Poslovni broj: Usž-2097/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja tog suda Mire Kovačić, predsjednice vijeća, Radmile Bolanča Vuković i dr. sc. Sanje Otočan, članica vijeća te sudske savjetnice Jelene Maltar Benjak, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice GČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po opunomoćeniku Martinu Sherriju, odvjetniku u Zagrebu, Kordunska 1, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi usklađivanja novčane pomoći za roditelja odgojitelja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-656/2024-8 od 11. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj 10. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-656/2024-8 od 11. ožujka 2025.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška za sastav žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551-06/23-014/2544, URBROJ: 251- 02-01/001-23-3 od 12. prosinca 2023. i zahtjev za naknadu troškova upravnog spora. .

2. Rješenjem tuženika od 12. prosinca 2023. odbijen je prigovor tužiteljice protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku, KLASA: UP/I-551-06/23-014/527, URBROJ: 251- 09-22-1/004-23-03 od 31. listopada 2023. i odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova (točke I. i II. izreke).

3. Rješenjem prvostupanjskog javnopravnog tijela od 31. listopada 2023. utvrđeno je da je tužiteljici prestala novčana pomoć za roditelja odgojitelja s danom 30. rujna 2023. na temelju članka 7. stavka 1. alineje 1. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba", 10/18., 20/21., 25/22.).

4. Tužiteljica pobija zakonitost prvostupanjske presude zbog svih zakonom propisanih razloga.

4.1. Ističe da je korisnica socijalnih prava koje je stekla na temelju pojedinačnog pravomoćnog upravnog akta od 23. studenog 2016. Na temelju tog akta ostvarila je razna prava. Gradska skupština Grada Zagreba donijela je Odluku o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“, 25/22.) kojom je izmijenila i dopunila Odluku o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“,10/18. i 20/21.). Sektor za socijalnu politiku Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, pozivom na članak 6. Odluke iz 2022. i to tek 2023. godine, pokrenuo je upravni postupak po službenoj dužnosti te neposredno rješavajući donio prvostupanjsko rješenje.

4.2. Ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i počinio bitnu povredu odredba upravnog spora jer je nezakonito i pogrešno ocijenio da je rok propisan u članku 6. Odluke/22 procesni rok koji je instruktivan, iako je ona ukazivala da je navedeni rok prekluzivan. Smatra da je protekao i procesni prekluzivni rok za donošenje rješenja jer je Odlukom u članku 6. propisano da se rješenje donosi do 31. prosinca 2022. Sud nezakonito i pogrešno navodi da se radi o instruktivnom procesnom roku pa shvaćanje suda da nije propisana posljedica u slučaju ne postupanja u roku nije održiva sama po sebi. Svaki propis koji propisuje ograničenje mora imati legitiman cilj koji je ujedno i razmjeran. Kod instruktivnih rokova legitimni cilj je redovito osigurati postupanja u razumnom roku, to jest efikasnost postupanja javnopravnih tijela odnosno tijela državne vlasti i sudionika u postupku. Kod prekluzivnih rokova legitimni cilj je osigurati predvidljivost i pravnu sigurnost odnosno vremenski ograničiti mogućnost pokretanja upravnih i drugih postupaka te time isključiti trajanju neizvjesnost. U nastavku upire na odluke Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske koje smatra mjerodavnim u odnosu na pravnu prirodu rokova čije dijelove u nastavku citira. Također upire i na pravna shvaćanja ovog Suda koja smatra primjenjivim za konkretni slučaj.

4.3. Ističe da je sporna stvarna nadležnost tuženika, a o kojem prigovoru prvostupanjski sud nije odlučio. Upućuje na točku 20. presude ovog Suda, poslovni broj: Usoz-8/2022 iz koje proizlazi da prema mišljenju donositelja iz članka 164. Statuta Grada Zagreba kojim je u stavku 4. propisano da se protiv pojedinačnog upravnog akta koji donose gradska upravna tijela može izjaviti žalba ministarstvu ako posebnim zakonom nije drukčije propisano. Također suprotno tome jasno proizlazi iz točke 120. i 121. presude Usoz-8/2022. Navodi da Skupština nema ovlasti isključiti nadzor državnog tijela nad svojim upravnim tijelima jer to propisuje odredba članka 130. Ustava Republike Hrvatske pa joj se oduzima pravo na zaštitu pred drugostupanjskim upravnim tijelom čime se narušava i pravni poredak. Također sporno je je li tuženik postupio u predmetnoj upravnoj stvari, odnosno vodio upravni postupak u drugom stupnju te je sporna činjenica je li drugostupanjsko rješenje sadrži uopće potpis te je li to potpis tuženika. Upire na odredbe Uredbe o uredskom poslovanju, Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi te zaključuje da Gradonačelnik Grada Zagreba ne vodi uopće upravne postupke. Stoga smatra da Skupština nema ovlasti propisati nadzor upravnih tijela suprotno odredbama Ustava pa kako nije ostvarila zaštitu uprave u drugom stupnju kroz zakoniti nadzor nad prvostupanjskim upravnim tijelom to nedostatak drugog stupnja ne može nadomjestiti sud. Konačno smatra da drugostupanjsko rješenje uopće ne sadrži potpis jer je potpis nečitak i predstavlja neki crtež.

4.4. Također osporava nadležnost osobe koja je donijela prvostupanjsko rješenje. Činjenica da je u Službenom glasniku Grada Zagrebu u sklopu objave broj: 31/22. dostupan i tekst "Sistematizacija radnih mjesta u uredu" nije od utjecaja na činjenicu da taj tekst nije stupio na snagu jer Pravilnikom o izmjenama i dopunama nije propisano da je to sastavni dio Pravilnika.

4.5. Smatra da je konkretno došlo i do povrede zabrane retroaktivnosti, a što je sud propustio zakonito cijeniti. Navodi da je svoja prava stekla rješenjem donijetim na temelju Odluke/16 te da se Odlukom/22 nije zadiralo u prava ili obveze korisnika prava ostvarenih po Odluci/16. Samim time je apsolutno nejasno i ne može se ispitati, kako može biti od utjecaja Odluka/22 i članak 6. Odluke/22 na rješenje koje je donijeto na temelju potpuno drugog propisa i druge mjere. Smatra da prvostupanjski sud arbitrarno cijeni da se radi o istoj pravnoj stvari te zadire u pravomoćni upravni akt bez propisa. Ističe da joj je narušeno pravo na pravično suđenje, ali i pravo vlasništva jer se istoj zadire u prava i obveze odnosno u pravomoćni upravni akt, odnosno rješenje bez ikakvog pravnog osnova.

4.6. Također ističe da je tražila i predložila poništiti rješenje tijela prvog stupanja o čemu sud nije odlučio.

4.7. Predlaže usvojiti žalbu, poništiti presudu i usvojiti tužbeni zahtjev. Potražuje troškove upravnog spora i trošak sastava žalbe.

5. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

6. Žalba nije osnovana.

7. Ispitujući osporavanu presudu i postupak koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24.; dalje: ZUS), Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija.

8. Iz spisa predmeta proizlazi da je rješenjem Grada Zagreba, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, KLASA: UP/I-551-06/16-013/1128, URBROJ: 251-10-01- 16-2 od 23. studenog 2016. tužiteljici priznato pravo na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja. Utvrđeno je da je tužiteljica majka četvero djece koja s njom žive u zajedničkom kućanstvu te da je najmlađe dijete rođeno **.**.2014.

9. Upravni postupak koji je prethodio ovom upravnom sporu pokrenut je po službenoj dužnosti na temelju članka 7. stavka 2. Odluke/22. te je u istome utvrđeno da je najmlađe dijete tužiteljice dana 15. travnja 2021. navršilo 7 godina.

10. Člankom 7. stavkom 1. alinejom 1. Odluke/22., propisano je da novčana pomoć prestaje 30. rujna 2023., korisniku čije je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo 7 godina ili će do 30. rujna 2023. navršiti 7 godina.

11. S obzirom na to da je u upravnom postupku utvrđeno da je dijete tužiteljice za koje je ostvarila pravo na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja navršilo 7 godina života, a što tužiteljica nije osporila ni u upravnom postupku, ni u upravnom sporu, pravilno je prvostupanjskim rješenjem od 31. listopada 2023. utvrđeno da je tužiteljici prestala novčana pomoć za roditelja odgojitelja s danom 30. rujna 2023.

12. Prvenstveno u odnosu na prigovor o primjeni Odluke/22., ovaj Sud ističe da prigovor tužiteljice da se ne može Odluka primijeniti na korisnike mjere koji su pravo ostvarili po Odluci/16, nije osnovan. Ovo iz razloga što je člankom 11. Odluke/22. propisano usklađenje novčane pomoći roditeljima odgojiteljima koji su novčanu pomoć ostvarili do stupanja na snagu te odluke (do 15. svibnja 2018.), s mjesečnim novčanim iznosima iz članka 5. te odluke. Pri tom se ističe da je o navedenim prigovorima odlučivao i ovaj Sud u sporu radi ocjene zakonitosti općeg akta u kojem je donesena presuda, poslovni broj: Usoz-143/202291 od 27. veljače 2023., a zakonitost i pravilnost te presude potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj: U-III-1744/2023. Tom presudom je predmetna Odluka o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja ocijenjena zakonitom te je ponovno, kao i u ranijoj presudi Usoz-8/22 od 5. srpnja 2022. zaključeno, da novčana pomoć za roditelje odgojitelje nije pravo u klasičnom smislu, već financijska pomoć koju je javna vlast ovlaštena dodijeliti, ali i oduzeti, a koja pomoć se ne temelji na obvezi javne vlasti, nego na solidarnosti, zbog čega adresati Odluke iz 2016. i Odluke iz 2017. nemaju legitimno pravo očekivati trajnu nepromjenjivost pravnog uređenja statusa roditelj odgojitelj.

13. U odnosu na prigovor da je na njezinu štetu povrijeđeno načelo razmjernosti i pravo na mirno uživanje vlasništva, ovaj Sud ističe da je u ovosudnoj presudi, poslovni broj: Usoz – 8/2022-68 od 5. srpnja 2022. Sud utvrdio da ciljeve koje Grad želi postići donošenjem osporene Odluke smatra legitimnima pri čemu valjati imati na umu neupitno pravo predstavničkog tijela Grada Zagreba da uredi odnosno modificira novčanu pomoć roditelja odgojitelja (koju je, bez zakonske obveze, određenoj, usko određenoj kategoriji osoba dala ranija gradska vlast) na način koji smatra odgovarajućim odnosno sukladno s politikom predstavničke većine u Gradskoj skupštini Grada Zagreba (točka 141.). U presudi ovog Suda, poslovni broj: Usoz- 143/2022-91 od 27. veljače 2023. Sud nije našao da bi donošenjem nove Odluke/22 skraćivanje novčane pomoći za roditelja odgojitelja s maksimalnih 15 na 7 godina života djeteta bilo u nesuglasju s načelom razmjernosti te zaključio da je donositelj uvedenim kompenzacijskim mjerama uspostavio ravnotežu između javnog interesa i zaštite legitimnih očekivanja adresata osporene Odluke (točka 35., 51. do 56.). Stoga Sud ocjenjuje neosnovanim prigovore povrede prava vlasništva zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju., ovaj Sud ističe da je ovosudnom presudom, poslovni broj: Usoz-143/2022-91 od 27. veljače 2023. utvrđeno da donošenjem nove Odluke/22 kojom se skraćuje trajanje novčane pomoći za roditelja odgojitelja s maksimalnih 15 na 7 godina života djeteta ne bi bilo u nesuglasju s načelom razmjernosti te zaključio da je donositelj uvedenim kompenzacijskim mjerama uspostavio ravnotežu između javnog interesa i zaštite legitimnih očekivanja adresata osporene Odluke (točka 35., 51. do 56.). Zbog navedenog razloga je ovaj prigovor neosnovan.

14. Tužiteljica smatra da je ovdje sporna stvarna nadležnost tuženika budući je i u presudi ovog Suda, poslovni broj: Usoz-8/2022-68 od 5. srpnja 2022. Sud utvrdio da se radi o upravnim aktima pa da izvršno tijelo, tuženik, ne nadzire zakonitost uprave.

15. Člankom 10. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba", 10/18., 20/21., 25/22.) propisano je da se prigovor na pojedinačne akte nadležnog gradskog upravnog tijela donesene na temelju ove odluke podnosi gradonačelniku Grada Zagreba u roku od osam dana od dostave pojedinačnog akta, preko nadležnoga gradskoga upravnoga tijela. Gradonačelnikova odluka o prigovoru je konačna.

16. Ovaj Sud ističe da je članak 10. navedene Odluke bio predmetom ocjene zakonitosti u objektivnom upravnom sporu. Ovosudnom presudom, poslovni broj: Usoz-254/2023-7 od 19. prosinca 2023. zahtjev i prijedlog za ocjenu zakonitosti naprijed navedenog članka 10. Odluke su odbijeni.

17. U toj presudi Sud je ocijenio da s obzirom na odredbe ZUS-a proizlazi da time što je člankom 10. Odluke/18 propisan prigovor kao pravni lijek protiv pojedinačnog upravnog akta, o kojem odlučuje gradonačelnik nije onemogućeno pravo stranke na kontrolu zakonitosti pojedinačnog upravnog akta od strane suda pune jurisdikcije te da pravni lijek iz te odredbe ne onemogućuje sudsku zaštitu jer se nakon odluke o prigovoru može pokrenuti sudski spor pred sudom pune jurisdikcije u kojem sporu je sud ovlašten preispitati sva činjenična i pravna pitanja, a stranka u sporu ima sva prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske te da je nakon odluke prvostupanjskog upravnog suda, pod zakonom propisanim uvjetima, moguće izjaviti žalbu ovom Sudu, čime se osigurava dvostupanjska sudska zaštita. Stoga da je u konkretnom slučaju, zakonom propisanom mogućnosti pokretanja upravnog spora protiv pojedinačnog upravnog akta, osigurana sudska kontrola takvih pojedinačnih upravnih akata zbog čega zahtjev i prijedlog nisu osnovani (točka 17. i 20.).

17.1. Izražavajući naprijed navedeno shvaćanje Sud je imao u vidu i izraženo stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke U-I-2911/2017 od 5. veljače 2019. (točka 18. i 19. presude).

18. Također, neosnovano tužiteljica smatra da drugostupanjsko rješenje ne sadrži potpis budući da je u konkretnom slučaju kao osoba koja je donijela rješenje naznačen Gradonačelnik Grada Zagreba koji je isto i potpisao.

19. Suprotno navodu tužiteljice da je sporna nadležnost osobe koja je donijela prvostupanjsko rješenje, treba reći da je pravilno prvostupanjski sud otklonio navedeni prigovor. Ovo iz razloga jer je pravilnom primjenom odredbe članka 23. ZUP-a rješenje donijela službena osoba u opisu poslova koje je vođenje tog postupka ili rješavanje u upravnim stvarima sukladno propisima o ustrojstvu javnopravnih tijela. Naime, Sud je uvidom u Sistematizaciju radnih mjesta u uredu, koji je prilog Pravilnika o unutarnjem redu Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom („Službeni glasnik Grada Zagreba", 13/22. i 31/22.) utvrdio da iz članka 75. proizlazi da je u opisu poslova i zadataka višeg stručnog suradnika za provedbu mjera pronatalitetne politike, a koja službena osoba je donijela prvostupanjsko rješenje, između ostalog, rješavanje u složenim upravnim stvarima u prvom stupnju sukladno Odluci o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja. Dakle, prvostupanjsko rješenje je donijela ovlaštena službena osoba, zbog čega je osnovano zaključio prvostupanjski sud da je odluku u prvom stupnju donijelo nadležno tijelo te potpisala osoba koja je to rješenje i donijela čime je postupljeno sukladno odredbi članka 23. ZUP-a.

20. Nadalje, rok propisan odredbom članka 6. Odluke/22 je procesni instruktivni rok istekom kojeg ne prestaje pravo nadležnog tijela na donošenje pojedinačne odluke radi usklađenja s odredbama Odluke/22. Osim toga, rješenjem Suda poslovni broj: Usoz- 143/2022-15 od 12. prosinca 2022. obustavljeno izvršenje naprijed navedene Odluke/22 koja obustava izvršenja nastupa danom donošenja rješenja i traje do donošenja odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u postupku ocjene zakonitosti tog općeg akta, koji je, kao što je već navedeno ocjenjen zakonitim presudom Suda, poslovni broj: Usoz-143/22-91 od 27. veljače 2023. pa za vrijeme obustave izvršenja Odluke/22 nadležno tijelo nije smjelo postupati po istoj. Odluke na koje se poziva tužitelj u žalbi nisu usporedive ni primjenjive u konkretnom slučaju.

21. U odnosu na prigovor da sud nije proveo predložene dokaze treba reći da sud nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje je trebalo utvrditi ni dokaza kojima se one mogu utvrditi (članak 49. stavak 3. ZUS-a). Osnovano je prvostupanjski sud ocijenio izvođenje dokaza koje tužiteljica predložila nepotrebnim budući da se sve relevantne činjenice o kojima ovisi odluka o zakonitosti rješenja tuženika, na nedvojben način mogu utvrditi temeljem dokumentacije u spisu predmeta, zbog čega i po ocjeni ovog Suda izvođenje predloženih dokaza ne bi dovelo do drugačijeg rješenja ove upravne stvari, imajući u vidu podatke spisa predmeta.

22. Neprovođenje dokaza predloženih po tužiteljici, samo po sebi nema za posljedicu povredu načela pravičnog suđenja (načelo jednakosti oružja), a na koje tužiteljica upire u žalbi. Naime, zahtjevi načela pravičnog postupka ne postavljaju pravila o tome koje bi dokazne prijedloge sud trebao u konkretnom slučaju prihvatiti ili na koji način bi trebao ocjenjivati dokaze, slijedom čega je odluka o tome koje će od predloženih dokaza izvesti isključivo na sudu te ne ovisi o volji stranaka. Pritom se napominje da ni ustavne ni konvencijske odredbe ne jamče stranci u postupku pravo da se sasluša određena stranka, izvede određeni dokaz, već jednakost stranaka u mogućnosti korištenja procesnih sredstava pretpostavlja razumnu mogućnost stranaka da izlože činjenice, podupru ih svojih dokazima na način da ni jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, čemu je ovdje udovoljeno.

23. U prvostupanjskom upravnom sporu održano ročište za raspravu u prisutnosti opunomoćenika tužiteljice i tužiteljici su dostavljeni podnesci tuženika na koji se ista očitovala te stoga ovaj Sud smatra da je tužiteljici, sukladno članku 6. ZUS-a, dana mogućnost izjasniti se o svim zahtjevima i navodima te činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje ovog upravnog spora. Tužiteljica pogrešno poistovjećuje sudjelovanje stranke u postupku (koje se ostvaruje podnescima te sudjelovanjem stranke na usmenoj raspravi i pri provedbi dokaznih radnji), sa dokaznim sredstvom saslušanje stranke. Budući da je tužiteljica i tijekom upravnog postupka kao i upravnog spora, imala mogućnost, koju je iskoristila, izjasniti se o činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje stvari, to joj nije onemogućeno sudjelovanje u upravnom postupku niti upravnom sporu.

24. Tužiteljica neosnovano smatra da su joj povrijeđena procesna prava time što joj u predmetnom upravnom postupku nije omogućeno izjašnjavanje te je prvostupanjski sud pravilno, s tim u vezi, prihvatio obrazloženje tuženika o neposrednom rješavanju upravne stvari sukladno odredbi članka 49. stavka 1. ZUP-a. Ovo iz razloga jer se u konkretnom slučaju činjenično stanje moglo utvrditi na temelju podataka koji imaju službeni karakter i kojim raspolaže javnopravno tijelo te nije bilo potrebno izjašnjavanje stranke, posebice imajući na umu da se radi o usklađivanju novčane pomoći na temelju ovlasti propisane člankom 6. Odluke 25/22., koja ovlast je ocijenjena zakonitom odlukama ovoga Suda i Ustavnog suda Republike Hrvatske. S tim u vezi, valja istaknuti da tužiteljica procesne povrede ističe tek paušalno, ne navodeći koje su to činjenice i okolnosti bitne za razrješenje pravog stanja stvari, a da su u konkretnom slučaju ostale neutvrđene zbog neprovođenja ispitnog postupka. Stoga je prvostupanjski sud osnovano prihvatio pravilnim obrazloženje tuženika o neposrednom rješavanju predmetne upravne stvari jer se činjenično stanje u ovoj konkretnoj upravnoj stvari moglo utvrditi na temelju podataka koji imaju službeni karakter i kojima raspolaže tijelo i nije bilo potrebno posebno izjašnjavanje stranke, a posebice u situaciji kada tijelo u donošenju rješenja postupa po spomenutim odlukama kako Visokog upravnog suda Republike Hrvatske tako i Ustavnog suda Republike Hrvatske.

25. Konačno, glede prigovora tužiteljice da sud nije riješio o svim tužbenim zahtjevima treba reći da je u ustaljenoj upravnosudskoj praksi (odluke poslovni broj: Usž-2022/2015, Usž-599/2015 i dr.) izraženo shvaćanje da sud nije vezan doslovnim sadržajem tužbenog zahtjeva i nije vezan procesnopravnim kvalifikacijama tužbenog zahtjeva. Naime, ovlast odnosno obveze upravnog suda prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu propisane su kogentnim odredbama članka 116. i 117. ZUS-a.

26. Slijedom navedenog Sud žalbene navode smatra neosnovanima i bez utjecaja na drugačije rješavanje upravne stvari.

27. Iz pobijane presude vidljive su sve relevantne činjenice i utvrđenja na kojima je upravni sud utemeljio svoje pravno stajalište o neosnovanosti tužbenog zahtjeva te ovaj Sud smatra da u konkretnom slučaju nije počinjena bitna povreda pravila sudskog postupka jer je prvostupanjski sud predmetni upravni spor vodio i pobijanu presudu donio na temelju pravilne primjene odredaba ZUS-a, a nije došlo niti do pogrešne i arbitrarne primjene materijalnog prava s obzirom na to da je upravni sud mjerodavne pravne odredbe pravilno protumačio, a njihovu primjenu dostatno, razumno i argumentirano obrazložio.

28. Budući da ovaj Sud nije utvrdio postojanje žalbenih razloga kao ni razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 135. stavka 1. ZUS-a odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda (točka I. izreke).

29. S obzirom na to da je žalba tužiteljice odbijena, odbijen je i njezin zahtjev za naknadu troška sastava žalbe, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a (točka II. izreke).

U Zagrebu 10. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Mira Kovačić