Poslovni broj Gž-1615/2021-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica 1. NE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. VE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], obje zastupane po punomoćnici Marini Franulović Ažman, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Grawe Hrvatska d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 5, Zagreb, OIB: 28406115764, zastupanog po punomoćniku Damiru Cibraliću, odvjetniku iz Pule, radi naknade štete, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-150/2019-35 od 12. travnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 10. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe tužiteljica i tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-150/2019-35 od 12. travnja 2021.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti

1. tužiteljici iznos od 9.823,66 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedene u izreci te presude.

2. U točki II. izreke odbijen je kao neosnovan preostali dio zahtjeva 1. tužiteljice za naknadu štete do zahtijevanog iznosa od 27.144,12 kn.

3. U točki III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti 2. tužiteljici iznos od 61.440,66 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

4. U točki IV. izreke odbijen je kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva

2. tužiteljice za naknadu štete do zahtijevanog iznosa od 72.772,62 kn.

5. U točki V. izreke naloženo je tuženiku da 1. tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.777,02 kn i 2. tužiteljici parnični trošak u iznosu od 7.446,60 kn sve sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

6. U točki VI. izreke odbijen je zahtjev tužiteljica za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu.

7. Protiv te presude žale se obje stranke.

8. Tužiteljice presudu pobijaju u točkama II., IV. i VI. izreke u dijelu u kojem su tužiteljice odbijene s preostalim zahtjevom za naknadu štete zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

9. Prema stavu tužiteljica iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je njihov prednik u utuženom razdoblju ostvarivao neto prihod u mjesečnom iznosu od 9.000,00 kn. Na navedeno da ukazuje činjenica da je pravomoćno utvrđeno da je isti prije stradavanja 1999., odnosno minimalno 15 godina ranije u odnosu na ukupan prihod, ostvarivao svega 1.000,00 kn manje (odnosno 8.000,00 kn). Navode da činjenica da bi prednik tužiteljica minimalno u utuženom razdoblju ostvarivao iznos od 9.000,00 kn mjesečno proizlazi iz podataka Državnog zavoda za statistiku u pogledu indeksa rasta potrošačkih cijena prema kojem 8.000,00 kn iz 1999. u utuženom razdoblju vrijedi 12.000,00 kn, podataka trgovačkih društava VE-TA d.o.o. i UNUS d.o.o. iz kojih proizlazi da je cijena KV radnika bez PDV-a iznosio 85,00 kn/h te iskaza svjedoka ŠE, NEČ i ZE koji su iskazivali o cijenama keramičarskih radova izvedenih "na crno" u utuženom razdoblju u visini od 10,00 – 12,00 eur/m2, odnosno da se po danu može popločati oko 20 m2 iz čega proizlazi da keramičar može dnevno zaraditi 240,00 eur, odnosno mjesečno 5.300,00 eura. Također navode da bi prednik tužiteljica po redovnom tijeku stvari u utuženom razdoblju ostvarivao mjesečno neto prihode u iznosu od barem 12.000,00 kn, što je realno obzirom da je isti prije skoro 20 godina ostvarivao neto prihode od 8.000,00 kn mjesečno, a tužiteljice potražuju gubitak uzdržavanja uzimajući u obzir pretpostavljenu plaću od 9.000,00 kn. Prigovaraju i odluci o parničnom trošku, budući da tužiteljice smatraju da im je tužbeni zahtjev trebao biti usvojen u cijelosti, a posljedično tome i zahtjev za naknadu parničnog troška.

10. Predlažu u pobijanom dijelu presudu suda prvog stupnja preinačiti sukladno žalbenim navodima, odnosno usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao i zahtjev za naknadu parničnog troška i troška žalbe.

11. Tuženik presudu pobija u točkama I., III. i V. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) nalazi u tome što je izreka presude nerazumljiva i proturječi sama sebi i razlozima presude. Navodi da nije predložio da se provedeno financijsko vještačenje iz drugog postupka, koristi za potrebe ovog spora, već je predložio da se pribavi spis i da se iz njega koriste dokazi o izvršenim isplatama koje je tuženik tamo dostavio. Navodi da je u međuvremenu izvršio daljnje isplate (radi se o proteku razdoblja od šest godina) zbog čega je osigurana svota (limit), a time i obveza tuženika iscrpljena. To što tužiteljice osporavaju vjerodostojnost dokumentacije u tom spisu jer se radi o preslikama isprava tuženik smatra neodlučnim, jer je sve bilo moguće utvrditi i posredno, upitom kod stranog osiguravajućeg društva, osobito jer se navedena dokumentacija odnosi na isplate tužiteljicama i na isplate regresa stranom osiguravajućem društvu. Navodi da sve te iznose koje su tužiteljice primile neposredno od tuženika, kao i od stranog osiguravajućeg društva, kojem je tuženik te iznose regresirao bilo je moguće utvrditi i potpuno je promašeno osporavanje te činjenice od strane tužiteljica. Osim toga, navodi da je trebalo odrediti provođenje financijskog vještačenja i naložiti strankama da su dužne vještaku omogućiti uvid u svu dokumentaciju vezano uz primljene i izvršene isplate u vezi predmetnom policom. Na takav način da je onemogućen u dokazivanju činjenica.

12. Predlaže u pobijanom dijelu presudu suda prvog stupnja ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

13. Odgovori na žalbe nisu podnesene.

14. Žalbe nisu osnovane.

15. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati.

16. Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a jer tuženiku nije onemogućeno raspravljanje. Okolnost da sud nije prihvatio dokazni prijedlog tuženika ne znači da je time onemogućen u raspravljanju pred sudom, jer je prvostupanjski sud na temelju ovlaštenja iz čl. 220. st. 2. ZPP odlučio koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja činjenica koje su odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu.

17. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke druge od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8. i 9. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

18. Predmet spora je zahtjev 1. tužiteljice za naknadu štete uslijed izgubljenog uzdržavanja za razdoblje od 1. ožujka 2014. pa do 30. lipnja 2018., te 2. tužiteljice za naknadu štete uslijed izgubljenog uzdržavanja za razdoblje od 1. ožujka 2014. do 31. prosinca 2016.

19. U provedenom postupku je utvrđeno:

-da je suprug 1. tužiteljice i otac 2. tužiteljice, sada pok. DE stradao u prometnoj nezgodi 31. siječnja 1999., a koju nezgodu je skrivio osiguranik tuženika,

-da je tuženik kao osiguratelj s osnove autoodgovornosti odgovoran za štetu, tj. predmetni štetni događaj,

-da je sada pok. DE u vrijeme stradanja imao 33 godine i radom "na crno" obavljao je poslove keramičara i stolara i ostvarivao je prihode od 8.000,00 kn mjesečno od kojih ostvarenih mjesečnih primanja radom "na crno" je isti doprinosio za uzdržavanje tužiteljica,

-da je presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-7027/04 od 25. studenog 2005. (ranije P-606/00) tuženik obvezan za razdoblje od 1. veljače 1999. do 31. prosinca 2002. s osnove izgubljenog uzdržavanja isplatiti 1.tužiteljici iznos od 31.518,99 kn sa zateznom kamatom, a 2. tužiteljici iznos od 49.833,62 kn sa zateznom kamatom,

-da je navedena presuda djelomično potvrđena, a djelomično preinačena na način da je 1. tužiteljica odbijena s dijelom tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog iznosa od 3.106,84 kn sa zateznom kamatom, a 2. tužiteljica je odbijena sa zahtjevom za naknadu štete iznad dosuđenog iznosa od 18.500,00 kn sa zateznom kamatom, da je u tom postupku visina štete suđena s obzirom na primanja pok. DE u visini od 8.000,00 kn neto uzimajući u obzir visinu ostvarenih mirovina tužiteljica te činjenicu da bi pok. DE pridonosio za uzdržavanje svake ¼ dijela ostvarenih primanja,

-da su tužiteljice u postupku koji se vodio između istih stranaka pod poslovnim brojem P-3042/03 ostvarile pravo na naknadu štete zbog gubitka uzdržavanja za vremensko razdoblje od 1. siječnja 2003. pa do 30. rujna 2007. i to 1. tužiteljica u iznosu od 28.405,81 kn sa zateznim kamatama, a 2. tužiteljica u visini od 99.255,38 kn sa zateznim kamatama,

-da je u tom postupku visina štete suđena s obzirom na primanja pok. DE u visini od 8.000,00 kn neto uzimajući u obzir visinu ostvarene mirovine tužiteljica te činjenicu da bi pok. DE pridonosio za uzdržavanje svake 1/3 dijela ostvarenih primanja,

-da je povodom žalbe rješenjem Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž- 4149/2012 od 15. listopada 2014. ukinuta je presuda poslovni broj P-3258/08 od 30. studenog 2011. u dijelu u kojem je tužiteljicama suđena šteta za razdoblje rujan 2007.

- listopad 2011. te dopunska presuda poslovni broj P-3258/08 od 28. veljače 2013. u dijelu u kojem je odbijen tuženikov prigovor prebijanja preko iznosa od 4.264,02 kn za 1. tužiteljicu te u visini od 7.000,00 kn za 2. tužiteljicu, te se postupak nastavio voditi pod poslovnim brojem P-2726/14 u kojem je donesena presuda poslovni broj P- 2726/14 od 9. lipnja 2017. kojom je tuženik obvezan isplatiti 1. i 2. tužiteljicama iznos od 37.009,15 kn sa kamatama, a koja presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1701/17 od 5. prosinca 2018. osim u pogledu odluke o parničnom trošku,

-da je u tom postupku visina naknade tužiteljicama priznata s obzirom na primanja pok. DE u visini od 8.000,00 kn neto uzimajući u obzir ostvarene mirovine tužiteljica te činjenicu da bi pok. DE pridonosio za uzdržavanje svake 1/3 dijela ostvarenih primanja,

-da su tužiteljice pred istim sudom pokrenule i postupak koji se vodi pod poslovnim brojem P-27/13 u kojem su zahtijevale naknadu štete zbog izgubljenog uzdržavanja za vremensko razdoblje od studenog 2011. do 31. listopada 2017., u kojem postupku je donijeta presuda od 31. listopada 2017., koja je u vrijeme zaključenja glavne rasprave bila nepravomoćna, a kojom je tuženik obvezan 1. tužiteljici isplatiti štetu zbog gubitka uzdržavanja u iznosu od 13.621,87 kn sa zateznom kamatom, a 2. tužiteljici u visini od 20.997,24 kn sa zateznom kamatom,

-da je u tom postupku visina naknade štete tužiteljicama utvrđena polazeći od činjenice da bi pok. DE doprinosio za uzdržavanje svake 1/3 dijela ostvarenih primanja,

-da tužiteljice od smrti pok. ĆE ostvaruju pravo na mirovinu iz Republike Njemačke i to 1. tužiteljica na veliku udovičku mirovinu, a 2. tužiteljica na mirovinu za dijete bez jednog roditelja, što proizlazi iz mirovinskih rješenja od 1. veljače 2000. LVA Zemaljskog osiguravajućeg Zavoda Donje Bavarske, a koja mirovina je tužiteljicama isplaćivana i u spornom razdoblju,

-da prema podacima od njemačkog osiguravajućeg društva 1. tužiteljici je unutar spornog razdoblja isplaćena mirovina u visini od 311,63 eur mjesečno za razdoblje od ožujka 2014. do lipnja 2014., u visini od 316,84 eur mjesečno za razdoblje od srpnja 2014. pa do lipnja 2015., u visini od 323,48 eur mjesečno za razdoblje od srpnja 2015. pa do lipnja 2016., u visini od 337,21 eur mjesečno za razdoblje od srpnja 2016. pa do lipnja 2017. te u visini od 343,64 eur mjesečno za razdoblje od srpnja 2017. pa do prosinca 2017.,

-da je prema podacima istog njemačkog osiguravajućeg društva 2. tužiteljici unutar spornog razdoblja isplaćena mirovina od 109,60 eur mjesečno za razdoblje od ožujka 2014. pa do lipnja 2014., u visini od 111,43 eur mjesečno za razdoblje od srpnja 2014. do lipnja 2015., u visini od 113,77 eur mjesečno za razdoblje od srpnja 2015. pa do lipnja 2016. te u visini od 118,60 eur mjesečno za razdoblje od srpnja 2016. do zaključno s prosincem 2016.,

-da tužiteljice osim inozemne mirovine u spornom razdoblju nisu ostvarivale druga primanja, tj. nisu korisnice drugih naknada te nisu ostvarivale prihode radom, time da je 2. tužiteljica u spornom razdoblju ima status redovnog studenta na Pravnom fakultetu u Zagrebu,

-da je visina takvih pretpostavljenih primanja pok. DE u odnosu na tužiteljice utvrđena u postupcima koji su se vodili između stranka za vremensko razdoblje od siječnja 2003. do rujna 2007. (poslovni broj P-3042/03), za razdoblje o listopada 2007. do 31. listopada 2011. (poslovni broj P-3258/08, kasnije poslovni broj P-2726/14),tako da je utvrđeno da bi prednik tužiteljica ostvarivao plaću u iznosu od 8.000,00 kn neto,

-da je visina pretpostavljenih primanja pok. DE za razdoblje od studenog 2011. do 28. veljače 2014. (poslovni broj P-27/13) utvrđena u iznosu od 8.444,16 kn neto, a temeljem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Ivana Marenčića izrađenog u postupku koji se vodio pod poslovnim brojem P-2726/04, a koji nalaz je korišten u tom postupku uz suglasnost stranaka,

-da je u vrijeme stradavanja pok. DE imao 33 godine, te je ostvarivao prihode isključivo radom "na crno" obavljajući keramičarske i stolarske poslove, pa kako je pok. DE bio radno aktivan te ostvarivao primanja radom "na crno", za pretpostaviti je da bi prema redovnom tijeku stvari s obzirom na godine života bio radno aktivan te nastavio raditi i ostvarivati prihode i zarađivati svojim radom "na crno" obavljajući poslove keramičara i stolara te ostvarivati prihode bar u visini od 8.000,00 kn neto mjesečno kako je to činio i u vrijeme smrti,

-da je svjedok ZE iskazao da je svojim radom "na crno" obavljajući poslove keramičara ostvarivao primanja u visini od 15.000,00 - 20.000,00 kn mjesečno u periodu od 2014. do 2017., međutim, ocjena je suda prvog stupnja da se takva primanja svjedoka ne mogu reflektirati na visinu primanja pok. DE jer visina primanja osoba koje ostvaruju prihode radom "na crno" notorno ovisi o pojedinačnom radu svake osobe, brzini tako i pojedinačnoj kvaliteti rada, ali i tržišnim prilika te pojedinačno dogovorenim poslovima svake pojedine osobe, s tim da svjedok pok. DE uopće nije poznavao niti je sa istim radio, a koji k tome nije ostvarivao prihode radom "na crno" u vrijeme smrti pok. DE,

-da iskaze svjedoka ŠE i VEČ o visini cijene keramičarskih radova "na crno" koja je prema njihovim navodima iznosila od 10,00 – 12,00 eur/m2 također ocjenjuje da nisu relevantni za presuđenje jer takvi navodi ne predstavljaju činjenice na temelju kojih bi se moglo sa sigurnošću utvrditi opseg i količina radova koja bi prema redovnom tijeku stvari ostvarivao pok. DE svojim ugovorenim poslovima, niti opseg i količina radova koje je prije smrti ostvarivao pok. DE da bi se na po njemu izvršene poslove moglo primijeniti naprijed navedene cijene te uz primjenu istih utvrditi visina primanja koje bi ostvarivao pok. DE s obzirom na količinu i opseg radova koje je isti izvršavao prije smrti radom "na crno" pa samim time takvi navodi istih ne predstavljaju dokaz na temelju kojih bi sud sa sigurnošću mogao utvrditi da bi prema redovnom tijeku stvari pok. DE u spornom razdoblju ostvarivao znatno povećana primanja od onih kojih je radom "na crno" ostvarivao u vrijeme smrt,

-da je indeks potrošačkih cijena tijekom godina prema podacima Državnog zavoda za statistiku porastao u odnosu na 1998., međutim, sud prvog stupnja navodi da sama činjenica porasta indeksa potrošačkih cijena na malo ne predstavlja okolnost temeljem koje bi sud sa sigurnošću mogao utvrditi da bi se primanja te ostvareni prihodi radom "na crno" pok. DE realno povećali, a napose ne u kojoj visini,

-da za visinu pretpostavljenih primanja pok. DE nisu odlučni cjenici usluga za 2011./2021. ispostavljeni od trgovačkih društava UNUS d.o.o. i V-T d.o.o. za obrtničke radove naznačene u tim cjenicima jer se radi o cijeni usluga pravnih osobe koje su za obavljanje poslova registrirane te za svoje usluge plaćaju propisane poreze i doprinose, a što nije bio slučaj sa pok. DE koji je poslove obavljao "na crno",

-da za visinu pretpostavljenih primanja pok. DE nisu odlučni ni eventualni podaci o prosječnoj plaći u Republici Hrvatskoj za zanimanje keramičara, odnosno stolara za utuženo razdoblje, kao ni podatak o ostvarenoj prosječnoj dobiti obrtnika ostvarenoj u tom zanimanju, obzirom je pok. DE prihode ostvarivao radom "na crno" te nije imao položaj zaposlenika ni obrtnika.

20. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zaključuje da bi primanja pok. DE u spornom razdoblju koje bi ostvarivao radom "na crno" bila u visini od 8.000,00 kn mjesečno, te da bi pok. DE prema redovnom tijeku stvari nastavio raditi i ostvarivati primanja radom "na crno" u navedenoj visini i u spornom razdoblju.

21. Nadalje utvrđuje da je obitelj pok. DE bila tročlana, te se sastojala od njega kao jedinog nositelja uzdržavanja te stjecatelja prihoda te tada nezaposlene supruge (1. tužiteljice) i tada mlt. kćerke (2. tužiteljice) tako da je pok. DE snosio sve troškove života te ostvarenim primanjima zadovoljavao sve potrebe tada tročlane obitelji. Polazeći od iskaza tužiteljice da je pok. suprug dok je bio živ sav novac koji je zarađivao trošio na zajedničke potrebe te troškove svih njih, ocjenjuje da bi pok. DE na uzdržavanje tužiteljice te zadovoljavanje njihovih potreba trošio 2/3 svojih ostvarenih primanja, odnosno 1/3 primanja za svaku tužiteljicu. Stoga utvrđuje da je udio svake od tužiteljica u uzdržavanju 1/3 dijela ukupnih primanja pok. DE, odnosno da su tužiteljice u spornom razdoblju mjesečno s osnove uzdržavanja pok. DE izgubile iznos od 2.666,66 kn, a koji iznos bi isti s osnova uzdržavanja prema redovnom tijeku stvari ostvarivale u spornom razdoblju u slučaju daljnjeg življenja supruga, odnosno oca. U tako utvrđeni iznos uzdržavanja koje bi tužiteljice ostvarivale prema redovnom tijeku stvari od pok. DE u visini od 2.666,66 kn mjesečno uračunava i visinu iznosa mirovine koje su tužiteljice ostvarile u spornom razdoblju vezano za smrt pok. DE, pa kada se od pojedinih mjeseci oduzmu naprijed navedeni mjesečni iznosi ostvarenih mirovina, utvrđuje da bi tuženik bio u obvezi 1. tužiteljici za vremensko razdoblje od 1. ožujka 2014. do 30. lipnja 2018. naknaditi štetu s osnove gubitka uzdržavanja u iznosu od 9.823,66 kn, a 2. tužiteljici za vremensko razdoblje od 1. ožujka 2014. do 31. prosinca 2016. u iznosu od 61.440,66 kn, sve pozivom na odredbu iz čl. 1094. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO) sve u mjesečnim iznosima pobliže navedenim u izreci prvostupanjske presude sa zateznom kamatom sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a tekućom od prvog u mjesecu za prethodni mjesec.

22. Odbija prigovor zastare uz obrazloženje da se rokovi zastare za prvo utuženo potraživanje računaju po odredbi čl. 230. ZOO-a, a za svako sljedeće utuženo potraživanje teče novi zastarni rok od dana kada je prethodni spor okončan pa s obzirom da prethodni spor u kojem je tužiteljicama dosuđena naknada za razdoblje od studenog 2011. do veljače 2014. okončan presudom poslovni broj P-27/13 od 31. listopada 2017. koja u vrijeme podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 30. svibnja 2017. nije bila ni donesena niti pravomoćna, tužba tužiteljica kojom zahtijevaju naknadu štete zbog gubitka uzdržavanja za nastavno razdoblje od ožujka 2014. pa nadalje podnesenoj 30. svibnja 2017. podnesena je unutar zastarnog roka od tri godine.

23. Odbija i prigovor tuženika o iscrpljenoj svoti osiguranja zaključivši da tuženik nije podnio niti jedan dokaz temeljem kojeg bi sud sa sigurnošću mogao utvrditi osnovanost takvih navoda tuženika, pa primjenom odredbe čl. 221.a ZPP-a zaključuje da tuženik nije dokazao iscrpljenost svote osiguranja, slijedom čega je tužiteljicama dužan isplatiti naknadu zahtijevane štete. Naime, utvrđuje da se tuženik u ovom postupku nije potrudio obrazložiti koje je to sve isplate izvršio oštećenima iz štetnog događaja od 31. siječnja 1999., niti je obrazložio koje je to sve isplate izvršio bilo tužiteljicama bilo drugim oštećenima po spornoj polici, niti koje je to iznose, kada i u kojoj visini eventualno isplatio inozemnom osiguravajućem društvu po predmetnoj polici niti je na te okolnosti u ovom postupku dostavio kakve dokaze u vidu isprava iz kojih bi sud mogao utvrditi visinu izvršenih isplata.

24. Naime, utvrđuje da se vodilo više postupaka između stranaka po istom štetnom događaju u kojim postupcima su tužiteljicama priznavane naknade štete, a tuženik je vršio isplate iz štetnog događaja od 31. siječnja 1999., međutim, unatoč tako izvršenima isplatama tužiteljicama po ocjeni suda prvog stupnja tuženik nije dokazao da je iscrpljena svota osiguranja niti je dokazao osnovanost svojih navoda i tvrdnji da je izvršenim isplatama inozemnom osiguravajućem društvu iscrpljena svota osiguranja, niti je konačno dokazao da je inozemnom osiguravajućem društvu vršio kakve isplate po spornoj polici, a niti je dokazao visinu izvršenih isplata niti je iznose koje je eventualno isplatio s osnova glavnice, a koje s osnove kamata obzirom da se u izračun limita uzimaju samo isplate izvršene glavnice.

25. Naime, iz navoda tuženika iznijetih u postupku koji se vodio pod poslovnim brojem P-7027/04 utvrđuje da je isti tuzemnim oštećenima u ovom postupku tužiteljicama te LE i FE s naslova naknade štete po spornoj polici do 7. svibnja 2015. izvršio isplatu s osnove glavnice ukupnog iznosa od 583.787,16 kn, pa kada se navedenom iznosu pridoda iznos koji je tužiteljicama suđeno u postupcima poslovni broj P-2726/14 i P-27/13 koje presude su donijete nakon svibnja 2015. i to iznos od 37.009,15 kn suđen tužiteljicama s naslova glavnice temeljem presude poslovni broj P-2726/14 od 9. lipnja 2017. te iznos od 13.621,87 kn suđen 1. tužiteljici te iznos od 20.997,24 kn suđen 2. tužiteljici s osnove glavnice temeljem presude poslovni broj P-27/13 od 31. listopada 2017. utvrđuje da se radi o sveukupnom iznosu od 655.406,60 kn pa izvršenim isplatama te dosuđenim naknadama nije iscrpljena svoga osiguranja, a koju primjenom odredbe čl. 80. st.3. ( 85. st. 3. ) Zakon o osiguranju ("Narodne novine" br. 9/94, 20/97, 46/97 - službeni pročišćeni tekst, 50/99, 116/99, 11/02, 140/05 ) na prijedlog Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga utvrđuje Vlada Republike Hrvatske, i konkretno iznosi 1.400.000,00 kn

26. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno.

27. Naime, odredbom čl. 1094. st. 1. ZOO-a propisano je da osoba koju je poginuli uzdržavao ili redovito pomagao, a i ona koja je po zakonu imala pravo zahtijevati uzdržavanje od poginulog, ima pravo na naknadu štete koju trpi gubitkom uzdržavanja, odnosno pomaganja.

28. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je suprug 1.tužiteljice, a otac 2. tužiteljice smrtno stradao u prometnoj nesreći 31. siječnja 1999. i to krivnjom osiguranika tuženika. Također proizlazi da sada pok. DE nije bio u radnom odnosu, prihode je ostvarivao radom " na crno " kao keramičar i stolar, da je živio u zajedničkom kućanstvu sa tužiteljicama, sav novac koji je zarađivao trošio je na zajedničke potrebe i snosio je sve troškove života te ostvarenim primanjima zadovoljavao potrebe svoje tročlane obitelji, da je 1. tužiteljica nezaposlena, a 2. tužiteljica je redovni student na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Proizlazi i to da su 1. tužiteljica i 2. tužiteljica ostvarile pravo na mirovinu od njemačkog osiguratelja.

29. U takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je tužbeni zahtjev tužiteljica koji se temelji na tvrdnji da bi sada pok. DE, suprug i otac tužiteljica u utuženom razdoblju za uzdržavanje izdvajao 1/3 svoje zarade za svaku. odnosno da su tužiteljice u spornom razdoblju mjesečno s osnove uzdržavanja pok. DE izgubile iznos od 2.666,66 kn, a koji iznos bi isti s osnova uzdržavanja prema redovnom tijeku stvari ostvarivale u spornom razdoblju u slučaju daljnjeg življenja supruga, odnosno oca.

30. Naime, u postupku je utvrđeno, a od tih utvrđenja je pošao i sud prvog stupnja da je sada pok. DE radio kao keramičar i stolar, te bi tzv. radom " na crno " u spornom razdoblju ostvarivao zaradu barem 8.000,00 kn neto mjesečno. Naime, sud zaključuje kako na temelju provedenih dokaza nije bilo moguće sa sigurnošću utvrditi opseg poslova koje bi sada pok DE u spornom vremenu obavljao, kao ni iznos zarade ostvarene obavljanjem takvih poslova.

31. Polazeći od toga, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tužiteljice u konkretno slučaju nisu dokazale opseg poslova, ali ni činjenicu da bi ostvarivao veću zaradu od one kako je utvrđeno. Suprotno žalbenim navodima, iskaz svjedoka i dokazi koje su tužiteljice dostavile u spis i prema mišljenju ovog suda ne daju dovoljnu i pouzdanu osnovu za nedvojben zaključak o opsegu poslova i visini zarade koju bi sada. pok. DE ostvarivao u spornom razdoblju. Naime, kvaliteta iskaza svjedoka nije takva da bi mogla dovesti u pitanje utvrđenje suda prvog stupnja, budući da su iskazi općeniti, a svjedoci ne navode ni jedno ime osobe za koju su radili, odnosno koja je radila za svjedoke. Također, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, sama činjenica porasta indeksa potrošačkih cijena na malo ne predstavlja okolnost temeljem koje bi sud sa sigurnošću mogao utvrditi da bi se primanja te ostvareni prihodi radom "na crno" pok. DE realno povećali, a napose ne u kojoj visini, dok cjenici usluga za 2011./2021. trgovačkih društava UNUS d.o.o. i V-T d.o.o. za obrtničke radove naznačene u tim cjenicima nisu odlučni jer se radi o cijeni usluga pravnih osobe koje su za obavljanje poslova registrirane te za svoje usluge plaćaju propisane poreze i doprinose.

32. Tužiteljice su dužne dokazati činjenice koja su stvarna osnova tužbe, a ako one to ne učine, primjena pravila o teretu dokazivanja opravdava ocjenu suda da te činjenice nisu dokazane, pa kako se radi o izgubljenom uzdržavanju, tada je pravilno sud prvog stupnja uzeo u obzir barem onu utvrđenu zaradu u prethodnim razdobljima. Stoga se žalbeni navodi tužiteljica ukazuju neosnovanim.

33. Tuženik je tijekom postupka, a isto ponavlja i sada u žalbi, isticao prigovor iscrpljene svote osiguranja. S obzirom na vrijeme štetnog događaja ( 31. siječnja 1999. ), pri odlučivanju o prigovoru iscrpljene svote osiguranja pravilno je sud prvog stupnja pošao od odredbe čl. 80. Zakon o osiguranju, kojom je propisana limitirana odgovornost osiguratelja do iznosa što ga na prijedlog Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga utvrdi Vlada Republike Hrvatske, a u to vrijeme je 1.400.000,00 kuna.

34. Ovaj sud prihvaća kao pravilno stajalište suda prvog stupnja da je teret dokaza da je osigurana svota iscrpljena, bio na tuženiku

35. Naime, tuženik je predlagao na navedenu okolnost provođenje financijskog vještačenja na temelju dokumentacije koja se nalazi u spisu tog suda poslovni broj P- 2726/14. Međutim, u navedenom spisu tuženik je dostavio preslike isprava o isplatama izvršenim stranom osiguravajuće društvu. Tužiteljice su prigovorile još u navedenom postupku, a koji prigovor ističu i tijekom ovog postupka, vjerodostojnosti cjelokupne dokumentacije o izvršenim isplatama stranom osiguravajućem društvu, pa kako tuženik isprave o izvršenim isplatama stranom osiguravajućem društvu nije dostavio u izvorniku ili ovjerenom prijepisu ( čl. 108. st. 3. ZPP-a ), a tijekom ovog postupka je naveo kako ne raspolaže drugom dokumentacijom osim one koja se nalazi u spisu istog suda poslovni broj P-2726/14, u takvoj situaciji pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu čl. 8. i 221. a ZPP-a.

36. Pritom je sud prvog stupnja pravilno utvrđuje da se odluka u takvoj situaciji ne može temeljiti na osporenim preslikama dokumentacije iz predmeta pod poslovni broj P-2726/04, niti se na temelju istih može provesti valjano vještačenje, pa valja zaključiti da tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao vršenje isplata stranom osiguravajućem društvu te eventualnu visinu istih pa je samim time po tuženiku istaknuti prigovor iscrpljenosti svote osiguranja i u ovom postupu nedokazan i neosnovan. Pored toga, tuženik, a imajući u vidu prigovore tužiteljica, nije dokazao odlučnu činjenicu je li na stranog osiguratelja, koji je nakon smrti pok, DE, isplaćivao tužiteljicama mirovinu, prešlo pravo zahtijevati vraćanje isplaćenih iznosa od odgovorne osobe, ovdje tuženika.

37. Obzirom na navedeno, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo da nije osnovan prigovor iscrpljene svote osiguranja. Konačno, u provedenom postupku je utvrđeno, a što se žalbom ne osporava, da je tuženik tuzemnim oštećenicima tužiteljicama te LE i EE s naslova naknade štete po spornoj polici do 7. svibnja 2015. izvršio isplatu s osnova glavnice sveukupnog novčanog iznosa od 583.778,16 kn, a kojem iznosu je pridodan i iznos koji je tužiteljicama suđen u postupcima pod poslovnim brojem P-2726/14 i P-27/13 temeljem presuda koje su donijete nakon svibnja 2015. odnosno nakon naprijed navedenih iznosa za koje tuženik navodi da ih je isplatio, i to iznos od 37.009,15 kn suđen tužiteljicama s naslova glavnice temeljem presude P-2726/14 od 9. lipnja 2017. te iznos 13.621,87 kn suđen 1.tužiteljici te iznos od 20.997,24 kn suđen 2.tužiteljici sve s osnova glavnice temeljem presude P-27/13 od 31.listopada 2017. što sveukupno daje zbroj od 655.406,60 kn, pa proizlazi da izvršenim isplatama te dosuđenim naknadama istima do sada nije iscrpljena svota osiguranja koja konkretno iznosi 1.400.000,00 kn.

38. Jednako tako odluka o parničnom trošku je rezultat pravilne primjene odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a i odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika

39. Iz navedenih razloga valjalo je žalbe tužiteljica i tuženika odbiti kao neosnovane i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 10. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Milena  Vukelić  Margan