Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-209/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Svjetlane Pražić i Kristine Vukelić Aničić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Zoranu Belušiću odvjetniku iz Buja, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg br.3a., OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević & Partneri odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Pazinu, poslovni broj P 904/2024 od 30. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 3960/2023 od 10. siječnja 2025. u točkama I., II., III. izreke, te u odlukama o parničnom trošku sadržanim u točkama V. i VII. izreke.

r i j e š i o  j e

I.Odbacuje se zahtjev tuženika za izuzeće sudaca ovog suda koji bi mogli sudjelovati u ovom postupku kao nedopušten.

II.Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o [broj kredita] od 11. rujna 2007., u čl. 8. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, točkom II. izreke utvrđene su ništetne odredbe predmetnog Ugovora u čl. 7. Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, točkom III. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 12.197,67 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom IV. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 842,26 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom V. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.967,77 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom VI. izreke odbijena je tužiteljica sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška,. točkom VII. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

2.Prvostupanjsku presudu pobija tuženik u točkama I., II., III. izreke, te u odlukama o parničnom trošku sadržanim u točkama V. i VII., iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika nije osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema nedostatak zbog kojih se nije mogla ispitati.

6.Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluke sadržane u točkama I.,II. i III. izreke.

7.Ponajprije se napominje da nisu ovome sudu prihvatljivi žalbeni navodi tuženika u dijelu koji se odnosi na razloge za eventualno izuzeće raspravnog suca u smislu čl. 71. st.7. ZPP-a, pozivajući se pri tome na odluku Ustavnog suda RH poslovni broj U-III-5423/2008 od 28. siječnja 2009.

U svezi prednjeg, valja istaknuti da je predmetni zahtjev tuženika za eventualno izuzeće ovaj sud odbacio primjenom čl. 73. st. 2. t. 1. ZPP-a, budući da prema uvjerenju ovog suda nije dopušten zahtjev za izuzeće kojim se uopćeno traži izuzeće svih sudaca nekoga suda ili svih sudaca koji bi mogli suditi u nekom predmetu.

8.Naime, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi u bitnome:

-da su pravni prednik tužiteljice kao korisnik kredita, te tuženik kao kreditor 11. rujna 2007. sklopili uvodno spomenuti Ugovor; da je čl. 7. ugovorena valutna klauzula, a čl. 8. promjenjiva kamatna stopa u skladu s važećim odlukama Banke,

-pravni prednik tužiteljice, sada pok. DL, prvotno podnio tužbu protiv istog tuženika pod poslovnim brojem P 1821/2019, te radi iste pravne stvari (ništetnosti spornih ugovornih odredaba i isplate), koja je tužba povučena, što je utvrđeno rješenjem od 20. siječnja 2022., a koji je predmet priklopljen ovom spisu,

-da je iz iskaza pravnog prednika tužiteljice datom u prednje spomenutom postupku, u bitnome razvidno da je predmetni kredit podignuo radi završetka renovacije kuće u kojoj živi, da je tim kreditom zatvorio raniji kredit i dobio dodatna sredstva za svoje potrebe, da mu je kod tuženika bio ponuđen kredit isključivo u valuti CHF, prilikom podizanja tog kredita da mu u banci ništa nije bilo objašnjeno vezano ni za tečaj CHF, ni za kamatnu stopu,

-da iz iskaza tužiteljice (supruge sada pok. ML) u bitnome proizlazi da je s pok. suprugom bila u vezi od 2007., a u braku od 2018., da kada je 2007. došla u [adresa], da je kuća bila djelomično obnovljena, odnosno tako uređena da se u njoj moglo stanovati, da su tu kuću još malo uređivali, zbog čega da je 2008. prodala svoju kuću i ..., te da je sa dobivenim sredstvima sa sada pok. ML obnovila štalu koja se nalazi preko puta kuće i u kojoj su napravili apartman koji da su počeli iznajmljivati tek 2015., da osim toga sada pok. ML nije ništa drugo iznajmljivao, da isti nikada nije bio vlasnik ni trgovačkog društva ni obrta,

-da je iz Zahtjeva za odobrenje kredita u dijelu koji se odnosi na namjenu navodi: : "Gotovinski kredit uz hipoteku po Modelu V upisom zaloga na nekretnini upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] k. č. [katastarska čestica]. ... Traženim kreditom otplatio bi se potojeći adaptacijski kredit u iznosu 204.770,77 kuna, a razliku bi koristio za izradu bazena. Kuća je kompletno adaptirana i koristio bi ju u turističke svrhe tj. iznajmljivao bi turistima za što već ima dogovor s turističkim agencijama".,

-da je prvotno ugovorena kamatna stopa iznosila 8,25 % godišnje, te se ista mijenjala tijekom otplatnog razdoblja,

-da je pravni prednik tužiteljice predmetni kredit u cijelosti otplatio 2011.,

-da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da ukupna razlika po osnovi preplate zbog tečajne razlike, te promjenjive kamatne stope iznosi ukupno 12.197,67 eur.

9.U kontekstu ovakvih utvrđenja, ovaj sud u cijelosti prihvaća stajalište prvostupanjskog suda, koji rukovodeći se iskazima pravnog prednika tužiteljice, te tužiteljice, kao i čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/2007 i dr., dalje: ZZP/07), te čl.2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ), te priležećom dokumentacijom, zaključuje da je pravni prednik tužiteljice kao slabija stranka sklopio sporni Ugovor s tuženikom, u svojstvu fizičke osobe u svrhu zatvaranja drugog kredita, te za svoje osobne potrebe, zbog čega da isti ima status potrošača.

Shodno tome, sud smatra da u ovoj pravnoj stvari nije utvrđeno da su novčana sredstva ostvarena predmetnim kreditom utrošena za potrebe poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja sada pok. ML, te da okolnost da je u kreditnom zahtjevu navedeno da korisnik kredita planira utrošiti dio sredstava na gradnju bazena da ne dovodi do zaključka da su dobivena sredstva doista i bila utrošena na izvođenje opisanih radova i u svrhu iznajmljivanja.

10.Nastavno prednjem, ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljeni žalbeni navodi tuženika u dijelu u kojem pobija pravilnost stava prvostupanjskog suda glede statusa sada pok. ML kao potrošača, ustrajući na tvrdnji da je predmetni kredit bio namijenjen adaptaciji apartmana, odnosno turističkoj djelatnosti zbog čega da isti odnosno sada tužiteljica ne mogu uživati zaštitu po odredbama ZZP-a. Ovo iz razloga, jer uvažavajući razloge sukladno kojima se rukovodio sud prvog stupnja kada je zauzeo ranije navedeno pravno shvaćanje, ali isto tako i rezultate svih provedenih dokaza, tada se prema uvjerenju ovog suda nameće stajalište da vjerodostojnih tvrdnji koje su pravni prednik tužiteljice i tužiteljica iznijeli u svojim iskazima, od strane tuženika, ni na koji način nisu dovedeni u pitanje, pa da bi se i utvrđenje prvostupanjskog suda u tom dijelu moglo smatrati pogrešnim. Isto tako, protivno ocjeni tuženika, ispravno je u konkretnom slučaju, sud ocijenio značaj dijela zahtjeva pravnog prednika tužiteljice za odobravanje kredita iz kojeg bi proizlazilo da se isti traži u svrhu adaptacije objekta zbog turističkog iznajmljivanja, sagledavajući to kroz prizmu cjelokupnih dokaza.

Nastavno tome, su bez utjecaja na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima se poziva na odluke pojedinih drugostupanjskih sudova.

11.Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice na utvrđenje ništetnosti čl. 8. Ugovora kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te čl. 7. istog kojim je ugovorena valutna klauzula, prvostupanjski sud uvažava utvrđenja iznesena u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P 1401/2012 od 4. srpnja 2013 (dalje: P 1401/12), Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (dalje: Pž 7129/13), Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/2014 od 9. travnja 2015. (dalje: Revt 249/14), Vrhovnog suda RH poslovni broj Pž 6632/2017 od 14. lipnja 2018. (dalje: Pž 6632/17), te Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. (dalje: Rev 2221/18), kojima je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora, nisu kao trgovci, informirali u cijelosti potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora, kao i da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11.1.Kako prema stavu prvostupanjskog suda sporni Ugovor predstavlja potrošački ugovor, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz ranije spomenutih presuda donesenih u sporu za kolektivnu zaštitu interesa i potrošača, o sud primjenom čl. 502.a. -502.h. ZPP-a, smatra da je i u ovoj parnici, obzirom na postavljene tužbene zahtjeve, vezan za utvrđenja iz tog kolektivnog spora, pri čemu se poziva i na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019.

Ujedno sud uvažavajući iskaz pravnog prednika tužiteljice, zaključuje da isti nije mogao utjecati na sadržaj predmetnog Ugovora, odnosno da se o sadržaju tog Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, te da mu od strane tuženika nisu bile iznesene moguće posljedice ugovaranja ni promjenjive kamatne stope ni valutne klauzule.

11.2. Glede dopuštenosti valutne klauzule u smislu čl. 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a), sud ukazuje na to da je u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za CHF sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003, dalje: ZZP/03), te čl. 99. ZZP-a/07 jasne i uočljive, no ne i razumljive, zbog čega da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U svezi toga ne prihvaća tvrdnje tuženika u kojima se poziva na stajališta izražena u odlukama Suda Europske unije u presudi poslovni broj C-81/19. Pored toga, prema ocjeni prvostupanjskog suda ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog Ugovora, jer da isti može opstati i bez tih odredaba.

Slijedom takvih utvrđenja, te uz primjenu čl. 328. ZOO-a, odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke.

12.Vezano za prednje, pogrešnim drži ovaj sud žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem smatra da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrđivao ništetnost ugovorne odredbe kojom je bila ugovorena valutna klauzula, držeći da je sukladno odluci Suda EU u predmetu C 81/19, C 243/20, isključeno ispitivanje ne/poštenosti ovakve odredbe, upirući ujedno i na čl. 22. ZOO-a, kao i Direktivu EEZ 93/2013.

12.1. Naime, točno je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno u smislu gore spomenutog čl. 22. st.1. ZOO-a, budući je riječ o odredbi koja je dispozitivne naravi i koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeni drugačije rješenje. No, protivno ocjeni tuženika, iz sadržaja čl. 7. Ugovora o kreditu koji sadrži valutnu klauzulu, proizlazi da je pri izračunavanju mjesečnog anuiteta kredita, korisnik kredita taj koji u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, što prema prosudbi ovog suda ipak nije odraz čl. 22. st.1. ZOO-a.

Ujedno ovdje valja reći da je Sud Europske unije u odluci na koju se tuženik poziva - C 81/19, izrazio pravno shvaćanje da izraz koji se sadržan u čl.1. st.2. Direktive EEZ 93/13 o isključenju iz njena područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranaka neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđivano drugačije rješenje, te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora.

Prednje navedeno pravno shvaćanje, ukazuje u bitnome na to da načelno i u pravilu valutna klauzula sadržana u čl. 22. st.1. ZOO-a (kao i nekadašnji čl. 395. ZOOa/91), nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stanaka bilo kojih ugovora, pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora.

12.2.U konačnici na taj se način izjasnio i Ustavni sud RH u svojoj odluci poslovni broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016., koji je u bitnome naveo da je čl. 22. ZOO-a po svojoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obije ugovorne strane određenog pravnog posla.

Budući da u konkretnom slučaju sporni Ugovor sadrži odredbe kojima je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja kao korisnika kredita kao tužitelja, tada je po ocjeni ovog suda nedvojbeno da takve odredbe unose neravnotežu u prava i obveze stranaka i to na štetu tužitelja kao korisnika kredita, te posljedično tome, takve ugovorne odredbe ne mogu biti odraz dispozitivnog čl. 22. st.1. ZOO-a (kao i nekadašnjeg čl. 395. ZOO-a/91).

Slijedom prednje izloženog, ovaj sud drži da su ugovorne stranke, prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu, na drugačiji (određeni) način uredile svoja prava i obveze, što ima za posljedicu da takve odredbe ipak ulaze u područje primjene Direktive EEZ 93/13, kao i ispitivanju ne/poštetnosti, napose iz razloga jer isključivanje iz područje primjene spomenute Direktive treba tumačiti izuzetno restriktivno.

12.3. Iz do sada izloženog, razvidno je da je u konkretnom slučaju spornim Ugovorom o kreditu, istodobno ugovorena i valutna klauzula s valutom CHF, kao i promjenjiva kamatna stopa, što znači da se za tužitelja, kao korisnika kredita, radilo o povećanom riziku koji se ubrzo pokazao, što je imalo za posljedicu značajno povećanje iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni.

Zbog svih tih razloga, ugovorne odredbe o ugovaranju CHF kao valute za koju je vezana glavnica kredita, uz obvezu korisnika kredita da snosi cjelokupni rizik tečajne razlike, opravdano je i prema prosudbi ovog suda utvrđena nepoštena u sporu za kolektivnu zaštitu interesa i prava potrošača, što je neupitno i u skladu s pravom Europske unije u duhu kojeg treba tumačiti sporna pitanja, pored ostalog i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, a na što se u konačnici Republika Hrvatska obvezala i sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (primjenjuje se od 2005.), sukladno čemu su i sudovi u RH obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu Europske unije i njene sveopće pravne stečevine.

12.4.U odnosu na žalbene navode tuženika u dijelu u kojem upire na to da se prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke nije osvrnuo na dokumentaciju koju je tuženik dostavio u spis, kao ni pisanu izjavu PL, djelatnika tuženika, zbog čega isti smatra da je time povrijeđeno načelo ocjene dokaza, utvrđivanja materijalne istine, kao i bitna povreda odredbe iz čl. 338. st.4. ZPP-a, valja reći da je to doista točno.

Naime, uvažavajući konkretne okolnosti, time što sud prvog stupnja nije detaljno analizirao dokumentaciju koju je tuženik dostavio u spis, prema uvjerenju ovog suda, time nije počinio bitnu povredu na koju pogrešno ukazuje tuženik, budući da ni ovaj sud ne smatra istu odlučnom za ishod spora.

Iz stanja u spisu razvidno je da je tuženik u spis priložio u preslici:

-obrazloženje gotovinskog hipotekarnog kredita po modelu V,

-brošuru za hipotekarni kredit bez jamca iz kojeg se vide modeli tog kredita, visine prvotno ugovorene kamatne stope, efektivne kamatne stope, navodi potrebna dokumentacija za takve kredite, obvezni instrumenti osiguranja,

-brošuru pod naslovom Informacije – Pojam „valutna klauzula“ i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom, u kojem se daje definicija valutne klauzule, kredita uz čvrstu valutu, daje se primjer povećanja mjesečnog anuiteta zbog promjene tečaja, tuženik se ograđuje da ne može jamčiti ni preuzeti odgovornost za povećanje kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja i uz to su u prilogu grafikoni uz koje nema objašnjenja,

-brošure za stambene kredite tuženika uz valutnu klauzulu u CHF u kojoj su navedene početne visine kamatne stope uz i bez garantnog naloga i grafički prikaz tečaja CHF od 1998. do 2004.,

-brošure za stambene kredite tuženika uz valutnu klauzulu u USD u kojoj su navedene početne visine kamatne stope uz i bez garantnog naloga i grafički prikaz tečaja USD od 1998. do 2004.,

-brošure za stambene kredite tuženika uz valutnu klauzulu u EUR – navedene početne visine kamatne stope uz i bez garantnog naloga i grafički prikaz tečaja EUR od 1998. do 2004.,

-brošura za stambeni kredit s ostatkom vrijednosti-s podacima o visinama početnih kamatnih stopa, instrumentima osiguranja, instrumentima osiguranja, popisom potrebne dokumentacije ovisno o tome kakva je namjena tog kredita,

-priopćenje HNB pod naslovom „Neke činjenice o kreditima u švicarskim francima i nekim mogućnostima državne intervencije“ od 21. siječnja 2015.,

-brošura za stambeni kredit uz posebne pogodnosti namijenjeni pomorcima s podacima o visinama početnih kamatnih stopa ovisno o visini kredita i rokovima otplate.

12.5. Analizirajući spomenutu dokumentaciju, nameće se zaključak da ni iz sadržaja iste ni na koji način, protivno stavu tuženika, nisu vidljivi svi bitni parametri temeljem koji se mijenjao tečaj CHF u odnosu na valutu kunu, a temeljem čega se mijenjala visina svakog pojedinog anuiteta, koji su parametri bili bitni za donošenje odluke, odnosno koji su mogli utjecati na to da li će pravni prednik tužiteljice sklopiti pre4dmetni Ugovor ili ne, te isto tako da iz te dokumentacije nije nedvojbeno jasno koji su to egzaktni parametri odnosno metode izračuna istih od strane tuženika glede promjene kamatne stope u odnosu na onu prvotno ugovorenu.

Što se tiče pismene izjave djelatnice tuženika, valja naglasiti da iz stanja u spisu nije vidljivo ni da su postojali objektivni razlozi zbog kojih nije predloženo saslušanje te djelatnice tuženika kao svjedoka, odnosno razlozi zbog kojih je ista mogla dostaviti samo pismenu izjavu, što nije sukladno odredbama ZPP-a, ponajprije načelu kontradiktornosti.

Sagledavajući prethodno navedeno, za istaknuti je da dostavljanjem ranije navedene dokumentacije, tuženik nije potkrijepio niti jednu svoju tvrdnju, odnosno da je što više ta dokumentacija obzirom na svoj sadržaj faktično pravno irelevantna.

13. Nadalje, neutemeljenim drži ovaj sud žalbene navode tuženika i u dijelu u kojem ustraje na tome da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje vezano za razumljivost ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ističući da je tuženik o svakoj promjeni kamatne stope obavještavao pravnog prednika tužiteljice, da je uz tu svaku obavijest bio dostavljen i izmijenjeni otplatni plan iz kojeg da je pravni prednik tužiteljice mogao jasno utvrditi visinu svojih budućih obveza.

Međutim, protivno ocjeni tuženika, prosudba je i ovog suda da je sporna ugovorna odredba doista bila jasna i uočljiva, no ne i razumljiva, obzirom na to da je iz iste samo razvidno da se promjena prvotno ugovorene kamatne stope čini ovisnom isključivo o Odluci banke, a da se istodobno ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz općih uvjeta poslovanja ili sl., temeljem kojih se ta stopa mijenja.

S obzirom na nespornu činjenicu da u konkretnom Ugovoru, tuženik koristi odredbu o promjeni kamatne stope, a da istodobno ne određuje referentnu stopu, te imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora o kreditu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, prema uvjerenju ovog suda, ipak trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

13.1.Ovo stoga, što je odredba o promjeni kamatne stope ključna ugovorna odredba, a ista je u konkretnom slučaju ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja

- banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Shodno tome, nedvojbeno da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu korisnika kredita kao potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se stranke suglasile o bitnim elementima ugovora.

Nastavno tome, nameće se zaključak da je sporna ugovorna odredba protivna i načelu savjesnosti i poštenja u smislu čl. 4. ZOO-a, iz razloga jer je i prema prosudbi ovog suda, trebala postojati moralna obveza ugovaratelja (tuženika) prilikom zasnivanja obveznog odnosa da vodi računa ne samo o svom interesu, već da uvažava i interese potrošač - tužiteljice, što međutim tuženik nije učinio, nego je iskoristio činjenicu da nema propisa koji mu to nalaže, potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koji uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača.

Obzirom na prethodno iznesene razloge, protivno ocjeni tuženika, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u čl. 7. predmetnog Ugovora, ništetna je sukladno čl. 81. st.2. i 3., 83., 84, i 87. ZZP-a/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, ali isto tako i čl. 96. st.1., čl. 99. i dr. ZPP-a/07, koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima

13.2.Vezano za prednje, pogrešno smatra da u konkretnom slučaju prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke nije iznio dostatne razloge zbog kojih smatra spornu ugovornu odredbu nepoštenom, pa time i ništetnom, budući da se samo paušalno poziva na utvrđenja iz spora za kolektivnu zaštitu interesa i prava potrošača. Naime, prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja je u obrazloženju svoje odluke iznio dostatne razloge temeljem kojih smatra da je i ugovorna odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetna, te se nastavno tome, pravilno primjenom pored ostalog i čl. 502.c. ZPP-a pozvao na utvrđenja iz kolektivnog spora, a u kontekstu pravnog shvaćanja izraženog u odluci poslovni broj Rev-3142/18. Prema pravnom shvaćanju izraženom u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom nije potrebno utvrđivati da li su sporne odredbe ništetne, s obzirom da temeljem čl. 502.c. ZPP-a, te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/2014 i dr., dalje: ZZP-a/14), postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st.1. ZZP-a/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ujedno prema tom shvaćanju, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenih pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnosti nepoštenost takvih odredbi u odnosu na istovrsni ugovor, a tek ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Kako iz rezultata dokaznog postupka ne proizlazi da bi u konkretnoj pravnoj situaciji, tuženik dokazao da tužitelj nije u odnosu na sporni kredit potrošač, to ni prema uvjerenju ovog suda nije postojao valjani razlog da se i u ovoj parnici sud prvog stupnja ne pozove na utvrđenja iz kolektivnog spora.

14.1.Ne mogu se također prihvatiti kao utemeljeni žalbeni navodi tuženika ni u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare, držeći da je u konkretnom slučaju obzirom na datum podnošenja tužbe istekao opći zastarni rok.

Protivno tome, pravilno je u konkretnom slučaju, prvostupanjski sud utvrdio da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Vezano za prednje, ovaj sud je vodio računa o postojanju znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a), kao i o tome da u ovom trenutku nedostaju posebne zakonske odredbe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, te da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora.

14.2.Rukovodeći se prethodno iznesenim razlozima, za zaključiti je da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

U prilog pravilnosti prethodno iznesenih stajališta, govori i Pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, donesen na sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto tako, skreće se pažnja tuženiku i na objedinjeno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje glasi:

„Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

14.3.U kontekstu prethodno izloženog, ocjena je i ovog suda da je zastarni rok u odnosu na zahtjeva za isplatu temeljem ništetnosti ugovorene odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula, počeo teći ispočetka pravomoćnim okončanjem postupka pred Visokim trgovačkim sudom RH-a, donošenjem ranije spomenute presude poslovni broj Pž 6632/17, zastara počela ponovno teći, sa time da se vrijeme prekida zastare, ne uračunava u tijek zastare.

Kako je u konkretnom slučaju, tužba pravnog prednika tužiteljice zaprimljena kod suda 16. veljače 2022., a za institut stjecanje bez osnove, vrijedi opći zastarni rok od 5 godina, to obzirom na datum donošenja prethodno spomenute odluke (14. lipnja 2018.) pravilan je zaključak suda da sukladno čl. 241. i 245. ZOO-a, istaknuti prigovor tuženika u odnosu na zahtjev za isplatu kao posljedicu ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula nije osnovan.

15.1.U kontekstu svega do sada izloženog, neutemeljenim smatra ovaj sud i žalbene navode tuženika kojima pobija odluku o parničnom trošku sadržanu u točki V. izreke u dijelu u kojem smatra da se nije moglo za parnične radnje koje su provedene prije stupanja na snagu sada važeće Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023) primijeniti odredbe u pogledu vrijednosti boda te Tarife.

Ovo iz razloga jer je presuda u ovoj parnici donijeta 30. prosinca 2024., dok je spomenuta Tarifa donesena i stupila na snagu prije toga, te je odredbom Tbr. 54. Tarife propisano da vrijednost boda iznosi 2,00 eur. Ujedno se ukazuje na Tbr. 52. st.1. Tarife, sukladno kojem odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u vrijeme dospijeća odvjetničke nagrade, a prema st.2. vrijednost boda se obračunava prema vrijednosti boda u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade.

15.2.Isto tako nije u pravu tuženik ni kada ističe da je tužiteljici pored ostalog priznato pravo na naknadu parničnog troška po osnovi sudskih pristojbi na tužbu i na presudu u ukupnom iznosu od 185,55 eur, a obzirom na čl. 11. st.1. t.20. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/2023), budući je protivno ocjeni tuženika, iz obrazloženja pobijane presude razvidno je da je tužiteljici priznat trošak sudske pristojbe na tužbu, no ne i na presudu.

15.3. Slijedom navedenog, nameće se zaključak da je pravilno prvostupanjski sud izračunao visinu parničnog troška tužiteljice u ovoj pravnoj stvari, pa je posljedično tome pravilna odluka sadržana u točki V. izreke, a posljedično tome i odluka sadržana u točki VII. izreke.

16. Kako je shodno svemu do sada iznesenom, prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ishod spornog odnosa među strankama, to ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključke suda prvog stupnja o postojanju pravno relevantnih činjenica, koje tuženik iznošenjem vlastitih pravnih shvaćanja nije uspio dovesti u dvojbu, posljedično čemu se pobijana presuda ukazuje pravilnom i utemeljenom na zakonu.

Slijedom svega izloženog, ističe se da se pravna stajališta navedena u pobijanoj presudi zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija koja upućuje na to da pobijana odluka nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava.

17.Zbog svih iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama I., II., III. izreke i u odlukama o parničnom trošku sadržanim u točkama V. i VII. izreke, sve primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

18.U odnosu na zahtjev tuženika za izuzeće svih sudaca koji bi mogli sudjelovati u ovom postupku, ističe se da kako je tuženik tražio uopćeno izuzeće svih sudaca nekog suda ili svih sudaca koji bi mogli suditi u ovom predmetu, da su prema uvjerenju ovog suda, glede takvog zahtjeva ispunjene pretpostavke za odbacivanje predmetnog zahtjeva tuženika, primjenom čl. 73. st.2. t.1. ZPP-a, zbog čega je odlučeno kao u točki I. izreke rješenja.

19.Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

20.Presuda suda prvog stupnja u točki IV. izreke i odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki VI. izreke, kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 10. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković