Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1601/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Arijane Bolanča predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sande Crljen Ivančić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Dubravka Pešo, odvjetnica iz Osijeka, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, koji zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: P-1564/2019-32 od 14. svibnja 2025., u sjednici održanoj 10. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: P-1564/2019-32 od 14. svibnja 2025. u pobijanim dijelovima pod točkama I. i II. izreke, kojima su prihvaćeni tužbeni zahtjevi tužitelja, kao što se potvrđuje i u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke, kojim je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju parnične troškove postupka u iznosu od 2.200,00 eura skupa s dosuđenim kamatama na ovaj iznos.

II. Djelomično se uvažava žalba tuženika, pa se preinačuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: P-1564/2019-32 od 14. svibnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke, kojim je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju parnične troškove postupka i u iznosu od 132,72 eura, tako da se zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi troškove postupka u ovom iznosu skupa s dosuđenim kamatama odbija kao neosnovan.

III. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je kako su ništetne odredbe čl. 1., i 7 Ugovora o namjenskom kreditu za kupnju motornih vozila br. 528-50-3520180 sklopljenog između tužitelja ĆJ iz [adresa]. OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika RAIFFEISENBANKA AUSTRIA D.D. ZAGREBA, Petrinjska 59. god., OIB:53056966535, Podružnica Osijek ovjerenog kod javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka, 14. lipnja 2006. godine pod brojem: OU- 1288/2006; sve u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke kao tuženika, kao i dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak CHF (točka I. izreke). Istom je presudom naloženo tuženiku RAIFFEISENBANKA AUSTRIA D.D. ZAGREBA, Petrinjska 59. OIB:53056966535, Podružnica Osijek da tužitelju OJ iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 653,02 eura / 4.920,18 kn koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o promjenjivim ugovornim kamatama ima vratiti tužitelju sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini preplaćeni iznos, kao i iznos na ime razlike valutne klauzule po anuitetima u ukupnom iznosu od 2.322,83 eura / 17.501,37 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koje teku na svaki pojedini preplaćeni iznos, a sve kako je to specificirano u izreci presude (točka II. izreke). Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u istoj presudi naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.332,72 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 14. svibnja 2025. do isplate (točka III. izreke), dok je s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška tužitelj odbijen (točka IV. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženik pobijajući je u dijelovima pod točkama I. i II. izreke, kojima su prihvaćeni tužbeni zahtjevi tužitelja, kao i u dijelu pod točkom III. izreke, kojim mu je naloženo da naknadi tužitelju parnične troškove postupka, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. – Odluka USRH, 123/08. – ispra., 57/11., 148/11-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.- Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tuženik je zatražio i trošak žalbenog postupka.

2.1. U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio sve žalbene navode kao neosnovane te je predložio da se žalba kao takva odbije i tužitelju dosude troškovi postupka. Tužitelj je zatražio i trošak žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana u odnosu na glavnu stvar, ali je djelomično osnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari.

4. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

4.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

4.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu broj: 528-50-3520180 od 12. lipnja 2026. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, koji je ovjeren kod javnog bilježnika 14. lipnja 2006., i u pogledu promjenjive kamatne stope i valute švicarski franak, te posljedično tome i zahtjev za isplatu na ime pretplate po tim osnovama.

5. Iz stanja spisa i pobijane odluke proizlazi sljedeće odlučno činjenično stanje:

- da su stranke sklopile ugovor o kreditu broj: 218-50-2992099 od 12. lipnja 2006. na temelju kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u visini od 20.567,03 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju za CHF, a za kupnju novoga vozila,

- da je tim ugovorom ugovorena kamatna stopa od 5,20% godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika,

- da je prema nalazu financijskog knjigovodstvenog vještaka Bernarda Hunjadi utvrđena razlika kamatne stope od one koja je bila početno ugovorena tako da iznosi 653,02 eura, dok da tečajna razlika iznosi 2.322,83 eura, odnosno ukupna pretplata da iznosi 2.975,85 eura,

- da tužitelj potražuje navedene iznose koje je utvrdio sudski vještak,

- da je odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena po žalbi presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te po reviziji presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., utvrđeno da su odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sastavni dio standardnih ugovora o kreditu unaprijed sastavljenih od banaka, o kojima se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, te da je tim odredbama suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora i da je to uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača s jedne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu protivno načelima obveznog prava, radi čega su te odredbe nepoštene i primjenom članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03. – u daljnjem tekstu: ZZP/03.) ništetne,

- da je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. izraženo stajalište da su banke prilikom ugovaranja kamatne stope koristile „visokostručnu“ terminologiju apsolutno nerazumljivu prosječnom potrošaču, a da su bile dužne ozbiljno informirati potrošače o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi što nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, nego su u unaprijed formuliranim standardnim ugovorima koristile nedorečene i nerazumljive formulacije o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva i na taj su način potrošačima nametnuli obvezu koju nisu mogli sagledati kao cjelinu koja je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita,

- da iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/201811 od 3. rujna 2019. kojom su odbijene revizije banaka, između ostalih i tuženika, proizlazi da su banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, te su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome,

- da se osobe u posebnim parnicama mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u smislu članka 502.c ZPP-a, kojom su proširene subjektivne granice pravomoćnosti presude, te da je sud u pojedinačnim sporovima vezan za utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava kada se osoba na njih poziva,

- da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja iz razloga što je pravna osnova potraživanja stjecanje bez osnove u kojem je zastrani rok pet godine,

- da pravno shvaćanje koje je donijeto od strane Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Odjela 30. siječnja 2020. glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22 i 156/22.. – u daljnjem tekstu: ZOO), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.";

- da potraživanje tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa iz osnove promjenjive kamatne stope nije zastarjelo jer je zastarijevanje prekinuto podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401712 od 4. srpnja 2013., koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pa da zastara u odnosu na promjenjivu kamatu počinje teći od 14. lipnja 2014., kao što nije zastarjelo ni potraživanje u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule jer zastara da u odnosu za povrat po osnovi pretplate zbog valutne klauzule počinje teći od okončanja postupka podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pa uvažavajući činjenicu da je predmetni postupak pokrenut tužbom koja je kod prvostupanjskog suda zaprimljena 10. lipnja 2019., i kako se u ovom slučaju primjenjuje opći rok zastare iz odredbe članka 225. ZOO-a, to je očito da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja po obje osnove.

6. Na temelju navedenog, prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja tako što je utvrdio ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i način njezine promjene i valutna klauzula, pa je obvezao tuženika da isplati tužitelju preplaćene iznose s osnove tih ništetnih odredaba prihvaćajući pritom nalaz i mišljenje vještaka kao objektivan i stručan jer je zasnovan na dokumentaciji tuženika.

7. Prvostupanjski je sud i po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično stanje, te je pravilnom primjenom materijalnog prava pravilno postupio kad je prihvatio kao osnovan zahtjev tužitelja, s time što ni žalbenim navodima tuženik pravilnost pobijane odluke nije doveo u sumnju.

7.1. Naime, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03. i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. a od 7. kolovoza 2007. nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. – u daljnjem tekstu: ZZP/07.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a, te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u tom dijelu odbijena revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

7.2. Istom presudom broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je pod točke 1. da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to članku 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP/07. i to člancima 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama ZOO-a.

7.3. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. – u daljnjem tekstu: ZZP/14.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07. propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe članka 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a.

9. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točke 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne i protivno žalbenim navodima tuženika na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Takvo pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

10. Budući da sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, to je pravilno prvostupanjski sud primijenio i materijalno pravo, tj. odredbu članka 1111. ZOO-a kada je tuženiku naloženo da tužitelju vrati utužene iznose sukladno izračunu vještaka na ime utvrđene razlike uz pripadajuću zateznu kamatu na temelju odredbe članka 1115. ZOO-a, koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, i koja se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba, jer je tuženik kao banka u konkretnom slučaju bila nepoštena već u trenutku stjecanja, točnije, u trenutku kada je tužitelj izvršio sporne uplate u svrhu vraćanja kredita.

11. Isto tako, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, s time što se navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018, izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama.

12. Inače, ni ostali žalbeni navodi tuženika ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, pa tako ni navod da su pobijanom odlukom utvrđene ništetnim odredbe članaka 1. i 7. ugovora o kreditu, kojim je ugovoren kredit u švicarskim francima i način otplate istog u toj valuti, kada je pobijanom presudom utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, kao i valutnu klauzulu.

13. Stoga je i ovaj sud stajališta da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenice bitne za donošenje pobijane odluke, kao i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, zbog čega neosnovano tuženik u žalbi prigovora i dosuđenom počeku tijeka zakonskih zateznih kamata jer je tuženik dužan tužitelju vratiti iznos kojeg je naplatio na temelju ništetne ugovorne odrebe, i to sa zakonskom zateznom kamatom od kada je primio novac iz razloga što se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošten stjecatelj sukladno članku 1115. ZOO-a, što se ponovno navodi.

14. Odluka o parničnom trošku zakonita je i pravilna kako u osnovi tako i u visini, jer se temelji na odredbama članka 154. stavka 1. ZPP-a i članak 155. stavka 1. ZPP-a, u svezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23.), s time što je pri odlučivanju koje će troškove tužitelju zastupanom po punomoćnici u osobi odvjetnice priznati, jasno naveo koje radnje je prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora te koliko bodova pripada za svaku pojedinu poduzetu radnju, pa je uz plaćeni predujam vještačenja, pravilno tužitelju dosudio pripadajući trošak.

14.1. Neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da tužitelju ne pripada naknada za sastavljanje podnesaka od 24. veljače 2020. i 14. travnja 2025. kada iz sadržaja tih podnesaka proizlazi da su bili potrebni za parnicu na temelju odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a.

14.2. Međutim, osnovano tuženik u žalbi tvrdi kako prema odredbi članka 11. stavku 1. točki 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 118/18. i 51/23.), tužitelj u ovom slučaju kao potrošač nije bio u obvezi platiti sudsku pristojbu na tužbu i presudu u iznosu od po 66,36 eura (ukupno 132,72 eura), jer je tom odredbom propisano su od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, zbog čega je u ovom dijelu odluku o troškovima postupka trebalo preinačiti i za ovaj iznos zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan.

15. Tuženiku nije priznat trošak za sastavljanje žalbe jer nije uspio u glavnoj stvari, dok mu u odnosu na djelomični uspjeh u pogledu troškova postupka nisu nastali posebni troškovi, kao što nije priznat ni tužitelju trošak sastavljanja odgovora na žalbu iz razloga što ovaj sud smatra da mu ta radnja nije bila potrebna za parnicu u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a, zbog čega su zahtjevi stranaka za naknadom troškova žalbenog postupka odbijeni kao neosnovani.

16. S obzirom na sve navedeno, trebalo je na temelju odredbi članka 368. stavka 1. ZPP-a i članka 380. točke 2. i 3. ZPP-a, a u svezi s člankom 381. stavkom 1. ZPP-a, odlučiti kao u izreci ove odluke.

U Splitu 10. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Arijana Bolanča