Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-1330/2025-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Tajane Polić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SŽ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Stipi Vuletiću, odvjetniku iz Zagreba protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupan po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7688/2024 od 3. srpnja 2025. ispravljenoj rješenjem istog suda pod istim poslovnim brojem od 17. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 10. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7688/2024 od 3. srpnja 2025. ispravljena rješenjem istog suda pod istim poslovnim brojem od 17. srpnja 2025.

II Tuženiku se ne dosuđuje trošak žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom je suda prvog stupnja (ispravljenu rješenjem u deklaratornom dijelu zbog očite omaške u pogrešnom navođenju imena tužitelja i podataka iz Ugovora o kreditu) u toč. I. izreke usvojen deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu od 20. prosinca 2006. u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita u visini od 1,10 od iznosa kredita, minimalno 500,00 kuna koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita. U toč. II. izreke na ime odredbe koja je utvrđena ništetnom naloženo je tuženiku da tužitelju plati (vrati) iznos ulazne naknade od 204,69 eur sa zateznom kamatom tekućom od 23. prosinca 2006. do isplate, dok je u toč. III. izreke tužitelju dosuđen trošak postupka od 339,04 eur sa zateznom kamatom. U toč. IV. izreke odbijen je zahtjev tuženika radi naknade troškova postupka.

2. Protiv te presude žali se tuženik pozivajući se na žalbene razloge sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22– dalje: ZPP) uz prijedlog da se uvaženjem žalbe presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, a podredno ukine.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Niti jedna od apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema čl. 365. st. 2. ZPP nije ostvarena, dok žalitelj sadržajem žalbe ne konkretizira one na koje žalbeni sud pazi po prigovoru, pa je presudu kao jasnu, razumljivu i neproturječnu moguće ispitati.

6. Predmet spora predstavlja zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 6.1. namjenskog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena i ispunjena obveza tužitelja radi isplate tzv. ulazne naknade koja podrazumijeva troškove obrade zahtjeva i odobravanja kredita.

7. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je prvog stupnja utvrdio da su tužitelj kao potrošač i tuženik kao banka sklopili Ugovor o kreditu od 20. prosinca 2006. kojim je tuženik odobrio kredit za kupovinu osobnog vozila u visini od 30.524 CHF. Ugovor je sklopljen u auto kući Zubak. Utvrdio je da je prema čl. 6.1.. Ugovora tužitelj preuzeo obvezu isplate ulazne naknade od 1,10% od iznosa odobrenog kredita odnosno minimalno 500,00 kn i da je to na dan obračuna i isplate iznosilo 1.542,25 kn/204,69 eur. Ove činjenice nisu bile sporne, dok je bilo sporno je li odredba čl. 6.1. u dijelu ugovaranja troškova obrade kredita ništetna.

8. Polazeći od odredbi čl. 81. te čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.- dalje ZZP) u svezi sa odredbama čl. 295., čl. 269., čl. 270. čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.- dalje ZOO) sud je ocijenio da se radi o netransparentnoj odredbi o kojoj stranke nisu pregovarale.

9. Analizirajući isprave u spisu i iskaz tužitelja, sud je prvog stupnja utvrdio da se radi o potrošačkom ugovoru kojeg su sklopili tužitelj kao potrošač radi nabavke vozila za osobne potrebe i tuženik kao trgovac odnosno banka koja je odobrila kredit. Odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade, iako na gramatičkoj razini jasna, nije bila tužitelju razumljiva budući u trenutku sklapanja Ugovora nije bio upoznat s parametrima koji utječu na visinu te naknade, a tuženik je jako jača strana donio jednostranu odluku o plaćanju naknade o čemu nije pregovarao s tužiteljem, sve to tim više jer je ugovor sklopljen na standardiziranom obrascu kojeg je unaprijed formulirao tuženik. Prema stajalištu suda prvog stupnja radi se o nerazumljivoj odredbi a time i netransparentnoj o kojoj stranke nisu pregovarale, te tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj te odredbe, već je tuženik postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja namećući jednostranom odlukom obvezu o plaćanju naknade i jednostrano i na nerazumljiv način odredio visinu ulazne naknade, čime je uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Iz tih razloga i pozivom na prednje citirane zakonske odredbe ZZP i ZOO sud usvaja tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti, dok visinu utvrđuje iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka i dosuđuje kao u toč. II. izreke obvezujući tuženika na povrat stečenog bez osnove u smislu čl. 1111. ZOO sa zateznom kamatom od dana plaćanja. Pri tome prigovor zastare nalazi neosnovanim ocjenjujući kako restitucijski zahtjev proizašao iz ništetne obveze zastarijeva danom pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost (pravno shvaćanje Građanskog odjela VSRH pod brojem Su-IV-47/2020.).

10. Tuženik u žalbi navodi da je sud prvog stupnja nepravilno primijenio odredbu čl. 219. ZPP uz tvrdnju kako je tužitelj prema predloženim i izvedenim dokazima trebao biti odbijen sa tužbenim zahtjevom. Smatra da tužitelj nije dokazao da bi sporna ugovorna odredba bila netransparentna, naprotiv iz Ugovora je jasno i razumljivo da se radi o naknadi koja naplaćena u svrhu obrade kredita, te je njezina visina lako odrediva jer je ugovorena u visini 1,10 % od iznosa kredita. Tvrdi kako tužitelj nije dokazao tvrdnju o izostanku pregovora jer sve da je Ugovor sastavljen na tipskom obrascu, to još uvijek ne znači da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj istog jer se mogao informirati kod tuženika ukoliko mu je nešto bilo nejasno, a k tome tuženik je svaki od Ugovora prilagođavao konkretnoj stranci i kreditu, što po njegovu mišljenju pobija utvrđenja suda o njegovom nepoštenom postupanju. Dostavljajući pravna mišljenja u prilogu žalbe za zaključiti je da ustraje u prigovoru zastare i zaključno smatra da je zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja materijalno pravo pogrešno primijenjeno kada je tužbeni zahtjev usvojen. Još naglašava kako u vrijeme sklapanja kredita nijedna zakonska odrednba ili tadašnja sudska praksa nije zabranjivala ugovaranje ulazne naknade.

11. Ovi se žalbeni navodi ne prihvaćaju.

12. Na sva je ova pitanja sud prvog stupnja odgovorio u obrazloženju presude pa se tuženik upućuje na isto. Neovisno od toga i u odnosu na žalbenu tvrdnju o izostanku zakonske zabrane ugovaranju ulaznih naknada, valja odgovoriti kako to ne čini utuženu naknadu valjanom budući je nakon provođenja testa poštenosti u smislu nacionalnih propisa sadržanih u ZZP i ZOO ispravno utvrđeno kako tuženik nije postupao u dobroj vjeri zbog čega je ugovorna odredba ništetna. Prije svega jer je netransparentna budući puko navođenje visine ulazne naknade bez da su pri tome tužitelju kao potrošaču pojašnjene svrha i sa istom dovedena u vezu visina troškova potrebnih za obradu kredita, mogu istu odredbu činiti jasnom na gramatičkoj razini što nije dovoljno za zaključak da bi se radilo o razumljivoj odredbi. Da bi se udovoljilo ovom zahtjevu potrebno postupanje prilikom kojeg bi trgovac pojasnio (specificirao) sve parametre i dao potrebne obavijesti kako bi potrošač na temelju istih mogao donijeti informiranu odluku sa saznanjem od kakvog će to utjecaja biti na njegovu ekonomsku sferu. U konkretnom je slučaju ugovoren postotak koji ovisi od visine kredita odnosno naknada od minimalnih 500,00 kn, što samo po sebi nije dovoljno da bi prosječan potrošač mogao shvatiti zašto su troškovi ulazne naknade ovisni o visini odobrenog kredita, koje sve troškovi tuženiku nastaju prilikom obrade kredita i bi li visina naknade predstavljala ekvivalent pruženoj usluzi.

13. Jednako tako, pravilno je utvrđeno da među strankama nije bilo pregovora budući je Ugovor sastavljen na standardiziranom obrascu (što je vidljivo iz same isprave i utvrđeno iz iskaza tužitelja), a u situaciji kada je Ugovor sklopljen u poslovnim prostorijama treće osobe za koju tuženik ne tvrdi da bi bila ovlaštena u njegovo ime pregovarati ili da bi imao svog djelatnika na licu mjesta koji bi pregovarao, tuženik bez osnove u žalbi tvrdi suprotno. Obveza je trgovaca da sukladno načelu savjesnosti i poštenja pruži potpunu informaciju o usluzi koju pruža i naknadi koju naplaćuje, a ne obrnuto kako se to u žalbi tvrdi. Konačno da bi se potrošač mogao dodatno informirati morao bi imati bitne informacije koje mu je dužan pružiti trgovac jer u suprotnom potrošač nema znanje o tome ima li potrebu nešto pitati ili razjašnjavati. Ovakvo je postupanje prema rezultatima dokaznog postupka izostalo jer je tužitelj došao u auto kuću, potpisao ugovor, platio ulaznu naknadu bez da je došao u kontakt s djelatnicima tuženika i stoga je u svemu prihvatljivo utvrđenje suda da je tužitelju ova ugovorna odredba nametnuta suprotno načelu svjesnosti i poštenja što je bilo uzrokom znatne neravnoteže u ugovornom odnosu stranaka. Tuženik je taj koji je imao dokazati da je pružio sve potrebne obavijesti u čemu nije uspio, stoga je njegova žalbena tvrdnja o mogućnosti tužitelja da utječe na sadržaj ugovora bez osnove, kao i ona da je ugovor unatoč tipskom obrascu zapravo bio prilagođen potrebama konkretnog slučaja. Naravno da je u dio Ugovora bio personaliziran u ovisnosti od osobe tužitelja kao korisnika kredita, ali ne u dijelu ugovaranja ulazne naknade jer to ne potvrđuju rezultati dokaznog postupka.

14. Iz svega narečenog slijedi da je protivno tvrdnjama tuženika pravilno utvrđeno činjenično stanje, kao i pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je ugovorna odredba utvrđena ništetnom te tuženiku naloženo da vrati iznos stečen bez osnove.

15. Jednako tako i ovaj sud prihvaća stajalište suda prvog stupnja koje je također utemeljeno na recentnoj praksi Vrhovnog suda prema kojoj je zbog utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe tuženik koji se ponašao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nesavjestan stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO i dužan je platiti kamate od dana stjecanja (plaćanja ulazne naknade) u odnosu na koju zastara počinje teći pravomoćnošću odluke u ovom sporu. Pravna mišljenja dostavljena uz žalbu nisu utjecala na promjenu pravnog mišljenja ovog suda koje se podudara sa pravnim stajalištima VS RH i recentnom sudskom praksom.

16. Slijedom je svega narečenog žalbu tuženika valjalo odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi u toč. I. i II. izreke sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP.

17. Odluka o troškovima postupka sadržana u toč. III. i IV. izreke u svemu je zakonita jer je utemeljena na odredbama 154. st. 1. i 155. ZPP, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.- dalje Odvjetnička tarifa), a niti tuženik ističe prigovora dosuđenim troškovima postupka. Stoga je žalba tuženika neosnovana valjalo odbiti i odluku o troškovima potvrditi sukladno odredbi čl. 380. st. 1. toč. 2. ZPP.

18. Tuženik nije uspio u žalbenom postupku stoga mu ne pripada pravo na troškove sastava žalbe.

U Rijeci 10. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar