Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni  broj:  Gž-1911/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, dr. sc. Ivana Tironija, člana vijeća i suca izvjestitelja te dr. sc. Daniele Pivčević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marinu Folu, odvjetniku u Puli, protiv tuženika „Triglav osiguranje“ d.d. iz Zagreba, Antuna Heinza 4, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Pavlak & partneri j.t.d. iz Rijeke, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Pazinu, poslovni broj: Pn- 70/2022-31 od 2. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 10. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, poslovni broj: Pn- 70/2022-31 od 2. travnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i IV. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 312,50 eura.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu kojom je u točki I. izreke odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 4.779,13 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, a s osnova naknade imovinske štete. Nadalje, prvostupanjski je sud odlučio parničnom trošku u točkama II., III. i IV. izreke. Tako je u točki II. izreke naložio tužitelju da s osnove naknade parničnog troška isplati tuženiku iznos od 1.500,00 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, dok je u točki III. izreke preostali zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška odbio kao neosnovan. Konačno, prvostupanjski je sud u točki IV. izreke odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška.

2. Tužitelj je protiv prvostupanjske presude podnio žalbu i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1., točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13.,89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP). Tužitelj predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev.

3. Tuženik je podnio odgovor na žalbu tužitelja u kojem predlaže da drugostupanjski sud žalbu tužitelja odbije kao neosnovanu.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka predstavlja zahtjev tužitelja da mu tuženik s osnova naknade imovinske štete – osigurnine isplati iznos od 4.779,13 eura sa zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od dana presuđenja do isplate. Naime između tuženika kao osiguratelja i tužitelja kao ugovaratelja i osiguranika zaključen je ugovor o osiguranja automobilskog kaska i to baš automobila marke BMW, reg. oznaka [registarska oznaka]. Ugovoreno razdoblje osiguranja je od 13. ožujka 2020. do 13. ožujka 2021. U svezi sa ovim ugovorom izdana je i polica za automobilsko osiguranje 13. ožujka 2020. (str. 9. spisa). Navedene činjenice između parničnih stranaka nisu sporne.

6. Tužitelj navodi kako je 25. veljače 2021. vozio predmetni automobil kolnikom kroz mjesto [adresa] ([adresa]). Radi izbjegavanja psa, koji da se iznenada pojavio na kolniku, da je naglo okrenuo upravljač automobila te iz tog razloga vozilom udario u zid sa strane kolnika. Uslijed udarca automobila u zid da je na vozilu nastala imovinska šteta u visini od utuženih 4.779.13 eura. Tuženik osporava nastanak štetnog događaja, pa iz tog razloga nije ni prihvatio zahtjev tužitelja za isplatu osigurnine, koji je zahtjev podnesen tuženiku prije podnošenja tužbe.

7. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude u bitnome utvrđuje kako od tužitelja opisana dinamika nastanka predmetne prometne nesreće i navedeno mjesto gdje se po tužitelju nesreća dogodila, ne odgovaraju spornim oštećenjima na automobilu tužitelja. Slijedom navedenog prvostupanjski sud zaključuje kako do oštećenja na automobilu tužitelja nije došlo na način kako to opisuje tužitelj u tužbi i dalje tijekom postupka. Stoga prvostupanjski sud ističe kako u konkretnom slučaju ne dolazi do primjene odredba članka 943. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. 156/22. i 155/23., dalje ZOO). Naime ovom je odredbom propisana obveza osiguratelja da u slučaju nastanka osiguranog slučaja (u konkretnom slučaju predmetne prometne nesreće i štete na automobilu kako ju je opisao tužitelj), isplati osigurninu određenu ugovorom u ugovorenom roku. Sukladno iznijetom prvostupanjski je sud u točki I. izreke presude odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

8. Tužitelj u žalbi pored ostalog navodi kako prvostupanjski sud neosnovano nije prihvatio kao vjerodostojan iskaz svjedoka ŽČ, autolimara kod kojeg je tužitelj doveo svoje vozilo već „dan dva nakon predmetnog događaja“, radi popravka, a čiji iskaz da potvrđuje navode tužitelja o dinamici i uzroku nastanka predmetne prometne nesreće. Žalitelj također ističe kako se IČ, dipl. ing., stalni sudski vještak za cestovni promet, tehniku i procjenu vozila (koji je za potrebe ovog postupka sačinio stručni nalaz i mišljenje) nije osvrnuo na kazivanje „stručnog svjedoka“ ŽČ, a čiji iskaz da potvrđuje navode tužitelja o okolnostima nastanka spornog štetnog događaja i sporne štete na automobilu tužitelja. Na ovaj način, prema tužitelju, činjenično stanje je ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

9. Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Također prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se povredu tužitelj posebno poziva u žalbi. Naime, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Ona je razumljiva, ima razloga o odlučnim činjenicama i nije kontradiktorna.

10. U svezi žalbenih razloga koji se tiču utvrđenja činjeničnog stanja od strane prvostupanjskog suda za reći je slijedeće. Nesporno je između parničnih stranaka kako neposrednih svjedoka eventualnog nastanka spornog događaja nema. Također je nesporno kako tužitelj nije fotografirao odnosno na bilo koji način slikovno snimio mjesto štetnog događaja neposredno nakon navodne prometne nesreće. Isto tako je nesporno kako tužitelj nakon eventualnog spornog događaja nije pozvao policiju, pa o spornom događaju ne postoji odgovarajuće službeno izviješće – zapisnik policijskih službenika.

11.1. Kod takvog stanja stvari prvostupanjski je sud izveo dokaz vještačenjem po Saši Monasu, dipl. ing., stalnom sudskom vještaku za cestovni promet, tehniku i procjenu vozila, koji je za potrebe ovog postupka dao iscrpni, dobro obrazloženi, logički i nepristrani nalaz i mišljenje. On je sačinio pisani nalaz i mišljenje, kao i njegovu dopunu, a na glavnoj raspravi odgovarao je na pitanja stranaka. Vještak je tako naveo kako su na predmetnom automobilu oštećeni slijedeći dijelovi: obloga prednjeg branika, rešetka zraka lijeva na braniku, amblem prednji, poklopac motora, lijevi far, lijevi far za maglu, aluminijski naplatak prednji lijevi te bočna stranice prednja lijeva, a da bi cjelokupna cijena popravka automobila iznosila 4.719,10 eura, koji iznos tužitelj i zahtjeva od tuženika.

11.2. No, ono što je odlučujuće za prvostupanjski sud, a čemu se pridružuje i ovaj drugostupanjski, jest to što je vještak mišljenja kako sva oštećenja na predmetnom automobilu (što da je razvidno iz fotografija istog), osim ogrebotina na lijevom vrhu obloge prednjeg branika, nisu mogla nastati u štetnom događaju opisanom po tužitelju jer da položaj i oblik oštećenja ne opravdavaju dinamiku prometne nesreće opisane po tužitelju.

12. Slijedom navedenog u ovom obrazloženju, posebno iz odlomaka 10. i 11. proizlazi kako je prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 8. ZPP-a pravilno zaključio da sporna oštećenja na predmetnom automobilu nisu nastala na način kako to opisuje tužitelj. Posebno je za istaknuti kako prvostupanjski sud navodi i to kako tvrdnja vještaka da bi samo jedno oštećenje (ogrebotina na lijevom vrhu obloge prednjeg branika) mogla nastati u okolnostima koje opisuje tužitelj, nipošto ne znači da je do štetnog događaja, kako ga opisuje tužitelj, zaista i došlo, a u svakom slučaju ovu odlučnu činjenicu tužitelj nije dokazao. Zaista, odredbom članka 221. a) ZPP-a je propisano da ako sud ne temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Ovo u konkretnom slučaju znači da je tužitelj bio taj koji je na nedvojben način, izvan svake realne sumnje, trebao dokazati da se štetni događaj zaista i dogodio na način i uz posljedice kako on navodi. Kako to tužitelj nije učinio, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da u predmetnom slučaju ne dolazi u obzir primjena odredbe članka 943. stavak 1. ZOO-a. Stoga je prvostupanjski sud valjano primijenio materijalno pravo kada je presudom odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

13.1. Tužitelj u žalbi navodi kako prvostupanjski sud nije ocijenio kao vjerodostojan iskaz svjedoka ŽČ, a što da je pogrešno. Ovo stoga jer da je svjedok ŽČ stručan i nepristran. Naime da je tužitelj „dan dva“ nakon nesreće dovezao predmetni automobil upravo kod svjedoka ŽČ koji radi u servisu „[obrt]“ radi popravka vozila. Prema tužitelju, iz iskaza svjedoka ŽČ za zaključiti je kako su navodi tužitelja o nastanku predmetne nesreće istiniti.

13.2. S tim u svezi je za reći kako ovaj svjedok, koji, za naglasiti je, nije bio nazočan štetnom događaju, neovisno što zasigurno ima određena stručna znanja u vezi popravka mehaničkih oštećenja na automobilu, nije svojim iskazom pred prvostupanjskim sudom uspješno doveo u pitanje nalaz i mišljenje vještaka Saše Monasa. Za napomenuti je kako u slučaju kada sud nema dovoljno stručnih znanja kako bi mogao utvrditi pravno odlučnu činjenicu, a to nije moguće na drugi način (primjerice saslušanjem svjedoka), određuje izvođenje dokaza sudskim vještačenjem. Upravo o tome se i radi u konkretnom slučaju. Osim toga za reći je kako iskaz svjedoka ŽČ, odnosno njegovo privatno mišljenje o načinu i uzroku oštećenja na automobilu tužitelja, nema takvu dokaznu snagu kao dobro i logički obrazložen nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Saše Monasa.

14. Pored toga za reći je slijedeće. U hrvatskom procesnom pravu vrijedi načelo slobodne ocjene dokaza tako da sud kod ocjenjivanja dokaza u pravilu nije vezan ni za kakva zakonska pravila o dokaznoj vrijednosti izvedenih dokaznih sredstava. Sama okolnost da bi prema rezultatima dokazivanja bila eventualna moguća i druga utvrđenja ili da postoje pojedini rezultati dokazivanja koji govore u prilog tužitelju nije prema tome dovoljna da bi ukazivala na nepravilnu ocjenu dokaza. Dakle, u zaključku je za reći kako je prvostupanjski sud zaista dostatno i logički obrazložio, a koje obrazloženje nalazi uporište u izvedenim dokazima (posebno stručnom nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka) iz kojih razloga smatra da do oštećenja na automobilu tužitelja nije došlo na način kako to opisuje tužitelj.

15. Sukladno iznijetom, a vodeći računa i o odredbi članka 221. a ZPP-a pravilno je prvostupanjski sud primijenio pravo kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

16. Odluka o parničnom trošku iz točki II. i IV. izreke pravilno je i zakonito donesena na temelju odredbi članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

17. Dakle, kako u konkretnom slučaju nisu ostvareni žalbeni razlozi koje ističe tužitelj, kao ni oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a., to je trebalo žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu, u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i IV. izreke, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

18. Kako trošak tuženika sastava odgovora na žalbu nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a, to je njegov zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan, te odlučiti kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude.

U Splitu 10. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić