REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-2220/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, protiv tuženika Valamar riviera d.d., Poreč, Stancija Kaligari 1, OIB: 36201212847, kojeg zastupa punomoćnik Branimir Škurla, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Škurla, Durmiš i Spajić d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja pomorskog dobra i trpljenja upisa, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2908/2024-2 od 29. siječnja 2025., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-84/2024-43 od 23. svibnja 2024., u sjednici održanoj 10. rujna 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbacuje se prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja naznačena od 1. do 6.

II. Odbija se prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja naznačena od 7. do 9.

III. Odbacuje se prijedlog tuženika za dopuštenje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2908/2024-2 od 29. siječnja 2025., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-84/2024-43 od 23. svibnja 2024., pozivom na odredbu čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP-a), zbog pravnih pitanja koje smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava u sudskoj praksi.

1.1. Tuženik u prijedlogu pozivom na odredbu čl. 385.a st. 2. ZPP-a ističe i povredu temeljnih prava iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav RH) i čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija).

2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

3. Postupajući prema odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. ZPP-a revizijski sud je ocijenio da prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na pitanja naznačena pod 1. do 6. nije dopušten.

4. Prema odredbi čl. 385.a st. 1. ZPP-a Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, osobito

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske ili

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena ili

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije jedinstvena ili

- ako je o tom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije trebalo preispitati sudsku praksu.

5. Prema odredbi čl. 387. st. 2. ZPP-a u prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije odnosno određeno naznačiti temeljno ljudsko pravo za koje stranka smatra da joj je u postupku povrijeđeno uz dokaz da je u vezi s tim stranka iscrpila dopušteni pravni put te jasno naznačiti razloge zbog kojih stranka smatra da joj Vrhovni sud Republike Hrvatske treba dopustiti reviziju u smislu čl. 385.a st. 1. ili 2. ZPP uz određeno pozivanje na relevantne propise i dijelove sudskih odluka. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti sudske odluke na koje se poziva ili ih određeno naznačiti (čl. 387. st. 3. ZPP).

6. Međutim, tuženik je u prijedlogu za dopuštenje revizije, u odnosu na postavljena pitanja u prijedlogu naznačena od 1. do 6., propustio određeno navesti razloge zbog kojih smatra da bi upravo navedena pitanja bila važna ne samo za odluku u konkretnom sporu, već i u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a, tj. zbog čega bi navedena pitanja od 1. do 6. bila važna i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, odnosno za razvoj prava u sudskoj praksi, a što je nužan preduvjet za dopuštenost prijedloga. Naime, u smislu navedene zakonske odredbe, u prijedlogu za dopuštenje revizije potrebno je ukazati na možebitno postojanje različite prakse revizijskog suda ili različite sudske prakse nižestupanjskih sudova o tim pitanjima (prema kojoj je o tome u određenim sudskim odlukama zauzeto pravno shvaćanje suprotno onom iz pobijane odluke) ili iznijeti druge važne razloge u skladu s navedenim propisom zbog čega da bi postojala potreba usuglašavanja i razvijanja sudske prakse intervencijom ovog suda putem izjavljene revizije, a što je u konkretnom prijedlogu izostalo.

7. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. ZPP-a, revizijski sud je ocijenio da postavljena pitanja u prijedlogu naznačen od 7. do 9. nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a.

8. U odnosu na pitanje naznačeno pod 7. kojim tuženik problematizira usmeno očitovanje vještaka valja odgovoriti da je vještak sukladno odredbi čl. 260. st. 2. ZPP- a obrazložio svoje mišljenje, a kako sud nije našao proturječnosti niti nedostatke u danom nalazu i mišljenju i dopunskom obrazloženju sud je pravilno primijenio odredbu čl. 261. st. 3. ZPP-a kojom je propisano u kojim slučajevima postoji obveza suda provesti novo vještačenje (u tom smislu i ovaj sud u odluci broj Rev 2046/2016-2 od 22. svibnja 2019.). Naime, prvostupanjski sud nije bio u obvezi izvesti dokaz novim vještačenjem (koje u konkretnom slučaju tuženik nije ni predložio), a na koju obvezu suda tuženik ukazuje u obrazloženju postavljenog pitanja, jer izvođenje dokaza novim vještačenjem nakon usmenog očitovanja vještaka ovisi isključivo o okolnostima svakog pojedinog slučaja, odnosno procjene suda je li potrebno odrediti novo vještačenje.

8.1. Kako se na postavljeno pitanje ne može dati jednoznačni odgovor to prema ocjeni ovog suda tako procesnopravno pitanje nije pitanje koje u sebi sadržavaju uvjet univerzalnosti koji je potreban da bi u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP-a radilo o važnom pitanju kako ga definira taj članak jer odgovor ovisi o specifičnim i jedinstvenim okolnostima ovog konkretnog spora, pa se takvo pitanje ne može ocijeniti kao važno u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a.

8.2. Slijedom navedenog odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-8581/2014-3 od 8. veljače 2018. na koju se tuženik poziva kao razlog važnosti postavljenog pitanja nije od utjecaja na pravno shvaćanje koje je u konkretnom slučaju zauzeo drugostupanjski sud.

9. Postavljena pitanja u prijedlogu naznačena pod 8. i 9. odnose se na pravilnost rješenja kojim je dopušten povrat u prijašnje stanje, a protiv kojeg rješenja prema odredbi čl. 122. ZPP-a nije dopuštena žalba, osim ako je prijedlog prihvaćen protivno čl. 117. st. 2. i čl. 119. ZPP-a ili prijedlog koji je nepravovremeno podnesen, što u ovom predmetu nije bio slučaj. Naime, tuženik u obrazloženju navedenih pitanja iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se odnosi na dokaze koji su izvedeni na okolnost postojanja razloga za povrat u prijašnje stanje, te iznosi razloge zbog kojih smatra da prijedlog za povrat nije trebao biti prihvaćen. Tuženik u prijedlogu dakle, ne tvrdi da je prijedlog za povrat u prijašnje stanje prihvaćen protivno odredbi čl. 117. st. 2. ZPP-a ili da se radi o situaciji iz čl. 119. ZPP-a niti tvrdi da se radi o prijedlogu koji je nepravovremeno podnesen. Stoga odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x-479/2014-2 od 2. lipnja 2015. na koju se tuženik poziva kao razlog važnosti postavljenih pitanja nije od utjecaja na pravno shvaćanje koje je u konkretnom slučaju zauzeo drugostupanjski sud, jer se u toj odluci radilo o sasvim drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji u kojoj je dopušten povrat u prijašnje stanje te je stavljena izvan snage presuda zbog ogluhe, a drugostupanjski sud se nije, u smislu odredbe čl. 375. st. 1. ZPP-a, očitovao na žalbeni razlog odlučnog značaja, koji se odnosio na tvrdnje da je tužena odgovor na tužbu (podnesen nenadležnom sudu) podnijela izvan određenog roka od 15 dana, zbog kojeg smatra da je rješenje o prihvaćanju prijedloga tužene za povrat u prijašnje stanje nezakonito.

10. Prema odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP-a Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće već pozivala u nižestupanjskom postupku.

11. Tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom. Naime, imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja i činjenična utvrđenja u postupku pred nižestupanjskim sudovima (koja u ovom stupnju postupka ne mogu biti predmet preispitivanja), shvaćanje nižestupanjskih sudova izraženo u pobijanoj presudi te cjelokupno obrazloženje prijedloga za dopuštenje revizije, za zaključiti je da tuženik u biti izražava nezadovoljstvo drugostupanjskom presudom kojom je potvrđena prvostupanjska presuda.

12. Naime, činjenica da tuženik nije uspio u predmetnom sudskom sporu, ne znači da su mu ujedno povrijeđena temeljna ljudska prava, a koja su zaštićena kategorija na temelju Ustava Republike Hrvatske i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Isto tako, to što sud nižeg stupnja zauzima drugačija pravna shvaćanja i različito ocjenjuje dokaze od tuženika ne predstavlja povredu temeljnog ljudskog prava. Slijedom toga, ocjena je ovog suda da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju ovoga suda u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP-a i dopuštenje revizije.

13. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a ZPP-a i dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.a st. 3., čl. 389.b st. 1. i čl. 389.a st. 4. ZPP-a, riješiti kao u izreci.

Zagreb, 10. rujna 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić