Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-33/2025-4

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Nikole Ramušćaka, predsjednika vijeća, Božidara Horvata, člana vijeća i suca izvjestitelja te Tihane Cišper, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Josip Pintarić, odvjetnik u Čakovcu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Melita Grozaj, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskoga suda u Čakovcu poslovni broj P-126/2024-12 od 30. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 10. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Addiko Bank d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-126/2024-12 od 30. listopada 2024.

II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjev tuženika Addiko Bank d.d. za naknadom troškova sastava žalbe u iznosu 234,38 eura i zahtjev tužitelja BČ za naknadom troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu 187,50 eura.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 8. st. 3. Ugovora o kreditu broj 146-387/2005 od 19. listopada 2005, solemniziranog po javnom bilježniku Jasenki Crnčec, [adresa], 20. listopada 2005., poslovni broj OU-1644/05-1, koja glasi: „U slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“, pod toč. II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 864,37 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 15. studenog 2017. pa do isplate, dok je pod toč. III. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 1.031,25 eura sa zateznim kamatama koje teku na taj iznos od presuđenja pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka. Za sastav žalbe zahtijeva naknadu troška u iznosu 234,38 eura.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu predlaže odbiti žalbu i zahtijeva naknadu troška u iznosu 187,50 eura.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita te zahtjev za povrat iznosa koji je tužitelj platio tuženiku na temelju te ugovorne odredbe.

6. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine‟, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti.

7. Prvostupanjski je sud utvrdio da su stranke sklopile ugovor o kreditu 19. listopada 2005., kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 150.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, u svrhu uređenja nekretnine, na rok do 31. prosinca 2020., da su stranke u čl. 8. tog ugovora ugovorile plaćanje naknade u iznosu od 1 % odobrenog kredita koja se odnosi na nastale troškove banke u slučaju otkaza ugovora o kreditu prije isplate dobivenog iznosa, tj. zbog prijevremenog podmirenja tražbine, da je u čl. 8. st. 3. tog ugovora navedeno da je u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita tuženik ovlašten zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., da je tužitelj 14. studenog 2017. izvršio prijevremenu konačnu otplatu kredita te da je tužitelj tuženiku isplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 864,37 eura 14. studenog 2017.

8. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja, koja tuženik ni ne osporava žalbom, prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je predmetna ugovorna odredba po kojoj je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita nepoštena jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, da tužitelj, kao korisnik kredita, nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, da je to prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da je ista ništetna. Pobijanu odluku prvostupanjski je sud donio pozivom na čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine‟, broj 96/03 – dalje: ZZP) te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine‟, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO).

9. Odluka prvostupanjskoga suda je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima, na utvrđeno činjenično stanje, nije dovedena u sumnju primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj presudi.

10. Tuženik u žalbi u bitnom navodi da je sporna ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva (transparentna), da nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost, da je za ocjenu nepoštenosti potrebno utvrditi uzrokuje li ista znatnu neravnotežu, što da prvostupanjski sud nije utvrdio niti obrazlagao.

11. U odnosu na navedene žalbene navode treba reći da predmetna ugovorna odredba ne predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu, već sporedan, a prema samoj dikciji, odredba čl. 84. ZZP odnosi se na bitne sastojke ugovora pa je u odnosu na spornu ugovornu odredbu dopušteno provesti test poštenosti, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud. U konkretnom slučaju, sve utvrđene okolnosti u svojoj sveukupnosti i prema ocjeni ovoga suda upućuju na to da je ista očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača pa je pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da je takva ugovorna odredba ništetna. Provođenjem testa transparentnosti ispravlja se neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe. Tuženik, na kojem je teret dokaza, nije u postupku dokazao da bi se o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

11.1. Zahtjev transparentnosti podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive te da stranka može procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za nju. Kako iz sadržaja predmetnog ugovora proizlazi da isti ne sadrži konkretan opis troškova ili usluga koji se plaćanjem naknade podmiruju, niti su isti sami po sebi razumljivi te kada u ugovoru nije navedeno, niti se iz sadržaja ugovora može zaključiti koji su to konkretni troškovi, onda je takvom ugovornom odredbom i prema ocjeni ovoga suda evidentno stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka pa je pravilna odluka prvostupanjskoga suda da je takva ugovorna odredba ništetna te da je tuženik dužan vratiti sve ono što je na temelju navedene ugovorne odredbe primio. Što se tiče utvrđivanja postojanja „znatnije‟ neravnoteže, vrijedi istaknuti da značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao „slabije‟ stranke predmetnog ugovora, nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP (čl. 81. st. 5. ZZP) o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Stoga u odnosu na žalbene navode također treba reći da se zaključak o tome uzrokuje li se predmetnom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača, ne donosi samo kvantitativnom ocjenom iznosa, već i ocjenom hoće li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, potrošač biti ograničen u ostvarivanju svog prava (prijevremena otplata kredita).

12. Kako je na temelju nepoštene ugovorne odredbe tuženiku isplaćen iznos od 864,37 eura prvostupanjski sud je pravilno naložio tuženiku isplatiti navedeni iznos tužitelju sa zateznim kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO, tekućom od dana stjecanja, u skladu s čl. 1111. st. 1. ZOO i čl. 1115. ZOO jer se tuženik, koji je navedene novčane iznose stekao na temelju ništetnih odredaba koje je unio u sadržaj ugovora, ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

13. Prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare. B, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.‟ Kako je ništetnost odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ustanovljena tek u ovom postupku, to zastara nije nastupila.

14. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

15. Glede odluke o troškovima postupka, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio nagradu za zastupanje na ročištu za objavu presude. Naime, prema ustaljenoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, trošak pristupa na ročište za objavu predstavlja trošak koji u smislu čl. 155. ZPP predstavlja trošak koji je bio potreban za vođenje parnice, a uvažavajući da na tom ročištu, osim što se objavljuje sadržaj presude, sud ukratko iznosi i usmeno obrazloženje presude (čl. 336. st. 1. ZPP), a iz čega proizlazi da je pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za pristup na ročište za objavu presude izravno povezano s pravom na pristup sudu. Slijedom navedenog, a imajući na umu da je punomoćnik tužitelja bio prisutan na ročištu za objavu presude 30. listopada 2024. te je pravodobno zatražio naknadu tog troška, radi se o trošku koji je u smislu čl. 155. ZPP bio potreban za vođenje postupka.

16. U preostalom dijelu, izvan istaknutih žalbenih razloga, pravilnost odluke o opravdanosti i visini priznatih troškova nije ispitivana od strane ovoga drugostupanjskog suda u skladu s čl. 365. st. 2. ZPP.

17. Slijedom svega navedenog, trebalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu (toč. I. izreke ove drugostupanjske presude)

18. Odluka pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP. Zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka je odbijen kao neosnovan, jer je njegova žalba neosnovana, dok je zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu odbijen, jer ta radnja, a slijedom toga ni taj trošak, nije bio potreban.

U Velikoj Gorici 10. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak