- 1 -              Rev 832/2021-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 832/2021-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek, predsjednice vijeća, Željka Šarića, člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića, člana vijeća, Željka Pajalića, člana vijeća, te Goranke Barać-Ručević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. T. iz V. L., OIB: … , zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva O. i H. iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: … , zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Sisku, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-329/2019-2 od 23. siječnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pn-14/2017-23 od 25. svibnja 2018., u sjednici održanoj 29. studenog 2023.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

 

I. Prihvaća se revizija tužitelja, ukidaju presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-329/2019-2 od 23. siječnja 2020. u t. I. izreke i u t. II. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbe, i presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pn-14/2017-23 od 25. svibnja 2018. u cijelosti, te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima revizijskog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži tuženici da mu isplati iznos od 170.000,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom kao i trošak parničnog postupka. Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 14.250,00 kuna.

 

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

 

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-3475/2020-2 od 3. ožujka 2021. tužitelju dopustio podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude radi pravnog pitanja:

 

              "Može li sud utvrditi da povreda prava osobnosti nije toliko teška da opravdava dosuđivanje novčane naknade ako prethodno nije utvrdio kolikim je osobnim prostorom tužitelj raspolagao pri izvršavanju kazne zatvora ni razdoblja tijekom kojih je imao manji osobni prostor od propisanog minimuma?"

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju za podnošenje revizije tužitelj je protiv drugostupanjske presude podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) radi pravnog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena.

 

5. Tuženica je u odgovoru na reviziju predložila odbiti je kao neosnovanu.

 

6. Revizija je osnovana.

 

7. Na temelju odredbe čl. 391. st. 1. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

 

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 170.000,00 kuna zbog povrede prava osobnosti tijekom njegovog boravka u zatvoru, gdje se tužitelj kao osuđenik nalazio na izvršenju kazne zatvora, ostvarenih time što je bio smješten u prostorijama manjim od zakonom propisanih.

 

9. Tužbeni zahtjev je pravomoćno odbijen jer je u ovom konkretnom slučaju utvrđeno da je, s obzirom na količinu vremena koje je tužitelj tijekom cijelog trajanja dana provodio u sobi, odnosno imajući u vidu vrijeme koje je provodio izvan sobe svaki dan - što uključuje rad, mogućnost bavljenja sportom, boravak na svježem zraku, značajno ublažen negativni učinak manjka prostora u samoj sobi, pa tužitelj nije bio podvrgnut trpljenju ili poniženju takvog intenziteta koji prelazi neizbježnu razinu trpljenja ili poniženja koje je povezano s oblikom legitimnog lišenja slobode, a što bi predstavljalo povredu dostojanstva tužitelja u mjeri koja opravdava dosudu pravične novčane naknade prema čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 1/08, 63/08, 134/09, 94/13, 78/15).

 

10. Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da su navedene okolnosti mogle nadomjestiti činjenicu da je tužitelj u sobama za vrijeme izdržavanja kazne zatvora kao zatvorenik imao na raspolaganju manje od 3 m2 životnog prostora u nedovoljno precizno utvrđenom razdoblju koje, međutim, prema navodima iz drugostupanjske presude, iznosi pet godina, ne može se prihvatiti pravilnim.

 

11. Prema odredbi čl. 14. st. 1. toč. 1. Zakona o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine", broj 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11, 56/13 i 150/13 – dalje: ZIKZ) svaki zatvorenik ima pod uvjetima predviđenim tim zakonom pravo na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima.

 

12. Odredba čl. 74. ZIKZ propisuje:

 

"(1) Smještaj zatvorenika treba odgovarati zdravstvenim, higijenskim i prostornim zahtjevima, te klimatskim prilikama.

(2) Zatvorenika se u pravilu smješta u zasebnu prostoriju. Zajednički se mogu smjestiti zatvorenici za koje se pretpostavlja da neće međusobno negativno utjecati. Svakom se zatvoreniku osigurava zasebna postelja. Slobodno vrijeme zatvorenici provode zajedno u prostorijama za dnevni boravak

(3) Prostorije u kojima borave zatvorenici moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane. Za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m2 i 10 m3 prostora.

(4) Svaka prostorija u kojoj zatvorenici žive ili rade mora imati dnevno i umjetno svjetlo koje omogućuje čitanje i rad bez smetnji za vid.

(5) Kaznionice i zatvori moraju imati sanitarne uređaje koji omogućuju obavljanje fizioloških potreba u čistim i primjerenim uvjetima kad god to zatvorenici žele.

(6) Pitka voda uvijek mora biti dostupna svakom zatvoreniku."

 

13. Nije sporno da je tužitelj za vrijeme boravka u sobama za vrijeme izdržavanja kazne zatvora imao ''manjak prostora'', koje su sobe svojom veličinom odstupale od one propisane odredbom čl. 74. st. 3. ZIKZ kao minimalni prostor, a koji bi se mogao smatrati smještajem primjerenom ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima propisanog odredbom čl. 14. st. 1. ZIKZ, jer je kao zatvorenik na raspolaganju imao manje od 3 m2 osobnog prostora.

 

14. Prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Muršić protiv Hrvatske (zahtjev broj 7334/13, presuda od 20. listopada 2016.) u kojem je tužitelj boravio u zatvoru 27 dana imajući na raspolaganju 2,62 m2, ESLJP je ujednačio dotadašnju sudsku praksu vezanu za osobni prostor osoba lišenih slobode u ćeliji s više zatvorenika. Tako je ESLJP u navedenoj presudi utvrdio da ako je zatvorenik u nekom razdoblju na raspolaganju imao manje od 3 m2 postoji snažna, ali ipak oboriva pretpostavka da je došlo do povrede čl. 3. Konvencije i tada je na državi teret dokaza o postojanju olakšavajućih čimbenika koji kompeniziraju manjak osobnog prostora.

 

15. Naime, boravak u sobama za vrijeme izdržavanja kazne zatvora u uvjetima gdje zatvorenik ima na raspolaganju manje od 3 m2 životnog prostora predstavlja kršenje čl. 3. Europske konvencije o ljudskim pravima, zbog čega tužitelj ima pravo na naknadu štete na ime povrede prava osobnosti pod uvjetom da kumulativno nisu ostvarene pretpostavke za ekskulpaciju države, čije postojanje mora dokazati tužena i to:

 

- smanjenja potrebnog minimalnog prostora ispod 3 m2 su kratka, povremena i minorna,

 

- takva smanjenja su popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe,

 

- podnositelj zahtjeva smješten je u ustanovu koja se, općenito gledano, smatra primjerenom zatvorskom ustanovim i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegova boravka u zatvoru,

 

te po ocjeni ovog suda,

 

- koji je odnos dužine boravka u uvjetima smanjenog potrebnog minimalnog osobnog prostora u odnosu na ukupnu dužinu trajanja boravka u zatvoru.

 

16. S obzirom na to da boravak tužitelja, u prostorijama koje površinom odstupaju od one propisane kao minimalni prostor od 3 m2, nije bio kratak i minoran, nije zadovoljen prvi kumulativni uvjet utvrđen u presudi Muršić protiv Hrvatske. Stoga je tužitelj u tom razdoblju bio izložen trpljenju i poniženju koje nadilazi stupanj trpljenja i poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan (tako i u U-III-1507/2016 od 9. lipnja 2022.).

 

17. Slijedom svega navedenog, sud ne može utvrditi da povreda prava osobnosti nije toliko teška da opravdava dosuđivanje novčane naknade ako prethodno nije utvrdio kolikim je osobnim prostorom tužitelj raspolagao pri izvršavanju kazne zatvora ni razdoblja tijekom kojih je imao manji osobni prostor od propisanog minimuma odnosno ne može zanemariti te odlučne činjenice. To iz razloga jer se boravak u zatvorskom sustavu Republike Hrvatske tijekom kojeg je zatvoreniku uskraćen potreban minimalni osobni prostor od 3m2 u zatvorskoj sobi smatra postupkom koji dovodi do prava na naknadu štete već ako smanjenja potrebnog minimalnog prostora ispod 3 m2 nisu kratka, povremena i minorna (jer smanjenja potrebnog minimalnog prostora ispod 3 m2 moraju biti kratka, povremena i minorna da bi bila ostvarena jedna od kumulativnih pretpostavki za ekskulpaciju države) i u tom slučaju se navedeno ne može nadomjestiti drugim olakotnim aspektima uvjeta njegova boravka u zatvoru. 

 

18. Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi nisu raspravili sve relevantne činjenice, u konkretnom slučaju težinu povrede prava na čovječno postupanje i poštivanje dostojanstva tužitelja s obzirom na uvjete smještaja, za vrijeme kada je boravio u prostoriji neodgovarajuće veličine tijekom izdržavanja kazne, valjalo je, na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP, prihvatiti reviziju tužitelja, ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

19. Uputa o odluci o troškovima postupka nastalima u povodu revizije utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 29. studenog 2023.

 

                            Predsjednica vijeća

              Renata Šantek,v.r.