Poslovni broj Gž-300/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VH OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćnici Željani Kosović, odvjetnici u Dubrovniku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2888/2022 od 29. rujna 2023., u sjednici vijeća održanoj 10. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2888/2022 od 29. rujna 2023. u točki I. izreke u cijelosti te u odluci o troškovima postupka iz točke II. izreke za iznos od 879,65 eur sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačava se odluka o troškovima postupka iz točke II. izreke u dijelu kojim je tužiteljici priznat trošak postupka od 220,35 eur na način da se odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka iznosu od 220,35 eur sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici iznos od 2.133,85 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama preciziranim u stopi i tijeku na pojedinačne iznose (točka I. izreke) te da joj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.100,00 eur sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka II. izreke) dok je u točki III. izreke odbijen preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadu troškova u iznosu od 100,00 eura.

2. Protiv presude u točkama I. i II. izreke žalbu podnosi tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP), predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači i tužbeni zahtjev odbije te tuženiku dosude troškovi postupka uključujući i trošak žalbe, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana, samo u pogledu troškova postupka.

5. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužiteljice za isplatu novčanog iznosa od 2.133,85 eur preplaćenog zbog nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu zaključenog s tuženom bankom.

6. U provedenom je postupku utvrđeno:

- da je tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom kao bankovnom institucijom i kreditorom sklopila 8. kolovoza 2006. Ugovor o [broj kredita], u obliku solemniziranog javnobilježničkog akta (dalje Ugovor o kreditu) u okviru kojeg su stranke ugovorile prava i obveze vezane za realizaciju kredita u iznosu od 17.664,30 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom vraćanja kredita od sedam godina, s ugovorenom valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana za valutu švicarski franak u članku 1. Ugovora o kreditu,

- da je kredit u cijelosti otplaćen 2013.,

- da je tužiteljica Ugovor o kreditu zaključila bez prethodnog pregovaranja s tuženikom o odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te bez da se tužiteljici prethodno objasnilo, informiralo i upozorilo na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan, te da je Ugovor o kreditu unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, a odredbe istog koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF nisu bile dovoljno jasne,

- da je u konkretnom slučaju odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, nepoštena a time i ništetna jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo pa činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoji promjenjiv element - tečaj valute švicarskog franka, o kojem ovisi visina obveze korisnika kredita, predstavlja uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita , sve pozivom na članak 59., članaka 81. i članak 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03. - dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu,

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. ZZP/03 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi članka 96. i članka 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - dalje ZZP/07),

- da je sud sukladno izmijenjenoj odredbi članka 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz navedene presude (pozivajući se na VS RH broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.) uvažavajući da je Ugovor o kreditu sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudom donesenom u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača,

- da tužiteljica ima status potrošača u smislu odredbe članka 3. stavak 1. ZZP/03 Ugovora o kreditu s obzirom na utvrđenje da je isti namijenjen kupnji osobnog vozila, da je tužiteljica ugovor sklopila kao fizička osoba, izvan svog zanimanja, izvan svoje poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, a tuženik za suprotno nije pružio niti jedan dokaz,

- da nije nastupila zastara potraživanja jer je petogodišnji zastarni rok iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 112/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. - dalje: ZOO) prekinut podizanjem kolektivne tužbe u smislu članka 241. ZOO-a, pa je zastara počela ponovno teći 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) te nije istekla do dana podnošenja tužbe u ovome predmetu 19. svibnja 2022.,

- da tužiteljica ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe (u ovom slučaju kao prethodno pitanje), neovisno o tome što je sud vezan za utvrđenje iz gore navedene presude u sporu kolektivne zaštite, sve sukladno članku 327. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 322. ZOO-a,

- da tužiteljica ima pravo na restitucijski zahtjev na isplatu uslijed ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno pravo na povrat iznosa koje je tuženiku preplatila zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita sukladno članku 323. ZOO-a

- da visina tužbenog zahtjeva nije sporna te je bez provođenja financijskog vještačenja utvrđeno da iznosi 2.133,85 eur prema izračunu samog tuženika.

7. Stoga, sud prvog stupnja pozivom na članak 1111. stavak 1. ZOO -a prihvaća kao osnovan tužbeni zahtjev u visini od 2.133,85 eur, sve sa zakonskim zateznim kamatama prema odredbi članka 29. ZOO-a s tijekom sukladno članku 1115. ZOO-a, dok o troškovima postupka odlučuje pozivom na članak 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a.

8. U donošenju presude u pobijanom dijelu nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pa tako niti bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, koju neosnovano ističe tuženik u žalbi, s obzirom da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

9. Protivno žalbenim navodima nije počinjena niti re lativno bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 338. stavak 4. ZPP-a budući da obrazloženje pobijane presude sadrži sve što potonja zakonska odredba propisuje.

10. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne valjanosti sporne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu.

11. Sud prvog stupnja u ovom je predmetu pravilno primijenio materijalne odredbe pobrojanih nacionalnih propisa u kojima je implementirano pravo EU s područja zaštite potrošača od nepoštenih odredbi potrošačkih ugovora, pravilno cijeneći direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 138.a ZZP/07 i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj: 41/14., 110/15. i 14/19. - dalje ZZP/14) te članka 502.c ZPP-a.

12. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka Raiffesienbank Austria d.d., povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnose na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

13. Odredbom članka 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP -a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP -a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

15. Osim toga, prvostupanjski je sud uz apstraktnu zaštitu kroz kolektivni spor, ispitao poštenost pobijane odredbe Ugovora o kreditu i na individualnoj razini ovog pojedinog slučaja, pri čemu je postupio sukladno stajalištima VSRH izraženim u odlukama broj Rev-346/2024 od 29. svibnja 2024. prema kojem „Nema mjesta izravnoj primjeni članka 502.c ZPP-a u pojedinačnim sudskim postupcima bez ispitivanja okolnosti u kojima su vođeni pregovori te opsega pruženih informacija prije sklapanja ugovora.“, kao i u odlukama broj Rev-540/2023 od 25. listopada 2023., Rev-784/2023 od 15. svibnja 2024. i 262/2025 od 4. lipnja 2025.

15.1. Dakle, tuženik je u konkretnom slučaju bio ovlašten tvrditi i dokazivati da je u postupku sklapanja pojedinačnog Ugovora o kreditu, ipak na drugi način dao odgovarajuću obavijest potrošaču u naravi, rizicima i posljedicama osporene odredbe ugovora na određivanje njegove novčane obveze.

15.2. U ovom sporu, sud prvog stupnja saslušao je tužiteljicu, kojoj je punomoćnik tuženika imao mogućnosti postavljati pitanja. Tuženik je na raspravi 24. ožujka 2023. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje svoje djelatnice KH kao svjedokinje. Slijedom svega, imajući u vidu iskaz tužiteljice, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tuženik nije dokazao da bi postojao informirani pristanak tužiteljice na sklapanje Ugovora o kreditu na način da su joj prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe za određivanje tužiteljeve obveze i da je tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti svejedno prista la na sklapanje takvog ugovora.

15.3. Pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je na iste okolnosti odbio saslušati javnog bilježnika koji je solemnizirao Ugovor o kreditu, jer i prema shvaćanju ovog suda izvođenjem ovog dokaza ne može se dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača budući da javni bilježnik prema postojećem zakonodavnom okviru nije imao ovlasti odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF (tako i odluka Ustavnog suda br. U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.).

16. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika kojima tvrdi da mu nije omogućeno dokazivati odlučne činjenice, niti su osnovani žalbeni navodi da su pobijanom presudom povrijeđena konvencijska i ustavna prava tuženika na pravično suđenje, na obrazloženu sudsku odluku i procesnu jednakost, s obzirom na prethodno iznesene okolnosti predmeta i procesno držanje tuženika.

17. Točan je žalbeni navod tuženika da je tužiteljica kao potrošač, a nakon uočavanja povećanja mjesečnog anuiteta zbog valutnog rizika, imala mogućnost raskida ugovora, međutim takva zakonska mogućnost ne daje spornoj odredbi o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu karakter poštene odredbe u smislu ZZP/03.

18. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da prvostupanjski sud nije proveo „test transparentnosti“ vezano uz valutu CHF tj. da nije utvrđivao je li sporna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva. Za istaći je da je u kolektivnom sporu, učincima kojeg je vezan i parnični sud, u ovoj pravnoj stvari utvrđeno da je predmetna ugovorna odredba lako uočljiva i jasna ali ne i razumljiva jer je tuženik propustio dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takva ugovorna odredba nosi čime je stvorio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega je ta ugovorna odredba i ocjenjena nepoštenom i ništetnom, pri čemu tuženik kako je to i naprijed iznijeto u ovom postupku nije dokazao da su potrebne informacije dane.

19. Stoga, kako je sporna odredba konkretnog Ugovora o kreditu, kroz odlučivanje o prethodnom pitanju, utvrđena nepoštenim odnosno ništetnom sukladno odredbama članka 81., članka 83., članka 84. i članka 87. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužiteljici pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem joj je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetne odredbe ugovora.

20. Tužiteljici pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega visina utuženog iznosa nije bila sporna, tužiteljica ga je postavila prema izračunu tuženika koji je na raspravi 24. ožujka 2023. ovu visinu učinio nespornom.

21. Neosnovano tuženik žalbom osporava stav prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata ističući da banka nije nesavjesni stjecatelj. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

22. U odnosu na prigovor zastare kojeg tuženik ponavlja u žalbi, treba reći da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite (što je sukladno pravnim shvaćanjima Građanskog odjela VSRH sa sjednica od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022.). U konkretnom slučaju tražbina tužiteljice nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe dana 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu 19. svibnja 2022., nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a.

23. Dosuđujući dio odluke o troškovima postupka iz točke II. izreke presude, sud prvog stupnja donosi primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. - dalje Tarifa). Pritom je priznao tužiteljici trošak za sastav tužbe (Tbr. 7. točka 1. Tarife) , za sastav podnesaka od 14.11.2022. i 05.09.2023. (Tbr. 8. točka 1. Tarife) te za zastupanje na ročištima od 24.03.2023. i 14.09.2023. (Tbr. 9. točka 1. Tarife), za svaku navedenu radnju po 100 bodova odnosno po 200,00 eur što uz trošak pristojbi na tužbu i presudu u iznosu od 100,00 eur ukupno iznosi 1.100,00 eur.

23.1. Neosnovano tuženik u žalbi prigovara dosuđivanju troška za sastav obrazloženog podnesaka od 14.11.2022. obzirom se istim tužiteljica očitovala na tuženikov odgovor na tužbu pa se radi o podnesku predviđenom Tbr. 8. točka 1. Tarife. Za razliku od toga, podnesak tužiteljice od0 5.09.2023. ne ulazi u kategoriju podnesaka iz Tbr. 8. točka 1. Tarife, pa tužiteljici za sastav istog pripada nagrada iz Tbr. 8. točka 3. Tarife odnosno 25 boda a ne 100 bodova kako joj priznaje sud.

23.2 Nadalje, osnovano tuženik žalbom ukazuje na pogrešan stav prvostupanjskog suda u primijeni vrijednosti boda za pojedinu radnju punomoćnika prema odvjetničkoj Tarifi. Naime, prema noveliranoj odredbi Tbr. 50. Tarife (NN br. 126/22.), koja je na snazi od 5.11.2022. te se primjenjuje u ovome postupku jer je presuda donesena 29.09.2023., vrijednost boda iznosi 15,00 kn odnosno 1,99 eur a ne 2,00 eur kako to uvažava sud prvog stupnja, sve s obzirom da najnovija Tarifa iz 2023. (NN br. 138/23.) koja predviđa vrijednost boda od 2,00 eur, nije bila na snazi u vrijeme presuđenja (stupila na snagu 25.11.2023.). Stoga, pravilnim obračunom radnji po vrijednosti boda od 1,99 eur, treba zaključiti da tužiteljici pripada iznos od 845,75 eur na ime odvjetničkog troška.

23.3. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici trošak sudske pristojbe na tužbu. Naime, odredba članka 11. točka.

20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 51/23. - dalje ZSP), prema kojoj su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, stupila je na snagu 20.05.2023. Ovo znači da je u vrijeme podnošenja predmetne tužbe (19.05.2022.) postojala obveza tužiteljice na plaćanje sudske pristojbe na tužbu, koju je i platila prilikom podnošenja tužbe u visini od 33,90 eur pa joj navedeni trošak pripada. Međutim, pogrešno je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici i trošak sudske pristojbe na presudu u preostalom iznosu od 66,10 eur budući da je u ovoj pravnoj stvari presuda donesena 29.09.2023., odnosno nakon stupanja na snagu citiranog članka 11. točka 20. ZSP-a. Stoga je tužiteljica kao potrošač u ovom postupku oslobođena od plaćanja sudske pristojbe na presudu te istu nije trebala podmiriti, odnosno za navedeni trošak, ukoliko je nastao, ne može se teretiti tuženika.

23.4. Slijedom svega navedenog, pravilnom primjenom materijalnog prava pobijanu odluku o troškovima postupka valjalo je potvrditi za iznos od 879,65 eur pravilno dosuđenih troškova tužiteljici te preinačiti i odbiti zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka u visini od 220,35 eur (do prvostupanjskom presudom dosuđenih 1.100,00 eur).

24. Tuženiku nije priznat trošak žalbenog postupka jer je sa žalbom uspio samo djelomično i to u pogledu sporednog zahtjeva za naknadu troškova postupka.

25. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci ove presude pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a i članka 373. točka 3. ZPP-a.

26. Prvostupanjska presuda u točki III. izreke, kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 10. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić