Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2367/2024-3

U I M E R E P UB L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to dr. sc. Ivana Tironija kao predsjednika vijeća, Vedrane Perkušić, kao sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Daniele Pivčević, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Leani Modrušan, odvjetnici iz Pule, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Luki Juriću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja, te tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-328/2021-33 od 28. lipnja 2024., dopunjene presudom Općinskog suda u Puli poslovni broj P-328/2021-34 od 1. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 10. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe tužitelja, te tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-328/2021-33 od 28. lipnja 2024., dopunjena presudom Općinskog suda u Puli poslovni broj P-328/2021-34 od 1. srpnja 2024.

II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja te tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je utvrđena ništetnost odredbe članka 6. Ugovora o kreditu broj 146-196/2008 od 2. svibnja 2008. zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to u dijelu kojim je ugovorna promjena kamatne stope jednostranom odlukom tuženika; utvrđena ništetnost odredbe iz članka 2, članka 3.2., te članka 4.3. u dijelu u kojem je ugovoreno da se glavnica i anuiteti vežu uz valutu CHF; utvrđena ništetnost odredbe dijela članka 5.2 Ugovora o kreditu i to u dijelu kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita; naloženo tuženiku da s osnove utvrđene ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli isplati tužitelju iznos od ukupno 4.173,15 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od svakog pojedinog stjecanja; naloženo tuženiku da s osnove utvrđene ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita isplati tužitelju iznos od 162,69 eura sa zateznim kamatama od dana stjecanja, dok je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na isplatu s osnove odredbe o načinu promjene kamatne stope u iznosu od 467,35 eura zajedno sa zateznim kamatama od svakog pojedinog stjecanja.

2. Odlukom o trošku naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju iznos od 1.921,91 eur sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate, dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

3. Rješenjem suda prvog stupnja utvrđeno je da je povučena tužba za iznos od 143,86 eura s pripadajućom zateznom kamatom.

4. Žali se tužitelj pobijajući prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev, te u odluci o trošku i to zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači shodno žalbenim navodima. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

5. Tuženik pobija prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu, te u odluci o trošku i to zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. ZPP-a s prijedlogom da se u tom dijelu ukine, a njemu obistini trošak žalbenog postupka.

6. Na žalbe nije odgovoreno.

7. Žalbe nisu osnovane.

8. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

9. Neutemeljeno žalitelji ukazuju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zbog toga što pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, njezina je izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

10. Tužitelj svoj zahtjev, između ostalog, temelji na tvrdnji da je tuženik istom kao potrošaču u Ugovoru o kreditu kojeg su dana 2. svibnja 2008. sklopili tužitelj kao korisnik i tuženik kao kreditor, nametnuo ugovorne odredbe i to one koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s jednostranom odlukom kreditora i valutnu klauzulu u CHF, pa je taj način, a protivno načelu savjesnosti i poštenja, stavljen u neravnopravan položaj i njegova je ugovorna obveza zbog ovisnosti o ta dva bitna promjenjiva elementa postala rizična.

11. Pravilno je prvostupanjski sud cijenio ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, te je ispravno naložio tuženiku isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

12. Glede ocjene valjanosti ovdje spornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. („Narodne novine“ broj 79/07, dalje: ZZP/07).

13. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala kamatna stopa i da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, da u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope već je ugovorena promjenjivost kamatne stope, a ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Također je utvrđeno da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, te da banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF. Nadalje, nisu utvrdile niti na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnika kredita, pa je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na primjeni valutne klauzule.

14. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za pravnu valjanost spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovoga konkretnoga parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP/14) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 19/22, dalje: ZZP/22), te članka 502.c ZPP-a.

15. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka (njen prednik), povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi. Tužitelj stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju.

16. Nadalje, tom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka (njen prednik) povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da ugovorne odredbe nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

17. Odredbom članka 118. ZZP/14, koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

18. Stoga, pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19, dalje: ZPP/19), na temelju članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022).

19. Pritom valja napomenuti da je tijekom postupka tuženik iznosio činjenice da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu te je prvostupanjski sud na prijedlog stranaka, pa tako i tuženika, pobijanu odluku donio nakon što je saslušao tužitelja, te djelatnika banke, čime je neosnovano pozivanje tuženika u žalbi da sud nije izveo dokaze na okolnost pojedinačnog pregovaranja stranaka. Ujedno je za navesti da se saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu, ne može dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača budući javni bilježnik prema postojećem zakonskom okviru nije imao ovlasti odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF ili pak objasniti parametre promjene kamatne stope (odluka Ustavnog suda U-III-34223/21 od 1. prosinca 2021.).

20. Kod ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi, nužno je uz sve navedeno imati u vidu i da su ove ugovorne odredbe sastavni dio standardnog Ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika te se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i da tužitelj kao potrošač (u kojem svojstvu je prema utvrđenjima prvostupanjskog suda sklopio predmetni Ugovor) nije imao utjecaja na njihov sadržaj, te da je tim odredbama tužitelju nametnuta obveza suprotno načelima savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava, koje on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora.

21. Stoga, prvostupanjski sud ispravno zaključuje kako banka nije dokazala da bi u postupku sklapanja konkretnog ugovora davala odgovarajuće obavijesti potrošaču o osporenim ugovornim odredbama kao i da bi isti u postupku pregovaranja mogao utjecati na uvjete ugovora (izuzev roka otplate). Isto tako, odlučno je jesu li pisane isprave s odgovarajućim obavijestima banke predate potrošačima prije sklapanja ugovora, dok unatoč tvrdnjama o tome da je te obavijesti dostavio potrošaču, tuženik nije predočio dokaz da je bilo kakve pisane obavijesti uručio u poslovnici banke prije sklapanja ugovora.

22. Kako dakle, nema dokaza da je tužitelj bio na odgovarajući način obaviješten o sadržaju i učincima osporenih ugovorenih odredbi na određivanje njegove novčane obveze, navodi o tome da su te odredbe mogle biti razumljive ili da je potrošač o njima mogao pojedinačno pregovarati ukazuju se neodlučnim za ishod ovog postupka jer nitko ne može razumjeti ni informirano pregovarati o ugovornoj odredbi o čijem stvarnom sadržaju i učincima nije bio prethodno primjereno obaviješten, ni utjecati na njen sadržaj, a ni donijeti informiranu odluku o (ne)sklapanju ugovora (odluka broj: U-III-6703/2021 i dr. od 30. ožujka 2023., točka 21.7.).

23. Za navesti je i to da se presuda u slučaju „potrošač“ primjenjuje ne samo na stambene kredite iz razloga što su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli CHF ništetne u svim potrošačkim ugovorima bez obzira na vrstu i namjenu kredita, što dakle ne razlikuje stambeni kredit od kredita za kupnju vozila, gotovinskog ili nekog drugog kredita. Bitno je da je riječ o potrošačkom ugovoru koji sadrži promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, a o čemu se radi u konkretnom slučaju. U tom smislu je odlučeno i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

24. Kako su sporne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 96. i 102. ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem mu je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

25. Slijedom iznesenog, tužitelju pripada pravo na povrat tako preplaćenih iznosa jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a time da je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem. Inače, u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.

26. Međutim, na tako utvrđenu visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud ispravno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

27. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

28. Navedenim, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (jednako pravno shvaćanje zauzeto je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.).

29. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu koji se odnosi ništetnost odredbi o ugovorenoj kamati donesena je 13. lipnja 2014., a u dijelu koji se odnosi na ništetne i nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli 14. lipnja 2018., pa je u konkretnom slučaju zastara nastupila samo u odnosu na zahtjev koji se odnosi na isplatu s osnove promjenjive kamatne stope, a ne i u odnosu na isplatu s osnove valutne klauzule kako to ispravno cijeni i sud prvog stupnja (članak 225. ZOO-a), čime se žalbeni navodi glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani.

30. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj pa da tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju kamate samo od podnošenja tužbe, nisu osnovani. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

31. Suprotno žalbenim prigovorima, obzirom na položaj tužitelja u konkretnom ugovoru, u vezi s njegovom prirodom i svrhom, gdje je predmetni ugovor tužitelj sklopio kao fizička osoba za privatne svrhe, a ne u svrhu obavljanja profesionalne djelatnosti, tužitelj nije ni trebao dokazivati svojstvo potrošača na bilo koji drugi način, budući je njegovo svojstvo potrošača potvrđeno sadržajem ugovora o kreditu. Pri tome i u odnosu na svojstvo potrošača primjenom Direktive 93/13/ EEZ, ne dolazi se do suprotnog zaključka, obzirom ista propisuje smjernice na način da je potrošač svaka fizička osoba koja ugovorom nastupa izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Ovdje je naglasiti kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije, dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, pa time i sudskom praksom Suda Europske unije koja je obvezujuća za sve nacionalne sudove država članica, a koja pojam "potrošač" definira kao svaku fizičku osobu koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13/EEZ, nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13/EEZ nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

32. Pored toga, sukladno mišljenju Ustavnog suda za primijetiti je da tuženik na glavnoj raspravi nije osporio istinitost iskaza korisnika kredita u dijelu koji se odnosi na njegovo svojstvo potrošača i nije predložio da se radi utvrđivanja stvarne svrhe korištenja kredita pribave određeni materijalni dokazi ili saslušaju i neki drugi svjedoci.

33. Inače, u skladu s načelima kontradiktornosti i jednakosti oružja tuženiku je tijekom prvostupanjskog postupka bilo omogućeno da o bitnim činjeničnim i pravnim aspektima iznosi argumente, osporava navode korisnika kredita, te predlaže i izvodi dokaze, dok pobijana prvostupanjska presuda izričito odgovara na navedene prigovore dostatnim i relevantnim razlozima. Utoliko su tuženiku bila osigurana primjerena postupovna jamstva pravičnog suđenja o njegovim prigovorima pa tako i da se ugovor o kreditu sklopljen s tuženikom ne može smatrati potrošačkim ugovorom.

34. Pored toga, ispravno je sud prvog stupnja tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije ocijenio neosnovanim, jer je tuženik sve uplate prihvatio i knjižio na ime, za račun i u korist tužitelja za otplatu i zatvaranje kredit kojeg je korisnik tužitelj odnosno za otplatu i zatvaranje obveza koje proizlaze iz ugovornog odnosa tužitelja i tuženika.

35. Nadalje, predmet spora je i zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe članka 5.2. Ugovora o kreditu u svezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedenoj osnovi.

36. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 5.2. Ugovora o kreditu, ocijenivši da je ista nepoštena i ništetna u smislu odredbi članka 96. i 102. ZZP/07, te je pozivom na odredbe članka 295. ZOO- a i članka 1115. ZOO-a prihvatio zahtjev za isplatu naknade plaćene sukladno toj odredbi sa zateznim kamatama od dana plaćanja. Ovo iz razloga jer je ta odredba Ugovora o zaračunavanju naknade u konačnici ovisila isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti obračuna, pa je predstavljala odredbu koja je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer je nastala situacija da je tuženik, kao vjerovnik, jednostrano odredio i nametnuo obvezu tužitelju koju isti nije mogao valjano predvidjeti, na nju utjecati niti provjeriti njezinu visinu zbog nedostatka potrebnih jasnih i razumljivih kriterija, što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

37. Također je navedeno kako tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarnim troškovima obrade kredita niti na što se ti troškovi odnose, te je slijedom navedenog utvrđena ništetnom sporna odredba, a pozivom na odredbe članka 323., članka 324. stavak 1., članka 1111. i članka 1115. ZOO-a tuženik je obvezan na isplatu u izreci prvostupanjske presude navedenog iznosa. Ujedno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim po tuženiku istaknut prigovor zastare.

38. Prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odredio ništetnom odredbu članka 5.2. Ugovora o kreditu prema kojoj se tužitelj, kao korisnik kredita obvezao tuženiku, kao kreditoru platiti naknade i troškove za odobrenje kredita te kada je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju takve ništetne odredbe.

39. Naime, iz spisa predmeta proizlazi da tužitelj s tuženikom nije pojedinačno pregovarao o navedenoj odredbi Ugovora, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu se nudila od strane tuženika u formi ugovora koji je unaprijed bio sastavljen od strane tuženika, pa je dakle riječ o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora zaključivanih s drugim korisnicima kredita, a što tuženik u postupku i nije osporio.

40. Prvostupanjski je sud pravilno analizirao iskaz tužitelja saslušanog kao stranke, na temelju kojeg je utvrdio da je tužitelj prihvatio i ispoštovao navedenu ugovornu odredbu, unaprijed sročenu od strane tuženika.

41. Tuženik tvrdi da je ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je ta odredba poštena.

42. Sukladno odredbi članka 96. ZZP-a, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva (1,50% od iznosa kredita), te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je odredba članka 5.2. Ugovora o kreditu nepoštena u smislu odredbe članka 96. ZZP-a, te ništetna u smislu odredbe članka102. stavak 1. ZZP-a.

43. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

44. Kako iz iskaza tužitelja proizlazi da je za naknadu za obradu kredita saznao tek kada je ugovor već bio pripremljen, ali nije znao na što se odnosi i koliko iznosi, a službenica mu je samo rekla da su pravila banke takva, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio kako tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita.

45. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz tog ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa su dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

46. Inače, u postupku su provedeni svi predloženi dokazi, čime je zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jedna stranka nije stavljena u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.

47. Osim što u članku 5.2. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

48. Pri tome je ukazati kako je Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iskazao mišljenje:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

49. Primjenjujući navedeno na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom odnosno troškom obrade kredita, ispravno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom ovu ugovornu odredbu i obvezao tuženika vratiti tužitelju plaćeni iznos po toj osnovi temeljem članka 323. stavak 1. u vezi članka 1111. stavak 1. ZOO-a sa zateznom kamatom primjenom članka 1115. ZOO-a, jer je tuženik nepošteni stjecatelj novčanog iznosa kojeg je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu.

50. Pri tome zastara restitucijskog zahtjeva s osnove nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi tj. naknadi za obradu kredita teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, slijedom čega zastara nije nastupila. Dakle, u vrijeme utuženja i donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužitelja u ovom dijelu nije zastario, jer zastarni rok prema pravnom stavu Vrhovnog suda još nije ni počeo teći.

51. Također treba reći kako zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 100. ZZP-a (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

52. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, što je u ovom predmetu sud prvog stupnja i raspravio.

53. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi ulaze i u kojoj visini svaki od njih) niti je o plaćanju iste mogao pregovarati.

54. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača i da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

55. Uzrokuje li se predmetom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz iskaza tužitelja kojeg prezentira i ocjenjuje prvostupanjski sud, proizlazi da bez predmetne naknade za obradu nije bilo moguće sklopiti ugovor.

56. Nadalje, protivno žalbenim navodima, sud prvog stupnja, pri odlučivanju koje će troškove tužitelju naknaditi jasno je naveo koje radnje je prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (članak 155. stavak 1. ZPP-a), te koliko bodova pripada tužitelju za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23). Pritom je prvostupanjski sud vodio računa radi li se o ročištu na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari ili se pak samo raspravljalo o procesnim pitanjima, kao i je li u pitanju obrazloženi podnesak ili je to podnesak čije sastavljanje spada u ostale podneske, dok je sam uspjeh ispravno cijenio kvantitativno i kvalitativno. Utoliko ne stoje navodi tužitelja da mu je za zastupanje na ročištu od 13. srpnja 2022. trošak trebalo obistiniti po Tbr 9. toč. 1. umjesto po Tbr. 9. toč. 2. Tarife.

57. U smislu odredbe iz članka 155. stavak 1. ZPP-a da bi tužitelj ostvario pravo i na daljnji iznos od 42,99 eura na teret druge strane, ovaj trošak je morao biti potreban za vođenje parnice, dok se drugostupanjski sud slaže s ocjenom prvostupanjskog suda kako se ne radi o nužnom trošku, jer je isti prouzročen po prijedlogu tužitelja da se utvrde činjenice koje su već proizlazile iz spisu priloženih isprava.

58. Kako dakle, prvostupanjskom presudom, kao ni postupkom koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, dok je sud prvog stupnja na utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio materijalno pravo, valjalo je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbe kao neosnovane i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

59. Zahtjeve stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka trebalo je odbiti pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, jer nisu uspjele sa svojim žalbama.

U Splitu 10. rujna 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

dr. sc. Ivan Tironi