Poslovni broj Gž-1013/2021-4

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić Margan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Josipu Mađariću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui u Zagrebu, protiv tuženika Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi naknade štete, rješavajući žalbu tužiteljice izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-749/2018-168 od 4. ožujka 2021., u sjednici vijeća održanoj 10. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

1.Uvaženjem žalbe tužiteljice preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-749/2018-168 od 4. ožujka 2021. i sudi:

Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj na ime naknade štete isplatiti tužiteljici iznos od 96.000,00kn/12.741,39 eura (dvanaesttisućasedamstočetrdesetjedaneuritri- desetdevetcenta) sa zakonskom zateznom kamatom od 4. ožujka 2021. do isplate i nadoknaditi joj parnični trošak u iznosu od 32.837,50 kn/4.358,29 eura (četiritisućetristopedesetosameuraidvadesetdevetcenti) , sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.

2. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak žalbenog postupka u iznosu od 165,90 eura(stošezdesetpeteuraidevedesetcenti) u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da joj tuženik na ime naknade štete isplati iznos od 96.000,00 kn/12.741,39 eura sa zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate, te je naloženo tužiteljici isplatiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 22.000,00 kn/2.919,90 eura, u roku od 15 dana. Rješenjem suda prvog stupnja je dopuštena preinaka tužbe od 14. prosinca 2020.

2.Protiv presude je žalbu podnijela tužiteljica pozivajući se na sve žalbene razloge propisane čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 , 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje ZPP).

3.Prije svega ističe da je pogrešno stajalište suda prvog stupnja kako je podneskom od 10. svibnja 2018. preinačila tužbu. Pojašnjava da kod objektivne preinake tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva podrazumijeva isticanje takvog zahtjeva o kojemu se do tada nije raspravljalo u parnici, a da ona nije mijenjala istovjetnost zahtjeva, da se od podnošenja tužbe raspravljalo o istim činjeničnim navodima, da je u tužbi opisala u kojim se zdravstvenim ustanovama liječila, koje liječnice su ju liječile, pri čemu je naglasila da joj je radom dr. FF počinjena šteta zbog nestručno obavljenog zahvata, da bi joj daljnjim liječenjem u drugoj ustanovi bila nanesena daljnja šteta zbog nestručnog vođenja tijeka liječenja i oporavka. Navodi da je u postupku provedeno medicinsko vještačenje koje je pokazalo da postoji uzročno-posljedična veza između tijeka liječenja i trajnih oštećenja tužiteljice kao pacijentice, budući da doktori stomatologije koji su liječili tužiteljicu nisu prepoznali ozbiljnu dijagnozu upale maksilarnog sinusa lijeve strane uzrokovane slučajnim otvaranjem dna sinusa prilikom endodontskog tretmana zuba 24. Ukazuje da je u ukidnoj odluci ovog suda navedeno da tijekom ranijeg postupka nije u potpunosti raspravljeno u kojoj se ustanovi tužiteljica liječila, te da je u daljnjem tijeku postupka razjašnjeno da je dr. FF u to vrijeme bila u radnom odnosu u KBC Zagreb pa iako je već u samoj tužbi navedeno da je za štetu odgovorna ta liječnica, tijekom postupka da je utvrđeno da je šteta nanesena djelomično i radom djelatnika tuženika unutar ustanove KBC Zagreb te KB Dubrava pa kako je tuženik osnivač i jedne i druge ustanove, to da je pasivno legitimiran u ovom postupku. Naglašava da tijekom postupka nije ukazivala na neki novi zahtjev ili radnju koju već u tužbi nije opisala, niti je isticala uz postojeći neki novi zahtjev pa da stoga nije promijenjen identitet spora. Osporava i zakonitost odluke o parničnom trošku.

4. Predlaže presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troškova prvostupanjskog i žalbenog postupka.

5. Tuženik u odgovoru na žalbu osporava izložene žalbene navode tvrdeći da je tužiteljica svjesno manipulirala tužbenim zahtjevom, budući da je nakon donošenja drugostupanjske presude pasivnu legitimaciju promijenila, na način da je Republika Hrvatska označena kao tuženik u svojstvu osnivača Kliničkog bolničkog centra Zagreb (dalje KBC Zagreb) i Kliničke bolnice Dubrava (dalje KB Dubrava). Tvrdi da je u postupku nedvojbeno utvrđeno da je do štete koju je tužiteljica pretrpjela došlo zbog propusta u liječenju Zavoda za dentalnu patologiju Stomatološkog fakulteta, pa smatra osnovanim prigovor zastare, budući da je liječenje u toj ustanovi okončano u siječnju 1997.

6. Predlaže žalbu odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi te obvezati tužiteljicu na nadoknadu troškova sastava tog podneska.

7. Žalba tužiteljice je osnovana.

8.Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, ali je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice zbog zastare. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

9. Na temelju provedenih dokaza sud utvrđuje slijedeće činjenice:

-da je tužiteljica u travnju 1996. započela sanaciju zuba na Zavodu za bolesti usta Stomatološkog fakulteta u Zagrebu (dalje: Zavod) zbog očekivanih protetskih zahvata, da joj je provedeno endodontsko liječenje te je 30.travnja 1996. zbog prisutnih bolova ponovno došla na Zavod gdje joj je propisan lijek protiv bolova, ali joj je istog dana stanje pogoršano te je 1. svibnja 1996. zaprimljena u Hitnoj službi KB Dubrava gdje joj je izvršena incizija i prepisan jači antibiotik,

-da je tužiteljici na Stomatološkom fakultetu 2. svibnja 1996. izvršeno čišćenje kanala zuba 24, da joj se po noći stanje pogoršalo te je prevezena u KB Dubrava gdje je upućena na vađenja dva zuba 24 i 25;

-da je 3. svibnja 1996. stomatolog na Zavodu ponovno liječio zub ispiranjem kanala smatrajući da nema potrebe vaditi zube, a da je 4. svibnja 1996., zbog jakih bolova, te otoka na čelu i zatvaranja oka tužiteljica ponovno zaprimljena u KB Dubrava, a potom u dežurnu ambulantu, što nije dovelo do poboljšanja stanja, da je ispiranje kanala izvršeno i 6. svibnja 1996. na Zavodu Stomatološkog fakulteta, a potom je tužiteljica 7. svibnja 1996. primljena u KB Dubravu, gdje je isti dan operirana, a u bolnici je boravila do 14. svibnja 1996.;

-da su 3. lipnja 1996. u KB Dubrava tužiteljici izvađeni zubi 24 i 25 pri čemu je došlo do istjecanja velike količine gnoja, zatim je od 5. do 12. lipnja 1996. tužiteljica bila hospitalizirana u Klinici za infektivne bolesti "Dr. Fran Mihaljević", te je 26. lipnja 1996. tužiteljica ponovno operirana u KB Dubrava zbog pojave fistule.

10. Iz nalaza i mišljenja vještaka neurologa i stomatologa, sud prvog stupnja utvrđuje tijek liječenja tužiteljice te posljedice koje su ostavili zahvati na zubima, pri čemu na temelju nalaza vještakinje dr. Željke Lovrić ocjenjuje da je liječenje tužiteljice okončano u siječnju 1997. kada se njezino zdravstveno stanje stabiliziralo do te mjere da se više nije očekivalo ni poboljšanje niti pogoršanje. Također utvrđuje da bi iz nalaza proizlazilo da je tužiteljici šteta nastala zbog primarnog propusta u liječenju stomatologa na Zavodu za dentalnu patologiju, a potom u KB Dubrava, Zavodu za liječenje zuba, jer nije prepoznata dijagnoza upale maksilarnog sinusa lijeve strane niti su potom tužiteljici izdane jasne upute o daljnjem tijeku oralne rehabilitacije. Primjenom čl. 200. Zakona o obveznim odnosima iz 1991. ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 58/01 – dalje ZOO) sud prvog stupnja utvrđuje da bi tužiteljici, s obzirom na intenzitet i trajanje pretrpljenih fizičkih bolova, za taj vid štete pripadala pravična novčana naknada u iznosu od 30.000,00 kn, za pretrpljeni strah u iznosu od 18.000,00 kn, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti od 10% u iznosu od 15.000,00 kn, te za pretrpljene duševne bolove zbog naruženosti u iznosu od 33.000,00 kn, odnosno ukupno 96.000,00 kn. Pritom ocjenjuje da u nazočnom slučaju ne postoje činjenice koje bi ukazivale na doprinos tužiteljice nastanku štete.

11. Međutim, istovremeno ocjenjuje da je nastupila zastara tražbine tužiteljice, s obzirom na utvrđenje da je liječenje okončano u siječnju 1997., a da je tužbeni zahtjev preinačila podneskom od 10. svibnja 2018., pa takvu odluku donosi primjenom čl. 376. ZOO-a. Stoga odbija tužbeni zahtjev, te obvezuje tužiteljicu nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka primjenom čl. 154. i čl. 155. ZPP-a, s tim što tuženiku priznaje trošak zastupanja u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14 i 118/14; dalje Tarifa) u ukupnom iznosu od 22.000,00 kn/2.919,90 eura.

12. Pogrešno je stajalište suda prvog stupnja da je tužiteljica podneskom od 10. svibnja 2018. preinačila tužbu, a posljedično tome i zaključak o nastupanju zastare tužiteljičine tražbine. Naime, tužiteljica ni narečenim podneskom, niti podnescima koji su nakon toga dostavljeni u spis, nije izmijenila činjenični supstrat na kojemu temelji svoj tužbeni zahtjev, niti je zahtijevala neku drugu štetu koja već nije zatražena u tužbi. Prema čl. 191. ZPP-a preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći (stavak 1.). Tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio, ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen (stavak 3.). Tužiteljica je već u tužbi opisala u kojim ustanovama se liječila, koje su posljedice propusta u liječenju te je priložila medicinsku dokumentaciju o liječenju. Točno je da je prva prvostupanjska presuda ukinuta, s obzirom na činjenicu da je sud utvrdio odgovornost za štetu zbog propusta u radu djelatnika Stomatološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a iz isprava u spisu bi proizlazilo da Republika Hrvatska nije osnivač te ustanove. Stoga je dana uputa da se razjasni u kojim ustanovama se liječila tužiteljica i kada je i gdje došlo do propusta u liječenju zbog kojeg je tužiteljica pretrpjela štetu, a u nastavku je dopunjeno činjenično stanje , te su sve dvojbene okolnosti razjašnjene. Dakle, već od podnošenja odgovora na tužbu tuženika se pojavilo kao sporno pitanje pasivne legitimacije tuženika, budući da je tuženik stavio prigovor promašene pasivne legitimacije, tvrdeći da nije osnivač Stomatološkog fakulteta u Zagrebu pa da ne odgovara za štetu. Treba naglasiti da je prigovor promašene pasivne legitimacije materijalnopravni prigovor, od osnovanosti kojeg zavisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na označenog tuženika. To nije činjenično pitanje, kako to pogrešno smatra sud prvog stupnja, pa kada je tužiteljica nakon provedenog medicinskog vještačenja u podnesku od 10. svibnja 2018. istaknula da bi tuženik svakako odgovarao i kao osnivač KB Dubrava te KBC Zagreb, tada nije preinačila tužbu, pa se ne može smatrati da je tek tada postavila novi zahtjev prema tuženiku. Još treba dodati da je tuženik istaknuo prigovor zastare tužiteljičine tražbine već u odgovoru na tužbu, međutim taj prigovor se zasnivao na tvrdnji da se tužiteljica liječila u travnju 1996., a da je tužba podnesena 29. prosinca 1999., čime je ukazivao na protek subjektivnog roka za podnošenje tužbe (od tri godine) iz čl. 376. ZOO-a. Podredno treba reći da tuženik takav prigovor nije istaknuo u odnosu na tvrdnje tužiteljice o odgovornosti tuženika kao osnivača KB Dubrava i KBC Zagreb te kao poslodavca liječnice koja je obavljala zahvate na zubima tužiteljice tijekom 1996., pa je sud prvog stupnja bez konkretnog prigovora, protivno čl. 360. st. 3. ZOO-a odlučio o zastari.

13.Prema stajalištu ovog suda, tuženik je odgovoran za štetu koju je tužiteljica pretrpjela zbog propusta u liječenju zubiju, s tim što odgovara kao osnivač KB Dubrava i KBC Zagreb, primjenom čl. 59. st. 2. Zakona o ustanovama ("Narodne novine" broj 76/93, 29/97, 47/99 i 35/08), budući da je u postupku utvrđeno da je Republika Hrvatska osnivač tih ustanova, a odgovornost osnivača ustanove za štetu je solidarna i neograničena, pa tužiteljica, u skladu s čl. 414. ZOO-a može zahtijevati ispunjenje obveze od svakog od solidarnih dužnika ponaosob.

14.Sud prvog stupnja je pravilno ocijenio provedene dokaze, pa tako i nalaze i mišljenja vještaka, pri čemu treba navesti da nije bilo razloga ne ocijeniti nalaz vještaka dr. Siniše Varge, budući da je taj vještak detaljno odgovorio na sva bitna pitanja, osim što je bio dužan dopuniti nalaz glede pitanja kada je završeno liječenje tužiteljice, a koje činjenice su u konačnici utvrđene na temelju nalaza dr. Željke Lovrić. Treba reći da su nalazi narečenih vještaka glede bitnih pitanja podudarni, posebice u odnosu na činjenice o ustanovama u kojima se tužiteljica liječila, zatim u kojem stadiju liječenja su nastale tegobe i što je dovelo do štete koju je tužiteljica u konačnici pretrpjela.

15.Tako iz suglasnih nalaza vještaka proizlazi da je do propusta u liječenju došlo i na Zavodu za dentalnu patologiju Stomatološkog fakulteta u Zagrebu, i u bolnicama KB Dubrava i KBC Zagreb, pri čemu treba navesti da su tužiteljicu u samom početku liječile zubne liječnice zaposlene u KBC Zagreb i u KB Dubrava, pa tuženik kao osnivač ih ustanova odgovara za štetu koju je tužiteljica pritom pretrpjela.

16.Pravilna je i ocjena suda prvog stupnja o visini štete, pri čemu su cijenjene sve odlučne okolnosti propisane čl. 200 ZOO-a glede pretrpljenih fizičkih bolova, straha, te glede pretrpljenih duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti i naruženosti, pa tako i prema stajalištu ovog suda pravična novčana naknada koja pripada tužiteljici za štetu koju je pretrpjela iznosi 96.000,00 kn/12.741,39 eura.

17. Glede visine nematerijalne štete (sada neimovinske štete), treba reći da je tužiteljica zbog propusta u liječenju pretrpjela brojne neugodnosti, da zbog činjenice što nije prepoznata dijagnoza upale maksilarnog sinusa lijeve strane, do koje je došlo otvaranjem dna sinusa prilikom endodontskog tretmana zuba 24, u više navrata je upućivana na kućno liječenje te joj nije pruženo odgovarajuće liječenje u ustanovi, štoviše stanje joj se iz dana u dan pogoršavalo te je postajalo ozbiljno i životno ugrožavajuće, kako to proizlazi iz nalaza vještaka. Pored toga treba reći da je tužiteljica u to vrijeme bila u 43. godini života dakle u životnoj dobi u kojoj se može očekivati još dugi životni i radni vijek, a zaostale posljedice trajno umanjuju njezinu životnu aktivnost. Stoga su sve te okolnosti cijenjene prilikom utvrđivanja visine pravične novčane naknade po osnovi pretrpljenih fizičkih bolova i duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti. Tužiteljica je pretrpjela i strah zbog ishoda liječenja, prije svega zbog činjenice što joj unatoč brojnim posjetama zubnim liječnicima stanje nije bivalo bolje, štoviše da se stanje pogoršavalo, a glede pretrpljenih duševnih bolova zbog naruženosti, treba opet navesti činjenicu da je do štete došlo u relativno mladoj životnoj dobi tužiteljice, da je tužiteljica bila zaposlena kao učiteljica te je bila u svakodnevnom kontaktu s djecom, njihovim roditeljima i kolegama, a manifestacije naruženosti su bile vidljive trećim osobama prilikom svakog kontakta. Na kraju treba reći da je proteklo dugo razdoblje između nastanka štete i odluke o novčanoj satisfakciji, pa i ova okolnost, pored svih iznesenih utječe na visinu nematerijalne štete koju je tužiteljica pretrpjela.

18.Kako je sud prvog stupnja pogrešno primijenio mjerodavno materijalno pravo ocjenjujući osnovanim prigovor zastare, valjalo je žalbu tužiteljice uvažiti i presudu suda prvog stupnja preinačiti primjenom čl. 373. toč. 3. ZP-a.

19.S obzirom na uspjeh tužiteljice u parnici, pripada joj pravo na nadoknadu parničnog troška od tuženika, primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a. Troškovi tužiteljice se odnose na nagradu odvjetnika za zastupanje te troškove vještačenja. Glede troškova zastupanja, treba reći da tužiteljici pripada trošak koji se odnosi na nagradu odvjetnika za sastav tužbe u iznosu od 1.250,00 kn primjenom Tbr. 7. toč. 1. Tarife, zatim iznosi od po 1.250,00 kn za sastav četiri obrazložena podneska primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife, iznos od po 312,50 kn za sastav ukupno devet podnesaka, prema Tbr. 8. toč. 3. Tarife, potom nagrada za zastupanje na ukupno jedanaest ročišta po 1.250,00 kn primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife, a za zastupanje na ukupno devet ročišta po 625,00 kn primjenom Tbr. 9. toč. 2. Tarife, odnosno ukupno 28.437,50 kn, čemu treba pridodati troškove vještačenja od 4.400,00 kn, što daje ukupan trošak od 32.837,50 kn/4.358,29 eura.

20. Tužiteljica je uspjela i u žalbenom postupku pa joj pripada pravo na nagradu odvjetnika za sastav žalbe u iznosu od 1.250,00 kn/165,90 eura, dok je u preostalom dijelu zahtjev neosnovan, budući da je tužiteljica oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi, pa izdatak za sudske pristojbe nije imala. Odluka o troškovima žalbenog postupka je donesena primjenom čl. 166. st. 3. ZPP-a.

U Rijeci, 10. rujna 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Helena Vlahov- Kozomara