REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1562/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenome od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić–Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog ureda za osiguranje d.d., Zagreb, Martićeva 73, OIB: 38922958547, kojeg zastupaju punomoćnici Josip Mađarić i Hrvoje Lui, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui, Zagreb, protiv tuženika: 1. II, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Igor Plavšić, odvjetnik u Vinkovcima i 2. CI, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1437/2021- 3 od 4. travnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-1305/19-15 od 31. ožujka 2021., u sjednici održanoj 10. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužiteljev zahtjev da mu tuženici solidarno plate 12.872,50 kn.

2. Tužitelj je protiv drugostupanjske presude podnio reviziju iz članka 382. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), dopuštenu mu rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd 2901/2024-2 od 2. srpnja 2024. zbog pravnoga pitanja: „Je li sukladno čl. 29. st. 5. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14) Hrvatski ured za osiguranje kao tužitelj u regresnim parnicama protiv osobe odgovorne za štetu u okviru troškova postupka ima pravo potraživati i troškove koji su nastali vođenjem parnice radi naknade štete sukladno čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu?“.

3. Tuženici nisu odgovorili na reviziju.

4. Ovaj je sud na temelju članka 391. stavka 3. ZPP drugostupanjsku presudu ispitao u dijelu u kojemu je tužiteljica pobija i samo zbog pitanja zbog kojega je revizija dopuštena.

5. Revizija je neosnovana.

6. Predmet spora bio je zahtjev tužitelja za isplatu 21.457,86 kn za koji tvrdi da je regresno potraživanje od tuženika, jer je oštećeniku kojemu su tuženici odgovorni za nastalu štetu isplatio 8.585,36 kn na ime naknade štete na temelju pravomoćne sudske presude, dok iznos od 12.872,50 kn predstavlja troškove postupka koje je tužitelj imao u sudskome postupku povodom tužbe oštećenika radi naknade štete za štetu koju su prouzročili ovdje tuženici, jer je šteta nastala uporabom vozila čiji se vlasnik nije osigurao od odgovornosti. Predmetnom pravomoćnom presudom tuženicima je naloženo da tužitelju regresno plate 8.585,36 kn, koliko je tuženik oštećeniku platio na ime naknade štete, dok je zahtjev za isplatu 12.872,50 kn odbijen.

7. U revizijskome stadiju postupka sporno je ima li tužitelj, pozivom na odredbu članka 29. stavka 5. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine br. 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje: ZOOP), pravo na naknadu troškova koje je imao u povodu parničnoga postupka koji se protiv njega vodio po tužbi oštećenika, kojemu su ovdje tuženici prouzročili štetu uporabom vozila čiji se vlasnik nije osigurao od odgovornosti od tuženika, kao osoba koje su odgovorne za štetu.

8. Na citirano revizijsko pitanje ovaj je sud već odgovorio u presudi poslovni broj Rev 393/2024-2 od 8. svibnja 2024. Konkretno, izraženo je shvaćanje prema kojemu „… iz stipulacije odredbe čl. 29. st. 5. ZOOP proizlazi da Hrvatski ured za osiguranje ima pravo na naknadu od osobe koja je odgovorna za štetu i to isplaćenog iznosa štete, kamate i troškova, ali samo onoga što je isplatio oštećenoj osobi“ te da „iz ove odredbe ne proizlazi da Hrvatski ured za osiguranje ima pravo i na troškove koje je isplatio svom odvjetniku za vođenje postupka kojim je utvrđena njegova obveza protiv oštećene osobe.“

9. Ovo je pravno shvaćanje obrazloženo sljedećim:

- da prema članku 29. stavku 1. ZOOP oštećena osoba kojoj je šteta nanesena uporabom vozila čiji se vlasnik nije osigurao od automobilske odgovornosti može podnijeti odštetni zahtjev Hrvatskom uredu za osiguranje, dakle, da iz te odredbe ne proizlazi da oštećena osoba mora podnijeti tužbu protiv Hrvatskog ureda za osiguranje, već Hrvatski ured za osiguranje po podnesenom odštetnom zahtjevu može zaključiti jesu li se ostvarile zakonske pretpostavke prema kojima je on dužan platiti naknadu štete oštećeniku;

- da, očito, Hrvatski ured za osiguranje u postupku koji je pokrenuo oštećenik pogrešno zaključuje da nije dužan platiti naknadu štete oštećenoj osobi;

- da članak 29. stavak 5. ZOOP propisuje da Hrvatski ured za osiguranje ima pravo na naknadu od osobe koja je odgovorna za štetu i to isplaćenog iznosa štete, kamate i troškova te da iz ovakve stipulacije proizlazi da Hrvatski ured za osiguranje ima pravo na naknadu isplaćenog iznosa štete kamate i troškova koje je isplatio oštećenoj osobi,

- da je Hrvatski ured za osiguranje kao tužitelj na temelju odštetnoga zahtjeva morao procijeniti hoće li voditi postupak ili ne, a to što je pogrešno procijenio da nije dužan platiti oštećeniku, ne znači da tužitelj ima pravo troškove postupka prebaciti na osobu koja je odgovorna za štetu, što proizlazi i iz članka 10. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11 - dalje: ZOO) prema kojoj je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju svoje obveze iz profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka),

- da je prilikom ocjene hoće li se upuštati u parnicu radi utvrđenja ima li oštećena osoba pravo na naknadu štete Hrvatski ured za osiguranje trebao postupati s pažnjom dobroga stručnjaka, a što nije, jer to proizlazi iz presude kojom je utvrđeno da je oštećenoj osobi nastala šteta uporabom vozila čiji se vlasnik nije osigurao od automobilske odgovornosti, odnosno, Hrvatski ured za osiguranje trebao je priznati zahtjev oštećene osobe, a ne parničiti se s njom.

10. S obzirom na to da su nižestupanjske presude zasnovane na pravilnoj primjeni materijalnoga prava u vezi s revizijskim pitanjem, odnosno, u skladu su s iznesenim pravnim shvaćanjem ovoga suda, revizija je neosnovna pa je na temelju članka 391. stavka 6. ZPP odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 10. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek