Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-175/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Kristine Vukelić Aničić predsjednice vijeća, Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Svjetlane Pražić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Luki Kuduz, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupana po odvjetnicima iz odvjetničkog društva Porobija & Porobija, Zagreb, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1301/2019-42 od 17. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1301/2019-42 od 17. prosinca 2024. u točkama I., II., III. izreke.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je u točki I. izreke da je ništetan dio odredbe sadržan u članku 2. i 7. ugovora o kreditu od 19. ožujka 2007., ovjeren 21. ožujka 2007. 2006. po javnom bilježniku Mandici Popović pod poslovnim brojem OV-2695/07, sklopljenog između stranaka temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i ugovorena valutna klauzula.

2. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 2044,41 eura sa zakonskim zateznim kamatama počev od dospijeća mjesečnih iznosa do isplate u točki III izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.723,17 eur s kamatama od 17. prosinca 2024. do isplate. U točki IV izreke odbijen je preostalli dio tužbenog zahtjeva za iznos od 2.723,17 eur do iznosa od 3.723,17 eur

3. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te da se dosude troškovi parničnog postupka tuženiku kao i troškovi žalbenog postupka.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje djelomične ništetosti ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka 19. ožujka 2007. i to odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetnih odredbi te isplata razlike nakon sklapanja sporazuma o konverziji.

7. Sud prvog stupnja je utvrdio da je ugovorom o kreditu koji je sklopljen 19. ožujka 2007. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora ugovoren iznos kredita od 26.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je ugovorena kamata promjenjiva u skladu s Odlukama banke te primjena valutne klauzule na način da je čl. 7. st. 1. Ugovora određena obveza otplate glavnice i kamata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti u CHF po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Nadalje je utvrđeno da su stranke sklopile sporazum (Anex) kojim je provedena konverzija kredita sukladno odredbama ZID ZPK/15.

8. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kad smatra da unatoč provedenoj konverziji tužiteljica ima pravo na isplatu iznosa na način kako je to odlučeno u točki II. izreke jer da je utvrđenje suda prvog stupnja suprotno odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-1359/2019, Rev-586/19 i Gos-1/2019 kao i odlukama drugih županijskih sudova jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je konverzija kredita izvršena na temelju ZID ZPK/15 prema načelu iz čl. 19.b tog Zakona, kojim je propisano da konverzija kredita u CHF u kredit u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euru.

9. Naime odredbama ZID ZPK/15 niti Dodacima ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog Zakona, izrekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi zbog promjenjive kamatne stope te valutne klauzule. Dodatkom ugovora o kreditu uređeno je pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja tog ugovora, ali ne i pitanje preplaćenih kamata u razdoblju koje je prethodilo konverziji, a do koje preplate je došlo zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti u CHF u kredit u valuti eur koja je izvršena na temelju ZID ZPK/15, odnosi se isključivo na ugovorne obaveze proizašle iz ugovora o kreditu, ali ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita po osnovu ništetnih ugovornih odredbi.

10. Stoga je pravilno shvaćanje suda prvog stupnja da korisnicima kredita pa tako i tužiteljici, unatoč sklopljenom dodatku ugovora kojim je izvršena konverzija, pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, odnosno pravo na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštene odredbe nisu postojale.

11. Takvo pravno stajalište je sukladno pravnom shvaćanju Suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., B Dunai protiv Erste bank Hungari Zrt, C-118/17, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje, odnosno na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništene ugovorne odredbe. Pritom nije od značaja okolnost što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji, dok je u nazočnom slučaju riječ o izmjeni ugovora suglasnošću stranaka. Naime iako mjerodavnim odredbama ZID ZPK/15 u odnosu na potrošača nije propisana obveza sklapanja sporazuma o konverziji, s obzirom na okolnosti i razloge zbog kojih je donesen taj propis i u kojima je izvršena konverzija (stalni rast tečaja CHF te značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu), nameće se zaključak da je potrošač bio primoran prihvatiti konverziju kako se ne bi doveo u stanje nemogućnosti plaćanja ugovorenih anuiteta te s tim u svezi do ozbiljnih posljedica (plaćanje zateznih kamata, raskid ugovora, ovrha na založenim nekretninama).

12. Pravilno je sud prvog stupnja u nazočnom slučaju primijenio i pravno shvaćanje izraženo u presudi Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C452/18, XZ protiv Ibercaja Banco, SA, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koje je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome, izuzimaju se od primjene, osim ako potrošač na temelju slobodnog informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju iz njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u nazočnom slučaju nije ispunjeno.

13. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo i pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog ugovora u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da temeljem presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda pod poslovnim brojem Pž-66325/2017 i koja je pored ostalih donesena i u odnosu na tuženika utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanje glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak i promjenjive kamatne stope u pogledu čega je tvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive, jer su banke među njima i tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i promjenjive kamatne stope i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene kao nepoštene i ništetne jer su protivne važećem Zakonu o zaštiti potrošača "Narodne novine" broj 96/03 u razdoblju od 1.studenog 2004. do 6.kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to čl. 96. i 97.

14. Stoga sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 118. ZZP-a u kojoj je propisano da odluka koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također po čl.502.c. ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizički pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni kolektivni interesi i pravo osoba koje je tuženik obvezan štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za takva utvrđenja u parnici u kojoj se ta osoba na njih poziva.

15. Stoga sud prvog stupnja je pravilno zaključio s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora da tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je tuženiku isplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe, dakle pravo na povrat razlike između plaćenih iznosa zbog promjene tečaja u CHF i promjenjive kamatne stope jer to pravo proizlazi iz čl.323.st.1. i čl. 324.st.1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01- dalje ZOO), jer u slučaju djelomične ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugom sve što je primila temeljem ništetne odredbe. Stoga je pravno primijenjeno materijalno pravo kada je obvezao tuženika za isplatu utuženog iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama što je sve utvrđeno iz provedenog vještačenja.

16. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbe o zastari jer je sud prvog stupnja pravilno zauzeo pravno shvaćanje da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u postupku pod poslovnim brojem P-1041/2012 došlo do prekida zastare na temelju č.241.ZOO-a te da zastara počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, s obzirom na činjenicu da je tužba podnesena 14.lipnja 2019. a da je zastara počela teći 13.lipnja 2014. u odnosu na ništetnost odredbe o jednostranoj promjenjivoj kamatnoj stopi, a 14.lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da do podnošenja tužbe 12. lipnja 2019. nije protekao rok od 5 godina iz čl.225. ZOO-a te da tražbina tužitelja nije u zastari.

17. Prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da tužba nije podnesena nakon proteka zastarnog roka te da su odredbe ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka, a koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule ništetne, zbog čega tužitelju pripada pravo na povrat pretplaćenog iznosa, pri čemu sklapanje sporazuma (aneksa) ne predstavlja zapreku za ostvarivanje tog prava.

18. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.2. točke 11. ZPP-a u odnosu na odbijanje tuženikovog prigovora zastare jer sud prvog stupnja dao relevantne razloge koji nisu proturječni sa stanjem spisa.

19. Ispitujući po službenoj dužnosti u okviru odredbe čl.365. st.2. ZPP-a da li je sud prvog stupnja počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354.st.2. točka 2,4,8,9,13 i 14. ZPP-a utvrđeno je da nije počinjena niti jedna bitna povreda koja bi utjecala na zakonitost donesene odluke.

20. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke da se dopusti preinaka tužbe i da je tom dispozicijom tužiteljice nastupila zastara jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da se preinaka tužbe odnosi na istu činjeničnu i pravnu osnovu kao i u tužbi i da je podnošenjem tužbe došlo do prekida zastare kao u odnosu na prvobitnu postavljen tužbeni zahtjev tako i u odnosu na povećani tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja pa da stoga prigovor zastare nije osnovan.

21. Stoga su ispunjene zakonske pretpostavke za preinaku tužbe iz čl.190.st.2. i 3. ZPP-a jer tužiteljica nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka bez provedenog vještačenja a preinaka je svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama.

22. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da tužiteljica nije dokazala da je potrošač i da se to svojstvo ne utvrđuje iz sadržaja ugovora o kreditu jer je sud prvog stupnja relevantne činjenice utvrdio iz sadržaja zaključenog ugovora kao i iz iskaza tužiteljice te pravilno utvrdio da sukladno čl.3.točka 1. Zakona o zaštiti potrošača tužiteljica je bila potrošač jer nije sklopila predmetni ugovor za svrhe koje bi bile namijenjene njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

23. Sud prvog stupnja pravilno utvrđuje da su predmetnom ugovoru nigdje ne spominje da se kredit odobrava tužiteljici kao vlasnici obrta niti u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti jer je prihvaćen iskaz tužiteljice da je zaključila ugovor kako bi osigurao sredstva za kupnju stana u kojem još i dan danas stanuje.

24. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je i tijek zakonske zatezne kamate sukladno čl.1115. ZOO-a pogrešno određen jer je sud prvog stupnja pravilno odredio kamatu od 1. listopada 2015. jer je utvrdio da je tuženik nepošteni stjecatelj što je utvrđeno i u postupku kolektivne zaštite potrošača pa je stoga u obvezi platiti zakonsku zateznu kamatu od stjecanja navedenog iznosa koji je utvrđen temeljem nalaza vještaka.

25. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da provođenje konverzije nije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima stranaka i nije ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

26. Sud prvog stupnja je pravilno prihvatio nalaz vještaka te je utvrdio da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužiteljice, jer nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, jer nakon što je od stvarne pretplate oduzme iznos koji je priznat konverzijom ostaje razlika u preplati u iznosu od 2.044,41 kn. Stoga u tom dijelu prihvaća tužbeni zahtjev te tužiteljici dosuđuje taj iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospjelosti mjesečnih iznosa do isplate.

27. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da sud prvog stupnja primijenio ZZP iz 2003. s obzirom na činjenicu da je zaključen ugovor o kreditu 19. ožujka 2007. jer je sud prvog stupnja primijenio ZZP iz 2007 godine jer je utvrdio da je tuženik postupao protivno čl. 96. i 97. ZZP-a kako je prije izloženo jer nije kao trgovac obavijestio tužiteljicu kao potrošača niti ju je informirao o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u vezi promjenjivosti kamatne stope i vezanosti CHF-a uz promjenu valute a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana.

28. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kod donošenja odluke o troškovima parničnog postupka jer je odluka donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

29. Slijedom obrazloženog žalbu tuženika kao neosnovanu je trebalo odbiti i presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu u točki I do III izreke potvrditi pa je stoga primjenom odredbe čl.368.st.1.ZPP-a odlučeno kao u točki I izreke ove presude. Presuda suda prvog stupnja u nepobijanom dijelu u točki IV izreke ostaje neizmijenjena.

30. Tuženik nije uspio u žalbenom postupku pa mu stoga primjenom odredbe čl.166.st.1.ZPP-a ne pripadaju niti troškovi žalbenog postupka.

U Rijeci 10. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Kristina Vukelić Aničić