Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-987/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Nikole Ramušćaka, predsjednika vijeća, Božidara Horvata, člana vijeća i suca izvjestitelja te Tihane Cišper, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Toni Smrček, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4609/21-21 od 15. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 10. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao djelomično neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4609/21- 21 od 15. srpnja 2024. pod točkama I. i II. izreke te u dijelu pod točkom III. izreke kojim je naloženo tuženiku da nadoknadi tužiteljici ČS troškove parničnog postupka u iznosu 1.066,94 eura sa zateznim kamatama tekućim od 15. srpnja 2024. do isplate.

II. Preinačava se presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 4609/2021-21 od 15. srpnja 2024. u dijelu pod točkom III. izreke preko iznosa od 1.066,94 eura do iznosa 1.410,69 eura i za navedeno sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice ČS za naknadom troškova postupka u iznosu 343,75 eura sa zateznim kamatama na taj iznos.

III. Odbija se zahtjev tuženika Addiko Bank d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj 016-2406/2006 od 13. listopada 2006. između tužitelja i prednika tuženika u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvdesetpet posto) iznosa kredita.“, pod toč. II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 1.164,74 eura / 8.775,75 kn sa zateznim kamatama tekućim od 28. listopada 2006. do isplate, dok je pod toč. III. izreke naloženo tuženiku da nadoknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu 1.410,69 eura sa zateznim kamatama tekućim od 15. srpnja 2024. do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava, bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Zahtijeva trošak sastava žalbe i sudskih pristojbi za žalbu u ukupnom iznosu od 383,87 eura.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana u odnosu na rješenje o troškovima postupka.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju upire tuženik. To stoga što pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima pa se presuda može ispitati.

5.1. Iz sadržaja žalbe tuženika proizlazi da tuženik kroz žalbeni razlog bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i utvrđenje tog suda o nepoštenosti sporne ugovorne odredbe. Navodi kojima žalitelj osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka. Sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog (da sporna ugovorna odredba nije nepoštena), sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih prigovori tuženika ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj neke postupovne povrede.

5.2. Nadalje, presuda sadrži razloge o svim bitnim prigovorima tuženika, u obrazloženju presude iznesene su činjenice koje su stranke iznijele te je obrazloženo koje je dokaze sud izveo i što je dokazivanjem utvrđeno, a navedeno je i koje je materijalno pravo sud primijenio pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP na koju tuženik upire žalbom.

6. No, osnovano u žalbi navodi tuženik da je prvostupanjski sud pogrešno odredio vrijednost predmeta spora u iznosu 18.775,75 kuna (2.491,97 eura), odnosno u iznosu koji je naznačila tužiteljica i to kao zbroj vrijednosti deklaratornog zahtjeva i kondemnatornog zahtjeva. U ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev je poslužio samo za ocjenu osnovanosti kondemnatornog zahtjeva te u tom slučaju vrijednost predmeta spora iznosi onoliko koliko se zahtijeva kondemnatornim zahtjevom, a to je iznos od 1.164,74 eura (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev- 1170/20 od 25. listopada 2023., Rev-1927/17 od 18. siječnja 2022., Revt-156/13 od 7. svibnja 2014.).

7. Međutim, nije u pravu tuženik kada ističe da je zbog pogrešno određene vrijednosti predmeta spora počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 461.a ZPP. Naime, budući da je u konkretnom slučaju uz kondemnatorni zahtjev na isplatu iznosa manjeg od 1.320,00 eura postavljen i zahtjev na utvrđenje ništetnosti, a koji ne ispunjava kriterije predviđene u čl. 458. ZPP da bi se spor u povodu tog zahtjeva označio sporom male vrijednosti, to u konkretnom slučaju niti predmetni spor nema malični karakter.

8. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

9. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim čl. 5. Ugovora o kreditu broj 016-2406/2006 od 13. listopada 2006. koji su sklopili tužiteljica kao korisnica kredita i tužena banka, a kojim je člankom ugovorena naknada za obradu kredita u iznosu od 1,25% iznosa kredita. Također, predmet postupka je i zahtjev za isplatu naplaćene naknade u iznosu od 1.164,74 eura.

10. U ovom stadiju postupka nije sporna aktivna i pasivna legitimacija, kao ni visina zahtjeva tužiteljice, dok je sporno postoje li pretpostavke da se predmetna ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za obradu kredita označi nepoštenom u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP).

11. Prvostupanjski je sud utvrdio da je predmetna ugovorna odredba nepoštena jer tužitelj o istoj nije mogao pregovarati, što je imalo za posljedicu značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da tuženik nije dokazao da ugovorena naknada za obradu stambenog kredita odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

12. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom predmetnu ugovornu odredbu. Navedeno je pravilno utvrđeno cijeneći iskaz tužiteljice kao stranke iz sadržaja kojeg, kako to utvrđuje i prvostupanjski sud, proizlazi da se o spornoj odredbi ugovora nije pregovaralo te da tužiteljica nije imala utjecaja na sadržaj iste, pa kako je iz isprave o sklopljenom Ugovora o kreditu evidentno da se radi o standardnom tipskom ugovoru, to pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da se radi o ugovoru čiji je sadržaj unaprijed pripremljen po banci te na koji tužiteljica kao korisnica kredita nije imala utjecaja.

13. Nastavno na prethodno navedeno, prema čl. 81. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok je prema članku 87. ZZP takva odredba ništava.

14. Nije sporno da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu jasno i razumljivo sastavljena u smislu da je ta odredba omogućavala tužiteljici da, postupajući s pozornošću prosječnog potrošača, precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze, a slijedom čega je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu čl. 85. ZZP. No, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (1,25% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

15. Naime, u okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP ispitati moguću povredu načela savjesnosti i poštenja te postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu čl. 83. ZZP potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora), vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

16. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,25%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

17. Odredbe čl. 1021. do čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama („Narodne novine“, broj 84/02 i 141/06). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, a ni prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti, pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

18. U skladu s odredbom čl. 59. toč. 3. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da predmetni Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova, tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali. Stoga se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tuženika da je riječ o naknadi koja je naplaćena u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

19. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu člankom 5. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP i kao da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,25% njezine visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

20. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je pravilno sud prvog stupnja tu odredbu utvrdio ništetnom i na temelju čl. 323. st. 1. ZOO naložio tuženiku vraćanje iznosa plaćenog na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe iz čl. 5. Ugovora o kreditu u iznosu 1.164,74 eura, koji iznos tuženik nije osporio.

21. Nadalje, budući da je u postupku utvrđeno da je nepoštena i ništetna odredba Ugovora kojega je sastavljač tuženik, to slijedi da je tuženik nepošten stjecatelj, pa je stoga pravilno prvostupanjski sud u smislu čl. 1115. ZOO naložio tuženiku isplatu zateznih kamata koje na gore navedeni iznos plaćene naknade teku od dana stjecanja, odnosno od 28. listopada 2006., a po stopi određenoj u čl. 29. st. 2. ZOO.

21.1. Ujedno je promašen žalbeni prigovor da zatezne kamate ne bi tekle od 1. svibnja 2020. do 18. listopada 2020. u skladu sa Zakonom o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“, broj 53/20 i 83/20), a s obzirom na to da tim Zakonom nisu niti propisane posebne interventne mjere u odnosu na parnični postupak, već samo u odnosu na ovršni i stečajni postupak.

22. Glede tuženikova prigovora zastare kondemnatornog zahtjeva, pravilno je sud isti otklonio pozivom na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem shvaćanju zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da je zahtjev za isplatu podnesen 31. svibnja 2021., prije nego što je odluka iz točke I. izreke prvostupanjske presude u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva postala pravomoćna, u trenutku podnošenja tog zahtjeva petogodišnji zastarni rok nije protekao.

23. Ostali žalbeni navodi tuženika nisu od odlučnog značenja za odluku pa nisu posebno ocijenjeni (čl. 375. st. 1. ZPP).

24. Budući da je tužiteljica uspjela u sporu, to je tuženik dužan tužiteljici u smislu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP naknaditi troškove izazvane vođenjem parnice.

25. Pravilno je prvostupanjski sud odlučujući o troškovima postupka primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023 – dalje: Tarifa) koja je bila na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke. To stoga što je u Tbr. 52. navedene Tarife propisano da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne stranke primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

26. Neosnovan je žalbeni prigovor da prvostupanjski sud nije mogao priznati tužiteljici trošak pristupa na ročište 2. svibnja 2022. jer da tog dana nije održano ročište, a s obzirom na to da spisu prvostupanjskog suda upravo prileži zapisnik od 2. svibnja 2022. o održanom pripremnom ročištu.

27. Također je neosnovan i navod tuženika da tužiteljica nije dokazala uplatu sudske pristojbe na tužbu (koji trošak je prvostupanjski sud priznao u iznosu od 35,69 eura), uvažavajući da je u privitku podneska od 31. svibnja 2021. dostavila potvrdu o uplati 268,88 kuna na ime pristojbe na tužbu.

28. No, budući da je pogrešno utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 2.491,97 eura, umjesto u iznosu od 1.164,74 eura, to je prvostupanjski sud odmjeravajući visinu opravdanih troškova pogrešno primijenio materijalno pravo sadržano u Tarifi, jer je troškove odmjeravao prema razredu od 1.327,01 eura do 13.272,00 eura, umjesto prema razredu od 664,01 eura do 1.327,00 eura (koji razredi su određeni u Tbr. 7. toč. 1. Tarife).

28.1. Stoga je za troškove sastava tužbe, sastava podneska od 8. listopada. 2021., pristup na ročište od 2. svibnja 2022., ročište od 7. veljače 2023. te na ročište od 8. travnja 2024. umjesto 100 bodova trebalo priznati 75 bodova za svaku radnju, dok je za podnesak od 17. siječnja 2023. i za pristup na ročište od 16. listopada 2023. trebalo priznati 18,75 bodova za svaku radnju, a ne 25 bodova. U odnosu na navedenih sedam radnji radi se dakle o ukupno 412,50 bodova, pa cijeneći vrijednost boda od 2,00 eura u skladu s Tbr. 54. Tarife te uvažavajući traženi iznos PDV-a prema Tbr. 46. Tarife tužiteljica na ime nagrade punomoćniku ima pravo na ukupno 1.031,25 eura, a ne 1.375,00 eura troškova, koliko joj je dosuđeno pobijanom odlukom.

29. Glede žalbenog prigovora da je prvostupanjski sud pogrešno odredio tijek zateznih kamata na parnične troškove od dana presuđenja, umjesto od prvoga sljedećeg dana, napominje se da prema čl. 151. st. 3. ZPP zatezne kamate na parnične troškove teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo njihovo plaćanje, a iz čega proizlazi da je odluka prvostupanjskog suda pravilna.

30. U preostalom dijelu, izvan istaknutih žalbenih razloga, pravilnost odluke o opravdanosti i visini priznatih troškova nije ispitivana od strane ovoga drugostupanjskog suda u skladu s čl. 365. st. 2. ZPP.

31. Slijedom svega navedenog, trebalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu pod toč. I. i II. te u dijelu pod toč. III. u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 1.066,94 eura sa zateznim kamatama na taj iznos (toč. I. izreke ove drugostupanjske presude), dok je na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP u dijelu pod toč. III. pobijane presude u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu 343,75 eura sa zateznim kamatama na taj iznos rješenje o tom trošku trebalo preinačiti i odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu navedenog troška tuženiku sa zateznim kamatama (toč. II. izreke ove drugostupanjske presude).

32. Zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe odbijen je kao neosnovan, jer je žalba djelomično osnovana samo glede troškova postupka (čl. 166. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 10. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak