Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž R-32/2025-2

U  I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Perić Aračić, kao predsjednice vijeća, Josite Begović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Zorana Nikolića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Mirko Cetina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika HP-Hrvatska pošta d.d., Zagreb, Jurišićeva 13, OIB: 87311810356, kojeg zastupa zaposlenica UG, prema generalnoj punomoći Su-1689/2017, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, posl.br. Pr-6751/2020-70 od 16. travnja 2025., u sjednici održanoj 10. rujna 2025.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, posl.br. Pr-6751/2020-70 od 16. travnja 2025. u pobijanom dijelu – točkama I. i III. i u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

" I. Nalaže se tuženiku HP-Hrvatska pošta d.d. isplatiti tužiteljici ČG iznos od 3.200,00 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 10. srpnja 2020. do isplate, prema stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za iznos od 800,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 10. srpnja 2015. do isplate, kao i zahtjev tužiteljice za isplatom zateznih kamata koje na iznos od 3.200,00 EUR teku od 10. srpnja 2015. do 9. srpnja 2020.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.665,90 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 16. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana".

2. Ovu presudu, pravovremenom i dopuštenom žalbom, pobija tuženik u dijelu pod točkama I. i III., zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP), predlaže u pobijanom dijelu prvostupanjsku presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti a tužitelju naložiti naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka s osnove eventualnih sudskih pristojbi prema odmjeri suda, podredno vratiti spis prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora zahtjev je za naknadom štete zbog povrede prava osobnosti na psihičko zdravlje, a koju je tužiteljica pretrpjela radeći za tuženika, kao posljedicu razbojništva.

6. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da je tužiteljica zaposlena kod tuženika na radnom mjestu operatera na šalteru u poslovnici u kojoj se 10. srpnja 2015. dogodilo razbojništvo,

- da iz Potvrde Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave splitsko-dalmatinske, Policijske postaje Split od 27. srpnja 2015. proizlazi da je dana 10. srpnja 2015., u poslovnici "Hrvatskih pošta" br.21102, NN muškarac maskiran sa šeširom na glavi i sunčanim naočalama pružio uposlenoj NG kuvertu na kojoj je pisalo "Imam pištolj stavi novac u kuvertu", nakon čega je podižući majicu pokazao pištolj za pojasom, a u strahu za svoj život uposlena NG je NN muškarcu predala novac iz ladice kase u visini od 4.816,15 kuna, da bi potom NN muškarac pobjegao van poslovnice u nepoznatom smjeru, da počinitelj opisanog kaznenog djela nije otkriven, a kaznena prijava protiv njega dostavljena je Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu,

- da iz Potvrde Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave splitsko-dalmatinske, Policijske postaje Split od 18. rujna 2015. proizlazi da je ČG prijavila da je dana 10. srpnja 2015., u poslovnici HP poštanski ured br. 21102, od strane NN počinitelja izvršeno KD razbojništvo iz čl. 230. st. 2. KZ-a uz prijetnju pištoljem na način da je NN počinitelj maskiran iskoristio trenutak kad se u poslovnici nije nalazilo građana, ušao u istu i prišao do naplatnog pulta za kojim su se nalazile službenice NG i ČG, na pult odložio kovertu žute boje na kojoj je pisalo "Imam pištolj stavi novac u kovertu", nakon što službenica nije zamijetila ispisani tekst na koverti, NN počinitelj je kazao "Daj novac ima pištolj" i zadignuo prednji dio majice pokazavši pištolj koji je imao za pojasom, a nakon što je od uposlene dobio novac isti se udaljio iz objekta,

- da iz dopisa tuženika vezano za Nadopunu prijave ozljede na radu radnice ČG od 10. srpnja 2015. proizlazi da tuženik izvještava Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje da je nakon dobivanja policijske Potvrde o događaju i ne navođenja radnice ČG kao oštećene osobe, telefonskim putem zatražio objašnjenje od djelatnika policijske postaje zaduženog za slučaj, zašto je druga djelatnica (tužiteljica) izostavljena iz potvrde događaja i od djelatnika policijske postaje zaduženog za slučaj dobio objašnjenje da se policijska potvrda ne može izmijeniti jer da se policijskim očevidom i provedenom istragom utvrdilo da je samo jedna radnica bila direktno i životno ugrožena dok druga radnica (ČG) praktički dok sve nije bilo gotovo nije ni znala da je u tijeku pljačka,

- da iz pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu poslovnog broja K-1032/16 od 7. listopada 2016., između ostalog, proizlazi da je okrivljenik ZG proglašen krivim što je 10. srpnja 2015. oko 15,00 sati u Splitu, Obala kneza Domagoja 3, u nakani stjecanja neosnovane materijalne koristi maskiran crnim platnenim šeširom i crnim sunčanim naočalama ušao u poslovnicu HP-Hrvatske pošte, prišao djelatnici NG kojoj je pokazao omotnicu žute boje s natpisom: "Imam pištolj. Stavi novac u kovertu", kako djelatnica nije primijetila što piše, uputio joj je riječi: "Daj novac. Imam pištolj", podigao prednji dio majice i pokazao plastičnu imitaciju pravog pištolja kojeg je držao za pojasom hlača, nakon čega je djelatnica u strahu u navedenu omotnicu stavila iznos od 4.816,15 kuna koju je uzeo odlučivši novac bez ovlasti za sebe zadržati, čime je oštetio trgovačko društvo HP-Hrvatska pošta d.d. za iznos od 4.816,15 kuna, te je uz druga kaznena djela osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina,

- da je rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Split od 9. studenog 2015. odlučeno da se tužiteljici ozljeda od 10. srpnja 2015. dijagnoze "Posttraumatski stresni poremećaj" (F43.1) i "Akutna reakcija na stres"

(F43.0) ne priznaju ozljedom na radu,

- da je rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje u Zagrebu od 8. ožujka 2016. odbijena žalba osiguranice, ovdje tužiteljice ČG, i potvrđeno prethodno navedeno rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Split od 9. studenog 2015.,

- da tužiteljica nije pokretala upravni spor protiv rješenja HZZO-a od 8. ožujka 2016..

Na temelju ocjene saslušanih svjedoka i tužiteljice prvostupanjski je sud utvrdio da je tužiteljica bila prisutna u prostoriji u kojoj se dogodio štetni događaj (razbojništvo), ali da je za istog saznala tek kada ju je o njemu obavijestila kolegica (NG), kad je počinitelj već napuštao poslovnicu.

7. Prvostupanjski sud obrazlaže kako je, s obzirom na mjerodavne odredbe članka 60. Kolektivnog ugovora, čl. 9. Ugovora #1 broj HP-10/2/2-017347/14 te Ponudbenog lista tuženika, XIII. Uvjeta osiguranja, koje se primjenjuju u konkretnom slučaju, utvrdio da tužiteljici pripada osigurnina za povredu prava osobnosti uslijed razbojništva po osnovi odgovornosti poslodavca obzirom se radi o slučaju prisustva radnika odnosno tužiteljice u prostoriji u kojoj se dogodilo oružano razbojništvo. Prvostupanjski sud dalje navodi da za dosudu osigurnine nije bitno priznanje ozljede na radu od strane HZZO- a kao i činjenica da li su u poslovnici osigurane sve mjere zaštite obzirom se radi o ugovorenoj naknadi za slučaj prisutnosti radnika razbojništvu u prostoriji, a ne o isplati temeljem izvanugovorne odgovornosti za naknadu štete temeljem općih propisa obveznog prava.

8. Prvostupanjski sud navodi kako je člankom 60. stavak 1. Kolektivnog ugovora propisano (ispravno ugovoreno) da u slučaju pretrpljenog straha, boli, umanjenja životnih aktivnosti i naruženosti nastale zbog neposredne izloženosti razbojništvu na radnom mjestu radnik ima pravo na naknadu u iznosu od najmanje 15.000,00 kuna, stavkom 3. istog članka propisano je da se prava radnika iz stavka 1. i 2. ovog članka ostvaruju zahtjevom kojem se prilaže odgovarajuća medicinska dokumentacija, stavkom 4. istog članka propisano je da ako društvo sklopi policu osiguranja od odgovornosti radi naknade štete (stvarna šteta, izmakla korist, povreda prava osobnosti) nastale radnicima na radu, za vrijeme trajanja osiguranja neće se primjenjivati na odredbe stavaka 1. do 3. ovog članka i to od dana potpisivanja police osiguranja, a radnik će pravo na naknadu štete (osigurninu) moći ostvariti na temelju pismenog zahtjeva podnesenog osiguratelju, potvrđene prijave o ozljedi na radu od strane Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (tiskanice OR) ako je potrebna, medicinske i druge dokumentacije o vrsti i visini štete te eventualno potrebnim drugim dokazima.

8.1. Prvostupanjski sud dalje navodi da iz Ugovora #1 broj HP-10/2/2-017347/14 o nabavi usluge osiguranja od javne odgovornosti između tuženika i Allianz Zagreb d.d. od 19. prosinca 2014. (dalje: Ugovor) i Ponudbenog lista tuženika, XIII. Uvjeta osiguranja, za usluge osiguranja od javne odgovornosti Allianz Zagreb d.d. proizlazi da su predmet nabave usluge osiguranja od javne (opće) odgovornosti prema zaposlenim radnicima i trećim osobama. Osiguranje od opće odgovornosti pokriva građanskopravnu izvanugovornu (javnu) odgovornost Naručitelja, a koja proizlazi iz obavljanja registriranih djelatnosti, vlasništva, posjedovanja ili određenog svojstva stvari, te iz pravnog odnosa, za štetu zbog smrti, povreda tijela ili zdravlja te oštećenja ili uništavanja stvari treće osobe (uključujući zaposlene radnike) i to prema podacima kako slijedi: limit pokrića po štetnom događaju za javnu odgovornost prema trećima i prema vlastitim radnicima 300.000,00 kn, agregatni limit 3.000.000,00 kn. Osiguranje odgovornosti prema trećim licima i vlastitim radnicima se ugovara bez samopridržaja. Nisu dozvoljene posebne odredbe ili klauzule koje smanjuju pokriće u odnosu na standardne uvjete osiguranja ponuditelja.

8.2. Nadalje, da iz članka 9. navedenog Ugovora (a isto je propisano i Ponudbenim listom tuženika, XIII. Uvjeta osiguranja, za usluge osiguranja od javne odgovornosti Allianz Zagreb d.d.) proizlazi da osigurnina za povredu prava osobnosti uslijed razbojstva i/ili pljačke po osnovi odgovornosti poslodavca iznosi 15.000,00 kn za jednog radnika po štetnom događaju, u slučaju prisustva radnika u istoj prostoriji mjesta nastanka štetnog događaja oružanog razbojstva i/ili pljačke. Iznimno od toga, a ovisno o okolnostima čina razbojstva i pljačke, visina osigurnine može biti viša uvažavajući orijentacijske kriterije visine naknade neimovinske štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poštujući načelo pravične visine odštete.

8.3. Prvostupanjski sud navodi i da iz Ponudbenog lista tuženika, XIII. Uvjeta osiguranja, za usluge osiguranja od javne odgovornosti Allianz Zagreb d.d. proizlazi da obveza osiguratelja obuhvaća pridruživanje osiguraniku u parnici koja je protiv njega pokrenuta u svojstvu umješača ili uz suglasnost parničnih stranaka, a sukladno odredbama ZPP-a, stupanje u parnicu kao stranka umjesto osiguranika. Obveza osiguratelja obuhvaća stupanje u parnicu u svojstvu umješača ukoliko to osiguranik od osiguratelja izričito zatraži. Kada oštećenik ostvaruje svoje pravo na naknadu štete u sudskom sporu neposredno protiv osiguranika, osiguratelj će, ako nije nešto drugo ugovoreno, platiti iznos dosuđene naknade štete s pripadajućim kamatama i troškovima najviše do visine iznosa ugovorene svote osiguranja. Oštećena osoba može zahtijevati neposredno od osiguratelja naknadu štete za koju odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa osiguravateljeve obveze.

9. Prvostupanjski sud navodi i da je, podneskom od 21. travnja 2024., Allianz Hrvatska d.d. obavijestio sud da isti nema pravni interes za miješanje u ovu parnicu, i to prvenstveno jer da je nastupila zastara potraživanja obzirom da se predmetni štetni događaj dogodio 10. srpnja 2015., a tužba je Naslovnom sudu podnesena 10. srpnja 2020., nadalje da je iz dostavljene dokumentacije, to jest rješenja HZZO-a od 8. ožujka 2016. godine vidljivo da tužiteljici nije priznata ozljeda na radu, te da je iz dostavljene potvrde II PP Split od 27. srpnja 2015. i nadopune prijave ozljede na radu, Hrvatske pošte d.d. od 17. rujna 2015., vidljivo da je predmetnom štetnom događaju neposredno svjedočila samo radnica NG koja je jedina bilo direktno i životno ugrožena dok druga radnica, ovdje tužiteljica, dok sve nije bilo gotovo nije ni znala da je u tijeku pljačka. U podnesku se ukazuje i na članak 8. Ugovora #2 broj HP-12/1025802/17 (drugi broj od onog na koji se poziva prvostupanjski sud, opaska drugostupanjskog suda) o nabavi usluge osiguranja od javne odgovornosti sklopljenog između tuženika i Allianz Hrvatska d.d. i pripadajućih Uvjeta kojim da je propisano da zaposlenik tuženika ima pravu na naknadu štete zbog povrede prava osobnosti u slučaju razbojništva samo ako je nad njih izravno izvršeno razbojništvo ili u slučaju prisustva radnika u istoj prostoriji, pa s obzirom na činjenicu da nad tužiteljicom nije izvršeno izravno razbojništvo te da se nije nalazila u istoj prostoriji, to Allianz Hrvatska d.d., nema pravni interes umiješati se u parnicu.

10. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka dr. Gordana Makarića prvostupanjski sud utvrđuje da je tužiteljica, uslijed navedenog događaja, pretrpjela povredu prava osobnosti na duševno zdravlje, te s obzirom na kvalifikatorne okolnosti koje je utvrdio na temelju navedenog vještačenja, uvažavajući životnu dob i očekivani životni vijek tužiteljice odlučio kako je osnovan zahtjev tužiteljice za isplatom 3.200,00 EUR na ime primjerene naknade sukladno članku 1100. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO).

11. Ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju tako pazi po službenoj dužnosti.

11.1. Ovaj sud nalazi osnovanom žalbenu tvrdnju da je počinjena bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju opisno žalitelj ukazuje kada tvrdi da prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu ima nedostataka radi kojih se ne može ispitati i da je presuda suprotna sama sebi (dakle kontradiktorna).

12. Tako prvostupanjski sud navodi (u točki 27. obrazloženja, u kojem odbija prigovor zastare kao neosnovan, a u odnosu na što žalba ne sadrži nikakve navode, pa predmetno ne može biti preispitivano od strane ovog drugostupanjskog suda) kako je ovdje riječ o tražbini ugovaratelja osiguranja, odnosno treće osobe iz ugovora o osiguranju života (ne obrazlažući zašto bi bila riječ o takvom osiguranju), dok u točki 5. obrazloženja navodi kako je tuženik s osiguravajućim društvom sklopio ugovor o osiguranju od javne odgovornosti (što utvrđuje na temelju ugovora kojeg je tuženik zaključio s osiguravajućim društvom), što je kontradiktorno.

12.1. Prvostupanjski sud navodi da se ovdje radi o isplati osigurnine (točka 26. obrazloženja), premda tuženik nije neko osiguravajuće društvo koje je, po prirodi stvari, ono koje isplaćuje „osigurninu“, već poslodavac tužiteljice. To što bi tužiteljica imala pravo potraživati isplatu naknade štete, jer to je ono što tužiteljica traži, i od poslodavca, naravno ako jest riječ o šteti za koju bi poslodavac bio odgovoran radi čega se i osigurava od odgovornosti kod osiguravajućeg društva, ili od samog tog osiguravajućeg društva, ne pretvara zahtjev za naknadom štete u zahtjev za isplatom „osigurnine“.

13. Stav prvostupanjskog suda kako ovdje nije bitno priznanje ozljede na radu kao niti to je li tuženik poduzeo sve mjere zaštite na radu jer je riječ o dosudi osigurnine, odnosno isplati ugovorene naknade za slučaj prisutnosti radnika razbojništvu u prostoriji (točka 26. obrazloženja) je stoga pogrešan, jer tužiteljica, kako je već navedeno, ne traži isplatu osigurnine, za isplatu koje bi bilo pasivno legitimirano samo osiguravajuće društvo, nego naknadu štete iz radnog odnosa. Stoga o osnovanosti zahtjeva za isplatom naknade štete valja odlučivati prvenstveno s obzirom na Zakon o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 71/14, 118/14, 154/14, 94/18 i 96/18 - u daljnjem tekstu: ZZR), koji je u ovom slučaju lex specialis u odnosu na opće propise o odgovornosti za štetu, točnije u odnosu na ZOO), a potom s obzirom na Kolektivni ugovor kojim se mogla ugovoriti odgovornost poslodavca (tuženika) za štetu koju pretrpe njegovi zaposlenici i šire od onog kako je to propisano ZZR-om. Od toga radi li se o šteti za koju bi tuženik, kao poslodavac, odgovarao na temelju ZZR ili o šteti za koju bi tuženik Kolektivnim ugovorom preuzeo odgovarati i šire od onoga kako je to zakonom s obzirom na radnopravni odnos parničnih stranaka propisano, može ovisiti značaj (relevantnost) priznanja ozljede na radu od strane nadležnog (upravnog) tijela.

14. Stoga, za odnos tužitelja i tuženika relevantan je prvenstveno propis koji se odnosi na njihov radnopravni odnos, potom ugovori (ugovor o radu, kolektivni ugovor) koji se tiču tog radnopravnog odnosa. Ugovor o osiguranju tuženika s osiguravajućim društvom (koji nije stranka u postupku) relevantan je ako pokriva sve situacije u kojima je tuženik, kao poslodavac, odgovoran za štete koju pretrpe njegovi zaposlenici i ako osiguratelj sudjeluje u postupku. Moguće je (iako nije vjerojatno) i da tuženik kao poslodavac odgovara za štetu (na temelju zakonu ili ugovora) a osiguratelj ne, jer se nije osigurao od odgovornosti za svaku štetu za koju svom zaposleniku odgovara, pa je u ovom konkretnom slučaju, po viđenju ovog suda, ugovor o osiguranju možebitno relevantan u okviru tumačenja značenja obveze tuženika naknaditi zaposlenicima štetu koju pretrpe zbog povrede prava osobnosti u slučaju neposredne izloženosti razbojništvu na radnom mjestu sadržane u članku 60. Kolektivnog ugovora, jer je životno logično da se tuženik osigurao od odgovornosti za svaku štetu za koju svojim zaposlenicima odgovara (na temelju zakona i ugovora).

15. Premda, s obzirom na ranije navedeno, nije relevantno, valja navesti i to da iz raspravne građe ne proizlazi niti da je tuženik ugovorio isplatu naknade za slučaj prisutnosti svojih radnika u prostoriji u kojoj se dogodi razbojništvo, kako to u točki 26. obrazloženja navodi prvostupanjski sud, u kojem slučaju bi osigurninu bio obvezan isplatiti osiguratelj, ne i poslodavac, jednako kao što ni poslodavac ne bi bio dužan isplatiti osigurninu za slučaj ostvarenja događaja iz članka 59. Kolektivnog ugovora (24-satno osiguranje od posljedica nesretnog slučaja zbog smrti, smrti zbog nezgode, trajnog invaliditeta zbog nezgode, za liječenje u bolnici zbog nezgode), ali bi mogao biti dužan naknaditi štetu ako nije ispunio svoju ugovornu obvezu i zaključio tim člankom predviđeni ugovor o osiguranju. Da je tako, kako navodi prvostupanjski sud, osigurnina bi pripadala zaposleniku neovisno o tome je li navedeni događaj imao i kolike i kakve posljedice za radnike i odgovornost tuženika kao poslodavca.

16. Slijedom navedenog, a zbog bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, ali i pogrešnog pravnog pristupa, odlučeno je kao u izreci na temelju članka 369. stavak 1. ZPP-a.

17. U nastavku postupka prvostupanjski će sud otkloniti navedene kontradiktornosti i donijeti novu, na zakonu utemeljenu odluku.

U Dubrovniku, 10. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Verica Perić Aračić