za to razdoblje isplaćivao plaću, uz naznaku "pozajmica". Stoga u konkretnom slučaju ne dolazi u primjenu odredba čl. 96. st. 1. ZR, jer, tuženik, navedenim isplatama nije stavio u prijeboj nikakvo svoje protupotraživanje s plaćom koju je trebao isplatiti tužitelju u tom vremenskom razdoblju.

26. Iako je, takav način obračuna i isplate plaće nezakonit, jer je tuženik na neto plaću trebao obračunati sve poreze, doprinose i prirez te iskazati u obračunu bruto plaću za svaki pojedini mjesec, a kraj činjenice da je tuženik isplatom "pozajmica" na tekući račun tužitelja uplatio za navedeno razdoblje ukupan iznos od 16.815,38 kn, tužbeni zahtjev tužitelja trebalo je djelomično odbiti za taj novčani iznos te tužitelju pravilnom primjenom materijalnog prava dosuditi razliku pripadajuće neto plaće od 2.497,34 kn, sukladno obračunu vještaka (list 83. spisa) s zateznom kamatom kao u izreci ove presude.

27. Žalbeni navodi tuženika u odnosu na prihvaćanje tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.642,48 kn po osnovi isplate razlike provizije za posredovanje u visini od 20% na iznos od 55.000,00 eur nisu osnovani jer je i prema shvaćanju ovog suda ovaj zahtjev pravilno prihvaćen kao osnovan.

28. Naime, iz pravilno utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da su tuženik i društvo u vlasništvu T. B. ugovorili ukupni iznos projekta u iznosu od 55.000,00 eur, a prema stanju u spisu nije sporno da je tužitelj doveo u vezu tuženika s društvom u vlasništvu T. B., te je njegovim posredovanjem između društva u vlasništvu T. B. kao naručitelja i tuženika 20. prosinca 2013. sklopljen predugovor o razvoju softvera za sportsko klađenje. Okolnost da između tuženika i društva u vlasništvu T. B. nisu sklopljeni daljnji aneksi ugovora, a zbog čega tuženik smatra da tužitelj nema pravo na isplatu provizije za posredovanje u predmetnom poslu nije bitna jer iz stanja u spisu i izvedenih dokaza proizlazi da se predugovor izvršavao.

29. Člankom 8. navedenog predugovora regulirano je da okvirna cijena razvoja, testiranja i implementacije softvera iznosi 55.000,00 eur.

30. Odredbom čl. 835. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO) reguliran je pojam ugovora o posredovanju na način da se tim ugovorom obvezuje posrednik dovesti u vezu s nalogodavcem osobu koja bi s njim pregovarala o sklapanju ugovora, a nalogodavac se obvezuje isplatiti mu određenu proviziju ako ugovor bude sklopljen.

31. Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da su tužitelj i z.z. tuženika usmeno ugovorili visinu provizije za posredovanje tužitelja u predmetnom poslu u visini od 15% na iznos od 55.000,00 eur.

32. Prema odredbi čl. 844. st. 1. ZOO-a posrednik ima pravo na proviziju i kad nije ugovorena. Odredbom čl. 845. st. 1. ZOO propisano je da posrednik stječe pravo na proviziju u trenutku sklapanja ugovora za koji je posredovao ako što drugo nije ugovoreno.

33. Tužitelj je prema u stanju u spisu detaljno obrazložio da je prihvatio da mu tuženik proviziju za posredovanju u predmetnom poslu isplati dajući mu pozajmice, kupnjom LCD televizora, barcode active x i tako umanjio svoje potraživanje, te je ostala razlika za isplatu u iznosu od 2.642,48 kn.

34. Žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost u primjeni materijalnog prava u odnosu na taj dio presuđenja, jer niti tuženik ne spori, dapače ističe da je tužitelju isplaćivao proviziju za posredovanje i na opisane načine, a tužitelj je u dovoljnoj mjeri dokazao da je nakon uračunavanja svih izvršenih uplata, preostala razlika potraživanja po tom osnovu u iznosu od 2.642,48 kn koji je tužitelju pravilno dosuđen sa zateznom kamatom od podnošenja tužbe (2. rujna 2016.) do isplate.

35. Djelomično su osnovani žalbeni navodi tuženika u odnosu na presuđenje pod točkom III izreke kojom je tužitelju dosuđena provizija s osnove podrške za vrijeme trajanja ugovora u razdoblju od listopada 2014. do prosinca 2015., odnosno za ukupno devetnaest mjeseci u iznosu od 108.300,00 kn.

36. Iz pravilno utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je radni odnos tužitelja kod tuženika prestao na temelju sporazuma s danom 4. veljače 2015., a isto tako nije sporno da je tužitelj 1. siječnja 2015. osnovao vlastito trgovačko društvo CM M. I. S. d.o.o. (dalje društvo tužitelja), a iz provedenog knjigovodstvenog vještačenja proizlazi da je tužitelj počevši od siječnja 2015. pa nadalje, tijekom te kao i 2016. bio u poslovnoj suradnji s društvom u vlasništvu T. B. ostvarujući u tim godinama veći (pretežiti) dio prihoda svog trgovačkog društva.

37. U takvim okolnostima, prema shvaćanju ovog suda ugovor o posredovanju zaključen između tužitelja i tuženika prestao je početkom veljače 2015., pa tužitelj nema pravo na isplatu provizije za podršku (support) za cijelo navedeno razdoblje u visini od 10% već samo za razdoblje od listopada 2014. do kraja siječnja 2015. odnosno za ukupno četiri mjeseca što iznosi 228.000,00 kn, a 10% na taj iznos 22.800,00 kn, pa je tužitelju po tom osnovu pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo dosuditi iznos od 22.800,00 kn sa zateznom kamatom, a preostali dio tužbenog zahtjeva od 85.500,00 kn (do iznosa od 108.300,00 kn) odbiti kao neosnovan.

38. U odnosu na tvrdnje tužitelja da ima pravo na proviziju za podršku do kraja 2015. jer da je društvo u vlasništvu T. B. sve do prosinca 2015. tuženiku isplaćivao za tužitelja proviziju za podršku (support) u iznosu od 7.600,00 eur mjesečno treba reći da nisu od utjecaja za drugačije odlučivanje o tom tužbenom zahtjevu tužitelja, jer je, kao što je već istaknuto radni odnos tužitelja kod tuženika, a time i ugovor o posredovanju koji je tužitelj zaključio s tuženikom prestao početkom veljače 2015.

39. Osim toga, treba ukazati da prema odredbi čl. 848. ZOO posrednik koji protivno ugovoru ili protivno interesima svog nalogodavca radi za drugu stranu, gubi pravo na proviziju i na naknadu troškova, pri čemu, iz dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj već u siječnju 2015. osnovao vlastito trgovačko društvo i nastavio poslovnu suradnju s društvom u vlasništvu T. B..

40. Također su djelomično osnovani žalbeni navodi tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na točku IV izreke kojom je tužitelju dosuđen iznos od 101.250,00 kn po osnovi naknade provizije za otkup "source code", a koji iznos tužitelj obračunava u visini od 15% na iznos od 90.000,00 eur.

41. Iz pravilno utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da su tuženik i društvo u vlasništvu T. B. prvotno ugovorile prodaju tuženikovog "source code" u iznosu od 90.000,00 eur, međutim, iz suglasnih iskaza tužitelja, z.z. tuženika kao i T. B. proizlazi da je tuženik predmetni sourcecode prodao društvu u vlasništvu T. B. za  iznos od 60.000,00 eur.

42. Prema shvaćanju ovog suda u takvim okolnostima tužitelj ima pravo na naknadu provizije za prodaju "source code"prema visini stvarno postignute kupoprodajne cijene od 60.000,00 eur, a 15% od tog iznosa daje 67.500,00 kn koji je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo dosuditi tužitelju, a u preostalom dijelu za iznos od 33.750,00 kn (do iznosa od 101.250,00 kn) odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

43. Odlučujući o tuženikovom prigovoru prijeboja, prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio da je tuženik u vezi toga izdao tužitelju račun broj 325/OS/1 od 23. srpnja 2014. na iznos od 44.400,00 kn za kupnju vozila W. T.. Sud je prihvatio kao vjerodostojan stranački iskaz tužitelja te je utvrdio da je tuženik predložio da tužitelju proviziju za posredovanje u predmetnom poslu djelomično isplati kupnjom navedenog vozila, da je tužitelj ovu soluciju prihvatio, navodeći da mu je tuženik na taj način isplatio proviziju u iznosu od 25.000,00 kn, dok, da je tužitelj ostatak kupoprodajne cijene od 50.000,00 kn za predmetno vozilo trebao platiti vlasniku vozila D. U. s time da je u isto vozilo prije kupnje tužitelj uložio oko 2.000,00 eur. U vezi navedenog posla prvostupanjski sud je ocijenio kao nevjerodostojan iskaz svjedoka D. U., a slijedom toga i iskaz z.z. tuženika Ž. I., dok je prihvaćajući stranački iskaz tužitelja te cijeneći da je tužitelj isplatu iznosa od 25.000,00 kn po osnovi naknade provizije uračunao u svoje potraživanje provizije za posredovanje iz točke II izreke sud je, zbog tih razloga tuženikov prigovor prijeboja ocijenio kao neosnovan.

44. Žalbeni navodi tuženika o suprotnom nisu osnovani, jer istima nije dovedena u sumnju pravilnost ocjene izvedenih dokaza posebno iskaza tužitelja, z.z. tuženika i svjedoka D. U., koju ocjenu dokaza kao pravilnu prihvaća i ovaj sud, pa je stoga i prema shvaćanju ovog suda materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je tuženikov prigovor prijeboja odbijen kao neosnovan.

45. Ovaj sud primjećuje da iznos od 95.439,82 kn koji je tužitelju konačno i pravomoćno dosuđen približno odgovara visini iznosa od 12.000,00 eur u kojem je tužitelj prije podnošenja tužbe, odnosno u opomeni upućenoj tuženiku (list 17.-18. spisa) specificirao svoje potraživanje.

46. Budući da je presudom ovoga suda djelomično preinačena prvostupanjska presuda, trebalo je skladu s odredbom čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o troškovima cijelog postupka.

47. Tužitelju je u konačnici pravomoćno dosuđen ukupan iznos od 95.439,82 kn, te je pravomoćno odbijen tuženikov prigovor prijeboja u iznosu od 44.400,00 kn.

48. Tužitelj je tužbenim zahtjevom tražio isplatu ukupnog iznosa od 236.696,93 kn s time da tužitelj nije pobijao prvostupanjsku presudu u točki 2. izreke kojom je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu neisplaćene neto plaće u iznosu od 5.191,73 kn.

49. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva uspio u omjeru od 49% dok ovaj sud ocjenjuje da je s osnovom tužbenog zahtjeva uspio djelomično u omjeru od 20% što daje omjer uspjeha u parnici od 69%, a tuženika u omjeru od 31%, slijedom čega tužitelju treba priznati naknadu parničnog troška primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a prema konačnom uspjehu u parnici od 38% (69%-31%).

50. Osnovani su žalbeni navodi tuženika u kojima ističe da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada je tužitelju za sve poduzete parnične radnje računao naknadu parničnog troška prema povišenom tužbenom zahtjevu (VPS 236.696,93 kn), odnosno u visini od 2.500,00 kn po radnji uvećano za PDV.

51. Ovo iz razloga jer iz tužbe proizlazi da je tužitelj podnio tzv. stupnjevitu tužbu u kojoj je naznačio vrijednost predmeta spora iznosom od 11.000,00 kn, dok je, određeni tužbeni zahtjev na isplatu navedenog novčanog iznosa zatražio podneskom od 20. veljače 2017., pa tužitelj ima pravo na naknadu parničnog troška za radnje poduzete od podnošenja tužbe do podneska od 20. veljače 2017. prema VPS od 11.000,00 kn, a za radnje poduzete nakon toga do zaključenja glavne rasprave prema VPS od 236.696,93 kn.

52. Stoga, tužitelju treba priznati za sastav tužbe 1.000,00 kn (Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika „Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 - dalje Tarifa), za zastupanje na ročištu od 19. siječnja 2017. iznos od 1.000,00 kn (Tbr. 9./1 Tarife), za zastupanje na ročištima od 27. listopada 2016. i 1. veljače 2016. za svako po 250,00 kn primjenom Tbr. 9. toč. 5. Tarife, te za sastav podneska od 28. studenog 2016. 1.000,00 kn primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife ili ukupno 3.500,00 kn te uvećano za PDV od 875,00 kn što ukupno iznosi 4.375,00 kn. Taj iznos parničnog troška tužitelju je trebalo priznati u cijelosti, bez umanjenja s obzirom na postignuti uspjeh u parnici jer je tužbeni zahtjev tužitelja prihvaćen u većem iznosu.

53. Za sve ostale parnične radnje tužitelju treba priznati za zastupanje na ročištu od 25. listopada 2018. iznos od 625,00 kn primjenom Tbr. 9. toč. 5. Tarife, zatim za zastupanje na šest ročišta i to 9. ožujka 2017., 25. svibnja 2017., 12. listopada 2017., 30. siječnja 2019., 7. studenog 2019. i 27. siječnja 2020. za svako po 2.500,00 kn (Tbr. 9./1. Tarife), za sastav podnesaka od 20. veljače 2017., 18. listopada 2018. i 27. svibnja 2019. za svaki po 2.500,00 kn (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), te za sastav podneska od 26. svibnja 2017. 500,00 kn primjenom Tbr. 8. toč. 3. Tarife, što zbrojeno daje iznos od 23.625,00 kn, te uvećano za PDV od 5.906,25 kn, iznos od 29.531,25 kn te umanjeno za omjer uspjeha u parnici od 38% iznos od 11.221,87 kn.

54. Tom iznosu treba pribrojiti trošak predujma za vještačenje u iznosu od 1.500,00 kn koji je priznat u cijelosti, te trošak postupka od 4.375,00 kn prema sniženoj vrijednosti predmeta spora što daje ukupan parnični trošak tužitelja od 17.096,87 kn koji je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo priznati tužitelju, a u preostalom dijelu do iznosa od 44.312,50 kn odbiti njegov zahtjev za naknadu parničnog troška.

55. Isto tako djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika trebalo je preinačiti pobijano rješenje u točki I izreke kojim je tužitelju dosuđen parnični trošak za pristup ročištu za objavu presude sukladno djelomičnom uspjehu tužitelja u parnici od 38%, i priznati mu iznos od 237,50 kn, te odbiti preostali dio zahtjeva u iznosu od 387,50 kn.

56. Tuženik je djelomično uspio sa žalbom u omjeru od 40% pa mu za sastav žalbe s PDV-om treba priznati iznos od 1.250,00 kn dok je preostali dio zahtjeva tuženika za naknadu žalbenog troška odbijen kao neosnovan.

57. Slijedom svega obrazloženog te primjenom odredbi čl. 368. st. 1., čl. 373. toč. 3. i čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude, dok se rješenje temelji na odredbi čl. 380. toč. 3. ZPP-a.

58. Prvostupanjska presuda u točki 2. i 4. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 30. studenog 2023.

 

             

                    Predsjednica vijeća

           Dubravka Butković Brljačić, v.r.