REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-621/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužiteljice SJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Matko Novinc, odvjetnik u Zagrebu, Gospodska 28, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Toni Smrček, odvjetnik u Zagrebu, Savska cesta 32 , radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 2. srpnja 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika i punomoćnice tuženika Nere Gajdarov Beg, odvjetnice u Zagrebu, 10. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 2. ugovora o kreditu br. 016-2646/2006 od 30. studenoga 2006., sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojeg su sklopili tužiteljica SJ kao korisnik kredita i tuženik Addiko Bank d.d. Zagreb kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. da tužiteljici SJ isplati iznos od 3.848,51 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na iznose od: 1,40 EUR od 4.3.2008.

0,09 EUR od 8.10.2008.

22,42 EUR od 5.11.2008.

7,53 EUR od7.12.2008.

29,99 EUR od 8.1.2009.

17,63 EUR od 5.2.2009.

21,35 EUR od 8.3.2009.

14,85 EUR od 8.4.2009.

13,76 EUR od 8.5.2009.

10,64 EUR od 26.5.2009.

10,08 EUR od 8.7.2009.

9,75 EUR od 29.7.2009.

10,73 EUR od 9.9.2009.

9,18 EUR od 3.10.2009.

9,53 EUR od 6.11.2009.

11,57 EUR od 3.12.2009.

14,39 EUR od 8.1.2010.

16,64 EUR od 5.2.2010.

15,11 EUR od 5.3.2010.

23,44 EUR od 3.4.2010.

17,83 EUR od 6.5.2010.

22,94 EUR od 8.6.2010.

30,69 EUR od 6.7.2010.

25,92 EUR od 7.8.2010.

38,66 EUR od 7.9.2010.

34,05 EUR od 6.10.2010.

29,16 EUR od 6.11.2010.

38,85 EUR od 1.12.2010.

49,47 EUR od 6.1.2011.

44,45 EUR od 6.2.2011.

39,10 EUR od 6.3.2011.

40,20 EUR od 6.4.2011.

42,41 EUR od 1.5.2011.

59,93 EUR od 1.6.2011.

59,52 EUR od 1.7.2011.

74,95 EUR od 2.8.2011.

85,16 EUR od 7.9.2011.

57,51 EUR od 7.10.2011.

59,92 EUR od 8.11.2011.

55,69 EUR od 7.12.2011.

62,04 EUR od 8.1.2012.

65,96 EUR od 7.2.2012.

61,10 EUR od 7.3.2012.

63,48 EUR od 7.4.2012.

62,12 EUR od 8.5.2012.

65,94 EUR od 7.6.2012.

61,72 EUR od 7.7.2012.

64,82 EUR od 7.8.2012.

63,18 EUR od 7.9.2012.

58,94 EUR od 7.10.2012.

63,68 EUR od 7.11.2012.

60,22 EUR od 7.12.2012.

64,45 EUR od 8.1.2013.

60,94 EUR od 7.2.2013.

55,89 EUR od 7.3.2013.

64,77 EUR od 7.4.2013.

60,42 EUR od 7.5.2013.

57,92 EUR od 7.6.2013.

55,21 EUR od 7.7.2013.

57,17 EUR od 7.8.2013.

59,46 EUR od 7.9.2013.

61,15 EUR od 8.10.2013.

62,24 EUR od 7.11.2013.

61,59 EUR od 7.12.2013.

62,64 EUR od 8.1.2014.

64,81 EUR od 7.2.2014.

59,16 EUR od 7.3.2014.

64,32 EUR od 8.4.2014.

61,95 EUR od 7.5.2014.

62,61 EUR od 7.6.2014.

61,75 EUR od 8.7.2014.

65,29 EUR od 7.8.2014.

67,04 EUR od 7.9.2014.

64,89 EUR od 7.10.2014.

68,78 EUR od 7.11.2014.

67,31 EUR od 7.12.2014.

69,24 EUR od 8.1.2015.

69,56 EUR od 7.2.2015.

53,85 EUR od 7.3.2015.

59,62 EUR od 8.4.2015.

57,70 EUR od 7.5.2015.

29,81 EUR od 7.6.2015.

28,85 EUR od 7.7.2015.

29,81 EUR od7.8.2015.

28,62 EUR od 8.9.2015.,

pa sve do isplate, po stopi koja se određuje temeljem čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23) i to od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022. za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, i to kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice SJ za isplatu iznosa od 4.571,85 EUR i iznosa od 9.757,73 EUR sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama tekućima.

IV. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb prema tužiteljici SJ u iznosu od 3.642,20 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi:

na iznos od 1,06 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. siječnja 2007. pa do isplate,

- na iznos od 2,63 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. veljače 2007. pa do isplate,

- na iznos od 3,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. ožujka 2007. pa do isplate,

- na iznos od 6,92 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. travnja 2007. pa do isplate,

- na iznos od 18,54 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. svibnja 2007. pa do isplate,

- na iznos od 33,02 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. lipnja 2007. pa do isplate,

- na iznos od 48,40 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. srpnja 2007. pa do isplate,

- na iznos od 64,25 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. kolovoza 2007. pa do isplate,

- na iznos od 78,23 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. rujna 2007. pa do isplate,

- na iznos od 96,84 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2007. pa do isplate,

- na iznos od 114,62 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. studenoga 2007. pa do isplate,

- na iznos od 128,84 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. prosinca 2007. pa do isplate,

- na iznos od 139,35 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. siječnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 151,36 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. veljače 2008. pa do isplate,

- na iznos od 149,96 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. ožujka 2008. pa do isplate,

- na iznos od 150,26 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. travnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 162,66 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. svibnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 174,48 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. lipnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 183,51 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. srpnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 200,19 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. kolovoza 2008. pa do isplate,

- na iznos od 215,09 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. rujna 2008. pa do isplate,

- na iznos od 215,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2008. pa do isplate,

- na iznos od 192,58 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. studenoga 2008. pa do isplate,

- na iznos od 185,05 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. prosinca 2008. pa do isplate,

- na iznos od 155,06 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. siječnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 137,43 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. veljače 2009. pa do isplate,

- na iznos od 116,09 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. ožujka 2009. pa do isplate,

- na iznos od 101,23 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. travnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 87,47 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. svibnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 76,83 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. lipnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 66,75 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. srpnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 57,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. kolovoza 2009. pa do isplate,

- na iznos od 46,27 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. rujna 2009. pa do isplate,

- na iznos od 37,09 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2009. pa do isplate,

- na iznos od 27,56 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. studenoga 2009. pa do

isplate,

- na iznos od 15,99 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. prosinca 2009. pa do isplate,

- na iznos od 1,60 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. siječnja 2010. pa do isplate.

V. Nalaže se tužiteljici SJ tuženiku Addiko Bank d.d. nadoknaditi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.162,25 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, tekućima od 10. rujna 2025. do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana,

VI. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa troškova iz t. V. Izreke ove presude.

VII. Nalaže se Republici Hrvatskoj naknaditi punomoćniku tuženika odvjetniku Toniju Smrčeku z Zagreba, Savska cesta 32, OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove delegacije predmeta u iznosu od 19,44 EUR, na žiro račun IBAN: [broj bankovnog računa], u roku od 15 dana.

VIII. Odbija se kao neosnovan zahtjev punomoćnika tuženika odvjetnika Tonija Smrčeka za naknadu troškova delegacije predmeta preko dosuđenog iznosa iz točke V. izreke ove presude.

Obrazloženje

1. 1. Tužiteljica je u tužbi navela da je 30. studenoga 2006. s tuženikom sklopila ugovor o kreditu broj 016-2646/2006, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini na iznos od 193.100,00 CHF, a da je ugovor o kreditu sklopila kao potrošač s namjerom kupnje stana za vlastite potrebe. Navela je da je čl. 2. ugovora o kreditu tuženik odobrio i stavio joj na raspolaganje kredit u iznosu od 193.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan korištenja kredita, dok se tužiteljica obvezala isti iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Odredbom čl. 4. ugovora o kreditu ugovorne strane ugovorile su da se kredit otplaćuje u mjesečn im anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja, a u trenutku isplate kredita tečaj CHF-a prema srednjem tečaju tuženika u odnosu na kunu iznosio 4,589 kn za 1 CHF. Tužiteljica je također navela da je 26. veljače 2016. s tuženikom sklopila aneks ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je kredit konvertiran u EUR.

1. 2. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u tužiteljica se pozvala na pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača te je navela da je navedena ugovorna odredba ništetna jer nije bila informirala da je uz valutnu klauzulu u CHF-u vezan rizik „valute utočišta“, koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa je tako smatrala da ugovaranjem predmetne valutne klauzule ugovorne strane preuzimaju samo opći valutni rizik, što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu, koja neravnoteža je veća i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćivala u kunama prema tečaju CHF-a, a osim toga je bila i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika.

1. 2. Iako je sklopila dodatak ugovoru o kreditu, kojim je kredit konvertiran u EUR, tužiteljica smatra da sklapanjem tog dodatka ugovoru nije izgubila pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu jer joj nije u cijelosti podmiren dug koji je nastao uslijed ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužiteljica je navela da prema zakonskim odredbama samom konverzijom ugovora ništetna odredba ne može postati pravovaljana, već da moraju biti ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 325. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/2005. – u daljnjem tekstu: ZOO). Tužiteljica je napomenula da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 102/2015. – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15), koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eurima na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u eurima.

1. 4. Tužiteljica je deklaratornim tužbenim zahtjevom zatražila utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 2. i čl. 4. ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF. Kondemnatornim tužbenim zahtjevima zatražila je isplatu iznosa od 3.876,65 EUR s osnova preplaćenim mjesečnih anuiteta zbog tečajne razlike do konverzije kredita sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate. Zatražila je isplatu iznosa od 4.571,85 EUR s osnova razlike neotplaćene glavnice koju je tuženik obračunao prilikom provedbe konverzije. Tužiteljica je navela da bi od potpisa ugovora o kreditu pa do 30. rujna 2015. glavnica u CHF bila daleko manja da nije bilo drastičnog porasta tečaja i povećanja kamatne stope, zbog čega su sve izvršene uplate na ime kredita najvećim dijelom iskorištenje za podmirivanje tako nastalog povećanja anuiteta, pa sukladno tome, kada je došlo do konverzije kredita, tužiteljica je zapravo bila na početku otplate svoje glavnice, čime je od sklapanja kredita do konverzije došlo do bitnog poremeća ja u strukturi samih anuiteta te se glavnica minimalno smanjivala. Stoga provedena konverzija ne može biti pravedna jer se uslijed povećanja kamatnih stopa i povećanja tečaja CHF-a, podizala visina anuiteta i mijenjala struktura istih u korist kamata na štetu glavnice, pa konverzijom kredita tužiteljica sigurno nije mogla biti obeštećena. Konačno, tužiteljica je od tuženika potraživala i isplatu iznosa od 9.757,73 EUR s osnove utvrđenog manjka na dan 30. rujna 2015., kojeg je tuženik obračunao prilikom konverzije, a koji je dospio u cijelosti istekom 30 dana od dana sklapanja dodatka ugovoru i kojeg je tužiteljica platila tuženiku.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužiteljičino svojstvo potrošača uz napomenu da je na tužiteljici teret dokazivanja navedene činjenice. Naveo je da je tužiteljica bila tuženikova zaposlenica te da je stoga nelogično da nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom oko ugovornih odredbi ili razumjeti ugovorne odredbe za koje traži utvrđenje ništetnosti. Tuženik je tužiteljici osporio aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe u ovom predmetu te je istaknuo prigovor zastare tužiteljičinih tražbina .

2. 2. U vezi sa sklapanjem aneksa ugovoru o kreditu, odnosno provođenje konverzije tuženik je naveo da je to posljedica kogentnih zakonskih odredbi te da provedba konverzije nije ovisila o njegovoj želji i volji, već dužnost i obvezu u situacijama u kojima je korisnik kredita želio provesti konverziju, kao što se to dogodilo i u ovom slučaju i to s učinkom ex tunc. Istaknuo je da je tužiteljica pristala na izračun konverzije te da je prema odredbi čl. 19.c st. 6. ZID ZPK/15, nakon što joj je ponuđena konverzija, imala potpunu slobodu ne prihvatiti takav izračun već nastaviti otplatu kredita prema do tada važećim odredbama ugovora o kreditu. Kako je tužiteljica htjela izvršiti konverziju, tužiteljica i tuženik su aneksom ugovorili promjenu sadržaja ugovora o kreditu na način da se ima smatrati da su u trenutku sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF sklopili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i da se ima smatrati da su u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, umjesto početno ugovorene kamatne stope ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, ugovorili kamatnu stopu jednaku zbroju fiksnog i promjenjivog dijela kamatne stope, a da promjenjivi dio kamatne stope predstavlja EUROLIBOR, tj. prosjek kamatnih stopa na tržištu između više od 50 europskih banaka. Sklapanjem aneksa ugovoru o kreditu sporni dijelovi odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, prestali su postojati, odnosno ima se smatrati da nikad nisu niti postojali jer su zamijenjeni odredbama aneksa s uč inkom ex tunc. Slijedom navedenog, tuženik smatra da sud ne može pristupiti ocjeni postojanja ništetnosti u odnosu na odredbe ugovora o kreditu za koje se smatra da ne postoje, niti da su ikada postojale. Aneks ugovoru o kreditu je novi pravni posao između stranaka i isti je valjano sklopljen te obvezuje obje stranke. Zbog toga tužiteljica nakon konverzije kredita nema pravni interes za vođenje ove parnice. Tuženik je tužiteljici osporio pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora uz obrazloženje da su ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu iz 2006. koje je koristio tuženik, tada s tvrtkom Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., sadržajno bitno različite od odredbe ugovora o kreditu koje su sklapale ostale banke koje su bile stranke u kolektivnom sporu. Također je naveo da je predmetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u bila zakonom dopuštena te da je bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva i da ne može biti podvrgnuta testu poštenja iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. te da je potrebno utvrditi je li tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora raspolagala s dovoljno informacija da može procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njezine financijske obveze. Tuženik je tvrdio da je tužiteljici predmetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila objašnjena, kao i smisao te pravne posljedice iste, što proizlazi iz javnobilježničke potvrde ugovora o kreditu. Naveo je da je također i općenito u svojim oglasima, upućenima svim potencijalnim klijentima, upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, osobito s valutnom klauzulom u CHF, kao dokaz čemu je priložio javno objavljene članke. Osim toga, u vrijeme sklapanja ugovora pojam valutne klauzule bio je opće poznat, kao i pojmovi devalvacije i hiperinflacije. Stoga smatra životno neuvjerljivom tvrdnju potrošača na generalnoj razini kada tvrde da nisu shvaćali ekonomske učinke valutne klauzule. Konačno, tuženik je naveo da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nikako nije mogao predvidjeti buduće kretanje tečaja CHF - a, a pogotovo ne u mjeri u kojoj je do promjena došlo nakon sklapanja ugovora.

2. 3. Tuženik je naveo da u ovom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove, prije svega zbog toga što je predmetni ugovor o kreditu konvertiran. Tuženik je osporio visinu tužiteljičinih tražbina jer tužiteljica prilikom izračuna nije uzela u obzir tzv. negativne tečajne razlike te je istaknuo prigovor radi prebijanja po toj osnovi. U odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu iznosa s osnove plaćenog manjka tuženik je naveo da tužiteljica nije dokazala da je taj iznos doista platila tuženiku, a osim toga navedeni iznos je već uračunat u ukupan iznos glavnice koji je utvrđen u čl. 1. aneksa ugovora, pa kada tužiteljica uz isplatu razlike glavnice dodatno potražuje i isplatu navodno naplaćenog manjka iz čl. 2. aneksa, zapravo traži dvostruku isplatu po istom pravnom temelju. Tuženik je osporio i zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata, navodeći da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu bio savjestan i pošten te da bi tužiteljica, pod uvjetom da su njezini zahtjevi osnovani, imala pravo na kamatu eventualno od dana podnošenja tužbe.

2. 4. Tuženik je stoga predložio da sud odbaci tužbu, a podredno da odbije tužbene zahtjeve kao neosnovane.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 26. ožujka 2025. zatražila isplatu s osnove neosnovano naplaćenih iznosa zbog nepoštenih odredbi o valutnoj klauzuli u iznosu od 3.848,51 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose od dana plaćanja istih tuženiku, pa do isplate, s osnova razlike nedospjele glavnice zatražila je isplatu iznosa od 4.571,85 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. te s osnova plaćenog manjka u iznosu od 9.757,73 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 4. listopada 2016.

4. Tuženik se protivio djelomičnom povlačenju tužbe jer je tužiteljica podneskom od 26. ožujka 2025. smanjila kondemnatorni zahtjev za iznos od 28,14 EUR u odnosu na zahtjev istaknut u tužbi.

5. Nakon provedenog financijskog vještačenja tuženik je određeno postavio prigovor radi prebijanja te je istaknuo svoju tražbinu prema tužiteljici s osnova negativnih tečajnih razlika u iznosu od 3.642,20 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedinačne mjesečne iznose pa do isplate, kako je to navedeno u izreci ove presude.

6. U dokaznom postupku sud je saslušao svjedokinju UJ, saslušao je tužiteljicu u svrhu dokazivanja, izvršio je uvid u dokumentaciju na stranicama br. 20-43, 282 i 294-341 spisa te u nalaz i mišljenje financijskog vještaka – društva Darfin d.o.o.

Zagreb na stranicama br. 56-629 spisa.

7. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan, a tuženikov prigovor radi prebijanja nije osnovan, odnosno sud je utvrdio da ne postoji tuženikova tražbina u odnosu na koju je istaknuo navedeni prigovor.

8. 1. Među strankama su bile nesporne činjenice da su sklopile predmetni ugovor o kreditu te aneks ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u CHF-u u kredit s valutnom klauzulom u EUR-u.

8. 2. Sporno je bilo tužiteljičino svojstvo potrošača i potrošačka svrha ugovora o kreditu, postojanje aktivne legitimacije, zatim ima li tužiteljica nakon provedene konverzije kredita pravni interes za vođenje ove parnice, odnosno može li nakon sklapanja aneksa ugovora o kreditu bilo što osnovano potraživati od tuženika, sporna je bila pravna valjanost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u te je li tužiteljica bila valjano i u potpunosti informirana o valutnom riziku CHF-a, postojanje i visina tužiteljičinih tražbina, je li nastupila zastara istih, zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata te postojanje i visina tuženikove tražbine za koju je istaknuo prigovor radi prebijanja.

9. Uvidom u ugovor o kreditu od 5. prosinca 2006. utvrđeno je da je isti sklopljen na iznos od 193.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita s namjenom kupnje stana. Na iznos kredita ugovorena je kamatna stopa vezana za tromjesečni LIBOR CHF s dodatkom marže od 1,50% dekurzivno godišnje. Tromjesečni LIBOR CHF se uvećava za ugovorenu maržu i zaokružuje na slijedeću četvrtinu. Za prvo obračunsko razdoblje visina kamatne stope utvrđuje se na dan puštanja kredita u tečaj, a dalje se utvrđuje četiri puta godišnje, svakog 31. 12., 31. 03., 30. 09. i 30. 06. Ugovoreno je da se kamate obračunavaju i plaćaju mjesečno od dana stavljanja kredita u otplatu, kamate dospijevaju na naplatu svakog zadnjeg dana u mjesecu i podmiruju se u kunama obračunatima po srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Rok otplate kredita ugovoren je u trajanju od 25 godina od dana stavljanja kredita u otplatu. Glavnica kredita se u cijelosti vraća na dan isteka roka otplate i podmiruje se u kunama obračunatima po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Korisnik kredita suglasio se da se izvršenim uplatama najprije podmiruju iznosi dospjelih troškova i naknada, zatim iznosi redovne i zatezne kamate, a nakon toga se podmiruje glavnica. Korisnik kredita se također obvezao za cijelo vrijeme kredita anuitete kredita uplaćivati na račun investicijskog fonda HI-balanced i to u iznosu od 296,98 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke važećem na dan uplate, za kupovinu udjela u navedenom fondu u njegovo ime i za njegov skrbnički račun. Ugovoreno je da je banka ovlaštena izvršiti promjenu visine i način obračuna kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama ili drugog akta banke.

10. Uvidom u aneks uz ugovor o kreditu od 26 . veljače 2016. utvrđeno je da je istim izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF- u u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Prema izračunu konverzije, stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. iznosilo je 120.513,52 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za EUR. Ugovorne strane suglasno su utvrdile da na dan 30. rujna 2015. postoji manjak u iznosu od 9.757,73 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika.

11. Iz izjave djelatnice tuženika SJŽ proizlazi da je u razdoblju u kojem je sklopljen predmetni ugovor o kreditu tuženik u ponudi imao ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i s valutnom klauzulom u CHF-u. Za ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF-u bila je niža kamatna stopa iz razloga što su bili različiti uvjeti financiranja banke za CHF od onih za EUR, tj. bila je različita kamata koju je banka plaćala svojim izvorima financiranja za pozajmljivanje CHF-a od kamate za pozajmljivanje EUR-a. Zbog tog je razloga banka tada mogla ponuditi ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF-u s nižom kamatnom stopom u odnosu na eurske kredite. Svjedokinja je u izjavi navela da niti ona osobno, a niti banka nisu očekivale, niti mogle predvidjeti rast tečaja CHF-a u odnosu na kunu u razdoblju nakon 2009., jer je CHF bila stabilna valuta od 1978. do 2008. te u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora i nije bilo većih oscilacija u tečaju iste. Svjedokinja je istaknuta kako je u razdoblju od 2004. do 2008. educirala djelatnike banke koji su neposredno sudjelovali kod pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu sa CHF valutnom klauzulom na način da im je objašnjavala način funkcioniranja valutne klauzule, rizike koji proizlaze iz takvog ugovaranja te mogućnosti rasta i pada tečaja i utjecaja istoga na visinu mjesečnih anuiteta u kunama, a sve kako bi djelatnici banke to mogli pojasniti klijentima tijekom razgovora o sklapanju ugovora o kreditima. Napomenula je da je i ona bila korisnik kredita s valutnom klauzulom u CHF-u, kojeg je konvertirala u EUR nakon stupanja na snagu ZID ZPK/15. Konačno, navela je da je oko 70% korisnika stambenih kredita u razdoblju od 2004. do 2008. odlučilo sklopiti ugovore s valutnom klauzulom u CHF-u.

12. Svjedokinja UJ je iskazala da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu financijskog savjetnika, što uključuje i poslove kreditiranja djelatnika banke. Ne sjeća se okolnosti vezanih uz sklapanje predmetnog ugovora o kreditu, ali se sjeća da su uvjeti kreditiranja za djelatnike banke tada bili povoljniji od uvjeta za ostale klijente u smislu povoljnije kamatne stope, nije bilo naknade za obradu kredita, a ukoliko je ista i postojala, bila je niža nego za ostale klijente. Kako su se uvjeti kreditiranja mijenjali, nije mogla određeno navesti kakvi su bili uvjeti u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora. Na internoj stranici banke bili su objavljeni uvjeti kreditiranja djelatnika banke, a bili su navedeni i kontakt brojevi telefona na koji su se zainteresirane osobe mogle obratiti u slučaju postojanja kakvih nejasnoća ili pitanja. Djelatnici banke koji su trebali stambeni kredit kontaktirali bi djelatnike koji su radili na tim poslovima, a osim nje bilo je još nekoliko kolega koji su radili na tim poslovima. Potom bi se izračunala kreditna sposobnost korisnika kredita, ako ista ne bi bila dovoljna za dobivanje traženog iznosa kredita, bilo bi predloženo da uključivanje sudužnika u ugovor te bi se nakon toga izračunala kreditna sposobnost korisnika kredita i sudužnika zajedno. Iznos kredita ovisio je o procjeni nekretnine te je postojao određeni omjer između vrijednosti nekretnine i iznosa kredita. U to je vrijeme postojala mogućnost odobravanja kredita s valutnom klauzulom u CHF i u EUR te bi klijent odlučio kakvu vrstu kredita želi ugovoriti. Svjedokinja je navela da djelatnici banke, a pretpostavlja i da nitko u Hrvatskoj, tada nije znao što će se s vremenom dogoditi s tečajem CHF-a. Ona je uzela kredit s valutnom klauzulom u CHF-u ne znajući što će se dalje događati s tom valutom, a to se u to vrijeme nije moglo znati. Navela je da je osobno zadovoljna sa stanjem svoje kreditne obveze, sretna je što je otplatila kredit, napomenula je da joj je ulaganje u investicijske fondove omogućilo da iz sredstava kredita koje je uplatila u investicijski fond može otplatiti cijelu glavnicu, pored toga je trebala još nešto malo za nadoplatiti. Odgovarajući na pitanja, svjedokinja je izjavila da nije bila upozorena na rizik od budućeg znatnog rasta tečaja CHF-a jer se za taj rizik nije znalo.

13. 1. Tužiteljica je iskazala da je 2006. odlučila kupiti stan radi rješavanja stambenog pitanja za sebe i članove svoje obitelji te se informirala o uvjetima kreditiranja. U to je vrijeme bila zaposlena u Hypo banci, a koliko se sjeća, tada nije niti bila kredi tno sposobna za dobivanje kredita s valutnom klauzulom u eurima te je odlučila uzeti predmetni kredit koji je bio jedina i najpovoljnija opcija za nju. U to je vrijeme u banci radila na radnom mjestu prevoditelja i u opisu poslova njezinog radnog mjesta nisu bili kreditni poslovi. U to je vrijeme CHF smatrala sigurnom i stabilnom valutom, a takve kredite uzimali su i ostali djelatnici banke, uključujući i članove uprave, direktore i sl., misli da je i njezina kreditna referentica također uzela takav kredit. Nikakvih detaljnijih razgovora o kreditnim proizvodima banke nije bilo, a kako nije bila kreditno sposobna za dobivanje eurskog kredita, ostala joj je jedino opcija uzeti kredit s valutnom klauzulom u CHF-u. Navela je da je predmetni kredit bio posebni proizvod banke u to vrijeme, koji je bio namijenjen djelatnicima banke, a otplata kredita vršila se uplatom mjesečnih anuiteta u investicijski fond te bi se tek po isteku trajanja ugovora uplaćena sredstva iskoristila za zatvaranje kredita. Banka je neovisno o tome cijelo vrijeme za sebe uzimala kamatu na cjelokupni iznos kredita. Tužiteljica je navela da još uvijek otplaćuje predmetni kredit te joj je preostalo za otplatiti još oko 66.000,00 EUR kredita. U stanu kojeg je kupila sredstvima kredita još uvijek stanuje sa članovima svoje obitelji i nikad ga nije iznajmljivala. U svom vlasništvu nikad nije imala obrt ili trgovačko društvo.

13. 2. Nadalje, tužiteljica je iskazala da su tijekom otplate kredita zbog povećanja tečaja CHF-a rasli iznosi mjesečnih anuiteta, koji su varirali od iznosa od oko 3.000,00 do oko 5.100,00 kn. Povremeno je bila u dvojbi hoće li uopće moći otplaćivati kredit, jer je situacija bila izrazito složena što je kod nje dovelo do anksioznosti zbog neizvjesnosti što će se dogoditi u budućnosti. Od banke je dobila obavijest s izračunom konverzije, nije razumjela i nije bio opisan postupak kojim je banka došla do iznosa navedenih u tom izračunu, a uočila je da, ukoliko će se kredit dalje otplaćivati u CHF, da njezina preostala obveza iznosi 1.350.000,00 kn, a sjeća se da je ista u trenutku sklapanja ugovora iznosila 880.000,00 kn. Razmišljala je o prodaji stana, ali s obzirom na stanje tržišta nekretninama u to vrijeme, sredstvima dobivenima od prodaje stana mogla bi otplatiti tek polovicu preostalog duga, a drugu polovicu bi i dalje trebala otplaćivati. Konverzijom je ipak smanjen iznos preostalog duga te se zbog toga odlučila sklopiti dodatak ugovoru o kreditu. Napomenula je da je konverzijom utvrđen manjak u dotadašnjoj otplati u iznosu od oko 10.000,00 EUR, kojeg je također trebala platiti banci. Taj iznos je banka naplatila iz sredstava koja su bila u investicijskom fondu, a tada je u tom fondu bilo oko 30.000,00 EUR, dok je kredit tužiteljica dalje nastavila otplaćivati prema novom otplatnom planu. Prema njezinom razumijevanju ugovora o kreditu, pretpostavlja da u slučaju ako u trenutku isteka ugovora neće biti dovoljno sredstava u investicijskom fondu za zatvaranje cijelog iznosa kredita, produljit će joj se rok otplate kredita.

13. 3. Odgovarajući na pitanja, tužiteljica je izjavila da je pročitala ugovor o kreditu prije potpisivanja istoga, taj ugovor ponudila joj je banka koja je ujedno bila i njezin poslodavac i u koju je imala povjerenja te upravo zbog toga nije imala nikakvih dvojbi u vezi sadržaja ugovora te je smatrala da joj je ponuđen upravo onakav kredit kakav joj treba i koji je za nju zadovoljavajući. Tekst ugovora pripremila je banka na svojem obrascu. O pojedinim ugovornim odredbama nije se moglo pregovarati i to je bio ugovor po principu "uzmi ili ostavi". Niti kreditna referentica, a niti kasnije javni bilježnik, prilikom ovjere ugovora nisu ju upozorili na rizik od mogućeg značajnog rasta tečaja CHF -a. Što se tiče pojma valutne klauzule, znala je da je otplata kredita vezana uz tečaj CHF -a, ali nitko iz banke ju nije upozorio na mogući bilo kakav rast tečaja te valute, a kamoli na toliko rast tečaja, već su svi govorili da je to stabilna i jaka valuta. Niti prilikom sklapanja dodatka ugovoru o kreditu, a niti sada ne smatra se obeštećenom zbog onoga što joj je uzrokovano ugovaranjem sporne valutne klauzule. Navela je da je bila svjesna da tečaj CHF-a može varirati, ali joj je rečeno da je Švicarska stabilna država, pa je tako stabilna i njezina valuta te joj nitko nije ukazao na potencijalnu opasnost od znatnog rasta tečaja istoga. Na pitanje zbog čega je odlučila uzeti upravo predmetni kredit koji je bio posebni proizvod banke i koji je bio namijenjen samo djelatnicima banke, a ne i osobama koje u banci nisu zaposlene, tužiteljica je izjavila da joj je rečeno da može dobiti jedino takav kredit. Ranije je moguće imala neku štednju u banci i to u eurima. U investicijski fond koji je naveden u predmetnom ugovoru vršene su uplate u CHF-u. Također je izjavila da se u okviru poslova svog radnog mjesta uglavnom bavila prevođenjem tehničkih uputa te da se nije sretala s kreditnim poslovima, tada je joj imala relativno malo radnog staža i radnog iskustva te nije imala nikakvih saznanja o dotadašnjim kretanjima tečaja stranih valuta.

14. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu te iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da ona nije bila poslovni subjekt, a sredstva kredita iskoristila je za kupnju stana radi rješavanja svog stambenog pitanja i stambenog pitanja članova svoje obitelji. Iz navedenog proizlazi da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila u svojstvu potrošača i da je svrha ugovora bila potrošačka. To potvrđuje i činjenica da je tužiteljici ponuđena konverzija kredita i da je sklopila dodatak ugovoru o kreditu temeljem odredbi ZID ZPK/15, koji zakon regulira potrošačko kreditiranje. Slijedom navedenog, na ovaj predmet se primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. – u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te se primjenjuju pravna utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

15. 1. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012.

15. 2. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

15. 3. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

15. 4. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

15. 5. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

15. 6. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.

15. 7. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik nije dokazao svoju tvrdnju da je sadržaj predmetnog ugovora o kreditu o spornim ugovornim odredbama drugačiji od sadržaja ugovora o kreditu ostalih banaka, koje su bile predmet kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača. Tuženik je time povrijedio i prava tužiteljice kao korisnice kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

16. 1. Odredbom čl. 138.a ZZP/07, propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

16. 2. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.

16. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.

16. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli CHF, uz koju je vezana glavnica kredita, sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

16. 5. Iz dokumentacije u spisu te iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da u predmetnom ugovoru nisu navedene okolnosti koje su utjecale na promjenu tečaja CHF -a u odnosu na kunu i koje bi tužiteljici kao potrošaču omogućile donošenje informirane odluke o ekonomskim posljedicama sklapanja takvog ugovora. Zbog navedenog su takve ugovorne odredbe nerazumljive, a time i nepoštene.

16. 6. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 30. studenoga 2006., a solemniziran kod javnog bilježnika 5. prosinca 2006., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu stopu redovne kamate i u odnosu na valutnu klauzulu u valuti CHF. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužiteljici bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao.

16. 7. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

16. 8. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

16. 9. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

16. 10. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu.

16. 11. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da nije bila kreditno sposobna za sklapanje ugovora o kreditu s nekom drugom valutnom klauzulom, već samo s valutnom klauzulom u CHF-u, a nitko od djelatnika tuženika nije ju informirao o riziku znatnog povećanja tečaja CHF-a u odnosu na domaću valutu, koji je proizlazio prvenstveno iz činjenice da Hrvatska narodna banka tečaj domaće valute nije štitila u odnosu na CHF, kao što je to činila u odnosu na EUR. Iako je tužiteljica bila djelatnica tuženika, u okviru poslova njezinog radnog mjesta nisu bili poslovi kreditiranja građana te zbog toga o ugovornim odredbama nije mogla imati veća saznanja od prosječnih potrošača i od potrošača koji nisu bili djelatnici banke. Što se tiče iskaza svjedokinje UJ te izjave djelatnice tuženika SJŽ, moguće je doista da niti djelatnici tuženika koji su radili na sklapanju ugovora o kreditima s klijentima, nisu znali za rizik znatnog povećanja tečaja CHF-a u odnosu na kunu, međutim ne može se prihvatiti tvrdnja da tuženik kao bankarska institucija nije znao da Hrvatska narodna banke nije štitila tečaj kune u odnosu na CHF, kao što ga je štitila u odnosu na EUR te da nije imala mehanizama kontrolirati tečaj te valute, što je zapravo bio najveći rizik da može doći do nekontroliranog i znatnog rasta tečaja te valute. Tuženik o tome tužiteljicu nije informirao, a moguće da nije niti informirao svoje djelatnike koji su radili na sklapanju ugovora o kreditima s klijentima, čime je postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužiteljica kao prosječni potrošač nije mogla znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bila, niti su joj mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF-a. Tuženik je stoga postupio protivno čl. 81. i 82. ZZP/03. Kao posljedica takvog tuženikovog propusta, prouzročena je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača , što proizlazi iz njezinog iskaza u dijelu u kojem je opisala svoju materijalnu i životnu situaciju u kojoj se našla zbog izrazitog rasta tečaja CHF-a u odnosu na kunu i posljedično zbog velikog porasta iznosa mjesečnih anuiteta kredita. Tužiteljica je zbog promjene tečaja tuženiku više platila od onoga koliko bi platila da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju.

16. 12. Sud je stoga utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, a koje su sadržane u čl. 4. predmetnog ugovora o kreditu, prema kojoj se tužiteljica kao korisnik kredita obvezala otplaćivati kredit u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF- a Hrvatske narodne banke na dan uplate. Sud je stoga prihvatio deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koja je sadržana u čl. 4. ugovora.

16. 13. Kako je odredba ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita u valutnoj klauzuli prema tečaju CHF-a u odnosu na kunu važećem na dan otplate kredita, navedena se odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takve ugovorne odredbe, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

17. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platila na temelju obračuna tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zah tjeva na utvrđenje ništetnosti, kao što je to učinila tužbom u ovom predmetu.

18. Sud je također ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice jer je upravo tužiteljica bila ugovorna strana u predmetnom ugovoru o kreditu kao korisnica kredita, ona je otplaćivala predmetni kredit i još uvijek ga otplaćuje, pa je stoga aktivno legitimirana pokrenuti parnicu radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi i radi isplate temeljem instituta stjecanja bez osnove.

19. 1. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i porezno savjetovanje – društva Darfin d.o.o. Zagreb utvrđeno je da ukupna razlika s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 28.966,52 kn ili 3.848,51 EUR. Ukupna razlika između anuiteta prema početnom otplatnom planu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja, obzirom da je vršeno prije dospijeća u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu banke po srednjem tečaju na dan isplate kredita (20. prosinca 2006.), za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 31. prosinca 2006. do 31. kolovoza 2015., iznosi 27.365,46 kn, odnosno 3.632,02 kn (u tom izračunu uzete su u obzir i tzv. negativne tečajne razlike).

19. 2. Nadalje, ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita, umanjena za razliku glavnice iz konverzije, utvrđena je u iznosu od 34.446,63 kn, odnosno 4.571,85 EUR. Također je prilikom izračuna konverzije utvrđen manjak po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30. rujna 2015. te iznosi 9.757,73 EUR.

20. 1. Tužiteljica nije imala prigovora ni primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik je istaknuo pravne prigovore na nalaz i mišljenje financijskog vještaka navodeći da je isti izrađen polazeći od pretpostavke da se razlika između stvarnih uplata i uplata koje su trebale biti izvršene u skladu s tečajem na dan isplate kredita treba utvrditi s polaznom pretpostavkom da je tužiteljici plasiran kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, čime bi se tužiteljica kao potrošač koji je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti CHF neosnovano stavila u znatno povoljniji položaj u odnosu na potrošače koji su s bankama sklopili kredite s valutnom klauzulom u nekoj drugoj valuti. Naveo je da je pri provođenju vještačenja na iznos glavnice izračene u kunama, bez primjene učinaka koji proizlaze iz ugovorne odredbe kojom se iznos glavnice u kunama veće za tečaj CHF, primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa, pri čemu je kontekst primjene tako ugovorene stope u potpunosti zanemaren. Stoga bi u takvoj situaciji do uspostavljanja eventualno narušene neravnoteže u ugovornom odnosu moglo doći jedino primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u kunama bez valutne klauzule. Tuženik je naveo da je pri eliminaciji učinaka potencijalno ništetnih odredbi ugovora o kreditu potrebno voditi računa o ravnoteži ugovornih strana i jednake vrijednosti uzajamnih činidbi, a što proizlazi iz zakonskih odredbi kojima je regulirano pitanje konverzije spornih odredbi. Naveo je da je odredbama ZID ZPK/15 prilikom konverzije naložena primjena kamatne stope jednake kamatnoj stopi koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja, denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnoj klauzulom u CHF. Tuženik smatra da dio pogrešaka u provođenju vještačenja proizlazi iz nerazumljivo postavljenog zadatka vještaku te je predložio da se vještaku postavi zadatak na način kako je to tuženik predložio i da se u tom smislu dopuni nalaz i mišljenje.

20. 2. Sud je ocijenio neosnovanima prigovor i primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje financijskog vještaka. Prigovori na nalaz i mišljenje ne ukazuju na nepravilnosti u matematičkom izračunu vještaka, već su isti pravne naravi. Financijski vještak izradio je nalaz i mišljenje prema zadatku suda i na temelju cjelokupne dokumentacije u spisu te je bilo nepotrebno pozivati vještaka da se očituje o prigovorima tuženika, jer je takvu vrstu prigovora dužan i ovlašten ocijeniti sud, a ne financijski vještak. Sud nije prihvatio prijedlog tuženika da se financijsko vještačenje provede na način da se izvrši usporedba kunskog kredita s predmetnim kreditom s valutnom klauzulom u CHF-u i da se primjene kamatne stope koje su bile na snazi na kunske kredite. Ugovorne strane nisu sklopile ugovor o kreditu u kunama, već kredit s valutnom klauzulom, a iz iskaza tužiteljice te iz iskaza djelatnice tuženika proizlazi da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora tuženik nije nudio kunske kredite, već jedino kredite s valutnom klauzulom u CHF i u EUR. Kako tužiteljica nije bila kreditno sposobna dobiti kredit s valutnom klauzulom u EUR, već samo u CHF, sigurno ne bi mogla niti dobiti kunski kredit, koji ionako u to vrijeme nije bio u ponudi banke. Tuženik nije dokazao suprotno, odnosno nije dokazao da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu u ponudi imao i kunske kredite, da bi tužiteljica uopće bila kreditno sposobna za dobivanje takvog kredita te kakvi bi bili uvjeti takvog kreditiranja, pa tako i kakve bi bile kamatne stope. Sud je ocijenio neosnovanim i primjedbu tuženika da je vještak izračun izvršio primjenom fiksne kamatne stope, jer protivno proizlazi iz nalaza vještaka, budući da je vještak izračunao preplaćene iznose anuiteta do konverzije kredita samo uslijed povećanja tečaja, dok preplatu po osnovi povećanja kamatne stope nije računao, niti mu je to bilo naloženo od strane suda budući se tužiteljičina tražbina temelji samo na ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a ne i na ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tuženik također neosnovano tvrdi da bi utvrđenjem tužiteljičine tražbine prema izvršenom izračunu vještaka ona bila dovedena u povoljniji položaj od potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu s drugom valutnom klauzulom (npr. u valuti EUR), jer izračun vještaka nije izvršen prema početnoj kamatnoj stopi, već prema početnom tečaju CHF-a u odnosu na kunu, a to je izvršeno upravo iz razloga što je ugovaranje valutne klauzule u CHF -u dovelo do znatnog povećanja mjesečnih anuiteta uslijed nekontroliranog rasta tečaja te valute u odnosu na kunu, što se nije dogodilo kod tečaja EUR-a.

20. 3. Nalaz i mišljenje vještaka izrađeni su temeljem sve potrebne dokumentacije i u skladu s nalogom suda, jasno i u skladu s pravilima struke te je sud iste prihvatio u cijelosti, bez traženja dopune vještačenja kako je to predložio tuženik, a to iz gore navedenih razloga.

21. 1. Prigovor zastare u odnosu na tražbinu po osnovi isplate temeljem ništetne odredbe o otplati kredita u valutnoj klauzuli u CHF prema tečaju na dan isplate pojedinih anuiteta nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO -a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu). Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., to do tada u odnosu na isplatu stečenog bez osnove po osnovi ništetnosti dijela valutne klauzule u CHF nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO -a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćaju od 31. siječnja 2022. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto je pravno shvaćanje, koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto potvrđuje i objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem je pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2) te zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kod pojedinačnih tužbi na koje se odnose pravni učinci tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

21. 2. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezane uz valutnu klauzulu, kolektivni spor je pravomoćno završio tek 14. lipnja 2018. te od tada pa do podnošenja tužbe 12. lipnja 2023. nije protekao zastarni rok od 5 godina za podnošenje tužbe po toj osnovi.

22. 1. Vezano uz sporno pitanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji kredita, odnosno pitanje ima li tužiteljica, nakon sklapanja sporazuma o konverziji u formi aneksa ugovora o kreditu, bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u, ističe se da se u konkretnom slučaju ne radi o konverziji iz čl. 325. ZOO-a jer za to ne postoje pretpostavke. Naime, tuženik prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nije bio savjesna ugovorna strana te je odredbama ZID ZPK/15 bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Stoga se ne radi u pravom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima, već o sklapanju dodatka ugovoru, a svođenje kredita u CHF-u na kredit u EUR-ima poslužilo je tome da bi se moglo utvrditi tužiteljičino stanje kreditne obveze i da joj se za ubuduće olakša situacija u koju je bila dovedena izrazito velikim rastom tečaja CHF-a te da se njezin položaj izjednači s potrošačima koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR-ima. U konkretnom slučaju glavnica tužiteljičinog kredita nije smanjena jer izračunom konverzije nije utvrđena preplata tužiteljice, već manjak, pa tužiteljica sporazumom o konverziji nije niti djelomično obeštećena za iznose koje je platila uslijed povećanja tečaja CHF-a do provedene konverzije. Slijedom navedenog, sklapanjem sporazuma o konverziji nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužiteljice na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev -2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

22. 2. U odnosu na deklaratorni i kondemnatorni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije kredita, tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojoj sporazum o konverziji na osnovu ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Aneksom ugovoru o kreditu je riješena situacija za ubuduće te isti sadrži izmijenjene odredbe ugovora o kreditu u pogledu valute obveze, stope redovnih kamata i iznosa neotplaćene glavnice, ali ne predstavlja obeštećenje zbog preplate iznosa kredita do konverzije. Aneksom ugovora o kreditu nije se riješila preplata po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te tužitelj ica i nadalje ima pravo istu potraživati od tuženika.

23. Kako je iz nalaza i mišljenja financijskog vještačenja utvrđeno da je tužiteljica zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli do konverzije preplatila iznos od 3.848,51 EUR (razlika anuiteta za koje je nalazom vještaka utvrđen više plaćeni iznos od iznosa prema tečaju CHF-a na dan isplate kredita), za koji sporazumom o konverziji nije niti djelomično obeštećena, to se za iznos razlike anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetne odredbe o obvezi otplate mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan plaćanja. Tuženik je stoga navedeni iznos tužiteljici dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu vještaka. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 1115. ZOO-a).

24. 1. Financijskim vještačenjem izračunate su i tzv. negativne tečajne razlike za razdoblje u kojem je tečaj CHF-a bio niži od početno ugovorenoga, ali iznos negativnih tečajnih razlika ne utječe na visinu tužiteljičine tražbine. Tuženik je u ovom predmetu istaknuo procesno-pravni prigovor radi prebijanja tražbine s osnova negativnih tečajnih razlika. Sud je, međutim, utvrdio da ne postoji tuženikova tražbina prema tužiteljici po navedenoj osnovi. Tuženik nije potrošač, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena kolektivnom zaštitom. Nadalje, prema čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužiteljica kao ugovorna strana nije odgovorna za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužiteljici nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutno j klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju od onoga na dan isplate kredita, tužiteljica bilo što primila ili stekla bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik, ne postoji tuženikova tražbina prema tužiteljici i ne postoji obveza tužiteljice za vraćanjem nečega što nije primila.

24. 2. Zaključno, financijskim vještačenjem je utvrđeno da je temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u tužiteljica tuženiku preplatila mjesečne anuitete uslijed rasta tečaja CHF-a u ukupnom iznosu od 3.848,51 EUR, za koji iznos nije obeštećena sklapanjem sporazuma o konverziji kredita, pa je osnovan njezin tužbeni zahtjev za isplatu tog iznosa sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja svakog preplaćenog mjesečnog iznosa jer je tuženik bio nesavjestan stjecatelj pa je temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a dužan platiti zakonsku zateznu kamatu od dana stjecanja, a ne tek od dana podnošenja tužbe.

25. 1. Osim iznosa po osnovi preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije, tužiteljica tužbenim zahtjevom potražuje i isplatu iznosa razlike preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita, kao i iznos u kojem je utvrđen manjak uplaćenih anuiteta do provedene konverzije kredita. Prema gore opisanom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužiteljica nije dokazala da bi takav aneks ugovoru bio ništetan i da ne bi proizvodio pravne učinke. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju, a manjak je nastao kao posljedica različitih uvjeta kreditiranja s valutnom klauzulom u CHF-u od uvjeta kreditiranja s valutnom klauzulom u EUR-u, a uzimajući u obzir sve uplate koje je tužiteljica izvršila do konverzije. Zato su iznosi koje tužiteljica potražuje na ime razlike glavnice i utvrđenog manjka posljedica sklapanja dodatka ugovoru o kreditu između stranaka, valjanog dogovora stranaka o tome, a nije dokazano da su odredbe tog dodatka ugovoru ništetne, niti sud može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti), sve cijeneći i nespornu činjenicu da je konverzija izvršena prema odredbama ZID ZPK/15. Osim toga, odredbe iz ugovora o konverziji koje se odnose na visinu glavnice i manjka uplata nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužiteljica mogla odlučiti hoće li takav sporazum o konverziji prihvatiti ili ne. Sklapanjem sporazuma o konverziji kredita tužiteljica je prihvatila sva prava i obveze iz istoga te nakon toga ne može od tuženika potraživati isplatu iznosa koji joj po takvom sporazumu ne pripadaju. Usput se ističe da tuženik osnovano tvrdi da tužiteljica dva puta potražuje isplatu istog iznosa kada traži isplatu razlike preostale glavnice kredita i isplatu manjka koji je utvrđen konverzijom jer je u izračunu preostale glavnice, koji je izvršen na način kako je to predložila tužiteljica, sadržan i iznos manjka utvrđenog prilikom konverzije kredita.

25. 2. Sud je stoga ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na razliku preostale glavnice kredita (4.571,85 EUR) i na utvrđen manjak u trenutku konverzije, kojega je trebala platiti tuženiku u skladu s aneksom ugovora, odnosno kojeg si je tuženik naplatio iz uplaćenih sredstava iz investicijskog fonda (9.757,73 EUR), sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

26. 1. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 4., u vezi sa čl. 155. ZPP-a, a donesena je prema vrijednosti predmeta spora sukladno konačno istaknutom tužbenom zahtjevu.

26. 2. Tužiteljica je kvantitativno uspjela u parnici sa 21,17% (3.848,51 EUR/18.178,09 EUR), a tuženik je tijekom cijelog postupka osporavao osnove tužbenog zahtjeva u cijelosti, time da je i u pogledu osnove uspjeh tužitelj ice jednak (21,17%) jer po stavu suda ne postoji osnov za dosudu tužiteljici razlike glavnice i iznosa manjka utvrđenog konverzijom kredita. Oduzimanjem uspjeha tužiteljice u postupku od tuženikovog uspjeha u postupku (78,83%-21,17%) dobiva se iznos od 57,66% uspjeha u korist tuženika te mu je u tom omjeru dosuđena naknada parničnog troška.

26. 3. Tuženiku su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku temeljem odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023.), prema kojoj vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54.), kako slijedi:

- za sastav odgovora na tužbu od 14. veljače 2024. i podnesaka od 24. travnja 2024. i 22. travnja 2025. po tbr. 8./1. u visini od 250 bodova za svaki podnesak,

- za zastupanje na ročištima 5. studenoga 2024., 3. travnja 2025. i 2. srpnja 2025. po tbr. 9. t. 1. u visini od 250 bodova za svako ročište,

- što ukupno iznosi 1.500 bodova ili 3.000,00 EUR, kojem iznosu je dodan PDV po stopi od 25% ili 750,00 EUR-a, što sveukupno iznosi 3.750,00 EUR.

26. 4. S obzirom na konačno utvrđeni uspjeh tuženika u postupku (57,66%) pripada mu naknada troškova zastupanja po punomoćniku u iznosu od 2.162,25 EUR.

26. 5. Tuženiku nije odmjeren trošak s osnova sudskih pristojbi jer tuženik do ovog stadija postupka nije bio dužan platiti sudske pristojbe.

26. 6. Preko dosuđenog iznosa troškova postupka, sud je odbio kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu istih.

26. 7. Na dosuđeni trošak tuženiku su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a od dana presuđenja pa do isplate.

27. 1. Osim zahtjeva za naknadu troškova postupka koje je tuženiku dužna naknaditi tužiteljica, punomoćnik tuženika je podnio i zahtjev za naknadu troškova delegacije predmeta i to naknadu putnih troškova prema cijeni javnog prijevoza te naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice.

27. 2. Prema odredbi čl. 11. st. 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23) predsjednik zajedničkog neposredno višeg suda će odrediti da u pojedinoj vrsti predmeta postupa drugi stvarno i mjesno nadležni sud, ako sud koji je po zakonu stvarno i mjesno nadležan zbog velikog broja predmeta koje ima u radu ne može u razumnom roku raspraviti te predmete i donijeti odluku, zbog postizanja ravnomjerne opterećenosti sudova ili zbog promjena u stvarnoj i mjesnoj nadležnosti sudova, a prema odredbi st. 4. i 5. istoga članka, strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Naknada troškova isplatit će se na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom.

27. 3. Rješenjem predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, broj Su-IV-223/2023 od 25. rujna 2023. određen je Općinski sud u Zlataru kao drugi stvarno nadležni sud za postupanje u ovom predmetu.

27. 4. Sud je prihvatio zahtjev punomoćnika tuženika za naknadu putnih troškova prema cijeni putne karte za vlak, koja prema javno objavljenom cjeniku HŽ putničkog prijevoza d.o.o. na relaciji Zagreb, Glavni kolodvor – Zabok u jednom smjeru iznosi 3,24 EUR, odnosno u oba smjera 6,48 EUR.

27. 5. Slijedom navedenog, putni troškovi nastali zbog delegacije predmeta za punomoćnika tuženika, za njegov pristup na tri ročišta iznose 19,44 EUR.

27. 6. Punomoćniku tuženika nisu dosuđeni troškovi za izbivanje iz pisarnice jer putovanje od Zagreba do Zaboka i natrag traje kraće od tri sata.

27. 7. Preko dosuđenih troškova delegacije predmeta, sud je odbio zahtjev punomoćnika tuženika kao neosnovan.

28. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 10. rujna 2025.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetnik Matko Novinc, Zagreb, Gospodska 28

2. Odvjetnik Toni Smrček, Zagreb, Savska cesta 32

3. ODO u Zlataru, Zlatar, Trg slobode 14a, u odnosu na točke VII. -VIII. izreke

Po pravomoćnosti:

Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Zagreb, Katančićeva 5, u odnosu na točke

VII.-VIII. izreke