REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Poslovni broj: Us I-766/2025-6

[adresa] Đ 5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Monike Puharić, u upravnom sporu tužitelja Centra Media Plus d.o.o. (OIB: 03569653190), Zagreb, Radnička cesta 52, kojeg zastupa opunomoćenik Frano Štura, odvjetnik u Zagrebu, Lovrinčićeva 1a, protiv tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske (OIB: 95093210687), Zagreb, Ulica Republike Austrije 14, radi postavljanja samostojeće osvijetljene reklame, 10. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-363-03/23-06/105, URBROJ: 531-03-25-2 od 27. ožujka 2025. i prvostupanjsko rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za obnovu, izgradnju, prostorno uređenje, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Odjela za komunalne poslove i zelenilo, Odsjeka za komunalne poslove, KLASA: UP/I-363-02/23-01/1598, URBROJ: 251-10-31-1/007-23-2 od 19. lipnja 2023.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovoga upravnog spora u iznosu od 1.250,00 eura (slovima: tisuću dvjesto i pedeset eura), u roku od 60 dana od dana pravomoćnosti ove odluke.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskim rješenjem Grada Zagreba, Gradskog ureda za obnovu, izgradnju, prostorno uređenje, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Odjela za komunalne poslove i zelenilo, Odsjeka za komunalne poslove, KLASA: UP/I-363- 02/23-01/1598, URBROJ: 251-10-31-1/007-23-2 od 19. lipnja 2023. poništeno je rješenje istoga tijela KLASA: UP/I-363-02/2016-01/1926, URBROJ: 251-13-31-31/100- 2016-4 od 18. svibnja 2016. o postavljanju samostojeće osvijetljene reklame tipa digitalni city light na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u Zagrebu, Savska cesta – okretište tramvaja istočna strana.

2. Protiv navedenog rješenja tužitelj je izjavio žalbu koja je osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-363-03/23-06/105, URBROJ: 531-03-25-2 od 27. ožujka 2025. odbijena kao neosnovana.

3. Tužitelj je u cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika pravodobno podnio tužbu Upravnom sudu u Zagrebu kao stvarno i mjesno nadležnom sudu. Međutim, spis je rješenjem Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Ureda predsjednice suda, broj: 31 Su-369/2025-8 od 16. svibnja 2025. delegiran ovom Sudu na daljnje rješavanje zbog velikog broja predmeta koje trenutno Upravni sud u Zagrebu ima u radu radi čega ne može u razumnom roku raspraviti ovaj predmet i donijeti odluku.

4. Tužitelj u tužbi navodi, u bitnome, da nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti za poništenje rješenja o postavljanju reklame, propisani u čl. 129. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 47/09 i 110/21, dalje: ZUP) te napominje da je rješenju o postavljanju reklame od 18. svibnja 2016. prethodila valjana suglasnost Sektora za promet te da se ne može smatrati da je to rješenje doneseno bez zakonom propisane suglasnosti, a zbog čega se ne može niti smatrati nezakonitim. Dakle, napominje da za primjenu navedene zakonske odredbe nedostaje temeljna pretpostavka za poništenje rješenja, a to je upravo nezakonitost rješenja. Također, smatra i da je povrijeđena odredba čl. 131. st. 2. ZUP-a, odnosno da je prvostupanjsko tijelo prekludirano u korištenju ovlasti koje su mu dane radi poništenja nezakonitih rješenja iz razloga što je rješenje o postavljanju reklame doneseno 2016., a poništeno je rješenjem prvostupanjskog tijela 2023. Nadalje, smatra da osporavano rješenje tuženika ne sadrži obvezni sadržaj, odnosno tuženikovu ocjenu žalbenih navoda, čime je počinjena povreda odredbe čl. 120. st. 3. ZUP-a. Osim toga, smatra i da je tuženik utvrđivao činjenice koje do tada nisu bile relevantne i na koje se tužitelj nije niti mogao očitovati, konkretno spornim smatra navod tuženika da se rješenje o postavljanju reklame mora ishoditi za svaku godinu unaprijed, odnosno da je sklopljeno uz rok trajanja od godinu dana. Dodatno, navodi i da obrazloženje mora sadržavati oznaku pravnog propisa na kojemu se temelji, a tuženik za svoj zaključak ne navodi zakonsku normu iz koje proizlazi rok važenja rješenja o postavljanju reklama. Nadalje, tužitelj smatra pogrešnim shvaćanje tuženika da akt poništenja rješenja iz 2016. ima samo deklaratorno značenje jer da se njime ne stvaraju novi odnosi, već se samo konstatira da takvi odnosi postoje prije njega i neovisno o njemu, i to iz razloga što tužitelj smatra da je to protivno općem načelu da je poništenje rješenja pravno sredstvo kojim se izvan snage stavlja sam akt, kao i pravne posljedice koje je proizveo od trenutka stupanja na snagu. Dakle, tužitelj smatra da je osporeno rješenje nejasno, kontradiktorno te da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te je ujedno zatražio naknadu troška ovog spora.

5. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iz osporenog rješenja i predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

6. Sporno je u ovoj upravnoj stvari jesu li javnopravna tijela zakonito poništila rješenje prvostupanjskog tijela od 18. svibnja 2016., odnosno utvrdila da je to rješenje nezakonito iz razloga što je nadležni gradski ured povukao svoju suglasnost za njegovo donošenje.

7. Budući da je Sud na temelju stanja spisa utvrdio da je pojedinačna odluka javnopravnog tijela nezakonita, a tuženik u odgovoru na tužbu nije zatražio održavanje rasprave i nije predložio izvođenje dokaza, Sud je bez održavanja rasprave, primjenom odredbe čl. 98. t. 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, dalje: ZUS) i odredbe čl. 8. ZUS-a prema kojoj je sud dužan upravni spor provesti brzo, bez odugovlačenja i uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, ovaj spor riješio bez održavanja rasprave.

8. Osim toga, Sud je utvrdio da stranke spora nisu osporile utvrđene činjenice, već isključivo primjenu prava u osporenim rješenjima, zbog čega je ocijenio da su pravno odlučne činjenice među strankama nesporne.

9. Na temelju razmatranja nespornih činjenica i spornih pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

10. Odredbom čl. 13. ZUP-a propisano je da odluka javnopravnog tijela protiv koje se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor (pravomoćna odluka), a kojom je stranka stekla određeno pravo odnosno kojom su stranci određene neke obveze, može se poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima propisanim zakonom.

11. Odredbom čl. 129. st. 1. ZUP-a propisano je da se nezakonito rješenje može poništiti ili ukinuti u cijelosti ili djelomično i nakon isteka roka za žalbu. Stavkom 2. istog članka propisano je da rješenje kojim je stranka stekla neko pravo može se poništiti: 1. ako ga je donijelo nenadležno javnopravno tijelo ili je rješenje doneseno bez zakonom propisane suglasnosti, odobrenja ili mišljenja drugoga javnopravnog tijela, 2. ako je u istoj stvari već doneseno pravomoćno rješenje kojim je ta upravna stvar drukčije riješena.

12. Odredbom čl. 130. st. 1. ZUP-a propisano je da se zakonito rješenje kojim je stranka stekla kakvo pravo može ukinuti u cijelosti ili djelomično: 1. ako je ukidanje tog rješenja dopušteno zakonom, 2. ako sadržava pridržaj ukidanja, a stranka nije ispunila obvezu iz rješenja ili je nije ispunila u roku, 3. ako je to potrebno zbog otklanjanja teške i neposredne opasnosti za život i zdravlje ljudi i javnu sigurnost, ako se to ne bi moglo otkloniti drugim sredstvima kojima bi se manje diralo u stečena prava.

13. Odredbom čl. 131. st. 1. ZUP-a propisano je da rješenje može poništiti ili ukinuti javnopravno tijelo koje ga je donijelo. Kad je rješenje donijelo prvostupanjsko tijelo, može ga poništiti ili ukinuti i drugostupanjsko tijelo. Ako nema drugostupanjskog tijela, rješenje može poništiti ili ukinuti tijelo koje na temelju zakona obavlja nadzor nad tim tijelom. Stavkom 2. istog članka propisano je da se nezakonito rješenje može poništiti u roku od dvije godine, a ukinuti u roku od jedne godine od dana dostave rješenja stranci, u kojim slučajevima rješenje mora biti u tom roku otpremljeno iz tijela koje je rješenje donijelo.

14. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je prvostupanjsko tijelo rješenjem KLASA: UP/I-363-02/2016-01/1926, URBROJ: 251-13-31/100-2016-4-SM, od 18. svibnja 2016., donesenim na temelju Odluke o komunalnom redu ("Službeni glasnik Grada Zagreba", broj 3/14, 16/14, 22/14 i 25/15) odobrilo tužitelju postavljanje samostojeće reklame tipa digitalni city light na k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], pod uvjetima, u bitnom, da ju treba postaviti prema idejnom rješenju i projektu konstrukcije- statičkom proračunu, mišljenju Odsjeka za uređenje javnih gradskih prostora tog tijela, suglasnosti Sektora za promet tog tijela i prethodnoj elektroenergetskoj suglasnosti HEP d.o.o., Elektre Zagreb. Također, određeno je da to rješenje vrijedi do roka važenja ugovora za postavljanje reklama sklopljenog s Gradom Zagrebom i ugovora o nagodbi sklopljenog s Gradom Zagrebom. Nadalje, prvostupanjskim rješenjem od 19. lipnja 2023. poništeno je navedeno rješenje o postavljanju od 18. svibnja 2016., a iz razloga što je na temelju dopisa Sektora za promet KLASA: 340-08/22-002/501, URBROJ: 251-10-42-1/004-22-2 od 31. ožujka 2022. upućenog gradskoj četvrti Trešnjevka-Jug, Vijeću gradske četvrti, utvrđeno da je predstavnik tog Sektora izvršio očevid na predmetnoj lokaciji te da je city light reklama postavljena na način da svojim položajem ometa odvijanje pješačkog i javnog gradskog prometa, a nastavno na navedeni dopis je gradska četvrt Trešnjevka-Jug zatražila da se rješenje o postavljanju reklame stavi izvan snage, a što je prvostupanjsko tijelo i učinilo pozivanjem na odredbu čl. 129. ZUP-a. Nadalje, razvidno je da je tuženik utvrdio da tužitelj nema ishođeno novo rješenje o postavljanju predmetne reklame koje se mora ishoditi za svaku godinu unaprijed, u slučaju da u rješenju nije određen drugi rok. Osim toga, i da u rješenju o postavljanju od 18. svibnja 2016. nije naveden rok na koji je postavljanje reklame dozvoljeno, kao i da tužitelj nije dostavio nikakav dokaz kojim bi dokazao višegodišnji rok postavljanja. Također, utvrdio je i da rješenje kojim je poništeno rješenje od 18. svibnja 2016. ima samo deklaratorno značenje te da se njime ne stvaraju novi pravni odnosi, već se samo konstatira da takvi odnosi postoje prije njega i neovisno o njemu.

15. Prema ocjeni Suda, osnovano je tužitelj istaknuo da za utvrđenja javnopravnih tijela u osporenim rješenjima nedostaju obrazloženja utvrđenih činjenica te pozivanje na mjerodavne zakonske ili podzakonske odredbe na kojima su ta tijela utemeljila svoje odluke.

16. Naime, pogrešno je utvrđeno u upravnom postupku da u rješenju o postavljanju reklame od 18. svibnja 2016. nije naveden rok na koji je postavljenje reklame dozvoljeno, iz razloga što je uvidom u to rješenje utvrđeno da je u istom određen rok važenja tog rješenja, a koji je vezan uz važenje ugovora za postavljanje reklama sklopljenog s Gradom Zagrebom i ugovorom o nagodbi sklopljenog s Gradom Zagrebom.

17. Nadalje, u upravnom postupku utvrđeno je da je Sektor za promet povukao svoju suglasnost za postavljanje predmetne reklame, zbog čega je ocijenjeno da je rješenje od 18. svibnja 2016. doneseno bez propisane suglasnosti drugog javnopravnog tijela i da je stoga nezakonito. Navedena ocjena nije pravilna iz razloga što je takva suglasnost u vrijeme donošenja tog rješenja postojala (navedeno se utvrđuje u rješenju od 18. svibnja 2016.), a naknadno povlačenje takve suglasnosti ne može retroaktivno utjecati na zakonitost ranije donesenog rješenja, već na ocjenu jesu li i nadalje (dakle od trenutka povlačenja suglasnosti) ispunjene pretpostavke da predmetna reklama i dalje bude postavljena. Stoga je nezakonito pozivanje javnopravnih tijela na odredbe ZUP-a kojima se uređuje poništavanje i ukidanje nezakonitog rješenja, a što je osnovano tužitelj isticao u tužbi.

18. Nadalje, s obzirom da nije utvrđena nezakonitost tog rješenja, javnopravna tijela su eventualno mogla ispitati jesu li u odnosu na to rješenje ispunjene zakonske pretpostavke za ukidanje zakonitog rješenja kojim je stranka stekla neko pravo. Međutim, takvo rješenje može se ukinuti u roku od jedne godine od dana dostave rješenja stranci, u kojem slučaju rješenje mora biti u tom roku otpremljeno iz tijela koje je rješenje donijelo. S obzirom da je nesporno da je to rješenje doneseno 18. svibnja 2016., a da je prvostupanjsko tijelo o poništenju tog rješenja odlučivalo tek 2023. godine, jasno je da je to učinjeno po proteku propisanog roka za primjenu navedenog izvanrednog pravnog lijeka, a na što je također tužitelj osnovano isticao u tužbi.

19. Stoga je ocjena Suda da u provedenom postupku nisu pravilno primijenjene odredbe o poništavanju i ukidanju rješenja iz Glave V. ZUP-a, već su javnopravna tijela ukoliko su htjela ispitati daljnju opstojnost rješenja od 18. svibnja 2016., a s obzirom na povlačenje suglasnosti Sektora za promet, trebala provesti upravni postupak te novim meritornim rješenjem odlučiti o tome da li su i nadalje ispunjene pretpostavke da predmetna reklama bude postavljena na tom mjestu te ovisno o utvrđenome eventualno naložiti njezino uklanjanje.

20. Dodatno, ističe se da u spisu predmeta nedostaje očitovanje, odnosno odluka, nadležnog Sektora za promet kojom se jasno povlači suglasnost tog tijela za postavljanje predmetne reklame. Naime, spisu prileži samo odgovor tog tijela gradskoj četvrti Trešnjevka-jug, Vijeću gradske četvrti, a zbog zatraženog očitovanja od navedenog gradskog ureda i pokretanja postupka s ciljem uklanjanja utvrđenih nepravilnosti i povećanja sigurnosti prometa. Stoga takvo očitovanje, a bez jasne odluke o povlačenju prethodno dane suglasnosti za postavljanje predmetne reklame, ne može biti osnova javnopravnim tijelima za odluku o tome jesu li i nadalje ispunjeni uvjeti za postavljanje predmetne reklame.

21. Također, ističe se da je nepravilan zaključak tuženika da je rješenje kojim se poništava rješenje od 18. svibnja 2016. deklaratoran akt, a na što je tužitelj osnovano ukazao u tužbi. Navedeno iz razloga što je njime odlučeno o prestanku prava tužitelja kojeg je do donošenja rješenja od 18. svibnja 2016. imao. Stoga se radi o konstitutivnom rješenju.

22. Slijedom svega navedenoga, Sud je na temelju čl. 117. st. 1. ZUS-a usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i poništio navedena upravna rješenja bez vraćanja predmeta na ponovni upravni postupak, čime je ovaj predmet meritorno riješen (točka I. izreke presude).

23. Odluka Suda o troškovima spora iz točke II. izreke ove presude temelji se na odredbi čl. 147. st. 1. ZUS kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

24. Budući da se prema čl. 144. st. 3. ZUS vrijednost predmeta spora smatra neprocjenjivom to je tužitelju sukladno Tbr. 27. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23) priznat trošak za sastav tužbe u iznosu od 1.250,00 eura s uključenim PDV-om.

25. Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelju nije nastala obveza plaćanja sudskih pristojbi sukladno čl. 22. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23).

U Rijeci 10. rujna 2025.

Sutkinja

Vesna Perić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 126. i čl. 127. ZUS).

Dostaviti:

- opunomoćeniku tužitelja Franu Šturi, odvjetniku u Zagrebu, Lovrinčićeva 1a

- tuženiku Ministarstvu prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike

Hrvatske, Zagreb, Ulica Republike Austrije 14