Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-1334/2025-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Tajane Polić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Igoru Metelko, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2625/2025 od 9. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 10. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2625/2025 od 9. lipnja 2025., osim u toč. III. izreke u odnosu na parnični trošak od 5.007,85 eur sa zateznom kamatom.

II Uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2625/2025 od 9. lipnja 2025. u toč. III. izreke u odnosu na parnični trošak od 5.007,85 eur sa zateznom kamatom na način da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

III Tuženiku se ne dosuđuju troškovi žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom je suda prvog stupnja u točki I. izreke usvojen zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojom se previđa obveza korisnika kredita radi sklapanja police osiguranja od nesretnog slučaja, te je posljedično tome naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.118,76 eur po osnovi preplaćenih premija osiguranja zbog porasta tečaja CHF (točka II. izreke). U točki III. izreke odlučno je o troškovima postupka na način da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi iznos od 13.243,56 eur.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik izrijekom se pozivajući na ostvarene bitne povrede postupka i nepravilnu primjenu materijalnog prava, a sadržajno i na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Dakle žali se iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22– dalje: ZPP) uz prijedlog da se uvaženjem žalbe presuda preinači, a podredno ukine.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba tuženika djelomično je osnovana, ali samo u pogledu odluke o troškovima postupka.

5. Predmet spora predstavljao je zahtjev radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu u CHF i njegova dva Dodatka, te zahtjev radi isplate preplaćenih iznosa osnovom nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli o čemu je pravomoćno odlučeno donošenjem presude i rješenja ovoga suda pod posl. br. Gž-924/2023. Nakon ukidne odluke ostalo je za raspraviti zahtjeve radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe sadržane u citiranom Ugovoru o kreditu o sklapanju police osiguranja od nesretnog slučaja uz koji je postavljen i zahtjev radi povrata preplaćenih iznosa premije osiguranja.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je prvog stupnja utvrdio da su tužitelj kao potrošač i tuženik kao banka sklopili namjenski Ugovor o kreditu od 18. svibnja 2005., Dodatak ugovora o kreditu od 23. prosinca 2005. i Dodatak ugovora o kreditu od 25. ožujka 2010. u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te je iznos kredita vezan uz valutnu klauzulu u CHF. Ugovor je sklopljen u svrhu kupnje stana. U istom je Ugovoru ugovoreno da se tužitelj kao korisnik kredita na zahtjev banke kao kreditora dužan osigurati od nesretnog slučaja za vrijeme postojanja tražbine i vinkulirati policu osiguranja u korist tuženika. Nije sporno da je tužitelj svake godine tijekom trajanja Ugovora o kreditu sklapao policu osiguranja sa osiguravajućim društvom Allianz d.d. Zagreb kojem je plaćao premiju, dok je iz priležećih polica osiguranja utvrđeno kako je premija bila iskazana u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema tečaju na dan plaćanja.

7. Bilo je sporno je li odredba čl. 23. F) Ugovora o kreditu ništetna i je li time na tuženikovoj strani nastala obveza naknade štete koju tužitelj određuje u vidu preplaćenih iznosa premija osiguranja sklopljenih uz valutnu klauzulu u CHF budući je tuženik tvrdio kako nije pasivno legitimiran u odnosu na novčani zahtjev koji je prema njegovu stajalištu i zastario.

8. Cijeneći izvedene dokaze sud je prvog stupnja zaključio kako se radi o netransparentnoj ugovornoj odredbi jer tuženik kao trgovac nije tužitelju dao potpunu informaciju o svim parametrima bitnim za donošenje odluke, nije ga upozorio na rizik sklapanja ugovora o osiguranju vezanih uz valutnu klauzulu u CHF, štoviše cijelo tuženikovo postupanje u predugovornoj fazi ukazuje da je nastupao s pozicije ekonomske nadmoći uvjetujući tužitelju sklapanje Ugovora o kreditu davanjem ovog instrumenta osiguranja na način da je ugovor o osiguranju morao biti sklopljen s točno određenim osiguravajućim društvom i uz valutnu klauzulu u CHF. Provodeći test poštenosti sud je prvog stupnja ocijenio kako stranke o predmetnoj ugovornoj odredbi nisu pregovarale, štoviše tužitelj je stavljen u poziciju u kojoj nije imao izbora nego prihvatiti sklapanje ugovora o osiguranju pod tuženikovim uvjetima da bi mu bio odobren stambeni kredit. Imajući u vidu citirane okolnosti, te da je Ugovor o kreditu sastavljen na standardiziranom obrascu i da je visina premije osiguranja ovisila o jednostranoj odluci tuženika utvrđenoj njegovim internim aktima, sud je prvog stupnja zaključio kako se tuženik ponašao suprotno načelu savjesnosti i poštenja čime je uzrokovao znatnu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka na štetu tužitelja. Stoga pozivom na odredbe čl. 81. do 84. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03. - dalje ZZP) u svezi sa čl. 103. i 142. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96, 91/96., 112/99. i 88/01.- dalje ZOO) sud usvojio deklaratorni tužbeni zahtjev.

9. Osnovu za naknadu štete sud nalazi u primjeni odredbe čl. 108. ZOO kojom je propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništavog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništavosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima slučaja nije morao znati za postojanje uzroka ništavosti. Sud ocjenjuje kako su se u opisanom postupanju tuženika uslijed kojeg je tužitelj bio primoran sklopiti ugovor o osiguranju sa točno određenim osiguravajućim društvom i uz valutnu klauzulu u CHF da bi mu bio odobren kredit a o čemu se nije pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaja na promjenu tuženikovih zahtjeva, a ni saznanja za uzroke ništavosti, ostvarile pretpostavke za naknadu štete iz odredbe čl. 154. st. 1. ZOO/91 odnosno čl. 1045. ZOO/05. Visinu štete koja se sastoji od preplaćenih iznosa premije do čega je došlo zbog promjene tečaja CHF uz kojeg je bila vezana premija osiguranja sud prvog stupnja utvrđuje iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka koji je pretplatu izračunao prema početno ugovorenom tečaju i usvaja zahtjev kao u točki II. izreke uz kamatu koja teče od dana plaćanja.

10. Time sud prvog stupnja otklanja prigovor nedostatka pasivne legitimacije jer nalazi da su se u postupanju tuženika koji je uvjetovao sklapanje Ugovora o kreditu sklapanjem police osiguranja od nesretnog slučaja uz valutnu klauzulu u CHF ostvarila obilježja štetne radnje poduzete od tuženika kao štetnika. Ujedno otklanja prigovor zastare uz pravno shvaćanje da zastara počinje teći tek pravomoćnošću odluke o utvrđenju ništetnosti odredbe čl. 23. F) Ugovora o kreditu pa kako je tužitelj tužbu radi isplate podnio u subjektivnom i objektivnom roku iz odredbe čl. 376. ZOO/91 odnosno 230. st. 1. i 2. ZOO/05 to istu nalazi pravovremenom.

11. Tuženik u žalbi tvrdi kako je sud prvog stupnja ostvario niz bitnih povreda odredba parničnog postupka, prije svega onu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda ne sadrži razumljive razloge o odlučnim činjenicama, ne sadrži ocjenu dokaza koja bi se temeljila na rezultatima raspravljanja već je proturječna izvedenim dokazima, pa na taj način sud prvog stupnja nije postupio prema uputi iz ukidnog rješenja čime se pobijana presuda ne može ispitati. Tvrdi kako nedostaju ili su nedostatni razlozi o odgovornosti tuženika za naknadu štete a time i opstojnosti pasivne legitimacije, kao i oni u vezi potrošačkog svojstva tužitelja jer se ocjena suda zasniva na utvrđenjima iz kolektivnog spora.

12. Predmetni žalbeni navodi nisu osnovani jer presuda suda prvog stupnja sadrži razloge o svim činjenicama koje su odlučne za presuđenje, kako u pogledu deklaratornog zahtjeva, tako i novčanog koji je utemeljen na zahtjevu za naknadu štete. Razlozi nisu međusobno proturječni, niti su proturječi sa stanjem spisa predmeta te su zasnovani na ocjeni dokaza izvedenih u ovoj parnici, a ne na utvrđenjima iz kolektivnog spora kako to neosnovano tvrdi žalitelj. Stoga je presudu moguće ispitati jer za razliku od ranije ukidne odluke ovaj sud ne nalazi da bi ova pobijana trpila od nedostataka.

13. Zatim tuženik tvrdi kako je tužitelj više puta preinačavao tužbu što mu je sud dopustio iako za to nije bilo pretpostavki iz odredbe čl. 190. st. 1. -3. ZPP, a naročito ne smatra prihvatljivim obrazloženje suda da tužitelj prije provođenja vještačenja nije mogao znati visinu zahtjeva pa je upravo njegovom krivnjom preinačena tužba. Ovdje bi se radilo o pozivanju na relativno bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 190. ZPP o čemu se ovaj sud već očitovao i donio odluku prilikom ranijeg presuđenja u presudi i rješenju pod posl. br. Gž- 924/2023, pa kako nakon toga tužitelj nije preinačavao tužbu, tuženik se upućuje na razloge iz prednje citirane odluke iz kojih slijedi da ova povreda postupka nije ostvarena.

14. Tuženik se u žalbi poziva i na relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 299. ZPP jer da tužitelj nije do zaključenja prethodnog postupka dostavio u sudski spis potvrde o plaćenim premijama, već je to učinio po pozivu vještaka koji da također nije ovlašten tražiti dodatnu dokumentaciju od stranke. Na ovo valja odgovoriti kako je odredbom čl. 259. st. 2. ZPP propisano kako se na zahtjev vještaka mogu izvoditi novi dokazi pa je utoliko žalbena tvrdnja o nepravilnom postupanju vještaka neosnovana. Pri tome je za reći da se u konkretnom slučaju i nije radilo o novim dokazima jer je tužitelj u sudski spis dostavio police osiguranja od nezgode iz kojih je razvidna visina premije za koju tijekom cijelog postupka nije bilo sporno da je plaćena osiguravajućem društvu i koja je bila poznata tuženiku jer iz odredbe čl. 23. F Ugovora proizlazi da je tužitelj tuženiku svake godine dostavljao dokaz o plaćanju premije, pa utoliko traženje vještaka da se dostavi analitička kartica radi preglednosti koja olakšava provođenje vještačenja ne predstavlja postupanje protivno čl. 299. ZPP. Jednako tako, tuženik se bez osnove poziva na povredu čl. 260. ZPP budući kada se uzmu u obzir prigovori koji je iznosio na nalaz vještaka (prigovarao je isključivo dostavi analitičke kartice) i činjenicu da je sam vještak u nalazu naveo da je zatražio dokumentaciju, nije bilo potrebe da se isti usmeno saslušava na ročištu. Tuženik tada nije ukazivao na potrebu provjere srednjeg tečaja kojeg je obračunavalo osiguravajuće društvo iz čega slijedi da je isticanje ove žalbene tvrdnje bespredmetno.

15. I konačno jedan od procesnih nedostataka koje tuženik ističe u žalbi bio bi i taj da je ostalo nejasno je li sud prvog stupnja obavijestio Allianz osiguranje o započetoj parnici. Na ovo valja odgovoriti da iz zapisnika glavne rasprave održane 3. ožujka 2023. proizlazi kako je sud donio rješenje o obavijesti treće osobe o parnici i osiguravajućem društvu Allianz dostavio zapisnik s ročišta čime je postupio sukladno odredbi čl. 211. ZPP u onoj mjeri i sadržaju kako je to tuženik predložio (dopis suda na listu 264 spisa). Treća osoba je uredno zaprimila zapisnik 8. ožujka 2023.

16. Kako nisu ostvarene bitne povrede postupka na koje se žalitelj poziva a ni jedna od onih na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP moguće je ispitati pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava.

17. Kada je u pitanju deklaratorni zahtjev tuženik u žalbi tvrdi da se radi o transparentnoj odredbi pa nije bilo potrebe provoditi test poštenosti, a kada je već sud proveo test onda je dokaze trebao cijeniti na kritičan način a ne bezrezervno prihvatiti iskaz tužitelja i umanjiti vrijednost iskazu svjedokinje FV, bankovne službenice. Stajalište je tuženika kako izvedeni dokazi ne daju osnove za usvajanje zahtjeva jer tužitelj kao diplomirani ekonomist nije dokazao svojstvo potrošača, a niti je dokazao da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi.

18. Prije svega je za odgovoriti kako je prilikom ranijeg presuđenja ovaj sud jasno obrazložio da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio tužiteljevo svojstvo potrošača budući je stan kupljen za osobne potrebe pri čemu mu se to svojstvo ne može odreći zbog struke i ekonomskih znanja. Tuženik se u upućuje na obrazloženje iz odluke ovog suda Gž-924/2023. Ako je tužitelj imao svojstvo potrošača sklapajući Ugovor o kreditu čije je pojedine odredbe (valutna klauzula) uspio dokazati ništetnim o čemu svjedoči pravomoćna presuda, ne može imati drugačije svojstvo u odnosu na drugu ugovornu odredbu odnosno ovu o kojoj se sada raspravlja.

19. Nadalje, pravilno je sud utvrdio da se radi o netransparentnoj odredbi koja tužitelju nije bila razumljiva budući mu nisu pojašnjeni svi potrebni parametri i svrha sklapanja police osiguranja uz valutnu klauzulu u CHF, pri čemu osigurana svota ovisi od jednostrane odluke tuženika (internih akata), pa već sam sadržaj ove ugovorne odredbe ukazuje na ništetnost iste. Izvedenim dokazima potvrđeno je da tuženikovo postupanje u predugovornoj fazi nije bilo transparentno, štoviše bilo je usmjereno na prihvaćanje određenog osiguratelja s kojim se ugovor sklapao uz valutnu klauzulu CHF ne ostavljajući tužitelju kao potrošaču mogućnost izbora o čemu je iskazivao i na čijem se iskazu sud s pravom temeljio odluku prihvaćajući ga vjerodostojnim. Protivno tome, sud prvog stupnja nije obezvrijedio iskaz svjedokinje FV nego je pravilno zaključio da ista koja nije bila uključena u sklapanje konkretnog Ugovora nema saznanja o bitnim okolnostima. To što je ista svjedočila, kako tuženik navodi u žalbi o uobičajenom postupanju i pravu potrošača na izbor osiguratelja, ne dovodi u dvojbu utvrđenja suda, niti dovodi do zaključka da bi bankovni službenik s kojim je tužitelj komunicirao postupio na taj način.

20. Uz to tužitelj je dokazao da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, niti da je imao utjecaja na njezin sadržaj, a da je tome bilo tako svjedoče sve okolnosti konkretnog slučaja koje je sud prvog stupnja temeljito u odluci utvrdio, ali i cjelokupno tuženikovo ponašanje u predugovornoj i ugovornoj fazi koji je kao banka sudjelovao u sporu Potrošač, za kojeg se pravomoćnom presudom u ovom predmetu utvrdilo da je sklapajući Ugovor o kreditu postupio nepošteno ugovarajući valutnu klauzulu u CHF i upravo ove okolnosti govore u prilog nastanku znatne neravnoteže u odnosima stranaka na štetu tužitelja kao potrošača (neravnoteža se ne mjeri isključivo ekonomskim pokazateljima, već je potrebno zauzeti širi pristup radi sagledavanja je li dovoljno ozbiljno oštećen pravni položaj potrošača kada je na temelju primjenjivih odredbi nacionalnog prava istom nametnuta dodatna obveza - tako odluka Vrhovnog suda Rev-673/2023). Nasuprot tome, tuženik nije dokazao da bi sporna ugovorna odredba predstavljala izuzetak od pravomoćnih utvrđenja o postojanju nesavjesnosti i izostanku poštenja prilikom sklapanja Ugovora, a niti to rezultati ovog dokaznog postupka potvrđuju da bi se izveo zaključak kako se o ni jednoj odredbi nije pregovaralo osim o odredbi čl. 23. F Ugovora o kreditu. Utoliko je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo iz citiranih zakonskih odredbi kada je ugovornu odredbu o sklapanju police osiguranja našao netransparentnom i nakon provođenja testa poštenja ništetnom, slijedom čega je žalbu tuženika valjalo odbiti i presudu suda prvog stupnja temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi u točki I. izreke.

21. Jednako tako, pravilno je sud osnovu za naknadu štete tuženika zasnovao na primjeni odredbe čl. 108. ZOO budući je ništetnost ugovorne odredbe o sklapanju police osiguranja od nesretnog slučaja sadržane u Ugovoru o kreditu dovela do nastanka štete u vidu preplaćenih premija osiguranja zbog promjene tečaja CHF. Točno je da Ugovor o osiguranju s osiguravajućom kućom kojoj su plaćene premije nije utvrđen ništetnim, no to ne znači da tuženik ne odgovara za štetu do koje je došlo ugovaranjem nepoštene odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu osnovom koje je uvjetovao sklapanje police osiguranja s valutnom klauzulom u CHF kod osiguratelja po svom izboru i bez da je tužitelju omogućio drugu opciju ukoliko je isti kao potrošač želio ishoditi stambeni kredit. Drugim riječima, da tužitelju nije nametnuta odredba o sklapanju ugovora o osiguranju s valutnom klauzulom u CHF zbog čega su premije osiguranja pratile promjenu tečaja i bitno porasle u odnosu na početni tečaj, tužitelj ne bi imao izdatak kojeg potražuje tužbom radi naknade štete. Iz narečenog je razvidno da je banka kao štetnik svojim postupcima koji bez daljnjeg predstavljaju štetnu radnju nanijela štetu tužitelju u vidu ekonomskog gubitka koji je na pravilan način utvrđen iz nalaza vještaka. Stoga je za odgovoriti žalitelju kako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve pretpostavke za uspostavljanje odštetne odgovornosti pa tako i postojanje protupravnosti jer je nesavjesno i nepošteno postupanje ugovorne strane koje dovodi do ništetnosti pravnog posla građanskopravni delikt kojim se narušava osnovno načelo obveznog prava sadržano u čl. 12. ZOO. Konačno takvo određenje akceptira i odredba čl. 108. ZOO koju je sud prvog stupnja pravilno primijenio kada je zaključio o opstojnosti pasivne legitimacije iz svih prednje narečenih razloga budući je tuženik kriv za sklapanje Ugovora s ništetnom odredbom koja je posljedično tužitelju uzrokovala štetu a tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora nije znao niti je prema okolnostima slučaja mogao znati za uzrok ništavosti.

22. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da predmetna tražbina nije u zastari imajući u vidu recentnu sudsku praksu utemeljenu na Objedinjenom pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda od 31. siječnja 2022. iz koje slijedi kako kod restitucijskih zahtjeva proizašlih iz ništetnih ugovora zastara počinje teći danom pravomoćnosti odluke o ništetnosti. U ovom je slučaju u primjeni trogodišnji rok (subjektivni) jer se radi o zahtjevu za naknadu štete i nije u pravu tuženik kada tvrdi da je s obzirom na plaćanje premije osiguranja taj rok do utuženja istekao. Naime, zastara počinje teći kad se kumulativno ispune dva uvjeta odnosno kada oštećenik sazna za štetu i osobu štetnika, a tome je u konkretnom slučaju udovoljeno donošenjem prvostupanjske odluke o ništetnosti ugovorne odredbe. Budući je ništetnost djeluje ex tunc odnosno njezine je posljedice nužno otkloniti od trenutka od kada su nastale to je protivno stajalištu žalitelja i tvrdnjama o nedospjelosti tražbine, sud prvog stupnja pravilno dosudio zateznu kamatu pozivom na odredbu čl. 108. ZOO od dana plaćanja jer i taj iznos predstavlja dio štete. Stoga je i u ovom dijelu žalba tuženika odbijena i presuda potvrđena u toč. II. izreke sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP .

23. Odluku o troškovima postupka sud je prvog stupnja donio pozivom na odredbu čl. 154. st. 5. ZPP cijeneći da zbog odbijenog dijela zahtjeva (ništetnost cijelog Ugovora) nisu nastali posebni troškovi, dok je s novčanim zahtjevom tužitelj odbijen u neznatnom dijelu (zastara), a visinu je istih odmjerio primjenom odredbe čl. 155. ZPP.

24. Tuženik smatra kako nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 154. st. 5. ZPP već je sud trebao voditi računa o uspjehu tuženika u parnici koji se ogleda u odbiću dijela deklaratornog, dijela novčanog zahtijeva i konačno u djelomično povučenom dijelu zahtjeva. Ovi se navodi ne prihvaćaju budući je u pitanju potrošački spor kojeg je tužitelj bio prisiljen pokrenuti kako bi ostvario tražbinu nastalu nepoštenim postupanjem tuženika, pa je utoliko sud prvog stupnja pravilno zaključio kako tuženik nije ostvario uspjeh u parnici time što su dijelovi zahtjeva odbijeni. K tome je utemeljeno zaključio da zbog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti nisu nastali posebni troškovi, dok manji dio novčanog zahtjeva koji je odbijen (76,99 eur) odnosno povučen (5,51 eur) ne daje osnovu za primjenu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP, već st. 5. citirane zakonske odredbe.

25. Nadalje tuženik pobija pravilnost obračuna odvjetničke nagrade u visini 2,00 eur bod jer smatra kako se Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23) ne može retroaktivno primjenjivati na one radnje nastale prije njezina stupanja na snagu. Odredbom čl. 52/3. Tarife propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku. Sud je prvog stupnja postupio na izloženi način, pa su utoliko i ovi žalbeni navodi bez osnove.

26. Žalbeni navod da je sud tužitelj trebao dosuditi tužitelju polovicu pristojbe na presudu sukladno čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 85/25) također nije osnovan. Radi se o privilegiju koji pripada stranci a ukoliko ga ne koristi, to joj ne odriče pravo zahtijevati trošak u visini u kojoj je pristojbu platila.

27. Nadalje, žalitelj pobija pravilnost primjene odredbe čl. 155. ZPP smatrajući da je za većinu poduzetih radnji u postupku priznat trošak u prevelikom iznosu. U tom je dijelu djelomično u pravu. Sud je prvog stupnja tužitelju za sastav podneska od 17. svibnja 2021. i 5. srpnja 2020. priznao za svaki po 500 eur. Međutim u tim je podnescima tužitelj podnio prijedlog radi izdavanja mjere osiguranja i raspravljao o pretpostavkama za osiguranje a budući je njegov prijedlog pravomoćno odbačen u pravu je tuženik da se ne radi o trošku koji bi morao snositi ili da bi bio nužan za vođenje parnice. Za sastav podneska od 23. siječnja 2023. sud je prvog stupnja nepravilno priznao 1.000 eur budući je tim podneskom tužitelj precizirao tužbeni zahtjev pa se radi o običnom podnesku za koji mu prema Tbr. 8/4. pripada 50 eur. Za pristup na ročište od 15. rujna 2022. sud je tužitelju priznao 1.000 eur, međutim na istom se raspravljalo o procesnim pitanjima pa tužitelju pripada 500 eur.

28. U preostalom dijelu žalitelj bez osnove pobija odluku suda o trošku. Tako je sud pravilno tužitelju priznao za sastav podnesaka od 9. ožujka 2022. i 20. rujna 2022. iznos od 1.000 eur jer se protivno tvrdnjama žalitelja radi o obrazloženim podnescima. Jednako tako, bio je potreban trošak sastava podneska od 1. prosinca 2021. kojim se dostavlja dokumentacija te za istog sud pravilno priznao 50 eur. Također je pravilno priznato za pristup na ročišta od. 3. ožujka 2023. i 19. siječnja 2023. za svako po 1.000 eur jer se na istima raspravljalo o glavnoj stvari. Za pristup na ročište od 1. prosinca 2021. sud je priznao 500 eur i to pravilno u visini 50% budući se na tom ročištu raspravljalo o procesnim pitanjima kako to sam tuženik i navodi u žalbi. Za ročište održano 25. travnja 2025. priznato je 150 eur a ne 1.000 eura kako to tvrdi tuženik pa je i ta odluka pravilna. Kada se ovako obračunatom trošku nadoda i trošak sastava tužbe, priznat u visini od 500 eur, onda odvjetnički trošak prvostupanjskog postupka iznosi 5.750 eur a uz PDV od 1.437,50 eur, dobiva se ukupni iznos od 7.187,50 eur.

29. Za pristojbu na tužbu priznato je 208,56 eur, presudu 507,85 eur i troškove vještačenja 331,80 eur, što daje ukupno iznos od 1.048,21 eur koji je pravilno dosuđen. Međutim, sud nije trebao priznati sudsku pristojbu na žalbu tužitelja od 507,85 eur budući je tužitelj sa žalbom odbijen odnosno nije ostvario uspjeh u žalbenom postupku.

30. Kako ukupni troškovi postupka iznose 8.235,71 eur u tom je dijelu žalbu tuženika valjalo odbiti i odluku o trošku potvrditi, dok je u preostalom dijelu žalba uvažena i odluka o trošku preinačena, sve to pozivom na odredbu čl. 380. st. 2. i 3. ZPP.

31. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka budući sa žalbom u odnosu na glavnu stvar nije uspio.

U Rijeci 10. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar