Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-14/2025-3

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Nikole Ramušćaka, predsjednika vijeća, Božidara Horvata, suca izvjestitelja i člana vijeća te Tihane Cišper, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Marija Lončarević Latković, odvjetnica u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1496/2019-24 od 11. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1496/2019-24 od 11. studenog 2024. u pobijanom dijelu pod toč. I. i II. te u dijelu toč. III. izreke u kojem je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.697,91 eura sa zateznim kamatama na taj iznos.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1496/2019-24 od 11. studenog 2024. u dijelu pod toč. III. izreke kojim je naloženo tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 250,00 eura sa zateznim kamatama i za navedeno odlučuje:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice NG za naknadu parničnog troška u iznosu od 250,00 eura sa zateznim kamatama na taj iznos.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška za sastav žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom su pod toč. I. izreke utvrđene ništetnim odredbe članka 1., članka 2. i članka 7. Ugovora o kreditu broj 529-50-3302034, sklopljenog 2. ožujka 2006. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika, potvrđen (solemniziran) od strane javnog bilježnika Tatjane Kovačev iz Osijeka pod brojem OU-188/06 3. ožujka 2006., koje ne proizvode pravni učinak u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarskog franka, pod toč. II. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati 2.645,90 eura s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos od dospijeća, pod toč. III. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi parnične troškove u iznosu od 1.947,91 eura sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja pa do isplate, dok je pod toč. IV. izreke u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova odbijen.

2. Protiv toč. I., II. i III. izreke navedene presude žalbu je podnio tuženik, a zbog svih zakonom predviđenih razloga. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti te odrediti da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zatezne kamate tekuće od donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i trošak žalbe uvećan za zatezne kamate tekuće od donošenja drugostupanjske odluke do isplate, a podredno da se pobijana presuda ukine i odredi da se ponovo provede glavna rasprava. Tuženik na ime troškova žalbenog postupka ukupno zahtijeva naknadu od 458,32 eura.

3. Žalba je djelomično osnovana u odnosu na rješenje o troškovima postupka.

4. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju upire tuženik. To stoga što pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima pa se presuda može ispitati. Nadalje, presuda sadrži razloge o svim bitnim prigovorima tuženika, u obrazloženju presude iznesene su činjenice koje su stranke iznijele te je obrazloženo koje je dokaze sud izveo i što je dokazivanjem utvrđeno, a navedeno je i koje je materijalno pravo sud primijenio pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP na koju tuženik upire žalbom.

5. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te zahtjev za isplatu iznosa od 2.645,90 eura na ime ništetnosti tih odredbi Ugovora o kreditu broj 529-50-3302034, sklopljenog 2. ožujka 2006. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora. Tim Ugovorom je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisnici kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 19.912,93 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita uz ugovorenu kamatnu stopu od 5,50 % godišnje, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a kredit se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke važećem na dan dospijeća.

7. U ovom stadiju postupka nije sporna aktivna i pasivna legitimacija, kao ni visina zahtjeva tužiteljice, dok je sporno postoje li pretpostavke da se predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi označe nepoštenim u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03).

8. Pravilno je prvostupanjski sud na temelju iskaza tužiteljice utvrdio da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i da tuženik nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti jasno i transparentno informirao o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu u švicarskim francima, niti su tužiteljici jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a koju se ugovorne odredbe, predviđene u člancima 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu, sastavni dio standardiziranog ugovora koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika.

8.1. Naime, tuženik nije dokazao suprotno, iako je prema čl. 81. st. 4. ZZP/03 na njemu bio teret dokaza da se o toj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo.

8.2. Nastavno na prethodno, iako se radi o ugovornim odredbama koje su u gramatičkom smislu jasne, lako razumljive i uočljive, po svom sadržaju te ugovorne odredbe ne sadrže dovoljno parametara iz kojih bi bilo razvidno na koji se način formira tečaj u švicarskim francima, niti o čemu ovise promjene kamatne stope, pa se stoga ne mogu za potrošača smatrati jasnim i lako razumljivim.

8.3. Pritom je za istaknuti da pozivanje tuženika na mogućnost izbora tužiteljice između kredita vezanog uz valutu u CHF i kredita vezanog uz valutu u eurima, a koja po njemu proizlazi iz promotivnih uvjeta koje je tužiteljici dostavio prije sklapanja predmetnog Ugovora, nije od utjecaja na pitanje je li tuženik informirao tužiteljicu o svim rizicima ugovorene valutne klauzule i jesu li o takvoj ugovornoj odredbi stranke potom pregovarale.

9. Nadalje, razmatrajući osnovanost tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud polazi od presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 i Rev- 2221/2018) te utvrđuje da su djelomično ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega tužiteljica ostvaruje pravo povrata preplaćenog iznosa.

10. Pravilno se sud prvog stupnja pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništave ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, a s obzirom na to da, kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužiteljica na njih pozvala. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. S obzirom na navedena utvrđenja, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli predmetnog ugovora ništetne. Naime, prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je prema čl. 87. ZZP takva odredba ništetna.

12. Imajući na umu vezanost prvostupanjskog suda za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, to se prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe čl. 502.c ZPP pozvao na utvrđenja iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja, pa je pozivanje tuženika na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovano.

13. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s tim da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

14. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 5,50 % godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF važećem na dan plaćanja).

15. Prema tome, tuženik je dužan tužiteljici vratiti preplaćeni iznos u iznosu od 2.645,90 eura, a koji u toj visini između stranaka nije bio sporan. Naime, prema odredbi čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo.

16. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 7. lipnja 2019., to je podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka propisanog čl. 225. ZOO.

16.1. S tim u vezi je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojem, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a u povodu individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

17. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja svake uplate, jer je tuženik s obzirom na čl. 81. ZZP, znao ili morao znati da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama. Slijedom toga, pravilno je prvostupanjski sud dosudio zatezne kamate od dana uplate svakog mjesečnog iznosa sukladno čl. 1115. ZOO.

18. Ostali žalbeni navodi tuženika nisu od odlučnog značenja za odluku pa nisu posebno ocjenjeni (čl. 375. st. 1. ZPP).

19. Budući da je tužiteljica uspjela u sporu, to je tuženik, suprotno žalbenom prigovoru, dužan tužiteljici u smislu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP naknaditi troškove izazvane vođenjem parnice.

20. Neosnovano tuženik osporava vrijednost boda po kojoj je obračunat parnični trošak tužiteljici. Naime, prema Tbr. 54. Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 – dalje: Tarifa) određeno da vrijednost boda iznosi 2,00 eura te je u Tbr. 52. Tarife propisano da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne stranke primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Budući da je Tarifa bila na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke o troškovima postupka, to je pravilno prvostupanjski sud vrijednost boda cijenio prema Tarifi.

21. Nije u pravu tuženik niti kada ističe da trošak pristupa na ročište za objavu nije bio nužan za vođenje postupka.

21.1. Naime, prema ustaljenoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, trošak pristupa na ročište za objavu predstavlja trošak koji u smislu čl. 155. ZPP predstavlja trošak koji je bio potreban za vođenje parnice, a uvažavajući da na tom ročištu, osim što se objavljuje sadržaj presude, sud ukratko iznosi i usmeno obrazloženje presude (čl. 336. st. 1. ZPP), a iz čega proizlazi da je pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za pristup na ročište za objavu presude izravno povezano s pravom na pristup sudu.

21.2. Budući da je punomoćnica tužiteljice bila prisutna na ročištu za objavu presude 11. studenog 2024. i pravodobno je zatražila naknadu tog troška (u troškovniku koji je predan 15. listopada 2024.), to tužiteljici primjenom Tbr. 9. toč. 3. i Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023 – dalje: Tarifa) pripada trošak pristupa na to ročište, uz traženi iznos PDV-a, u ukupnom iznosu od 125,00 eura.

22. No, odlučujući o troškovima koji kao opravdani pripadaju tužitelju, sud prvog stupnja je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju kao opravdan trošak priznao trošak sastava podneska od 18. lipnja 2024. u iznosu od 250,00 eura. To stoga što su u navedenom podnesku samo ponovljeni navodi koji su prethodno već izneseni u podnesku tužiteljice od 30. lipnja 2020., a trošak kojeg podneska je priznat pobijanom presudom. Stoga je tužiteljici neosnovano dosuđen i trošak sastava podneska od 18. lipnja 2024., a time i zatezne kamate na taj trošak.

23. U preostalom dijelu odluka o troškovima postupka pravilna je kako po osnovi (čl. 154. st. 2. ZPP-a), tako i po visini odmjerenih troškova postupka (čl. 155. st. 2. ZPP).

24. Slijedom svega navedenog, trebalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu pod toč. I. i II. te u dijelu pod toč. III. u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 1.697,91 eura sa zateznim kamatama na taj iznos (toč. I. izreke ove drugostupanjske presude), dok je na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP-a u dijelu pod toč. III. pobijane presude u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu 250,00 eura sa zateznim kamatama na taj iznos rješenje o tom trošku trebalo preinačiti i odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu navedenog troška tuženiku sa zateznim kamatama (toč. II. izreke ove drugostupanjske presude).

25. Zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe odbijen je kao neosnovan, jer je žalba djelomično osnovana samo glede troškova postupka (čl. 166. st. 1. ZPP).

26. U nepobijanom dijelu (toč. IV. izreke) prvostupanjska presuda nije ispitivana u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. ZPP.

U Velikoj Gorici 10. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak