Poslovni broj: Usž-3463/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, dr. sc. Sanje Otočan, predsjednice vijeća, Mire Kovačić i Radmile Bolanča Vuković, članica vijeća, te sudske savjetnice Jelene Maltar Benjak, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja TL, [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Mate Knezović, odvjetnik u Zagrebu, Vrbanićeva 20, protiv tuženika Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske (ranije: Ministarstva branitelja), Zagreb, Trg Nevenke Topalušić 1, radi priznavanja statusa ratnog vojnog invalida, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 7 UsImio-861/18-30 od 5. ožujka 2019., na sjednici vijeća održanoj 10. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se presuda i rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 7 UsImio-861/18-30 od 5. ožujka 2019.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja tuženika Ministarstva branitelja Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-562-02/13-0015/11, URBROJ: 522-04/1-2-13-2 od 26. srpnja 2013.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti.

Obrazloženje

1. Ovosudnom presudom poslovni broj: Usž-2714/19-6 od 23. rujna 2020., točkom I. izreke, poništena je presuda i rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 7 UsImio-861/18-30 od 5. ožujka 2019., točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Ministarstva branitelja Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-562-02/13-0015/11, URBROJ: 522-04/1-2-13-2 od 26. srpnja 2013., točkom III. izreke je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu štete, te je točkom IV. izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora i sastava odgovora na žalbu.

2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-1034/2021 od 28. rujna 2023. ustavna tužba tužitelja TL je usvojena te je ukinuta navedena presuda ovoga Suda, poslovni broj: Usž-2714/19-6 od 23. rujna 2020. i predmet vraćen ovom Sudu na ponovni postupak.

3. Presudom prvostupanjskog suda od 5. ožujka 2019. u točki I. izreke poništeno je rješenje tuženika Ministarstva branitelja Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-562- 02/13-0015/11, URBROJ: 522-04/1-2-13-2 od 26. srpnja 2013., upravni postupak je obustavljen (točka II. izreke presude) te je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu štete u visini od 50.000,00 kuna zbog povrede prava osobnosti (točka III. izreke presude). Rješenjem prvostupanjskog suda od 5. ožujka 2019. u točki I. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude isplati tužitelju iznos od 9.375,00 kuna na ime troškova upravnog spora, a točkom II. Izreke rješenja je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora u preostalom iznosu od 3.125,00 kuna.

4. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-562-02/13-0015/11, URBROJ: 522-04/1-2- 13-2 od 26. srpnja 2013. oglašeno je ništavim rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Odjela hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji Grada Zagreba i Županije zagrebačke, Područne jedinice Centar, KLASA: UP/I-562-02/98- 26/347, URBROJ: 519-110-98-2 od 7. prosinca 1998. i suglasnost Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, KLASA: 562-02/99-01/15406, URBROJ: 519- 08-99-2 od 28. prosinca 1999.

5. Imajući na umu članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“, 99/99., 29/02. i 49/02.) prema kojem su odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba, ovaj Sud je presudom, poslovni broj: Usž-2643/23-5 od 3. studenoga 2023. žalbene razloge ocijenio neosnovanima.

6. U odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-1034/2021 od 28. rujna 2023., u izvršenju koje je donesena ranija ovosudna presuda, Ustavni sud Republike Hrvatske se poziva na odluku broj: U-III-4831/2020 od 20. prosinca 2022. u kojoj je ispitivao slučaj istovrstan slučaju koji je predmet ovog postupka. U točki 10.3. ustavnosudske odluke od 20. prosinca 2022., među ostalim, je navedeno da je „iz obrazloženja osporene presude razvidno da je Visoki upravni sud pri ocjeni zakonitosti rješenja od 29. srpnja 2013. uzeo u obzir samo činjenicu da je ono bilo doneseno u skladu (s tada važećim) člankom 42. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine", 140/12. – dalje: ZID ZoPHBDR/12) u vezi s člankom 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine", 174/04., 92/05., 2/07., 107/07., 65/09., 137/09., 146/10. i 55/11. – dalje: ZoPHBDR/04) i člankom 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“, 108/96. – dalje: ZoPHBDR/96), to jest da podnositelj nije bio upisan kao hrvatski branitelj u evidencijama Ministarstva obrane. Ta okolnost u svim prethodno vođenim postupcima nije ni bila sporna.

Međutim, Visoki upravni sud je pri tome potpuno zanemario činjenicu da je u trenutku donošenja njegove odluke na snazi bio novi Zakon o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“ 121/17. – dalje: ZoHBDR/17) koji drugačije vrednuje (uređuje) sudjelovanje pripadnika Hrvatskog vijeća obrane u obrani suvereniteta Republike Hrvatske.

Naime, u ZoHBDR/17 unesena je GLAVA IX. koja se odnosi na PRAVA PRIPADNIKA HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE I ČLANOVA NJIHOVIH OBITELJI, članci 139. i 140., koji su citirani u ustavnosudskoj odluci.“

7. Nadalje, odlučujući o zahtjevu za izvanredno preispitivanje zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, broj: GZ-DO-21/2024-7 od 22. svibnja 2024. protiv pravomoćne presude ovoga Suda, poslovni broj: Usž-2643/23-5 od 3. studenoga 2023. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem, broj: U-zpz-18/2024-8 od 14. svibnja 2025. zahtjev za izvanredno preispitivanje usvojio, ukinuo presudu ovog Suda, poslovni broj: Usž-2643/23-5 od 3. studenoga 2023. te predmet vratio ovom Sudu na ponovno rješavanje (točka I. izreke rješenja) i odlučio da se o zahtjevu tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na zahtjev odluči odlukom o glavnoj stvari (točka II. izreke rješenja). U obrazloženju rješenja je navedeno da ovaj Sud ponovno odluči o predmetnoj žalbi tuženika. Vrhovni sud je naveo među ostalim da je Državno odvjetništvo u zahtjevu za izvanredno preispitivanje zakonitosti u bitnome istaklo da tužitelj ne spada u krug osoba iz članka 139. ZoHBDR-a/17 jer nema priznat status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata i nikada nije bio na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine u Republici Hrvatskoj po rješenju Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Odjela hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji Grada Zagreba i Županije zagrebačke, Područne jedinice Centar od 7. prosinca 1998. pa tako ni 14. prosinca 2017. na dan stupanja na snagu ZoHBDR-a/17.

8. Tuženik žalbom pobija navedenu presudu i rješenje prvostupanjskog suda zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 66. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS). U bitnome navodi obrazloženje prvostupanjske presude te osporeno rješenje, poziva se na članak 42. ZID-a ZoPHBDR/12 i članak 128. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09. – dalje: ZUP). Navodi da je osporeno rješenje od 26. srpnja 2013. doneseno u skladu s pravnom normom sadržanom u posebnom zakonu koji propisuje slučajeve u kojima će nadležno javnopravno tijelo donijeti rješenje o oglašavanju ništavim rješenja o statusu hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata. Imajući na umu članak 128. ZUP-a smatra da ne postoji niti jedan razlog zbog kojeg bi se u predmetnom slučaju rješenje od 26. srpnja 2013. moglo oglasiti ništavim, odnosno poništiti. Poziva se na dopis Ministarstva obrane od 28. svibnja 2013. prema kojem potvrda potpisana od ŠL nije valjana jer su činjenice navedene u potvrdi neistinite. Stoga potvrda od 27. listopada 1997. nije smjela biti uzeta u obzir za utvrđivanje relevantnih činjenica, odnosno zahtjev tužitelja nije mogao biti pozitivno riješen. Nadalje, smatra da time što postupak okončan ranijim rješenjem nije obnovljen, već je rješenje oglašeno ništavim sukladno članku 128. stavku 1. točki 6. ZUP-a, nije došlo do supstancijalne povrede zakona na štetu tužitelja jer njegov zahtjev nije mogao biti usvojen. Pri tome navodi da je predmetno rješenje od 7. prosinca 1998. korišteno samo u svrhu ostvarivanja prava na invalidsku mirovinu te nije jasno na temelju kojeg propisa je doneseno. Ističe da se tužitelj ne ubraja u krug osoba iz članka 139. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji iz 2017. godine. Predlaže poništiti pobijanu presudu i rješenje te da ovaj Sud sam riješi stvar.

9. Napominje se da tuženik u žalbi nije isticao da tužitelj nikada nije bio na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine u Republici Hrvatskoj po rješenju Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Odjela hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji Grada Zagreba i Županije zagrebačke, Područne jedinice Centar od 7. prosinca 1998., pa tako ni 14. prosinca 2017. na dan stupanja na snagu ZoHBDR-a/17.

10. Tužitelj se u odgovoru na žalbu poziva na rješenje tuženika te ranija rješenja kojima mu je priznat status HRVI-a, ponavlja obrazloženja tih rješenja te smatra navode iz osporenog rješenja tuženika netočnim. Poziva se na presudu Europskog suda za ljudska prava Gashi protiv Hrvatske, odnosno da propusti nadležnih tijela ne smiju ići na štetu građana. Ponavlja da mu je na temelju valjanih potvrda priznat status HRVI-a i sva prava s tog osnova. Poziva se i na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, među ostalim i odluku broj: U-III-579/2017 od 4. listopada 2017. koja se temelji na gotovo istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao u ovom predmetu. Smatra žalbene navode neosnovanim i paušalnim. Predlaže odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, te potražuje trošak za sastav odgovora na žalbu. Podneskom od 13. listopada 2023. ukazuje na raniju presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-4/2023 od 15. ožujka 2023., donesenu u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, te postavlja zahtjev za naknadu troškova cjelokupnog upravnog spora.

11. Žalba je osnovana.

12. Ispitujući presudu i rješenje Upravnog suda u granicama žalbenih razloga, u skladu s člankom 73. stavkom 1. ZUS-a, imajući na umu rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: U-zpz-18/2024-8 od 14. svibnja 2025. (zaprimljeno na ovom Sudu 5. rujna 2025.), ovaj Sud je žalbene razloge ocijenio osnovanima.

13. Imajući na umu činjenično stanje relevantno u tužiteljevu slučaju, kao i sve specifične okolnosti konkretnog slučaja, ovaj Sud smatra da rješenjem tuženika od 26. srpnja 2013. nisu povrijeđena tužiteljeva stečena prava odnosno njegova legitimna očekivanja.

14. Ustavni je sud u odluci, broj: U-III-4831/2020 od 20. prosinca 2022., kao i kasnijim odlukama donesenima u istim činjeničnim i pravnim situacijama, istaknuo da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske pri ocjeni zakonitosti rješenja tuženika uzeo u obzir samo činjenicu da je ono bilo doneseno u skladu (s tada važećim) člankom 42. ZID-a ZoPHBDR-a/12 u vezi s člankom 2. ZoPHBDR-a/04 i člankom 2. ZoPHBDR- a/96, to jest da tužitelj nije bio upisan kao hrvatski branitelj u evidencijama Ministarstva obrane (što nije bilo sporno). Ustavni sud naglašava da je ovaj Sud zanemario činjenicu da je u trenutku donošenja njegove odluke na snazi novi ZoHBDR/17. koji drukčije vrednuje (uređuje) sudjelovanje pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (u daljnjem tekstu: HVO) u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Pritom Ustavni sud upućuje na svoje ranije izraženo stajalište o obvezi upravnih sudova da pri donošenju odluka uzmu u obzir promjenjive okolnosti odnosno čimbenike koji mogu biti od utjecaja na njihove odluke.

15. Prema shvaćanju Ustavnog suda, u konkretnom je slučaju (kao i u svim usporedivim predmetima) ovaj Sud propustio imati na umu legitiman cilj članka 139. ZoHBDR-a/17 u skladu s kojim se, načelom zaštite stečenih prava i zaštite legitimnih očekivanja pojedinaca, nastojalo dodatno zaštiti stečena prava pripadnika HVO-a koji su već ostvarili status HRVI-a iz Domovinskog rata kao i pravo na osobnu invalidninu.

16. Odlučne okolnosti konkretnog predmeta mogu se sažeti kako slijedi:

16.1. Rješenjem prvostupanjskog javnopravnog tijela od 7. prosinca 1998. tužitelju je priznat status RVI-a V. grupe sa 70% oštećenja organizma za stalno s osnove ranjavanja na „Južnom bojištu“, s pravom na osobnu invalidninu i posebni dodatak, počevši od 1. srpnja 1993. Osporeno rješenje tuženika od 26. srpnja 2013., kojim je oglašeno ništavim prvostupanjsko rješenje od 7. prosinca 1998. i suglasnost Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata od 28. prosinca 1999. doneseno je na temelju članka 128. stavka 1. točke 6. ZUP-a te članka 42. stavka 1. ZID-a ZoPHBDR-a/12. U postupku koji je prethodio donošenju rješenja tuženika utvrđeno je da je tužitelj bio pripadnik postrojbi HVO-a, dok je status RVI-a stekao na temelju članka 72. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata („Narodne novine“, 33/92.), pri čemu prijava stradavanja od 27. listopada 1997. nije izdana prema podacima iz službene evidencije Ministarstva obrane i nije potpisana od ovlaštene osobe.

17. Prema ZoPHBDR-u/96, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja od 7. prosinca 1998., pripadnici HVO-a nisu mogli ostvarivati prava prema tom Zakonu. U skladu s člankom 42. stavkom 1. ZID-a ZoPHBDR-a/12, na temelju kojega je doneseno osporeno rješenje, tuženiku je dana ovlast preispitivanja pravilnosti činjenica utvrđenih u prijašnjem postupku, pa i činjenice je li osoba kojoj je priznat ili od koje se izvodi status i pripadajuća prava na temelju toga rješenja, sudjelovala u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Prema ovlastima iz članka 42. stavka 1. ZID-a ZoPHBDR-a/12, u konkretnom je slučaju tuženik utvrdio da tužitelj nije sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske u smislu članka 2. ZoPHBDR-a/96, a što je razlog da se rješenje o priznatom pravu oglasi ništavim.

18. U odnosu na primjenu članka 42. stavka 1. ZID-a ZoPHBDR-a/12 u konkretnom slučaju Sud smatra potrebnim istaknuti da je Ustavni sud tijekom 2013. i 2014. godine zaprimio više prijedloga za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 42. stavka 1. ZID-a ZoPHBDR-a/12. Dana 31. siječnja 2014. Ustavnom je sudu podnesen zahtjev Upravnog suda u Zagrebu za ocjenu suglasnosti s Ustavom navedene odredbe ZID-a ZoPHBDR-a/12.

19. Ne iskoristivši svoje ovlasti propisane člankom 125. alinejom 3. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine", 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) te člancima 56. i 57. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Ustavni je sud rješenjem, broj: U-I-4703/2013 i dr. od 19. lipnja 2018. obustavio postupak u povodu zahtjeva te odbacio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 42. ZID-a ZoPHBDR-a/12 zbog prestanka važenja osporene odredbe 14. prosinca 2017., stupanjem na snagu ZoHBDR-a/17.

20. Promatrajući okolnosti konkretnog predmeta u svjetlu ovlasti Ustavnog suda koje se odnose na meritorno okončanje postupka apstraktne kontrole ustavnosti zakona koji je nakon podnošenja zahtjeva odnosno prijedloga prestao važiti (pri čemu treba imati na umu činjenicu da je osporeni ZID ZoPHBDR-a/12 prestao važiti nakon više od tri godine od podnošenja zahtjeva odnosno prijedloga Ustavnom sudu), kao i opredjeljenja Ustavnog suda da ne donese meritornu odluku o ustavnosti osporenog normativnog rješenja, ovaj Sud zaključuje da u vrijeme donošenja osporenog rješenja tuženika nisu postojale ustavnopravne zapreke za primjenu članka 42. ZID-a ZoPHBDR-a/12 niti su nakon donošenja rješenja nastupile okolnosti koje bi opravdale stavljanje izvan snage toga rješenja.

21. S obzirom na ocjenu Ustavnog suda da je u predmetnoj upravnoj stvari ovaj Sud propustio imati na umu legitiman cilj članka 139. ZoHBDR-a/17 te postupajući u skladu s obvezom da pri donošenju odluke uzme u obzir promjenjive okolnosti odnosno čimbenike koji mogu biti od utjecaja na odlučivanje, Visoki upravni sud u konkretnom slučaju bitnim smatra sljedeće:

21.1. Polazeći od suverenog prava hrvatskog zakonodavca da vrednuje doprinos pripadnika HVO-a, državljana Republike Hrvatske, u obrani suvereniteta Republike Hrvatske priznavanjem određenih prava, ovaj Sud u cijelosti prihvaća stav da je konkretni predmet nužno razmotriti u svjetlu razvoja hrvatskog zakonodavstva kojim se uređuju prava pripadnika HVO-a, uključujući i izmjene koje su uslijedile nakon donošenja osporenog rješenja tuženika. Pri tome valja naglasiti da pravo zakonodavca da prizna određena prava pripadnicima HVO-a uključuje i pravo određivanja uvjeta i načina ostvarivanja tih prava, uz ograničenja koja proizlaze iz Ustava Republike Hrvatske.

22. Prava pripadnika HVO-a i članova njihovih obitelji uređena su Glavom IX. ZoHBDR-a/17 (članci 139. do 148.). Pored članka 139. ZoHBDR-a/17, u konkretnom slučaju valja imati na umu i članak 14. stavak 1. ZoHBDR-a/17 koji propisuje da državljani Republike Hrvatske koji su bili pripadnici HVO-a i članovi njihovih obitelji ostvaruju prava prema Ugovoru između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici HVO-a i članova njihovih obitelji („Narodne novine - Međunarodni ugovori”, 2/06.) i njegovim izmjenama i dopunama te prema Glavi IX. toga Zakona.

23. Članak 139. ZoHBDR-a/17, koji, prema stajalištu Ustavnog suda, treba uzeti u obzir u konkretnom slučaju (kao i u svim ostalim, usporedivim slučajevima) propisuje da pripadnici HVO-a, državljani Republike Hrvatske, kojima je priznat status RVI-a odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i koji se na dan stupanja na snagu ZoHBDR-a/17 nalaze na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine, imaju pravo na nastavak isplate odnosno korištenje priznatog prava na osobnu invalidninu bez pravnih smetnji u svezi sa statusom hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.

24. Intencija zakonodavca u vezi sa zaštitom stečenih prava u članku 139. ZoHBDR-a/17 razvidna je iz obrazloženja Konačnog prijedloga ZoHBDR-a/17, P.Z. br. 174 od 23. studenoga 2017. u dijelu koji glasi:

24.1. “Člancima 139. i 140. štite se stečena prava pripadnika HVO-a na osobnu invalidninu i invalidsku mirovinu. Načelo zaštite stečenih prava stranaka jedno je od osnovnih načela upravnog postupka. Ovim načelom pruža se garancija građanima da se mogu pouzdati u pravomoćne odluke javnopravnih tijela. Ovo načelo, uz njemu srodno načelo zaštite legitimnih očekivanja, priznato je od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske kao i od Europskog suda pravde. U duhu navedenog načela, ovom odredbom želi se dodatno zaštiti stečena prava pripadnika HVO-a koji su već ostvarili status RVI-a, odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu, iako u tom trenutku nisu imali status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata pod uvjetom da se u trenutku stupanja na snagu ovog Zakona nalaze na redovitoj isplati osobne invalidnine.”

25. Iz navedenoga jasno proizlazi da člankom 139. ZoHBDR-a/17 nisu obuhvaćeni svi pripadnici HVO-a, državljani Republike Hrvatske, već je zaštita ograničena na samo one pripadnike HVO-a koji su prije stupanja na snagu ZoHBDR-a/17 ostvarili određena prava, a koja se mogu smatrati stečenim pravima. Riječ je o pripadnicima HVO-a koji ostvarili status RVI-a, odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu, iako u tom trenutku nisu imali status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, ali pod uvjetom da se u trenutku stupanja na snagu ZoHBDR-a/17 nalaze na redovitoj isplati osobne invalidnine.

26. Dakle, za zadržavanje stečenih prava pripadnika HVO-a u smislu članka 139. ZoHBDR-a/17 (bez pravnih smetnji u svezi sa statusom hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata) nužno je kumulativno ispunjavanje dvaju uvjeta:

1. da je riječ o pripadniku HVO-a, državljaninu Republike Hrvatske, kojemu je priznat status RVI-a odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i

2. da je osoba koja ispunjava naprijed navedeni uvjet na dan stupanja na snagu ZoHBDR-a/17 na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine.

27. Razmatrajući konkretni slučaj u svjetlu naprijed navedenoga, a imajući na umu činjenicu koju tužitelj nije osporio u tijeku postupka da on ne ulazi u kategoriju osoba, pripadnika HVO-a, koji su na dan stupanja na snagu ZoHBDR-a/17 bili na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine, Sud utvrđuje da se članak 139. ZoHBDR-a/17 ne odnosi na tužitelja odnosno da tužitelj ne ulazi u kategoriju osoba (pripadnika HVO-a) čija je stečena prava odnosno legitimna očekivanja zakonodavac zaštitio člankom 139. ZoHBDR-a/17. U takvoj situaciji, prema ocjeni ovoga Suda, ne samo da nije bilo pravne zapreke za donošenje rješenja tuženika od 26. srpnja 2013., već je donošenje toga rješenja, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, odražavalo volju zakonodavca izraženu člankom 42. ZID-a ZoPHBDR-a/12, čija nesuglasnost s Ustavom nije utvrđena u postupku pred Ustavnim sudom.

28. Stoga je na temelju članka 74. stavka 2. ZUS-a valjalo poništiti prvostupanjsku presudu i rješenje te na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev (točke I. i II. izreke).

29. Budući je tužitelj izgubio spor, to je u smislu članka 79. stavka 4. ZUS-a, odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova spora (točke III. i IV. izreke).

30. Slijedom navedenog, na temelju članka 74. stavka 2. u vezi s člankom 57. stavkom 1. i članka 79. stavaka 4. i 6. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 10. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

dr. sc. Sanja Otočan