Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-293/2025-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Božidara Horvata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tihane Cišper članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5556/23-11 od 17. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5556/23-11 od 17. prosinca 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 365,59 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 4.442,13 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose (toč. I. izreke) te je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 17. prosinca 2024. pa do isplate (toč. II. izreke).

2. Tuženik pobija navedenu presudu zbog svih zakonom predviđenih razloga. Predlaže preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tužiteljici da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka uvećane za zatezne kamate tekuće od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate. Potražuje trošak za sastav žalbe i sudsku pristojbu na žalbu u iznosu od 365,59 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmetom ovog postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 4.442,13 eura s pripadajućim zateznim kamatama na ime ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 056-50-4238057 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) prema kojoj se otplata kredita vezuje uz valutu švicarski franak (dalje u tekstu: CHF) kojeg su 5. srpnja 2007. zaključili tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor. Tužiteljica se u vezi ništetnosti navedene odredbe Ugovora o kreditu poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., koje su donesene u kolektivnom sporu.

5. Ispitujući presudu u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti. Suprotno navodima žalitelja presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, detaljno obrazloženje o razlozima neprovođenja dokaznog prijedloga tuženika, kao i detaljno očitovanje u odnosu na sve prigovore tuženika, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju upire tuženik u svojoj žalbi. Jednako tako, u obrazloženju presude sud je sumarno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, naveo je i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio te kako ih je ocijenio, kao i odredbe materijalnog prava koje je primijenio pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP, na koju tuženik upire žalbom.

6. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

7. Tako je sud prvog stupnja utvrdio da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor 5. srpnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisnici kredita odobrio kredit u iznosu od 23.196,18 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, da je namjena kredita bila kupnja motornog vozila za osobne potrebe tužiteljice te da ugovor ima obilježja potrošačkog kredita, da je ugovor sadržajno pripremljen od strane banke, odnosno da se radilo o tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, da je kredit u valuti CHF ponuđen kao jedina i najpovoljnija opcija, da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli tužiteljici nije pojašnjena, odnosno da službenici banke nisu upozorili tužiteljicu da bi predmetni Ugovor o kreditu bio rizičan kredit, što ukazuje na neravnopravan položaj tužiteljice.

8. Sud prvog stupnja je na temelju prednjih činjeničnih utvrđenja pravilno zaključio, s obzirom na nespornu činjenicu mijenjanja tečaja CHF nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, da je odredba kojom je bila ugovorena valutna klauzula ništetna. Pritom se pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutnu klauzulu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je dakle u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe (ugovaranjem valutne klauzule na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica), a da tuženik nije tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa. Navedena presuda poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, te su u cijelosti potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak.

9. Na temelju navedenog činjeničnog stanja, a polazeći od odredbe čl. 502.c ZPP prema kojoj je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih anuiteta u iznosu od 4.442,13 eura.

10. Na žalbene navode tuženika, koji se svode na tvrdnju da se pobijana presuda temelji isključivo na utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite i da ne sadrži razloge za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke (među kojima je i tuženik) u navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništave ugovorne odredbe, ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, budući je sukladno čl. 502.c ZPP za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužiteljica na njih pozvala. Naime, odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Dakle, citirana odredba propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu pozivaju na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). Također, i odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.1. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP i ZZP, a da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su toč. 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Ovo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

10.2. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

10.3. Međutim, prvostupanjski je sud u konkretnom slučaju, suprotno tvrdnjama žalitelja na okolnost obavještavanja potrošača i mogućnosti pojedinačnog pregovaranja proveo dokaz saslušanjem tužiteljice, interpretirao sadržaj provedenog dokaza i njezin iskaz ocijenio vjerodostojnim.

11. Suprotno žalbenom navodu, tuženiku nije bilo onemogućeno dokazivati okolnosti konkretnog slučaja. U odnosu na dokazni prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika, prvostupanjski je sud dao dostatne i valjane razloge zašto je navedeni dokazni prijedlog ocijenio suvišnim. Naime, javni bilježnik nema neposrednih saznanja o postupku pregovaranja koje je prethodilo zaključenju spornog ugovora o kreditu, niti je mogao potrošaču objasniti parametre fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u Ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao.

12. Jednako tako, pravilno je prvostupanjski sud na temelju iskaza tužiteljice utvrdio da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i da tuženik nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti jasno i transparentno informirao o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu u švicarskim francima, a koja ugovorna odredba je sastavni dio standardiziranog ugovora koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika. Nastavno na prethodno, iako se radi o ugovornim odredbama koje su u gramatičkom smislu jasne i lako uočljive, po svom sadržaju te ugovorne odredbe ne sadrže dovoljno parametara iz kojih bi bilo razvidno na koji se način formira tečaj u švicarskim francima pa se stoga ne mogu za potrošača smatrati lako razumljivim.

13. Također, kako to pravilno utvrđuje i sud prvog stupnja, tuženik nije dokazao da je Promotivne uvjete, koji su bili u primjenu u razdoblju kada je podizan predmetni kredit, predočio tužiteljici prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, s obzirom na to da iz iskaza tužiteljice ne proizlazi da bi joj bilo ponuđeno sklapanje ugovora uz valutu EUR ili CHF, odnosno bez valutne klauzule (kunski kredit). Pritom je za istaknuti da pozivanje tuženika na mogućnost izbora tužiteljice između kredita vezanog uz valutu u CHF ili EUR, odnosno bez valutne klauzule, nije od utjecaja na pitanje je li tuženik informirao tužiteljicu o svim rizicima ugovorene valutne klauzule i jesu li o takvoj ugovornoj odredbi stranke potom pregovarale, na temelju čega bi tužiteljica potom mogla donijeti valjanu odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti.

14. Stoga, kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, na tuženiku je bio, prema čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 i 46/07 - dalje: ZZP), teret dokaza da tome nije tako, a što tuženik nije dokazao.

15. Također, suprotno žalbenom navodu pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo. Naime, prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Također, suprotno žalbenom navodu tuženika, pravilno je sud prvog stupnja naložio tuženiku da tužiteljici isplati zatezne kamate na dosuđeni iznos preplate od dana isplate svakog pojedinačnoj iznosa sukladno čl. 1115. ZOO, jer je tuženik bio nesavjestan stjecatelj budući da je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja kada je zaključio predmetni ugovor, a da pritom nije upoznao tužiteljicu sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, a što je sve tuženiku moralo biti poznato, kako je to pravilno i obrazložio sud prvog stupnja.

16. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare glede isplate preplaćenih iznosa s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pa je tužba podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka propisanog čl. 225. ZOO.

16.1. Valja ukazati da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." U presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izraženo je pravno shvaćanje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (14. lipnja 2018.).

16.2. Također, građanski odjel Vrhovnog suda Republike je na sjednici 31. siječnja 2022. donio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje glasi: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.”

16.3. Prema tome, suprotno žalbenom navodu tuženika, a imajući u vidu citirana pravna shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, na koje se u tužbi poziva tužiteljica, dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle s osnove ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018.

16.4. Stoga, kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 7. lipnja 2023., to je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da nije nastupila zastara za iznos od 4.442,13 eura, koji tužiteljica zahtijeva s osnove ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, zbog čega je pravilno odbijen prigovor zastare od strane tuženika.

17. Nadalje odredbom čl. 326. st. 1. ZOO propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno otpadne, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati. Dakle, riječ je o iznimci od zabrane konvalidacije za čiju primjenu je potrebno kumulativno ispunjenje sljedećih uvjeta, odnosno da je zabrana naknadno otpala, da su obje stranke u cijelosti izvršile sve obveze iz ugovora te da je zabrana bila manjeg značaja. Stoga, kako u konkretnom slučaju uzrok ništetnosti nije otpao, nema mjesta primjeni navedene odredbe zakona. Štoviše, a kako je to prvostupanjski sud pravilno utvrdio, ugovaranje valutne klauzule o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo uzrokovalo je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača te isto nikako ne predstavlja zabranu manjeg značaja, kako to neosnovano navodi tuženik. Osim toga, čl. 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1. ZOO) može uvijek isticati ništetnost bez obzira je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju je li kredit otplaćen.

18. Svi drugi žalbeni navodi tuženika nisu od odlučnog značenja za odluku pa nisu posebno cijenjeni (čl. 375. st. 1. ZPP).

19. Na zakonu je osnovana i odluka o troškovima parničnog postupka u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP. Naime, tužiteljica je uspjela u parnici pa joj je tuženik na temelju odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP dužan naknaditi troškove izazvane vođenjem parnice. Također, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud nezakonito tužiteljici priznao pravo na trošak za sastav podneska od 29. travnja 2024. (pogrešno u žalbi naveden datum podneska 4. srpnja 2024.). Naime, ovim podneskom tužiteljica se očitovala na navode iz odgovora na tužbu pa se time radi o obrazloženom podnesku koji je bio potreban za raspravljanje u smislu čl. 155. st. 1. ZPP te za koji je pravilno tužiteljici temeljem Tbr. 8. toč. 1. u vezi Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23 - dalje: Tarifa) dosuđen trošak u visini 100 bodova, a što prema vrijednosti boda u visini od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife) i uvećano za pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. Tarife) iznosi 250,00 eura. Kako sud drugog stupnja po službenoj dužnosti ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, a tuženik odluku o troškovima postupka određeno ne pobija u preostalom dijelu priznatih troškova, to odluka o troškovima postupka u tom dijelu po službenoj dužnosti glede visine nije ispitivana.

20. Zbog svega navedenog, trebalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja, kako je i odlučeno u toč. I. izreke ove drugostupanjske presude.

21. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan jer tuženik nije uspio sa žalbom (čl. 166. st. 1. ZPP), kako je i odlučeno u toč. II. izreke ove drugostupanjske presude.

U Velikoj Gorici 10. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak