Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-861/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Božidara Horvata člana vijeća i suca izvjestitelja te Tihane Cišper članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Petar Banić, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1589/2021-27 od 17. svibnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 10. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Addiko Bank d.d. i potvrđuju presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1589/2021-27 od 17. svibnja 2024. pod toč. I., II., III. i IV. izreke u dijelu kojem je naloženo tuženiku Addiko Bank d.d. naknaditi tužitelju KĆ troškove parničnog postupka u iznosu od 1.743,51 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 17. svibnja 2024. pa do isplate.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Addiko Bank d.d. za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 464,52 eura.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu broj 306-104/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 14. veljače 2005. (toč. I. izreke presude), utvrđena je ništetnom odredba kojom se otplata kredita vezuje uz valutu švicarski franak sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu broj 306-104/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 14. veljače 2005. (toč. II. izreke presude), naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.965,26 eura s pripadajućim zateznim kamatama (toč. III. izreke) te je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju troškove postupka u iznosu 1.743,51 eura sa zateznim kamatama tekućim od 17. svibnja 2024. pa do isplate, dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka (toč. IV. izreke presude).

2. Tuženik pobija toč. I., II., III. i IV. izreke presude u dijelu kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.743,51 eura s pripadajućim zateznim kamatama, zbog svih zakonom predviđenih razloga. Predlaže preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te odrediti da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje. Za sastav žalbe i sudsku pristojbu na žalbu zahtijeva naknadu od 464,52 eura.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmetom ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u čl. 6. Ugovora o kreditu broj 306-104/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 14. veljače 2005. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) i odredbe kojom se otplata kredita vezuje uz valutu švicarski franak sadržane u čl. 3. Ugovora o kreditu te zahtjev za isplatu iznosa od 2.956,25 eura na ime ništetnosti odredbe kojom je otplata anuiteta vezana za tečaj CHF. Tužitelj se u vezi ništetnosti navedenih odredi Ugovora o kreditu poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., koje su donesene u kolektivnom sporu.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

6. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

7. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud polazi od presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja, i to presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske te utvrđuje da su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega da tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih iznosa.

8. Na žalbene navode tuženika, koji se svode na tvrdnju da se pobijana presuda temelji isključivo na utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite i da ne sadrži razloge za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništave ugovorne odredbe, ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući da je sukladno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužitelj na njih pozvao. Naime, odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Dakle, citirana odredba propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu pozivaju na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP (tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). Također, i odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.1. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP i ZZP, a da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su toč. 5. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Ovo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. Stoga, suprotno žalbenom navodu tuženika, u tom dijelu nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

8.2. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

9. Nadalje, iz iskaza tužitelja, kojeg je prvostupanjski sud ocijenio istinitim i uvjerljivim, utvrđeno je da je izostalo pregovaranje o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, da tužitelju nisu pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, niti parametri promjene kamatne stope te da tuženik nije dokazao niti učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja zaključio da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

10. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima osporava ocjenu iskaza tužitelja tvrdnjom da tužitelj nije primijenio niti minimum pažnje koja se zahtijeva u pravnom prometu kako bi od sebe otklonio eventualne štetne posljedice sklapanja ugovora budući da je iskazao da Ugovor o kreditu nije pročitao. Ovo iz razloga što je za predmet spora od značaja jesu li tužitelju pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule i parametri promjene kamatne stope i jesu li stranke o tome pregovarale, dok nije sporno da te odlučne činjenice nisu sadržaj Ugovora o kreditu, pa okolnost je li tužitelj ugovor pročitao ili nije nikako ne može imati značaj da je shvatio rizike valutne klauzule ili parametre promjene kamatne stope kad to nije upisano u predmetnom Ugovoru o kreditu.

11. Na sporni pravni odnos stranaka prvostupanjski je sud pogrešno primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05), jer u situaciji kada je sporni Ugovor o kreditu sklopljen 16. veljače 2005., dakle prije stupanja na snagu navedenog Zakona (stupio na snagu 1. siječnja 2006.) na spor je trebalo primijeniti odredbe zakona koji je važio u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a to su odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91). No, kako oba zakona na bitno istovjetan način reguliraju sporni odnos između stranaka i pravilnom primjenom materijalnog prava, trebalo je na jednak način odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja.

12. Prema čl. 104. st. 1. ZOO/91 u slučaju ništavosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

13. Stoga je sud, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilnom primjenom materijalnog prava sadržanog u prethodno navedenoj zakonskoj odredbi obvezao tuženika da isplati tužitelju razliku po osnovi valutne klauzule (između iznosa koje je tužitelj stvarno platio i iznosa koji bi platio da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita) u iznosu od ukupno 2.956,26 eura. Visinu tužbenog zahtjeva sud je pravilno utvrdio na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka, a koji dokaz je prihvatio iz razloga koje prihvaća i ovaj sud.

13.1. Na žalbene navode tuženika kojima osporava metodologiju izračuna vještaka te kojima navodi da je vještačenje provedeno kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom valja odgovoriti da se metodologija izračuna temelji na utvrđenju da su ništave ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF kao o odredbama o kojima se nije pregovaralo, što znači da se primjenjuje početno ugovoreni tečaj u trenutku isplate kredita, dakle riječ je o pravnom pitanju koje je sud valjano obrazložio.

13.2. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno prihvatio izračun vještaka imajući u vidu samo pozitivne razlike, a ne i negativnu razliku uslijed promjena kamata i tečaja (manje plaćene iznose anuiteta). U odnosu na ovaj prigovor, kojeg je tuženik isticao i tijekom prvostupanjskog postupka, sud je iznio valjane razloge koji su sadržani u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. gdje je zauzeto pravno shvaćanje da, ako u postupku nije istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja iz čl. 195. i 196. ZOO/05, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje (uračunavanje) o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništavih odredbi Ugovora o kreditu u CHF. Stoga, je prvostupanjski sud pravilno zaključio da nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi preplaćene iznose anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta (tzv. negativne razlike).

14. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare glede isplate preplaćenih iznosa s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pa je tužba podnesena 28. rujna 2021. unutar petogodišnjeg zastarnog roka propisanog čl. 225. ZOO/05.

14.1. Valja ukazati da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." U presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izraženo je pravno shvaćanje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (14. lipnja 2018.).

14.2. Također, građanski odjel Vrhovnog suda Republike je na sjednici 31. siječnja 2022. donio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje glasi: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.”

14.3. Prema tome, suprotno žalbenom navodu tuženika, a imajući u vidu citirana pravna shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na koja se pravilno pozvao sud prvog stupnja, pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, na koje se u tužbi poziva tužitelj, dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle s osnove ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018.

15. Točan je žalbeni navod tuženika da je sud prvog stupnja odlučujući o pravu tužitelja na zatezne kamate na pojedinačno preplaćene anuitete počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer u tom dijelu pobijana presuda nema razloge. Međutim, navedenu je povredu ovaj drugostupanjski sud otklonio na temelju ovlaštenja iz čl. 373.a st. 1. toč. 2. i st. 3. ZPP, pa stoga nije bilo potrebe za ukidanjem presude u tom dijelu. Naime, budući da je u postupku utvrđeno da su nepoštene i ništave odredbe tuženika kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, a imajući u vidu da je tuženik sastavljač Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj, zbog čega u smislu čl. 214. ZOO/91 mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, konkretno to znači od dana plaćanja anuiteta. Ovaj sud ističe da su točni datumi plaćanja (preplate) svakog pojedinog utuženog iznosa utvrđeni u nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Tomislava Prpića od 22. veljače 2023. Međutim, s obzirom na to da je sud sukladno odredbi čl. 2. ZPP vezan zahtjevima stranaka, a da je tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom (list 164-167 spisa) potraživao zatezne kamate u odnosu na svaki preplaćeni anuitet dan nakon izvršenog plaćanja, to je pravilno sud prvog stupnja dosudio zatezne kamate na način kako je određeno u toč. I. izreke pobijane presude, jer ne može dosuditi tužitelju više nego što tužbenim zahtjevom traži.

16. Na zakonu je osnovana i odluka o troškovima parničnog postupka u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP. Naime, tužitelj je uspio u parnici pa mu je tuženik na temelju odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP dužan naknaditi troškove izazvane vođenjem parnice. Suprotno žalbenom navodu tuženika, iako se sud prvog stupnja nije izričito pozvao na točan tarifni broj kojim je propisana vrijednost boda koju je primijenio, s obzirom na vrijednost predmeta spora (2.956,26 eura) iz visine priznatog troška proizlazi da su tužitelju priznati troškovi prema vrijednosti boda u visini od 2,00 eura, zbog čega je suprotno žalbenom navodu tuženika presuda može u tom dijelu ispitati. Stoga, neosnovan je žalbeni navod bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Također nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika da je troškove zastupanja tužitelja po punomoćniku trebalo odrediti prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika važećoj u trenutku poduzimanja pojedine radnje. Pravilno je prvostupanjski sud pravo na naknadu troškova zastupanja tužitelja po punomoćniku dosudio prema vrijednosti boda od 2,00 eura primjenom Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23.) budući je Tbr. 52. toč. 3. Tarife propisano da kad sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Od 25. studenoga 2023. na snazi je vrijednost boda od 2,00 eura. Ovo pravno shvaćanje podudarno je s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-184/2024 od 14. lipnja 2024. i odlukama Rev 940/2020 od 4. srpnja 2023., Rev 847/2021 od 13. veljače 2024. i Rev 562/2024 od 7. svibnja 2024.

16.1. U odnosu na žalbeni navod tuženika kojim osporava priznati trošak na ime provedenog financijskog vještačenja u iznosu od 331,80 eura ukazuje se sljedeće. Naime, iako je točan žalbeni navod da je raspravnim rješenje suda od 13. prosinca 2022. (list 87 spisa) naloženo tužitelju predujmiti iznos od 265,44 eura (2.000,00 kn), ukazuje se tuženiku da je rješenjem suda prvog stupnja poslovni broj P-1589/2021- 13 od 24. veljače 2023. (list 128 spisa) naloženo tužitelju da nadoplati daljnji iznos od 66,36 eura, a sukladno izdanom računu za obavljenu uslugu na listu 122 spis. Dakle, tužitelj je ukupno predujmio iznos od 331,80 eura, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je naložio tuženiku da navedeni trošak naknadi tužitelju.

16.2. Kako sud drugog stupnja po službenoj dužnosti ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, a tuženik odluku o troškovima postupka određeno ne pobija osim u dijelu troška provedenog vještačenja, to odluka o troškovima postupka u preostalom dijelu po službenoj dužnosti glede visine nije ispitivana.

17. Svi drugi žalbeni navodi tuženika nisu od odlučnog značenja za odluku pa nisu posebno cijenjeni (čl. 375. st. 1. ZPP).

18. Slijedom navedenoga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP trebalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, kako je i odlučeno u toč. I. izreke ove drugostupanjske presude.

19. Odluka o troškovima žalbenog postupka pod toč. II. izreke ove drugostupanjske presude temelji se na čl. 166. st. 1. ZPP jer žalba tuženika nije osnovana.

20. U nepobijanom dijelu (toč. IV. izreke u dijelu kojem je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka) prvostupanjska presuda nije ispitivana u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. ZPP.

U Velikoj Gorici 10. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak