1

                            Poslovni broj: 2 P-52/21-9

                   

          Republika Hrvatska

   Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

            32100 Vinkovci                                                         Poslovni broj: 2 P-52/21-9

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

 

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Snježani Kozina kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. J. iz V., B. J. 8., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz ZOU G. & Š iz V., protiv tuženika R. A. d.d. Z., M. c. 6., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima OD K. & P. d.o.o. iz Z., radi ništetnosti ugovora i isplate, 29. studeni 2023.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima.

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je s tuženikom dana 7. prosinca 2006. sklopio ugovor o kreditu.

 

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora. Naime, prema čl. 46. i 48. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište. Osim toga, prema čl. 70. ZPP-a, stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Upravo takav sporazum su stranke ovog postupka i sklopile, a što je vidljivo iz čl. 12. Ugovora o kreditu broj 198-50-3830603, kojim su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika. Stoga, obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje isključive nadležnosti, tuženik predlaže naslovnom sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu.

 

3. U svom očitovanju na odgovor na tužbu tuženika tužitelj u podnesku od 3. svibnja 2021. ističe da je neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda za postupanje. Tužitelj ističe da čl. 19. Zakona o potrošačkom kreditiranju navodi: „U sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje

potrošač ima prebivalište.“. Upravo tako je potrošač, ovdje tužitelj i postupio – podnošenjem tužbe pred sudom u Vinkovcima je odabrao mjesnu nadležnost. Što se tiče ugovorene nadležnosti predmetnoga ugovora, za istaknuti je kako je samo paušalno navedeno mjesna nadležnost suda u Zagrebu. Odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, nije bila posebno pregovarana, te je tužitelja dovela do znatne neravnoteže u pravima i obavezama na njegovu štetu, jer tužitelj ima prebivalište u Vukovarsko-srijemskoj županiji, a vođenje parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bi dodatno prouzrokovalo troškove za tužitelja.

 

4. Uvidom u spis utvrđeno je da su tužitelj i tuženik dana 7. prosinca 2006. zaključile Ugovor o kreditu broj 198-50-3830603. Odredbama navedenog ugovora ugovoreno je da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora. U navedenom ugovoru tužitelj ima status potrošača, a tuženik status trgovca, odnosno pružatelja usluge te u tom kontekstu dolazi do primjene mjerodavno potrošačko pravo, a što je stajalište Sudske prakse izraženo u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-859/2019-2 od 15. srpnja 2019.

 

5. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 87. St. 1. Zakona o zaštiti potrošača kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

 

6. Identične odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19) koji je na snazi u ovom trenutku, a ovaj Zakon usklađen je s Direktivom vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Prema čl. 3. navedene Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz odredbe čl. 6. navedene Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastavili važiti i bez tih nepoštenih odredaba kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice.

 

7. Odredbom čl. 50. Zakona o zaštiti potrošača propisane su ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz odredbe čl. 49. tog Zakona mogle smatrati nepoštenima, pa tako između ostalih i odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom.

 

8. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C240/98-C-244/98 zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nenadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje tom Odlukom sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtijeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

 

9. Odredba o nadležnosti iz Ugovora o kreditu zaključenom između stranaka, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, nije bila posebno pregovarana te tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on čije je prebivalište u V.-s. županiji, radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u Zagrebu, budući da je ranije navedeno da prema Odluci suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivnom koju omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora o kreditu ne može zasnivati nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu, a što je stajalište Sudske prakse izraženo u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-859/2019-2, Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-982/19-2 od 21. ožujka 2019., Odluci Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-136/2019-2 od 27. veljače 2019., Odluci Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-499/19 od 26. svibnja 2020., Odluci Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-426/2020 od 4. lipnja 2020., Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1347/20. od 3. lipnja 2020., Odluci Županijskog suda u Splitu broj Gž-674/2020. od 29. lipnja 2020., Odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž862/2020. od 8. srpnja 2020., Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž1191/2020. od 18. kolovoza 2020..

 

10. Uz navedeno odredbom čl. 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju, propisano je da je potrošač fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenim tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu u smislu tog Zakona Ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda tijekom cjelokupne isporuke u obliku obroka.

 

11. U konkretnom slučaju stranke su točkom 12. Ugovora ugovorile da je za eventualne sporove iz ovoga ugovora nadležan sud prema sjedištu podružnice Banke, koja odredba je sastavni dio tipskog ugovora tuženika, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama i predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu.

 

12. Naime, u slučaju da se postupak vodi pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu tužitelj bi trebao putovati iz V. u Zagreb, te bi putovanje za istog iziskivalo znatne troškove, a samim tim tužitelj bi bio ograničen u izboru punomoćnika odnosno odvjetnika, te ne bi imao mogućnost izbora odvjetnika čije je sjedište ureda u mjestu njegova stanovanja i na taj način bi mu bila otežana komunikacija s odvjetnikom o samom tijeku spora.

13. Budući da je ranije navedeno da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Prema tome, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 I 114/22 – dalje ZPP-a).

 

14. Stoga u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 46. i čl. 48. ZPP-a, o opće mjesnoj nadležnosti suda na koje se tuženik poziva već odredbi čl. 19. st. 1. ZPK-a (kao u odluci Vrhovnog suda RH br. Gr1-143/2019 od 11.12.2019.) Tužitelj ima prebivalište na području nadležnosti ovoga suda, pa prigovor mjesne nadležnosti istaknut od strane tuženika, nije osnovan.

 

15. Slijedom navedenog sud je donio odluku kao u izreci rješenja.

 

U Vinkovcima, 29. studenog 2023.

 

                                                                                                                                 Sudac

                                                                                                                  Snježana Kozina, v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovoga rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa rješenja. Žalba se podnosi ovome sudu u tri primjerka, kao prvostupanjskom sudu, a o njoj odlučuje Županijski sud.

 

DOSTAVITI:

1. OU G. & Š., V. – punomoćnik tužitelja
2. OD K. & P. d.o.o., Z. – punomoćnik tuženika