Poslovni broj: Us I-790/2025-8

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Sandri Ćoraš Gega, uz sudjelovanje Katije Stermšek kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: AL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku Duji Domazetu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Budimir&partneri d.o.o., Split, Bihaćka 2/A, protiv tuženika: Obor za državnu službu Republike Hrvatske, Zagreb, Palmotićeva 5, OIB: 58831547726, radi rasporeda na radno mjesto, nakon javne rasprave zaključene dana 29. kolovoza 2025. u prisutnosti tužitelja zajedno s opunomoćenikom, dana 10. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Poništava se dio rješenja tuženika Odbora za državnu službu Republike Hrvatske KLASA: UP/II-112-07/25-01/51, URBROJ: 566-01/14-25-2 od dana 4. veljače 2025. u dijelu koji glasi: "i predmet se dostavlja prvostupanjskom tijelu na ponovno rješavanje". II Upravni postupak se obustavlja.

i

r i j e š i o  j e

I Nalaže se tuženiku Obor za državnu službu Republike Hrvatske, Zagreb, Palmotićeva 5, OIB: 58831547726, da tužitelju KL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak upravnog spora u iznosu od 3.750,00€, u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima. II U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora, iznad dosuđenog, odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj protiv rješenja tuženika Odbora za državnu službu Republike Hrvatske KLASA: UP/II-112-07/25-01/51, URBROJ: 566-01/14-25-2 od dana 4. veljače 2025., tužitelj je osporavajući zakonitost i prvostupanjskog upravnog rješenja o rasporedu na radno mjesto koje je donio Državni inspektorat KLASA: UP/I- 112-02/20-01/105, URBROJ: 443-01-02-02-24-35 od dana 28. studenog 2024., u bitnom, naveo da tuženik pobijanim rješenjem usvaja žalbu tužitelja kao osnovanu, međutim po mišljenju tužitelja tuženik unatoč tome, a sve na štetu tužitelja, propušta donijeti na zakonu utemeljenu i nadasve potrebnu odluku u ovom predmetu sukladno svojim ovlastima iz članka 115. i 117. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku (NN 47/09, 110/21, dalje: ZUP), te „samo" po još jedanput poništava prvostupanjsko rješenje i vraća predmet na prvostupanjsko postupanje, a da za to u obrazloženju pobijanog rješenja nije dao valjane i obrazložene razloge. Pobijano drugostupanjsko rješenje tuženika da je već sedmom drugostupanjsko rješenje u ovom predmetu koji se vodi radi donošenja rasporednog rješenja tužitelja na radno mjesto u Državnom inspektoratu, a kojim svim rješenjima (dakle uključujući i ono pobijano ovom tužbom) je tuženik prvostupanjsko rješenje o rasporedu Državnog inspektorata poništio i vratio predmet na ponovno prvostupanjsko postupanje Državnom inspektoratu. Međutim, u svim tim ponovljenim prvostupanjskim postupcima da prvostupanjsko upravno tijelo (Državni inspektorat) nije niti jednom postupilo po uputi i pravnom shvaćanju tuženika, već da bi svaki put u ponovljenom postupku prvostupanjsko tijelo donijelo izrekom istovjetno rješenje poput ranijeg i bez ikakvog novog obrazloženja. Dakle, da je takvim postupanjem prvostupanjskog tijela tužitelj bio onemogućen žalbom ostvariti svoja zakonska prava u predmetu njegovog rasporeda. Naime, da po poništenju prvostupanjskih rješenja i vraćanjem predmeta na ponovljeno prvostupanjsko postupanje to tijelo postupa po danoj uputi i shvaćanju drugostupanjskog tijela iz drugostupanjskog rješenja, a koji pristup da je u konkretnom slučaju od strane prvostupanjskog tijela u potpunosti izostao. U konkretnom slučaju da bi se imao, prije svega, primjenjivati Zakon o državnom inspektoratu (NN 115/2018, dalje: ZDI) koji da u pogledu prava i obveza radnika zaposlenih na poslovima unutar Državnog inspektorata predstavlja lex specialis u odnosu na primjerice Zakon o državnim službenicima. Drugim riječima rečeno da to znači da ovaj službenik u cijelosti ispunjava sve zakonske preduvjete zbog kojih bi čak i unatoč nekakvoj novoj sistematizaciji prije svega trebao nastaviti obavljati posao na svom dosadašnjem radnom mjestu, tj. unutar sanitarne inspekcije te da apsolutno nije bilo nikakve zakonske zapreke za rasporedom tužitelja na radno mjesto unutar sanitarne inspekcije Državnog inspektorata, odnosno konkretnije na radno mjesto sanitarnog inspektora. To što je Državni inspektorat svojim Pravilnikom o unutarnjem redu (kao propisu nižeg ranga) Državnog inspektorata eventualno propustio normirati i status službenika obuhvaćenih odredbom čl. 132. ZDI-a da ni u kom slučaju ne znači kako bi se odredbe takvog Pravilnika smjelo tumačiti nauštrb prava službenika Državnog inspektorata. Ujedno je potrebno istaknuti i kako sam Pravilnik o unutarnjem redu Državnog inspektorata u vrijeme donošenja pobijanog rješenja nije više ni bio na snazi, budući da je u vrijeme donošenja pobijanog rješenja na snazi bio drugi Pravilnik o unutarnjem redu Državnog inspektorata pod poslovnim brojem KLASA: 011-01/20-01/26, URBROJ: 443-01-02/1-20-11 od dana 15. prosinca 2020. koji je stupio na snagu od 1. siječnja 2021. tako da je trebalo istom odlukom donijeti jedno objedinjeno rasporedno rješenje kojim će se odmah odlučiti i o ranijem - prvom rasporedu tužitelja za razdoblje važenja ranijeg Pravilnika o unutarnjem redu Državnog inspektorata KLASA: 011-02/19-01/4, URBROJ: 443/10-19-5 i Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem redu Državnog inspektorata KLASA: 011-02/19-01/4, URBROJ: 443-01-16-02/01-20-11 za razdoblje do 31. prosinca 2020. do kada je taj Pravilnik o radu vrijedio. Citirajući odredbu čl. 9. st. 3. Zakona o radu (koji da se podredno primjenjuje i na službeničke odnose) naveo je da je za ovog tužitelja najpovoljnije pravo ono koje mu je omogućeno odredbom čl. 132. ZDI, a ne bi trebalo biti sporno da su i Uredba o unutarnjem ustrojstvu Državnog inspektorata i Pravilnik o unutarnjem redu Državnog inspektorata ujedno i propisi niže razine od samog ZDI. Primjenom takvog po službenika najpovoljnijeg prava da je trebalo u konkretnom slučaju donijeti rješenje kojim se tužitelj raspoređuje na radno mjesto unutar inspekcije Državnog inspektorata u okviru koje je do sada obavljao svoj rad, ti. sanitarne inspekcije, i to na radno mjesto sanitarnog inspektora (za koje mjesto ie kao jedno od područja stručne spreme upravo propisano sanitarno inženjerstvo, dok za radno mjesto na koje je tužitelj raspoređen takvo područje stručne spreme nije uopće propisano). Dakle, ovaj tužitelj još jednom mora istaknuti kako je, a pored činjenice što je takvo što zapravo već bilo i regulirano odredbom čl. 132. ZDI, u svakom slučaju bilo logičnije, pravednije, svrsishodnije i korisnije po Državni inspektorat, a i manje otegotno po tužitelja (za novo radno mjesto da formalno nema izrijekom predviđene stručne spreme) ostaviti ga na dotadašnjem radnom mjestu, na kojem je de facto radio neprekidno od svog prijema u državnu službu pa do dan danas. Konačno, da tužitelj do danas već ima i položen državni stručni ispit za sanitarnog inspektora. Za tužitelja koji je po vrsti i stupnju stručnog obrazovanja sanitarni inženjer - VŠS, koji ima položen državni ispit za sanitarnog inspektora kao i položen vozački ispit, te koji je neprekidno od početka svoje službe radio na poslovima sanitarnog inspektora, te koji je na dan stupanja na snagu ZDI-a zatečen u obavljanju poslova u odgovarajućem području, teleološkim tumačenjem odredbe čl. 132. st. 1. ZDI-a i primjenom iste na konkretni slučaj da se obavljanje poslova na mjestu tržišnog inspektora II. vrste (a na koje ga mjesto raspoređuje prvostupanjsko tijelo) ni u kojem slučaju ne bi moglo smatrati obavljanjem poslova u odgovarajućem području u duhu odredbi čl. 132. ZDI. Dakle, da je intencija zakonodavca kod donošenja ZDI-a i odredbe čl. 132. bila upravo da ti službenici nastave obavljati poslove u službama i radnim mjestima koje su obavljali do stupanja na snagu tog zakona. Tužitelj da je na svom dosadašnjem radu unutar sanitarne inspekcije proveo više od 28 godina, tijekom koje da na njegov rad nije bilo niti najmanje mrlje u postupanju kao i da je za 2016., 2017., 2018. i 2019. godinu za svoj rad ocijenjen s najvišom ocjenom „primjeran". Osim navedenog, da tužitelj mora istaknuti kako je u međuvremenu istom prestala državna služba radi odlaska u mirovinu, slijedom čega da je upitna zakonitost, ali i svrhovitost ponovnog prvostupanjskog postupka, u kojem da je ionako za očekivati istovjetno rješenje od strane Državnog inspektorata. Radi navedenog, da je tužitelj mišljenja da ukoliko već tuženik nije smatrao shodnim da sam riješi upravnu stvar, onda da je u najmanju ruku trebao poništiti rješenje prvostupanjskog tijela i obustaviti upravni postupak, a što da je ujedno i recentna praksa u postupanju upravnih sudova u sličnim postupcima. Slijedom svega navedenog, da tužitelj predlaže da Naslovni sud donese presudu kojom se poništava izreka osporenog rješenja tuženika u dijelu koji glasi: „…predmet se dostavlja prvostupanjskom tijelu na ponovno rješavanje.", poništava prvostupanjsko upravno rješenje o rasporedu i upravni postupak se obustavlja te se nalaže tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove postupka uvećane za zatezne kamate od presuđenja pa do potpune isplate. Podredno da predlaže sudu donijeti presudu kojom se poništava osporeno rješenje tuženika i prvostupanjsko upravno rješenje te se nalaže Državnom inspektoratu, da u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude, donese novo rješenje o rasporedu tužitelja na radno mjesto u odgovarajućem području za koje ima potrebnu vrstu obrazovanja, znanja, radnog iskustva, sposobnosti i vještina potrebnih za učinkovito obavljanje poslova tog radnog mjesta kao i da naloži tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka uvećane za zatezne kamate od presuđenja pa do potpune isplate.

2. Opunomoćenik tužitelja je na ročištu održanom kod ovog Suda dana 29. kolovoza 2025. naveo da ostaje kod navoda i dokaznih prijedloga navedenih u tužbi te u podnesku od dana 31. srpnja 2025.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da ostaje kod svih navoda iznijetih u obrazloženju osporavanog rješenja, a tužba da se smatra u potpunosti neosnovanom te da se ne nalazi nikakvih propusta u postupanju i odlučivanju. Slijedom navedenog, da je u postupku potpuno i točno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo te da je ocjenjeno da je osporavano rješenje na zakonu osnovano pa da tuženik predlaže da Sud da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Osporenim rješenjem tuženika Odbora za državnu službu Republike Hrvatske KLASA: UP/II-112-07/25-01/51, URBROJ: 566-01/14-25-2 od dana 4. veljače 2025. poništeno je rješenje o rasporedu koje je donio Državni inspektorat KLASA: UP/I- 112-02/20-01/105, URBROJ: 443-01-02-02-24-35 od dana 28. studenog 2024. i predmet je dostavljen prvostupanjskom upravnom tijelu na ponovno rješavanje. Rješenjem Državnog inspektorata KLASA: UP/I-112-02/20-01/105, URBROJ: 443- 01-02-02-24-35 od dana 28. studenog 2024. državni službenik AL, ovdje tužitelj, sanitarni inženjer – VŠS, raspoređuje se sa danom 1. lipnja 2020. na radno mjesto tržišni inspektor II vrste u Službu za nadzor neregistriranog obavljanja trgovine i usluga, Područni ured Split, Državnog inspektorata utvrđenog Pravilnikom o unutarnjem redu pod rednim brojem 650a, Sistematizacije radnih mjesta. Istim rješenjem mu se utvrđuje pravo na plaću sa uvećanjima plaće, dodatak na plaću za obavljanje poslova s posebnim uvjetima rada od 5% koja će se obračunavati od 1. lipnja 2020. te mu se nalaže položiti stručni ispit za tržišnog inspektora II. vrste u roku od 6 mjeseci od dana zaprimanja tog rješenja.

5. Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem cjelokupne dokumentacije koja se nalazi u spisu kojeg je dostavilo tuženo tijelo u kojem je donesena osporena odluka, te u spisu upravnog spora, dok su odbijeni dokazni prijedlozi tužitelja da sasluša tužitelj u svojstvu stranke u ovom upravnom sporu te da se sasluša svjedok ČL - službenik Državnog inspektorata, cijeneći da se s obzirom na stanje spisa i raspoloživost dokaza pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja tih dokaza.

6. U sporu je zakazana rasprava da bi se strankama, sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ br. 36/24, dalje: ZUS-a), dala mogućnost očitovanja o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.

7. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, nakon održane usmene i javne rasprave, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a, kao i savjesnom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, Sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

8. Predmet spora je, sukladno odredbi čl. 3. ZUS-a, ocjena zakonitosti osporavanog rješenja tuženika.

9. Člankom 127. st. 1. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“, br. 92/05, 140/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 38/13, 37/13, 1/15, 138/15, 61/17, 70/19 i 98/19, dalje: Zakona o državnim službenicima) propisano je kad se donese pravilnik o unutarnjem redu na temelju novog akta o unutarnjem ustrojstvu, službenici se raspoređuju na radna mjesta iz tog pravilnika prema potrebama službe i stručnom znanju, dok je stavkom 3. istog članka propisano ako se u skladu s uredbom o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela ukidaju pojedine ustrojstvene jedinice tog tijela, pojedina radna mjesta u državnom tijelu ili se smanjuje potreban broj izvršitelja na pojedinim radnim mjestima, službenici koji su do tada bili raspoređeni na ta radna mjesta, odnosno u ustrojstvene jedinice koje se ukidaju, raspoređuju se na druga radna mjesta za koja ispunjavaju uvjete.

10. Odredbom čl. 3. st. 1. Uredbe o klasifikaciji radnih mjesta u državnoj službi („Narodne novine", broj 77/07, 13/08 i 81/08; dalje: Uredbe) propisano je da potrebno stručno znanje obuhvaća stupanj obrazovanja, znanja, radnog iskustva, sposobnosti i vještina potrebnih za učinkovito obavljanje poslova određenoga radnog mjesta. Stavkom 2. istog članka propisano je da složenost poslova odražava razinu složenosti zadataka koji se obavljaju u okviru radnog mjesta i složenost postupaka koji se u njihovu rješavanju primjenjuju, razinu traženog osobnog doprinosa državnog službenika te opseg poslova radnog mjesta. Stavkom 3. istog članka propisano je da samostalnost u radu odražava opseg u kojem se zadaci obavljaju u skladu s općim ili specifičnim smjernicama i uputama nadređenih te opseg nadzora nadređenih potreban u obavljanju poslova određenoga radnog mjesta. Stavkom 4. istog članka propisano je da stupanj suradnje s drugim državnim tijelima i komunikacije sa strankama odražava vrstu i učestalost kontakata koji se ostvaruju prilikom obavljanja poslova određenoga radnog mjesta te njihov značaj za rad državnog tijela. Stavkom 5. istog članka propisano je da stupanj odgovornosti i utjecaj na donošenje odluka izražava opseg u kojem poslovi koji se obavljaju u okviru radnog mjesta imaju utjecaj na provedbu programskih ciljeva državnog tijela, uključujući odgovornost za obavljanje vlastitih zadataka i odgovornost vezanu uz određivanje zadataka drugim državnim službenicima te provođenje nadzora nad njihovom provedbom.

11. Sukladno odredbi čl. 132. st. 1. Zakona o državnom inspektoratu ("Narodne novine", br. 115/18 i 117/21, dalje: ZDI) inspektori i drugi državni službenici koji su na dan stupanja na snagu toga Zakona zatečeni u obavljanju poslova u odgovarajućem području iz članaka 5. - 28. ovoga Zakona nastavljaju obavljati te poslove i mogu biti raspoređeni na poslove iz članaka 34. - 52. u odgovarajućem području i u slučaju neispunjavanja uvjeta u pogledu vrste i stupnja obrazovanja te vozačkog ispita prema odredbama ovoga Zakona.

12. Odredbom čl. 34. st. 4. ZDI propisani su stručni uvjeti za radno mjesto tržišnog inspektora II. vrste, a odredbom čl. 35. st. 3. ZDI-a propisani su stručni uvjeti za radno mjesto sanitarnog inspektora. Slijedi da za sanitarnog inspektora tužitelj nema potreban stupanj obrazovanja (propisana visoka stručna sprema, a tužitelj ima višu stručnu spremu), no ima potrebnu vrstu obrazovanja (područje zdravstva, polje: sanitarno inženjerstvo) i položen državni stručni ispit za sanitarnog inspektora. Za tržišnog inspektora II. vrste tužitelj ima potreban stupanj obrazovanja (višu stručnu spremu), ali nema potrebnu vrstu obrazovanja (društvene znanosti: ekonomija, pravo; tehničke znanosti: građevinarstvo, elektrotehnika, strojarstvo, grafička tehnologija, kemijsko inženjerstvo, tekstilna tehnologija, tehnologija prometa i transporta; biomedicina: veterinarska medicina; biotehničke znanosti: poljoprivreda (agronomija), šumarstvo, biotehnologija, prehrambena tehnologija, nutricionizam) te nema položen državni stručni ispit za tržišnog inspektora.

13. Sukladno prijelaznoj odredbi čl. 132. st. 1. ZDI-a inspektori i drugi državni službenici koji su na dan stupanja na snagu toga Zakona zatečeni u obavljanju poslova u odgovarajućem području iz čl. 5. - 28. toga Zakona nastavljaju obavljati te poslove i mogu biti raspoređeni na poslove iz čl. 34. - 52. u odgovarajućem području i u slučaju neispunjavanja uvjeta u pogledu vrste i stupnja obrazovanja te vozačkog ispita prema odredbama Zakona.

14. Navedena odredba propisuje da zatečeni inspektori mogu biti raspoređeni na poslove u odgovarajućem području i u slučaju neispunjavanja uvjeta u pogledu vrste i stupnja obrazovanja, odnosno tom je prijelaznom odredbom regulirana mogućnost nastavka obavljanja poslova inspektorima koji su zatečeni u obavljanju poslova, i to u odgovarajućem području u kojem su obavljali inspekcijske poslove do stupanja na snagu toga Zakona.

15. Sud ocjenjuje pravilnim stajalište da tužitelj nije raspoređen sukladno citiranim odredbama jer nije raspoređen na poslove u odgovarajućem području. Naime, radi se o službeniku koji je više od 28 godina obavljao poslove sanitarnog inspektora, da bi pred odlazak u mirovinu bio raspoređen na poslove tržišnog inspektora II. vrste, koje prethodno nije obavljao i za koje nema potrebnu vrstu obrazovanja.

16. Nadalje, Uredbom je potrebno stručno znanje definirano kao stupanj obrazovanja, znanja, radnog iskustva, sposobnosti i vještina potrebnih za učinkovito obavljanje poslova određenoga radnog mjesta (čl. 3. st. 1.). Suprotno tome, prvostupanjsko tijelo je kod rasporeda tužitelja imalo u vidu jedino potreban stupanj stručne spreme te u rješenju o rasporedu navodi da se službenik u skladu sa stručnom spremom raspoređuje na radno mjesto iz izreke pobijanog rješenja, s obzirom da su radna mjesta inspektora II. vrste predviđena samo u djelokrugu tržišne i građevinske inspekcije. Prvostupanjsko tijelo pri tom ignorira, odnosno pogrešno primjenjuje prijelaznu odredbu čl. 132. st. 1 . ZDI, prema kojoj zatečeni inspektori mogu biti raspoređeni na poslove u odgovarajućem području i u slučaju neispunjavanja uvjeta u pogledu vrste i stupnja obrazovanja.

17. Nadalje, prema čl. 4. st. 2. ZUS-a upravni spor ne može se voditi o pravilnosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene javnopravnog tijela, ali se može voditi o zakonitosti takve odluke, granicama ovlasti i svrsi radi koje je ovlast dana.

18. Prema ocjeni ovoga suda prvostupanjsko rješenje nije zakonito iz prethodno navedenih razloga, niti je doneseno sukladno svrsi radi koje je ovlast dana, jer nije jasno kako se učinkovito obavljanje poslova Državnog inspektorata može osigurati time da se na poslove tržišnog inspektora II. vrste rasporedi osoba koja gotovo cijeli radni staž obavlja poslove sanitarnog inspektora i koja nema potrebnu vrstu obrazovanja za poslove tržišnog inspektora.

19. Upravna stvar raspoređivanja službenika na radno mjesto rješava se primjenom slobodne (diskrecijske) ocjene. Pritom upravni sud nije ovlašten primijeniti slobodnu ocjenu umjesto javnopravnog tijela kako je to citirano u odredbi čl. 4. st. 2., vezano uz čl. 117. st. 1. i 3. ZUS-a. Tuženik je, kao drugostupanjsko tijelo u upravnom postupku, ovlašten primijeniti slobodnu ocjenu umjesto prvostupanjskog tijela (čl. 107. st. 2. i čl. 115. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku, Narodne novine broj 47/09. i 110/21., u nastavku teksta: ZUP). No, sud ne nalazi svrhovitim naložiti tuženiku da riješi upravnu stvar umjesto prvostupanjskog tijela. Pritom takva situacija ne može ići na štetu tužitelja, a u međuvremenu je otišao i u mirovinu.

20. Iako pravni poredak izrijekom ne predviđa djelotvoran izlaz iz konkretne situacije, sud je dužan pronaći i primijeniti odgovarajuće rješenje za izlaz iz odnosne situacije, kako temeljne vrijednosti vladavine prava ne bi došle u pitanje zbog zlouporabe važećeg normativnog okvira i pravne prirode konkretne vrste predmeta. U tom se svjetlu u cijelosti zakonitim ne može ocijeniti ni drugostupanjsko rješenje, kojim je predmet opetovano vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak premda je tuženiku poznato to da u konkretnom slučaju više nije riječ o djelotvornom sredstvu za zaštitu prava stranke. Usto, daljnje vođenje postupka bitno bi povećalo rizik utvrđivanja povrede prava na suđenje u razumnom roku, pri čemu se u tom pogledu u kontekstu upravnoga spora trajanje rješavanja predmeta računa od prvog izjavljivanja žalbe u upravnom postupku.

21. Sukladno svemu navedenome, sud je na temelju odredbe članka 117. stavka 1. ZUS-a poništio drugostupanjsko rješenje u dijelu kojim je predmet dostavljen prvostupanjskom tijelu na ponovno odlučivanje te je sam riješio upravnu stvar obustavom upravnog postupka (odgovarajućom primjenom čl. 46. st. 5. ZUP-a), bez vraćanja predmeta na ponovni postupak radi čega je odlučeno kao u izreci presude pod točkama I i II. Obzirom na učinke poništavanja rješenja (čl. 115. st. 5. ZUP-a), tužitelj u odnosnom razdoblju ostaje neraspoređen, a plaću za konkretno razdoblje ostvaruje prema posljednjem važećem i izvršnom rješenju o plaći (čl. 127. st. 7. Zakona o državnim službenicima). Sud pritom podsjeća da je rok za raspoređivanje službenika nakon preustroja, propisan člankom 127. stavkom 5. navedenog Zakona, instruktivnog karaktera, a za razdoblje od prestanka tužiteljeve službe više nije potrebno utvrđivati njegov raspored.

22. Ovakav način rješavanja spora u usporedivim predmetima je potvrđen i odlukama Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (primjerice presuda posl. br. Usž-3021/23-2 od 6. prosinca 2023. i Usž-892/24-2 od 12. rujna 2024.).

23. Kako je tuženik u cijelosti izgubio spor, te imajući u vidu kako se vrijednost spora u skladu s odredbom čl. 144. st. 3. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", br. 36/24, dalje: ZUS) smatra neprocjenjivom, to je u skladu sa odredbom čl. 144. st. 1. ZUS-a te Tbr. 27. toč. 1. i toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, br. 138/23, dalje: Tarifa) tužitelju priznat trošak na ime sastava tužbe, sastava podneska od dana 31. srpnja 2025. te zastupanja na ročištu održanom kod ovog Suda dana 29. kolovoza 2025. od po 500 bodova za svaku radnju, ukupno 1500 bodova, odnosno 3.000,00€, uvećano za 25% PDV-a (750,00€) što sveukupno iznosi 3.750,00€, radi čega je, primjenom odredbe čl. 147. st. 1. ZUS-a, riješeno kao u izreci pod točkom I.

24. U odnosu na dio zahtjeva za nadoknadu troška koji se odnosi na trošak pristupa ročištu za objavu presude dana 10. rujna 2025. ovaj Sud isti nalazi neosnovanim obzirom da mu takav trošak nije niti nastao jer opunomoćenik tužitelja nije pristupio ročištu za objavu presude pa je slijedom iznesenog odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom II.

U Splitu, 10. rujna 2025.

S U D A C

Sandra Ćoraš Gega

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. ZUS-a).

DN-a:

- opunomoćeniku tužitelja Duji Domazetu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Budimir &partneri d.o.o. u Splitu, Bihaćka 2/A

- tuženiku Odboru za državnu službu Republike Hrvatske, Zagreb, Palmotićeva

- u spis