Poslovni broj: Usž-3125/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marine Kosović Marković, predsjednice vijeća, Jelene Rajić i mr.sc. Inge Vezmar Barlek, članica vijeća te više sudske savjetnice Ivane Jasprica Konjuh, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice JC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Tiziano Sošić, odvjetnik u Puli, G. Tartini 15, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica Grada Vukovara 49, OIB: 72910430276, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba 1. Županijskog državnog odvjetništva u Puli, Pula, Rovinjska 2a, OIB: 93993757343 i 2. Općine Brtonigla, Brtonigla, Trg sv. Zenona 1, OIB: 81025770849, radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us l-761/2022-25 od 26. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj 10. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us l-761/2022-25 od 26. ožujka 2025.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-942-01/20-01/325, URBROJ: 514-04-02- 01-01/08-22-02 od 13. svibnja 2022. i rješenja Istarske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, Odsjeka za imovinsko-pravne poslove i pravnu pomoć, KLASA: UP/I-943-01/20-01/224, URBROJ: 2163/1-24-02/2-20-8 od 30. rujna 2020. Točkom II. izreke presude prvostupanjskog suda odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

1.1. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-942-01/20-01/325, URBROJ: 514-04-02- 01-01/08-22-02 od 13. svibnja 2022., odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Istarske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, Odsjeka za imovinsko-pravne poslove i pravnu pomoć, KLASA: UP/I-943- 01/20-01/224, URBROJ: 2163/1-24-02/2-20-8 od 30. rujna 2020.

1.2. Naprijed navedenim prvostupanjskim rješenjem, u točki 1. izreke odbijen je zahtjev za naknadu odnosno povrat oduzete imovine označene kao k. č. br. [katastarska čestica] zgr k. o. [katastarska općina], prijašnjih vlasnika AC (suvlasnika u 1/2 dijela) te ŠC (suvlasnika u 1/2 dijela), a po zahtjevu tužiteljice, CC i KC.

2. Protiv prvostupanjske presude tužiteljica je podnijela žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. Smatra da je sud prvoga stupnja povrijedio pravila postupka odbivši njezin dokazni prijedlog za pribavljanjem isprava od nadležnih tijela Republike Italije, na temelju kojih je Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske sastavilo dopis od 24. rujna 2018. u kojem se navode činjenice vezane uz odlazak prijašnjih vlasnika iz područja Zone B Slobodnog Teritorija Trst i njihovo državljanstvo. Ističe da navedeni dokazni prijedlog, suprotno zaključku prvostupanjskog suda, ne bi nerazumno odužio trajanje upravnog spora. Iz tih se razloga poziva na povredu načela pravičnog suđenja, pristupa sudu te jednakost oružja. Pritom upućuje na praksu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Zovko protiv Hrvatske, koja, kako smatra, dokazuje njezinu tvrdnju da joj je povrijeđeno procesna ravnopravnost u upravnom sporu jer je stavljena u očigledno nepovoljniji položaj. Navodi da presuda prvostupanjskog suda ima manjkavo obrazloženje jer su izostali razlozi o odlučnim činjenicama. U prilog tome upućuje na stav ovog Suda izražen u odluci poslovni broj: Usž-3256/2024-2 od 29. siječnja 2025. Ukazuje i na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske, prema kojoj obrazloženja sudova ili drugih nadležnih tijela koja ne sadrže dostatne, ozbiljne i relevantne razloge za odluku kakva je donesena upućuju na zaključak o arbitrarnosti u postupovnom i/ili materijalnopravnom smislu. Ističe da je tijekom upravnog postupka i spora opetovano naglašavala da se njezin zahtjev za naknadu odnosno povrat ne može odbiti pozivom na odredbu članka 10. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine budući da je predmetna imovina nacionalizirana na temelju Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća kao internog propisa Jugoslavije. Također, ukazuje na mjerodavne odredbe međunarodnih ugovora i ostalih konvencija jer Republika Hrvatska nije podmirila svoj dio naslijeđenog duga Republici Italiji, zbog čega smatra da se pitanje naknade ne može smatrati riješenim međunarodnim sporazumom. Predlaže Sudu usvojiti žalbu i poništiti presudu prvostupanjskog suda te presudom riješiti stvar na način da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno, poništiti pobijanu presudu te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga (članak 134. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima „Narodne novine“, broj: 36/24., dalje: ZUS), Sud nalazi da ne postoje žalbene osnove zbog koje bi pobijana presuda bila nezakonita ni razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Vezano za navode tužiteljice da prvostupanjski sud nije osnovano odbio njezin dokazni prijedlog za pribavljanjem isprava nadležnih tijela Republike Italije, na temelju kojih je Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske sastavilo dopis od 24. rujna 2018., valja reći da je člankom 49. stavcima 2. i 3. ZUS-a propisano da sud uzima u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke, kojima nije vezan, i činjenice koje je sam utvrdio te da stranke mogu predlagati koje činjenice treba utvrditi te dokaze kojima se one mogu utvrditi, ali sud nije vezan tim prijedlozima. Prvostupanjski sud pravilno ističe da se, u okolnostima konkretnog slučaja, radi o ispravama upravnih tijela Republike Italije, a da tužiteljica, kao talijanska državljanka s adresom prebivališta u [adresa], nije dokazala da je uopće pokušala pribaviti te isprave od Republike Italije, niti da je u tome bila onemogućena. Ocjenjujući okolnosti konkretnog slučaja u svjetlu naprijed navedenog, ovaj Sud zaključuje da u prvostupanjskom sporu u kojemu je sud, nakon uvida i analize dokumentacije u spisu, prihvatio činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku, nisu učinjeni postupovni propusti koji bi doveli u sumnju zakonitost pobijane presude. Prema ocjeni ovoga Suda, dokumentacija u spisu predmeta pružala je dovoljnu osnovu za pravilno i potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja u konkretnom predmetu.

6.1. Nadalje, nisu osnovani žalbeni prigovori tužiteljice o povredi ustavnih i konvencijskih prava, jer je prvostupanjski sud održao raspravu dana 13. ožujka 2025., čime joj je u upravnom sporu (kao i tijekom upravnog postupka) pružena stvarna mogućnost iznošenja svih činjenica i okolnosti te osporavanja tvrdnji tuženika. Prvostupanjski je sud svoju odluku donio poštujući načela i procesna pravila upravnog spora te se uz to očitovao i na sve tužbene navode. Stoga ovaj Sud prigovore žalbe o povredi prava na pravično suđenje i prava na jednakost oružja kao bitnog elementa prava na pošteno suđenje ne nalazi osnovanim, kao ni prigovor o povredi prava na pristup sudu.

6.2. Presuda prvostupanjskog suda sadrži sve propisano odredbom članka 119. ZUS-a pa tako i u pogledu stavka 5. iste odredbe koji propisuje što sve mora sadržavati obrazloženje presude, a koje je potpuno i jasno te u korelaciji s izrekom. S obzirom na prirodu upravne stvari i okolnosti konkretnog slučaja, u obrazloženju su navedeni jasni i argumentirani razlozi na kojima je prvostupanjska presuda utemeljena.

7. Iz podataka spisa predmeta, proizlazi da je deklaratornim rješenjima Općinskog sekretarijata za upravno pravne poslove i upravni nadzor Općine Novigrad, broj: UP/I-03/1-1431/73 od 13. ožujka 1975. i broj: UP/I-03/1-1154-4/73 od 7. siječnja 1974., na temelju Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća („Službeni list SFRJ“, broj: 98/46., 35/48. i 63/48., dalje: Zakon o nacionalizaciji), čija je primjena protegnuta na predmetno područje Uredbom za izmjenu Uredbe za provedbu Zakona i drugih saveznih pravnih propisa na teritoriju na koji je međunarodnim sporazumom proširena civilna uprava SFRJ („Službeni list SFRJ“, broj: 51/72.), prijašnjim vlasnicima NC (suvlasnik u 1/2 dijela) te ŽC (suvlasnik u 1/2 dijela), kao stranim državljanima, oduzeta nekretnina označena kao k. č. br. [katastarska čestica] zgr. k. o. [katastarska općina].

7.1. Iz spisu priležeće dokumentacije, a osobito dopisa Ministarstva vanjskih i europskih poslova, Uprave za konzularne poslove, Sektora za međunarodnu pravnu pomoć, državljanstvo i putne isprave, Službe za državljanstvo i putne isprave, KLASA: 224-01/17-01/234, URBROJ: 521-VII-01-02/MT-18-8 od 24. rujna 2018. proizlazi da se SC trajno nastanio u Općini Torino 12. svibnja 1937. gdje je došao iz Trsta te da je već tada bio talijanski državljanin. Nadalje proizlazi da je EC bio upisan u evidenciji boravišta/prebivališta u [adresa] od 18. travnja 1931., gdje je došao iz Brtonigle. Nema zabilježenih drugih promjena boravka/prebivališta. Također, iz dopisa Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Službe za državljanstvo, KLASA: UP/I-224-01/18-01/3, URBROJ: 511-01- 203-20-2 ET od 12. veljače 2020. proizlazi da je SC preminuo u [adresa]. godine, a EC da je preminuo u Trstu 1975. godine te da se ne vode u evidencijama prestanka hrvatskog ni bivšeg jugoslavenskog državljanstva, kao ni u evidenciji optanata.

7.2. Prvostupanjski sud i upravna tijela, zaključuju da je međunarodnim sporazumima između Republike Italije i bivše Jugoslavije u cijelosti riješeno pitanje obeštećenja za imovinu oduzetu talijanskim državljanima pa da, stoga, postoji zapreka za naknadu oduzete imovine iz razloga propisanih odredbom članka 10. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96., 39/99., 92/99., 42/99., 43/00., 131/00., 27/01., 34/01., 65/01., 118/01., 80/02., 81/02. i 98/19., dalje: Zakon o naknadi).

8. I prema ocjeni ovoga Suda, s obzirom na činjenična utvrđenja konkretnog slučaja, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da su rješenja tuženika i prvostupanjskog upravnog tijela, donesena pravilnom primjenom i tumačenjem odredbe članka 10. stavak 1. Zakona o naknadi kojom je propisano da prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu za oduzetu imovinu u slučaju kada je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumima.

9. Naime, 10. studenoga 1975. u Osimu zaključen je Ugovor između SFRJ i Republike Italije Zakonom o ratifikaciji Ugovora između SFRJ i Republike Italije- Službeni list SFRJ-Međunarodni ugovori 1/77. (poznat kao Osimski ugovor).

10. Člankom 4. toga Ugovora obvezale su se ugovorne strane da će naknadno sklopiti sporazum o naknadi štete za dobra, prava i interese talijanskih fizičkih i pravnih osoba koji su bili predmet nacionalizacije, eksproprijacije ili drugih mjera ograničenja od strane jugoslavenskih vojnih, civilnih ili lokalnih vlasti od datuma ulaska na taj teritorij jugoslavenskih oružanih snaga. Radi realizacije tog ugovora u Rimu je 18. veljače 1983. zaključen Sporazum između SFRJ i Republike Italije o definitivnom reguliranju svih ugovornih obveza koje proističu iz članka 4. navedenog Osimskog ugovora („Službeni list SFRJ“ - Međunarodni ugovori broj: 7/85.). Tim se Sporazumom Jugoslavija obvezala na ime globalnog obeštećenja za talijansku imovinu isplatiti talijanskoj vladi određeni iznos (osim za imovinu koja je ostavljena na slobodno raspolaganje vlasnicima koja je pojedinačno navedena).

11. Iz navedenog proizlazi da je, suprotno žalbenim navodima, međunarodnim sporazumima između Republike Italije i bivše Jugoslavije u cijelosti riješeno pitanje obeštećenja za imovinu oduzetu talijanskim državljanima, pa se na imovinu oduzetu pravnim prednicima tužiteljice ne primjenjuje Zakon o naknadi, kako je osnovano ocijenio prvostupanjski sud.

12. Ako bi bila i točna tvrdnja tužiteljice da Republika Hrvatska nije podmirila svoj dio obveze prema Republici Italiji proizašle iz međunarodnog ugovora, ista ne može dovesti do drukčijeg rješenja ove upravne stvari, jer se radi o međudržavnom odnosu, što nije predmet upravnog spora.

13. Kraj takvog stanja stvari, nije od utjecaja na drukčije rješenje ove upravne stvari ni pozivanje tužiteljice da je prijašnjim vlasnicima kao stranim državljanima imovina oduzeta na temelju Zakona o nacionalizaciji, budući da je i u toj situaciji pitanje naknade riješeno međunarodnim sporazumom te postoji zapreka iz članka 10. Zakona o naknadi za ostvarivanje prava na istu (tako npr. u odluci ovog Suda poslovni broj: Usž-1851/2018-2 od 22. kolovoza 2018.).

14. Imajući u vidu sve navedeno, a obzirom da tužiteljica u žalbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drugačiju odluku u ovoj upravnoj stvari, Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, slijedom čega je na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a, valjalo odlučiti kao u izreci presude (točka I. izreke).

15. Na temelju odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadom troška sastava žalbe jer ista sa žalbom nije uspjela (točka II. izreke).

U Zagrebu 10. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Marina Kosović Marković