Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-969/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Božidara Horvata člana vijeća i suca izvjestitelja te Tihane Cišper članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ML, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Nicole Kwiatkowski, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnica Melita Grozaj, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9984/2021-23 od 11. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 10. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9984/2021-23 od 11. srpnja 2024. pod toč. II., III. i IV. izreke.

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 9984/2021-23 od 11. srpnja 2024. pod toč. I. izreke i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja ML u dijelu kojim zahtijeva utvrđenje ništetnim dijela odredbe članka 2. Ugovora o kreditu broj 466- 024/2008 od 4. ožujka 2008., u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.562,00

CHF (slovima: dvadesetjednatisućapetstošezdesetdva švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita..."

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Addiko Bank d.d. za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 312,50 eura.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu broj 466-024/2008 od 4. ožujka 2008., u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan u valuti švicarski franak (CHF), u toč. II. izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu broj 466-024/2008 od 4. ožujka 2008., u dijelu u kojem je iskazan način otplate kredita u valuti švicarski franak (CHF), pod toč. III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.914,82 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose te je pod toč. IV. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 1.742,95 eura sa zateznim kamatama tekućim od 11. srpnja 2024. pa do isplate.

2. Tuženik pobija navedenu presudu zbog svih zakonom predviđenih razloga. Predlaže preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tužitelju da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje. Za sastav žalbe potražuje iznos od 312,50 eura.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmetom ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe kojom je ugovoren iznos kredita od 21.562,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke važećem na dan korištenja kredita, odredbe kojom se iskazan način otplate kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 320,19 CHF, obračunatih po srednjem tečaju banke na dan dospijeća, odnosno plaćanja, koje odredbe su sadržane u čl. 2. i 4. Ugovora o kreditu broj 466-024/2008 od 4. ožujka 2008. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) te zahtjev za isplatu iznosa od 3.914,82 eura na ime ništetnosti odredbe kojom je otplata anuiteta vezana za tečaj CHF. Tužitelj se u vezi ništetnosti navedenih odredi Ugovora o kreditu poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., koje su donesene u kolektivnom sporu.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koju pazi po službenoj dužnosti.

5.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer se pobijana presuda može ispitati, izreka presude je razumljiva te presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, kao i odredbe materijalnog prava koje je sud prvog stupnja primijenio.

6. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

6.1. Tako je sud prvog stupnja utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 4. ožujka 2008. zaključili Ugovor o kreditu, kojim je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 320,19 CHF obračunatih prema srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja, da je namjena kredita bila kupnja motornog vozila za osobne potrebe tužitelja, da tuženik prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije informirao tužitelja o svim rizicima i parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju Ugovora o kreditu, da tužitelju nije nuđen kredit koji nije vezan uz valutu švicarski franak, kao i da tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja oko sadržaja predmetnih spornih odredbi.

6.2. Sud prvog stupnja je na temelju prednjih činjeničnih utvrđenja pravilno zaključio, s obzirom na nespornu činjenicu mijenjanja tečaja CHF nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, da je odredba kojom je bila ugovorena valutna klauzula ništetna. Pritom se pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutnu klauzulu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je dakle u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe (ugovaranjem valutne klauzule na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica), a da tuženik nije tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa. Navedena presuda poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, te su u cijelosti potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak.

7. Na temelju navedenog činjeničnog stanja, a polazeći od odredbe čl. 502.c ZPP-a prema kojoj je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev i za isplatu preplaćenih anuiteta u iznosu od 3.914,82 eura.

8. Na žalbene navode tuženika, koji se svode na tvrdnju da se pobijana presuda temelji isključivo na utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite i da ne sadrži razloge za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke (među kojima je i tuženik) u navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništave ugovorne odredbe, ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, budući je sukladno čl. 502.c ZPP za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužitelj na njih pozvao. Naime, odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Dakle, citirana odredba propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu pozivaju na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP (tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). Također, i odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.1. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP i ZZP, a da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su toč. 5. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Ovo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

8.2. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena

9. Nadalje, iz iskaza tužitelja, kojeg je prvostupanjski sud ocijenio istinitim i uvjerljivim, utvrđeno je da je izostalo pregovaranje o valutnoj klauzuli, da tužitelju nisu pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule te da tuženik nije dokazao niti učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja zaključio da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

10. Stoga, kako iz iskaza tužitelja proizlazi da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, na tuženiku je bio, prema čl. 96. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 125/07 - dalje: ZZP), teret dokaza da tome nije tako, a što tuženik nije dokazao.

11. Također, suprotno žalbenom navodu pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo. Naime, prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Također, suprotno žalbenom navodu tuženika, pravilno je sud prvog stupnja naložio tuženiku da tužitelju isplati zatezne kamate na dosuđeni iznos preplate od dana isplate svakog pojedinačnoj iznosa sukladno čl. 1115. ZOO, jer je tuženik bio nesavjestan stjecatelj budući da je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja kada je zaključio predmetni ugovor, a da pritom nije upoznao tužitelja sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je sve tuženiku moralo biti poznato, kako je to pravilno i obrazložio sud prvog stupnja.

12. Na žalbene navode tuženika kojima osporava metodologiju izračuna vještaka te kojima navodi da je vještačenje provedeno kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom valja odgovoriti da se metodologija izračuna temelji na utvrđenju da su ništave odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF kao o odredbama o kojima se nije pregovaralo, što znači da se primjenjuje početno ugovoreni tečaj u trenutku isplate kredita, dakle riječ je o pravnom pitanju koje je sud valjano obrazložio.

13. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno prihvatio izračun vještaka imajući u vidu samo pozitivne razlike, a ne i negativnu razliku uslijed promjena kamata i tečaja (manje plaćene iznose anuiteta). U odnosu na ovaj prigovor, kojeg je tuženik isticao i tijekom prvostupanjskog postupka, sud je iznio valjane razloge koji su sadržani u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. gdje je zauzeto pravno shvaćanje da, ako u postupku nije istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja iz čl. 195. i 196. ZOO/05, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje (uračunavanje) o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništavih odredbi Ugovora o kreditu u CHF. Stoga, je prvostupanjski sud pravilno zaključio da nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi preplaćene iznose anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta (tzv. negativne razlike).

14. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare glede isplate preplaćenih iznosa s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pa je tužba podnesena 10. prosinca 2021. unutar petogodišnjeg zastarnog roka propisanog čl. 225. ZOO.

14.1. Valja ukazati da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." U presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izraženo je pravno shvaćanje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (14. lipnja 2018.).

14.2. Također, građanski odjel Vrhovnog suda Republike je na sjednici 31. siječnja 2022. donio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje glasi: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.”

14.3. Prema tome, suprotno žalbenom navodu tuženika, a imajući u vidu citirana pravna shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na koja se pravilno pozvao sud prvog stupnja, pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, na koje se u tužbi poziva tužitelj, dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle s osnove ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018.

15. Svi drugi žalbeni navodi tuženika nisu od odlučnog značenja za odluku pa nisu posebno cijenjeni (čl. 375. st. 1. ZPP).

16. Slijedom navedenoga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP trebalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod toč. II. i III. izreke, kako je i odlučeno u toč. I. izreke ove drugostupanjske presude.

17. Međutim, pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da bi bio ništetan dio odredbe članka 2. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je kredit iskazan u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.562,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita..." Ovo stoga jer se ništetnost valutne klauzule odnosi na način otplate kredita, a ne na način isplate kredita, prema kojoj odredbi se kredit isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Također, prema tom tečaju sačinjen je nalaz i mišljenje financijskog vještaka, na način da je za svaki anuitet utvrđena razlika između početnog tečaja i tečaja koji je vrijedio na dan dospijeća svakog anuiteta. Stoga, navedena odredba Ugovora o kreditu nije protivna odredbama ZZP, ni odredbama ZOO, niti dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a niti je bila predmetom osporavanja u kolektivnom sporu.

17.1. Prema tome, pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnom i dio navedene odredbe Ugovora o kreditu pa je na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu u tome dijelu i tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan odbiti (toč. II. izreke ove drugostupanjske presude).

18. Iako je djelomičnim preinačenjem prvostupanjske presude izmijenjen uspjeh stranaka u sporu, nije mijenjana odluka o troškovima postupka, jer tužitelj nije uspio samo u neznatnom dijelu svojeg zahtjeva, a zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi.

19. Dakle, na zakonu je osnovana i odluka o troškovima parničnog postupka u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP. Naime, tužitelj je uspio u parnici pa mu je tuženik na temelju odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP dužan naknaditi troškove izazvane vođenjem parnice. Suprotno žalbenom navodu tuženika, iako se sud prvog stupnja nije izričito pozvao na točan tarifni broj kojim je propisana vrijednost boda koju je primijenio, s obzirom na vrijednost predmeta spora (3.914,82 eura) iz visine priznatog troška proizlazi da su tužitelju priznati troškovi prema vrijednosti boda u visini od 2,00 eura, zbog čega je suprotno žalbenom navodu tuženika presuda može u tom dijelu ispitati. Stoga, neosnovan je žalbeni navod bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Također nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika da je troškove zastupanja tužitelja po punomoćniku trebalo odrediti prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika važećoj u trenutku poduzimanja pojedine radnje. Pravilno je prvostupanjski sud pravo na naknadu troškova zastupanja tužitelja po punomoćniku dosudio prema vrijednosti boda od 2,00 eura primjenom Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23.) budući je Tbr. 52. toč. 3. Tarife propisano da kad sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Od 25. studenoga 2023. na snazi je vrijednost boda od 2,00 eura. Ovo pravno shvaćanje podudarno je s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-184/2024 od 14. lipnja 2024. i odlukama Rev 940/2020 od 4. srpnja 2023., Rev 847/2021 od 13. veljače 2024. i Rev 562/2024 od 7. svibnja 2024.

19.1. Kako sud drugog stupnja po službenoj dužnosti ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, a tuženik odluku o troškovima postupka određeno ne pobija, to odluka o troškovima postupka u preostalom dijelu po službenoj dužnosti glede visine nije ispitivana.

19.2. Slijedom navedenoga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP trebalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod toč. IV. izreke, kako je i odlučeno u toč. I. izreke ove drugostupanjske presude.

20. Odluka pod toč. III. izreke ove drugostupanjske presude temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. i 2. ZPP u vezi čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP. Zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka je odbijen kao neosnovan, jer je njegova žalba osnovana samo u razmjerno neznatnom dijelu.

U Velikoj Gorici 10. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak