REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-3316/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Ana Galoši Comisso, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica ČP i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-1120/2024-3 od 5. lipnja 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1269/2023-18 od 10. travnja 2024., u sjednici održanoj 10. rujna 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-1120/2024-3 od 5. lipnja 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1269/2023-18 od 10. travnja 2024. zbog pravnih pitanja koja smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu te zbog povrede temeljnih prava tuženika zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pozivajući se na odredbe čl. 385.a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku.

1.1. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik je postavio pravna pitanja:

„1. Dovodi li tužba potrošača podnesena u pojedinačnom postupku, a radi utvrđenja ništetnosti i isplate temeljem utvrđene ništetnosti odredbe ugovora sklopljenog između potrošača i trgovca (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za obradu kredita) do prekida tijeka zastarnog roka u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ?

2. Od kada nastaje obveza plaćanja zateznih kamata na iznos stečenog bez osnove kao posljedice utvrđene ništetnosti dijela ugovorne odredbe potrošačkog ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita te odredbe o naknadi za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita sadržane u ugovoru o kreditu denominiranom u CHF/denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF?

3. Protivi li se članku 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/2003) (članku 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN br.79/2007) odluka suda kojom je odredba ugovora sklopljenog između potrošača i trgovca (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita te naknadi za obradu kredita) utvrđena nepoštenom, odnosno ništetnom, samo na temelju utvrđenja da se o ugovaranju iste nije posebno pregovaralo, bez da je sud utvrdio uzrokuje li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača?

4. Je li odredba potrošačkog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita te naknadi za obradu kredita) jasna, razumljiva i lako uočljiva u smislu članka. 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/2003) (članka 99. Zakona o zaštiti potrošača NN br. 79/2007), ukoliko iz provedenog dokaznog postupka pred nižestupanjskim sudovima proizlazi da je tužitelju trenutku sklapanja Ugovora o kreditu znao procijeniti ekonomske i pravne posljedice ugovaranja navedene odredbe?

5. Je li počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku u slučaju kada nižestupanjski sud utvrdi da je odredba potrošačkog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita te odredba o naknadi za obradu kredita) nejasna i nerazumljiva, ukoliko iz provedenog dokaznog postupka pred nižestupanjskim sudovima proizlazi kako je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu znao procijeniti ekonomske i pravne posljedice ugovaranja navedene odredbe?

6. Je li kreditor u obvezi detaljno navesti prirodu usluge koju, za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita, korisnik kredita plaća kreditoru sukladno poslovnoj politici kreditora?

7. Je li odredba ugovora o kreditu, kojom se za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita ugovara naknada koju korisnik kredita plaća banci sukladno poslovnoj politici kreditora, protivna ili sukladna odredbi čl. 1024. i čl. 354. st. 3. Zakona o obveznim odnosima?

8. Ima li kreditor pravo na naknadu štete u smislu odredbe čl. 1024. st. 3. Zakona o obveznim odnosima u slučaju kad se o zakonom propisanoj obvezi korisnika kredita nije posebno pregovaralo prije sklapanja ugovora o kreditu ili ako ugovor o kreditu u odredbi o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ne sadrži izričitu pravnu formulaciju iz čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, nego unaprijed formuliranu odredbu o naknadi koja se obračunava sukladno poslovnoj politici kreditora?“.

2. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije, tužiteljica je prijedlog tuženika predložila odbiti, odnosno odbaciti, uz naknadu troška podnošenja odgovora.

3. Polazeći od odredbe čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) i čl. 387. ZPP vijeće je ocijenilo da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava kroz sudsku praksu.

3.1. Prema ocjeni vijeća prvo pravno pitanje postavljeno u prijedlogu za dopuštenje revizije nije važno u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP. U odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje tuženika se upućuje na objedinjeno pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.

3.2. Tuženiku se u odnosu na drugo postavljeno pravno pitanje u prijedlogu za dopuštenje revizije ukazuje na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornoj ugovornoj odredbi prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja.

3.3. Prema ocjeni vijeća pravna pitanja označena u tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije kao treće i četvrto pravno pitanje nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP jer odgovor na pitanje uzrokuje li naknada za obradu kreditnog zahtjeva, odnosno odredba o naknadi za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovisi o okolnostima svakog pojedinačnog slučaja, a konkretnom slučaju sud drugog stupnja je osim testa transparentnosti pravilno proveo i test poštenosti spornih odredbe, pa nije riječ o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitati sudsku praksu.

3.4. Peto pravno pitanje postavljeno u prijedlogu za dopuštenje revizije utemeljeno je na činjenici (da je tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora znala procijeniti ekonomske i pravne posljedice ugovaranja te odredbe) koja nije utvrđena u postupku pred nižestupanjskim sudovima pa se ono ne može smatrati važnim pravnim pitanjem u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.

3.5. Šesto, sedmo i osmo pitanje naznačeno u prijedlogu za dopuštenje revizije, nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primijeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. To stoga što je riječ o pitanjima glede kojih navedena odluka ne odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda iznesenog u presudi ovog suda broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. Osim toga, prema pravnom shvaćanju ovoga suda nije riječ niti o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu.

4. Budući da u odnosu na postavljena pravna pitanja u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenje revizije propisane odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odlučio kao u točki I. izreke ovog rješenja.

5. Prema ocjeni vijeća tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da mu je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP.

6. Naime, u prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik je naveo da mu je povrijeđeno temeljno pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske, sadržano i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda - pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske). Međutim, u odnosu na primjenu materijalnog prava treba istaknuti da judikatura Europskog suda za ljudska prava naznačuje kako se razlike u sudskoj praksi između domaćih sudova ili unutar istog suda ne mogu, same po sebi, smatrati suprotnima Konvenciji. Štoviše, zahtjev pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja ne uključuje pravo na utvrđenu/stečenu sudsku praksu jer razvoj sudske prakse nije sam po sebi u suprotnosti s pravilnim djelovanjem pravosudnog sustava, budući da bi nepostojanje dinamičnog i razvojnog pristupa spriječilo reforme ili poboljšanje. Dakle, razvoj sudske prakse koja se odnosi na zaštitu potrošača nije razlog kojim bi tuženik učinio vjerojatnim da bi mu zbog toga bilo povrijeđeno gore navedeno temeljno Konvencijom zajamčeno pravo. U odnosu na primjenu postupovnih pravila vijeće je ocijenilo da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku bilo omogućeno da iznese svoje tvrdnje kao i odlučne činjenice, predloži dokaze te da se izjasni o navodima suprotne stranke i na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim presudama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučne navode tuženika, a presude nižestupanjskih sudova su dostatno obrazložene te su izneseni relevantni i uvjerljivi razlozi za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva pa se nižestupanjske presude ne mogu smatrati niti arbitrarnima niti očito nerazumnima. Zbog navedenog, ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravo na pravično suđenje.

7. Slijedom navedenog je na temelju odredbe čl. 389.a st. 1. i 4. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

8. Tužiteljici nije priznat trošak odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije jer se radi o trošku koji nije bio potreban u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

Zagreb, 10. rujna 2025.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražen Jakovina