Poslovni broj: Usž-2831/2024-4

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

Frankopanska 16

U IME   REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jelene Rajić , predsjednice vijeća , Marine Kosović Marković i mr.sc. Inge Vezmar Barlek , članica vijeća te više sudske savjetnice Ivane Jasprice Konjuh , zapisničarke , u upravnom sporu tužiteljice OĐiz [adresa], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Nikola Sluganović , odvjetnik u Zagrebu , Franje Dursta 10 , protiv tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine u Zagrebu , Ulica Republike Austrije 20 , OIB: 95093210687 , uz sudjelovanje zainteresiranih osoba Grada Zagreba u Zagrebu , Trg Stjepana Radića 1 , OIB: 61817894937 , radi utvrđenja komunalnog doprinosa, odlučujući o žalbama tužiteljice , tuženika i zainteresiranih osoba , protiv presude Upravnog suda u Zagrebu , poslovni broj: Us I-1082/2023-21 od 27. ožujka 2024. , na sjednici vijeća održanoj 10. rujna 2025.

pretpostavljam da je

I. Odbijaju se žalbe i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu , poslovni broj: Us I-1082/2023-21 od 27. ožujka 2024.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda poništeno je rješenje tuženika KLASA: UP/II- 363-03/21-04/207, URBROJ: 531-07-1-3-1/1-23-2 od 13. veljače 2023. i rješenje Grada Zagreba, Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, KLASA: UP/I-363-02/15-008/10520, URBROJ: 251-13-32-1/004-21-3, od 1. rujna 2021. (točke I i II izreke). Točkom III izreke obustavljen je postupak utvrđenja komunalnog doprinosa, temeljem rješenja o izvedenom stanju Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Odjela za graditeljstvo, Prvog područnog odjeka za graditeljstvo, KLASA: UP/I-350-05/2013-007/1952, URBROJ: 251-13-22/415-2014-7 od 4. veljače 2014. te je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove upravnog spora u iznosu od 2.000,00 eura dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom troškova ovog upravnog spora odbijen (točke IV i V izreke).

1.1. Navedenim rješenjem tuženika od 13. veljače 2023. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv citiranog prvostupanjskog rješenja od 1. rujna 2021. kojim joj je utvrđena obveza plaćanja komunalnog za razliku obujma ozakonjene nezakonito rekonstruirane stambene zgrade na adresi u [adresa]., u iznosu od 6.698,34 kune.

2. Osporavajući točku V. navedene presude, tužiteljica je podnijela žalbu koja je prvostupanjskim rješenjem poslovni broj: Us I-1082/2023-30 od 2. svibnja 2024. odbačena kao nepravodobna. Obzirom da je navedeno rješenje poništeno rješenjem ovog Suda poslovni broj: Usž-2832/2024-3 od 12. veljače 2025. u kojem je ocijenjeno da je žalba tužiteljice pravodobna te nakon što je prvostupanjski sud postupio po uputi navedenoj u rješenju ovog Suda Usž-2832/2024-3 od 12. veljače 2025., žalba tužiteljice uzeta je u meritorno rješavanje.

2.1. U navedenoj žalbi tužiteljica u bitnom navodi da je nepravilan i nezakonit stav suda kojim joj ne priznaje trošak sastava obrazloženih podnesaka od 8. svibnja 2023., 25. kolovoza 2023. te od 25. veljače 2024. U odnosu na obrazloženi podnesak od 8. svibnja 2023. pojašnjava da zbog relativno kratkog, a prekluzivnog roka za podnošenje upravne tužbe nije mogla u samoj tužbi iznijeti sve činjenične navode i dokazne prijedloge koje je naknadno iznijela u tom podnesku. Osim navedenog, naglašava da su upravo činjenični navodi i dokazni prijedlozi tužiteljice, izneseni u tom podnesku, u bitnom utjecali na donošenje odluke, obzirom da je tužiteljica u potpunosti uspjela u sporu. Tvrdi da je u tom podnesku u bitnom obrazložila zašto u konkretnom slučaju obveznici plaćanja komunalnog doprinosa trebaju biti podnositelji zahtjeva za ozakonjenje, a ne tužiteljica kao suvlasnica legalizirane zgrade, a koji činjenični navodi su izravno utjecali na odluku suda.

2.2. Nadalje, u odnosu na obrazloženi podnesak od 25. kolovoza 2023. navodi da se njime, u skladu s člankom 6. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima, očitovala na tuženikov odgovor na tužbu, a osim toga, u tom podnesku iznosi nove odlučne činjenice i dokazne prijedloge koji ranije nisu bili sadržani ni u tužbi ni u podnesku od 25. kolovoza 2023. Naglašava da je u tom podnesku istaknula nespornu činjenicu da je komunalni doprinos utvrđen na razliku obujma predmetne ozakonjene zgrade, a s obzirom da je ona kao suvlasnica predmetne ozakonjene stambene zgrade, ujedno i etažna vlasnica stana na prvom katu, to joj sukladno odredbi članka 22. stavka 2. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama, ukoliko taj posebni dio nije bio predmet ozakonjenja, nije niti trebao biti utvrđen komunalni doprinos. Tvrdi da je u tom podnesku iznijela i činjenicu, da u trenutku stjecanja vlasništva teret komunalnog doprinosa ne samo da nije bio upisan u zemljišne knjige, nego nije još bio niti utvrđen, a slijedom čega je rješenjem, kojim je utvrđen komunalni doprinos, tužiteljici povrijeđeno i ustavno pravo nepovredivosti vlasništva.

2.3. U odnosu na obrazloženi podnesak od 25. veljače 2024., navodi da je njime uredila svoj zahtjev za nadoknadom troškova upravnog spora, u skladu i s obzirom na „novu“ Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a da je notorna činjenica da zahtjev kojim se potražuje naknada troškova upravnog spora predstavlja dio tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenog promašeno je obrazloženje suda da podnesak tužiteljice od 25. veljače 2024. „nema utjecaja na odluku“, već je tužiteljici potrebno priznati trošak sastava tog podneska. Predlaže donijeti odluku kojom se nalaže tuženiku naknaditi tužiteljici daljnje troškove upravnog spora u iznosu od 3.000,00 eura kao i trošak sastavljanja žalbe u iznosu od 1.250,00 eura, u roku od 15 dana od dostave odluke.

3. Tuženik je protiv pobijane presude podnio žalbu pobijajući je zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Pozivom na različitu praksu ovog Suda, smatra da je u konkretnom predmetu prva radnja, u smislu odredbe članka 40. stavka 3. Zakona o općem upravnom postupku, trenutak kada je prvostupanjsko tijelo zaprimilo zahtjev za dostavu obračuna komunalnog doprinosa za ozakonjenu zgradu, odnosno 18. prosinca 2015., kad je još bio na snazi „stari“ Zakon o komunalnom gospodarstvu. Naglašava da je postupak započeo za vrijeme važenja „starog“ Zakona o komunalnom gospodarstvu, a koji zakon ne propisuje rok u kojem bi se morala utvrditi obveza plaćanja komunalnog doprinosa, a slijedom čega smatra pogrešnim stav prvostupanjskog suda da je nastupila zastara utvrđivanja predmetne obveze. Pogrešnim smatra i pozivanje prvostupanjskog suda na pravno shvaćanje Visokog trgovačkog suda Republika Hrvatske, izraženog kroz sentencu od 1. listopada 2019. kao i na pravno shvaćanje iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

U zpz-3/2023 od 18. srpnja 2023., a vezano uz utvrđivanje komunalnog doprinosa, obzirom da je ovdje riječ o „starom“ Zakonu o komunalnom gospodarstvu koji ne upućuje na supsidijarnu primjenu poreznih propisa.

3.1. Pogrešnim smatra i utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužiteljica nepravilno određena obveznicom komunalnog doprinosa, obzirom da su u presudi poslovni broj: Usž-318/2020 od 22. siječnja 2021., na koju se sud poziva postojala dva zahtjeva za legalizaciju, a o čemu ovdje nije riječ. Budući da je tužiteljica nesporno suvlasnica ozakonjenje zgrade, naglašava da nije bilo zapreke njoj utvrditi obvezu plaćanja komunalnog doprinosa ( u razmjernom suvlasničkom dijelu), a pri čemu, nije isključena mogućnost tužiteljice, kao obveznik plaćanja komunalnog doprinosa, od prodavatelja ozakonjenje zgrade tražiti naknadu predmetnog troška pred redovnim sudom na temelju Zakona o obveznim odnosima, ako smatra da za to ima osnove. Predlaže poništiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev.

4. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnijela i zainteresirana osoba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom navodi da su prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje doneseni za vrijeme važenja „starog“ Zakona o komunalnom gospodarstvu i Odluke o komunalnom doprinosu Grada Zagreba, br. 17/13 i 22/14.), a slijedom čega, prema ustaljenoj upravnosudskoj praksi, ne postoji zastara donošenja rješenja kojim se utvrđuje obveza plaćanja komunalnog doprinosa. Pozivom na odluke ovog Suda, poslovni broj: Usž- 715/14 od 14. listopada 2015. i Usž-4057/21 od 23. siječnja 2023. tvrdi da nema zastare utvrđivanja obveze plaćanja komunalnog doprinosa, obzirom da „starim“ Zakonom o komunalnom gospodarstvu nije propisan prekluzivni rok nakon kojeg se ne bi mogla utvrditi obveza plaćanja komunalnog doprinosa koja nije bila utvrđena, a Opći porezni zakon se primjenjuje samo u odnosu na način izvršenja rješenja o ovrsi. Pogrešnim smatra stav suda da je podnositelja zahtjeva, kao ranijeg vlasnika koji je prodao legalizirani prostor, potrebno prvotno teretiti obveznikom plaćanja komunalnog doprinosa, obzirom da sukladno odredbi članka 31. stavka 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu, komunalni doprinos plaća vlasnik građevinske čestice na kojoj se gradi građevina, odnosno investitor, a u trenutku donošenja pobijanog rješenja o komunalnom doprinosu tužiteljica je bila suvlasnica nekretnine, stoga da se ista ima smatrati obveznicom plaćanja komunalnog doprinosa. Predlaže usvojiti žalbu i poništiti prvostupanjsku presudu.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Ispitivanjem prvostupanjske presude sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 29/17. i 110/21., dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

7. Ovo iz razloga jer je prvostupanjski sud pravilnom primjenom Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj: 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20., dalje: OPZ), a u vezi s odredbom članka 22. stavka 1. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama ("Narodne novine", broj: 86/12., 143/13., dalje: ZoPNIZ-a), zakonito poništio prvostupanjsko rješenje i rješenje tuženika, obzirom da je utvrdio kako je, u konkretnom predmetu, do dana donošenja osporenih rješenja, nastupila zastara prava na utvrđivanje komunalnog doprinosa.

8. Naime, prema odredbi članka 22. stavka 1. ZoPNIZ-a podnositelj zahtjeva, odnosno vlasnici zgrade za koje je doneseno rješenje o izvedenom stanju, osim za pomoćnu zgradu, dužni su po izvršnosti tog rješenja platiti komunalni doprinos i vodni doprinos u skladu s posebnim propisima, ako ovim Zakonom nije propisano drukčije.

9. Nadalje, odredbom članka 108. stavka 1. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj: 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20., dalje: OPZ) propisano je da pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći, s time da zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći istekom godine u kojoj je nastala porezna obveza (članak 108. stavak 2.).

10. U konkretnom slučaju nije sporno da je rješenje o izvedenom stanju KLASA: UP/I-350-05/2013-007/1952, URBROJ: 251-13-22/415-2014-7, od 4. veljače 2014. postalo pravomoćno (time i izvršno) 28. veljače 2014. te da je sukladno citiranoj odredbi članka 22. stavka 1. ZoPNIZ-a, u postupcima kojima je prethodilo ozakonjenje, relevantan upravo trenutak kad je rješenje o izvedenom stanju postalo izvršno.

10.1. Primjenjujući prethodno citirane odredbe na konkretan predmet proizlazi da je, zastara prava na utvrđivanje obveze plaćanja predmetnog komunalnog doprinosa počela teći 1. siječnja 2015., a što ima za posljedicu pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je u konkretnom predmetu nastupila zastara prava za utvrđenje predmetne obveze, jer je do donošenja rješenja tuženika (13. veljače 2023.), kao i prvostupanjskog rješenja (1. rujna 2021.), protekao šestogodišnji rok predviđen odredbom članka 108. stavka 1. OPZ-a za utvrđenje te obveze.

11. Ovaj Sud smatra potrebnim ukazati da unatoč činjenici što je u dosadašnjoj upravnosudskoj praksi bilo izraženo shvaćanje, na koje tuženik i zainteresirana osoba ukazuju u žalbi, da Zakon o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj: 36/95, 109/95, 21/96, 70/97, 128/99, 57/00,129/00, 59/01, 82/04, 110/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 56/13, 94/13, 153/13, 147/14 i 36/15, dalje u tekstu: ZKG/95) ne propisuje rok u kojem bi se morala utvrditi obveza plaćanja komunalnog doprinosa, međutim, takvo shvaćanje je Vrhovni sud Republike Hrvatske ocijenio pogrešnim. Naime u presudi broj: U-zpz-12/2016-8 od 10. rujna 2024. Vrhovni je sud Republike Hrvatske izrazio shvaćanje, da je, komunalni doprinos novčano javno davanje koje se plaća za građenje i korištenje objekata i uređaja komunalne infrastrukture te se na pitanje zastare navedenog javnog davanja (i u primjeni ZKG/95-a) primjenjuju odredbe Općeg poreznog zakona o zastari jer se odredbe tog zakona propisane za poreze na odgovarajući način primjenjuju i na druga javna davanja među koja spada i komunalni doprinos.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske sukladno odredbi članka 20. Zakona o sudovima ("Narodne novine", broj: 28/13., 35/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23., 36/24.) osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, a prema naprijed izraženom pravnom shvaćanju tog Suda, odredbe OPZ-a se na pitanje zastare komunalnog doprinosa primjenjuju i u primjeni ZKG/95. Stoga, suprotno žalbenim navodima tuženika i zainteresirane osobe primjena "starog" ZKG/95, jednako kao i Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, 68/18., 110/18., 32/20., dalje ZKG/18) ima za posljedicu utvrđenje da je, u konkretnom predmetu, nastupila zastara prava na utvrđivanje komunalnog doprinosa, a kako je to pravilno prvostupanjski sud i utvrdio.

13. Kraj nespornog utvrđenja da je u konkretnom predmetu nastupila zastara prava na utvrđenje komunalnog doprinosa, to ovaj Sud nije posebno razmatrao žalbene navode tuženika i zainteresirane osobe kojim dovode u pitanje zaključak prvostupanjskog suda da je obvezom komunalnog doprinosa trebalo teretiti podnositelja zahtjeva umjesto vlasnika.

14. Nadalje, ispitujući, od strane tužiteljice, pobijanu točku V presude, u dijelu i u granicama razloga iz žalbe tužiteljice, Sud, također, ne nalazi postojanje ni jednog žalbenog razloga propisanog odredbom članka 66. stavka 1. ZUS-a, koji bi doveo do nezakonitosti odluke u pobijanom dijelu.

15. Odredbom članka 79. stavka 1. ZUS propisano je da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora te da troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu. Prema pak stavku 4. citirane zakonske odredbe, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

16. U konkretnom je predmetu, imajući u vidu da je tužiteljica u cijelosti uspjela sa svojim tužbenim zahtjevom, prvostupanjski sud je, primjenom odredbe članka 79. stavka 4. ZUS tužiteljici , točkom IV. izreke, priznao zatraženi trošak sastava tužbe i pristupa ročištu. U preostalom dijelu, ovdje osporenom točkom V., zahtjev tužiteljice na ime naknade troška sastava podnesaka od 8. svibnja 2023. , 25. kolovoza 2023. te od 25. veljače 2024. je odbijen.

17. Razmatrajući naprijed navedene odredbe ZUS-a u kontekstu žalbenih navoda tužiteljice , treba reći da je sud dužan provjeriti ulazi li pojedina stavka troškovnika u opravdane izdatke učinjene u tijeku ili u povodu spora odnosno u troškovima potrebnim za vođenje spora. Opravdanost izdataka učinjenih tijekom ili u sporu ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja, predmeta spora i provedenim dokazima.

18. Iako tužiteljica , obrazlažući sadržaj svakog podneska zasebno, smatra da je vrijeme ostvarila doprinos pravilnom rješavanju spora, kraj činjenice da je prvostupanjski sud rješenja javnopravnih tijela ocijenio nezakonitim, jer je nastupila zastara utvrđivanja predmetne obveze, to dostavljenim podnescima tužiteljica nije pridonijela rješavanju spora, a uslijed čega se i po ocjeni ovog Suda ne radi o opravdanim izdacima kakve ima u vidu naprijed navedena odredba ZUS-a .

19. Proizlazi da je osporena presuda donesena pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava, a koji zaključak nije doveden u sumnju žalbenim navodima, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

20. Slijedom navedenog, trebalo je, temeljem članka 74. stavka 1. ZUS-a , odlučiti kao u točki I. izreke, a kako tužiteljica nije uspjela sa svojom žalbom, trebalo je u skladu s člankom 79. stavkom 4. ZUS-a odbiti njezin zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe (točka II. izreke).

U Zagrebu , 10. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Jelena Rajić