Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-361/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja FF, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po pun. Ivani Mandić, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupan po Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 2. rujna 2025. na osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP), a objavljene 10. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 5140030250- 60010461424/2006., sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, zaključenog između tužitelja FF, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877, dana 28.07.2006., potvrđen 09.08.2006. po javnom bilježniku Lidiji Perić, pod poslovnim brojem OU-1722/2006, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.“

II. N a l a ž e s e tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, da tužitelju FF, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 602,49 € (šestodvaeuraičetrdesetdevetcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28.08.2006. do 31.07.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. N a l a ž e s e tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 707,92 € (sedamstosedameuraidevedesetdvacenta) sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. 10. rujna 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana, dok se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 779,84 €

o d b i j a .

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek i Hypo Alpe Adria Bank d.d. Navodi da je s prednikom tuženika Slavonskom bankom 28. srpnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006., sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, potvrđen 09.08.2006. po javnom bilježniku Lidiji Perić, pod poslovnim brojem OU-1722/2006. Predmetnim ugovorom mu je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 82.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za kupnju stana za osobne, obiteljske svrhe. Ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 25 godina u jednakim mjesečnim anuitetima.

1.1. Predmetnim tipskim Ugovorom, sastavljenim isključivo od strane tuženika, u čl. 7., ugovorena je naknada za obradu zahtijeva kredita i to u jednokratnom iznosu unaprijed od 1,50% od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga. Tuženik mu je prilikom isplate kredita 28.08.2006. naplatio naknadu za obradu zahtijeva kredita u iznosu od 4.539,45 kn, a koja u protuvrijednosti, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 602,49 €.

1.2. Ističe da nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi naknade za obradu kredita što predmetnu odredbu čini ništetnom ugovornom odredbom te postoji obveza vraćanja uplaćenoga na temelju ništetne odredbe. Naime, sporna odredba Ugovora o kreditu u svezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, ništetna je u smislu odredbe čl. 81. i čl. 87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj: 96/03, dalje ZZP) i to pozivom na odredbe čl. 295. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj 35/05, dalje ZOO). Prema odredbi čl. 81.st.1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra se nepoštenom, zato što u konkretnom slučaju uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, ovdje Banke, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

1.3. Banka mu nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima radi koji ulaze u spornu naknadu, a okolnost da se radi o tipskom ugovoru te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno je očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na njegovu štetu kao potrošača pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu čl. 81.st.1. i čl. 87.st.1. ZZP-a. Smatra da je povrijeđeno načelo savjesti i poštenja koja podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavajući interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. U vremenskom periodu kada je zaključen predmetni kredit, korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita od strane tuženika plaćaju i višu naknadu, i stoga opravdano zaključuje da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinačnog kredita i odobravanja kredita, već su isti određeni proizvoljno u skladu s jednostranom voljom tuženika.

1.4. Navodi da je informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru te da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

1.5. Poziva se na odluke Suda Europske unije br. C-620/17 od 3.10.2019., Direktivu Vijeća 93/13/EEZ i odluku Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018.

1.6. Predlaže da sud sukladno čl. 81.,83., 85. i 87. ZZP-a i čl. 1115. ZOO-a, usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti ističući prigovor zastare i prigovor tijeka kamata. Prigovora i naznačenoj vrijednosti predmeta spora (dalje: VPS) kao i da bi tužitelj imao status potrošača.

3.1. Ističe kako visina i datum naplaćene naknade nisu sporni.

3.2. Navodi da tužba uopće ne sadrži koje su njegove konkretne radnje dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne.

3.3. Smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, sadržaj osporenog Ugovora o kreditu određen je sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka. Odredbe ugovora o naknadi za obradu kredita su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Posebice napominje kako je u potpunosti postupao u skladu s čl. 3011. st.3. Zakona o kreditnim institucijama koji glasi: „Prije sklapanja ugovora iz stavka 2. ovoga članka kreditna institucija dužna je potrošaču predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Kada je riječ o sklapanju ugovora o kreditu, kreditna institucija dužna je prije sklapanja ugovora i drugim sudionicima kreditnog odnosa (sudužnicima, založnim dužnicima i jamcima) predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne informacije o uvjetima ugovora iz kojih će im biti vidljiva prava i obveze ugovornih strana te ih upozoriti na pravnu prirodu sudužništva odnosno jamstva, kao i na pravo kreditne institucije da poduzme naplatu svojih potraživanja od svih sudionika kreditnog odnosa.“ te je tužitelju kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana.

3.4. Prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo je dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja.

3.5. Navodi da kao kreditor nije ovlašten samostalno određivati sastojke ugovora, već je vezan pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita. Tako se navodi da je Zakonom o bankama u čl. 173. u bitnome navedeno da je Banka dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. Osim obveznog informiranja potrošača na način iz stavka 1. ovoga članka o uvjetima pružanja usluga, banka može i na drugi prikladan način iste informacije učiniti dostupnim. Pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci:

naknade, odnosno provizije koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka

zaračunava korisniku kredita, a sukladno kojim zakonskim odredbama je i navedena osporena odredba iz članka 5. Ugovora o kreditu. U bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, a koja je prethodno naznačena u Tarifi naknada banke koja je odobrena od strane regulatora – Hrvatske narodne banke te koja je izvješena u poslovnicama, predočava se svim klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama tuženika, sve sukladno navedenom članku 173. tada važećeg Zakona o bankama. Iz toga proizlazi kako je tužitelj s naplatom iste bio upoznat prije sklapanja ugovora i na koju je pristao potpisom Ugovora o dugoročnom kreditu.

3.6. Poziva se na odluke Općinskog suda u Zadru br. P-2119/2021 od 04. travnja 2024., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-2637/2023-3 od 09. travnja 2024., Trgovačkog suda u Osijeku br. P-2/2021-28 od 28. travnja 2022., Županijskog suda u Splitu br. Gž-1215/2020 od 24.02.2021. i Županijskog suda u Splitu br. Gž 230/2023-3 od 09. veljače 2023., Vrhovnog suda RH br. Rev-2781/2011 od 16.03.2015.

3.7. Predlaže da sud odbije tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom.

4. Tužitelj se u podnescima od 12. i 19. svibnja 2025. očitovao na navode iz odgovora na tužbu tuženika. U cijelosti osporava prigovor tuženika kojim se nastoji osporiti ispravno označen VPS. Odredbom čl. 35. ZPP-a se određuje kako se VPS određuje prema vrijednosti glavnog zahtjeva. Predmet spora je prvenstveno utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe te se u tom dijelu tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, slijedom čega je sukladno čl. 40. st. 2. ZPP-a mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi. Podredno, u predmetnim sporovima koji se temelje na utvrđenju ništetnosti ugovornih odredbi, kao i na restitucijskom zahtjevu radi vraćanja onoga što je tužitelj platio temeljem ništetne odredbe, ukupni financijski učinak sporne ugovorne odredbe nije ograničen samo na pojedinačnu uplatu, već obuhvaća i sve dugoročne pravne i ekonomske posljedice ništetnosti ugovorne odredbe. S obzirom na to da odluka u ovoj pravnoj stvari može imati učinak i na pitanje kamatnih obveza koje proistječu iz eventualnog povrata sredstava, VPS ne može se svesti na točno određeni novčani iznos. Navedeno je u skladu sa čl. 35. st. 2. ZPP-a kojim je propisano da se kamate ne uzimaju u obzir ako ne čine glavni zahtjev. U konkretnom slučaju kamate su dio glavnog zahtjeva, no iste je nemoguće izračunati prije donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari obzirom se potražuju do dana isplate.

4.1. Vezano za status potrošača ističe da je sklopio ugovor o kreditu za osobne potrebe, a ne za obavljanje poslovne djelatnosti, što ga jasno svrstava u kategoriju potrošača. Uvažavajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. razvidno je da fizička osoba koja sklapa s bankom ugovor o kreditu ima status potrošača, a banka koji tvrdi drugačije mora tu tvrdnju dokazati. Tuženik ne nudi nikakve konkretne dokaze da bi osporio njegov status potrošača, već se ograničava na paušalne tvrdnje bez uporišta u činjenicama konkretnog slučaja. Uz sve navedeno, valja istaknuti i pravo Europske unije, prema kojem se potrošač definira prema osnovnom kriteriju da fizička osoba djeluje izvan svoje profesionalne djelatnosti. Ugovori o kreditu koji nisu izrijekom namijenjeni poslovnim aktivnostima uživaju zaštitu predviđenu Direktivom 93/13/EEZ, kao i odredbama o zaštiti potrošača Republike Hrvatske.

4.2. Ostaje u cijelosti kod navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva predlažući da ju sud usvoji u cijelosti.

5. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju priloženu spisu dok nije provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje jer je tužitelj na ročištu održanom 8. lipnja 2025. odustao od tog prijedloga jer tuženik u odgovoru na tužbu nije osporio visinu tužbenog zahtjeva već samo njegov osnov.

6. Tužitelj FF, ostajući u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva iskazala je da je 2006. zaključila ugovor o kreditu u bivšoj Slavonskoj banci u Osijeku, a kredit joj je trebao za kupnju stana za obiteljsko stanovanje. Pregovarala je s više djelatnika iz banke. Ponuđen joj je isključivo kredit u CHF kao najpovoljniji. Pročitala je ugovore sačinjene po djelatnicima banke po njihovim uvjetima i odnijela ih na ovjeru kod javnog bilježnika zajedno sa svojim suprugom koji joj je bio sudužnik po kreditu. Javni bilježnik u Osijeku joj nije pojašnjavao pojedine odredbe u ugovoru kao niti djelatnici banke već joj je samo ugovore ovjerio i iste je vratila u banku i kredit joj je odobren i isplaćen na tekući račun u kunama. Ističe da je bivša klijentica bivše Slavonske banke koju je naslijedila Hypo Alpe Adria Bank, a nakon toga tu banku sadašnja Addiko bank čiji više klijent nije. Nitko joj od djelatnika banke nije spominjao koji parametri čine naknadu za obavljanje bankarskih usluga ni zašto je ta naknada određena od 1,50 % unaprijed. Nije provjeravala da li joj je za bankarske usluge obračunata naknada od 1,50 % što sada iznosi 602,49 €, a što tuženik niti ne prijepori. Kredit otplaćuje i dan danas jer je podignut na rok od 25 godina. Cjelokupan kredit uložila je za kupnju stana u [adresa] u kojem sada živi njena kćerka i stan se ne koristi za obavljanje djelatnosti.

7. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:

- da su prednik tuženika Slavonska banka i tužitelj 28. srpnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, potvrđen 09.08.2006. po javnom bilježniku Lidiji Perić, pod poslovnim brojem OU- 1722/2006;

- da je čl. 7. Ugovora ugovoreno da naknada za obradu kredita iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed od ukupnog iznosa kredita;

- da je 28.08.2006. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 4.539,45 kn / 602,49 €.

8. Među strankama je prijeporno i to:

- da li je ništetni dio odredbe čl. 7. predmetnog Ugovora;

- da li tužitelj ima pravo na restituciju temeljem navodno ništetne predmetne odredbe ugovora;

- da li je osnovan tuženikov istaknuti prigovor zastare potraživanja i prigovor tijeka kamata.

9. Analizirajući navode tužbe i odgovora na tužbu tuženika, iskaz tužitelja, materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sud smatra u cijelosti osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja opisan kao u izreci presude.

10. Sadržaj Ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika nije prijeporan, prijeporan je dio odredbe čl. 7. Ugovora kojim je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga i to jednokratno u iznosu od 1,50 % od iznosa kredita unaprijed.

11. Sud smatra utvrđenim da je tužitelj bio upoznat o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i da je visina te naknade 1,50 % iznosa kredita. Međutim, tužitelj je u svom iskazu naveo da nije bio informiran na što konkretno se ta naknada odnosi te da o naknadi nije mogao pregovarati. Banka je tu naknadu obradila i naplatila po svojim bankarskim uvjetima bez posebnog pojašnjenja.

12. Stoga su predmetne odredbe nepoštene i ništetne. Nepoštenost sud nalazi iz razloga što je predmetni ugovor tipizirani ugovor prema kojem korisnik kredita nema nikakvog utjecaja osim prihvatiti ga ili ne, tj. bio je ovisan o novcu potrebnom za kupnju stana pa je u konkretnom slučaju banka jača strana koja određuje pravila igre tako i naknade sukladno vlastitoj odluci na koju korisnik kredita nema nikakvog utjecaja.

13. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbe prema kojima se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje naknada od iznosa kredita i to jednokratno 1,50 %.

14. Prema odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje odredba čl. 49. ZZP-a/2014. Tuženik tu činjenicu nije uopće dokazivao.

16. Prema čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

17. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora.

18. Budući da iz predmetnog ugovora očito proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora pa tako i o odredbama općih akata banke, kao i o izmjenama i dopunama tih akata, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju čl. 7. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 7. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st.1. ZZP-a te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a.

19. Kako je ništetna odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu, ta se odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Kako je tužitelj u svom iskazu naveo da je ugovor sklopio kao fizička osoba za kupnju stana za osobne potrebe i da se na koristi za obavljanje poslovne djelatnosti, razvidno je da tužitelj ima status potrošača. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita u iznosu od 602,49 €, a koja je naplaćena 28.08.2006. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev i odlučio kao pod toč. II. izreke presude.

20. U odnosu na tuženikovo osporavanje tijeka zateznih kamata, sud u cijelosti prihvaća navode tužitelja da se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem od dana naplate predmetne naknadea te sukladno čl. 1115. ZOO-a tužitelj osnovano potražuje iznos zateznih kamata na iznos plaćene naknade za obradu kredita od dana plaćanja iste.

21. Neosnovan je prigovor zastare tuženika, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 7. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

22. S obzirom na prigovor tuženika na označeni VPS u iznosu od 6.630,00 €, sud je na ročištu održanom 2. rujna 2025. utvrdio VPS u iznosu od 6.630,00 € po prijedlogu tužitelja, ali sud nije vezan za tu procesnu odluku (VSRH Rev 1927/2017). Naime, sukladno više odluka županijskih sudova (Županijski sud u Osijeku br. Gž- 1673/2024, Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi br. Gž- 570/2025) vezano za utvrđenje VPS-a u istovrsnim predmetima, sud smatra da se u konkretnom slučaju troškovi postupka ipak trebaju određivati u odnosu na postavljeni kondemnatorni zahtjev u iznosu od 602,49 €.

23. Odredbom čl. 37. st. 1. ZPP propisano je da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, VPS se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Tužitelj je postavio deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 7. Ugovora o kreditu i kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 602,49 €, no u konkretnom slučaju ne može doći do primjene čl. 37. st. 1. ZPP, jer deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu 602,49 € i ne uzima se obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Takvo stajalište proizlazi iz više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-374/2013-3 od 6. prosinca 2017., Rev-x-155/2010-2 od 30. lipnja 2010. Rev-214/2002-2 od 11. ožujka 2003. i druge).

24. Odluka o kamatama zasniva se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

25. Odluka o parničnom trošku zasniva se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

26. Tužitelj, koji je ovaj spor dobio u cijelosti, zahtijeva troškove postupka u iznosu od 1.487,76 €, a priznati su mu troškovi postupka u iznosu od 707,92 € koji se sastoje i to: iznosa od 100,00 € ime sastava tužbe po Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 138/23 dalje: Tarife), dva iznosa od po 100,00 € na ime sastava obrazloženog podnesaka po punomoćniku od 12.05.2025. i 19.05.2025. sve po Tbr. 8/1. Tarife, dva iznosa od po 100,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročišta održana 05.06.2025. i 02.09.2025., iznosa od 125,00 € na ime 25 % PDV-a na iznos od 500,00 € te iznosa od 56,38 € na ime plaćene sudske pristojbe na tužbu kao i iznosa od 26,54 € na ime pristojbe na presudu.

27. S obzirom da je sud utvrdio VPS u iznosu od 602,49 €, a tužitelj zahtijeva troškove prema VPS od 6.630,00 €, sud je tužitelja s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u ukupnom iznosu od 779,84 € odbio. Sud nije tužitelju priznao trošak dolaska punomoćnika na objavu presude po Tbr. 9/3. Tarife jer na objavu nije pristupio.

28. Slijedom svega iznijetog, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

U Valpovu 10. rujna 2025.

Sudac

Zvonimir Rogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana, od dana objave presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika