Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-2213/2024-3

Split, Gundulićeva 29a

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Mirjane Rubić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Olujić, odvjetnik iz Splita, Narodni trg 2 protiv tuženice Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zlataru , Trg slobode 14 a, Zlatar, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice protiv dijela presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku poslovni broj P-645/2022-18 od 29. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 10. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Preinačava se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku poslovni broj P-645/2022-18 od 29. travnja 2024. u točki I. izreke i sudi:

"Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi: I.Tuženici : Republika Hrvatska , OIB: 52634238587 se nalaže da tužitelju: PJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.664,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- za ožujak 2020.godine na iznos od 186,56 EUR od 15. ožujka 2020. do isplate,

- za travanj 2020.godine na iznos od 186,56 EUR od 15.travnja 2020. do isplate,

- za svibanj 2020.godine na iznos od 186,56 EUR od 15.svibnja 2020. do isplate,

- za lipanj 2020.godine na iznos od 186,56 EUR od 15.lipnja 2020. do isplate,

- za srpanj 2020.godine na iznos od 186,56 EUR od 15.srpnja 2020. do isplate,

- za kolovoz 2020.godine na iznos od 186,56 EUR od 15. kolovoza 2020. do isplate,

- za rujan 2020.godine na iznos od 186,56 EUR od 15.rujna 2020. do isplate,

- za listopad 2020.godine na iznos od 186,56 EUR od 15.listopada 2020. do isplate,

- za studeni 2020.godine na iznos od 186,56 EUR od 15. studenog 2020. do isplate,

- za prosinac 2020.godine na iznos od 186,56 EUR od 15.prosinca 2020. do isplate,

- za siječanj 2021.godine na iznos od 186,56 EUR od 15.siječnja 2021. do isplate,

- za veljaču 2021. godine na iznos od 186,56 EUR od 15. veljače 2021. do isplate , -za ožujak 2021. godine na iznos od 186,56 EUR od 15. ožujka 2021. do isplate ,

-za travanj 2021. godine na iznos od 186,56 EUR od 15. travnja 2021. do isplate ,

- za svibanj 2021. godine na iznos od 186,56 EUR od 15.svibnja 2021. do isplate,

- za lipanj 2021.godine na iznos od 186,56 EUR od 15.lipnja 2021. do isplate,

- za srpanj 2021.godine na iznos od 186,56 EUR od 15.srpnja 2021. do isplate,

- za kolovoz 2021.godine na iznos od 186,56 EUR od 15. kolovoza 2021. do isplate,

- za rujan 2021.godine na iznos od 186,56 EUR od 15.rujna 2021. do isplate,

- za listopad 2021.godine na iznos od 186,56 EUR od 15.listopada 2021. do isplate,

- za studeni 2021.godine na iznos od 186,56 EUR od 15. studenog 2021. do isplate,

- za prosinac 2021.godine na iznos od 186,56 EUR od 15.prosinca 2021. do isplate,

- za siječanj 2022.godine na iznos od 186,56 EUR od 15.siječnja 2022. do isplate,

- za veljaču 2022. godine na iznos od 186,56 EUR od 15. veljače 2022. do isplate i

-za ožujak 2022. godine na iznos od 186,56 EUR od 15. ožujka 2022. do isplate s zakonskom zateznom kamatom tekućom prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište utvrđuje uvećanjem kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 145,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima od dana 29. travnja 2024. pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište utvrđuje uvećanjem kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.".

II. Dužan je tužitelj naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 950,00 eura.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom obvezana je tužena isplatiti tužitelju iznos od 4.664,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom na mjesečne iznose pobliže određene u točki I. izreke, kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 145,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate (sve pod točkom I. izreke); odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim je tražio obvezati tuženu na isplatu iznosa od 6.933,66 EUR sa zakonskom zateznom kamatom kako je pobliže određeno u točki II. izreke te je odbijen kao neosnovan i zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka preko iznosa od dosuđenih 145,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom (točka III. izreke).

2.Protiv navedene presude, u dijelu pod točkom I. izreke kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen, tužena je podnijela pravovremenu i dopuštenu žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 353. stavak 1. t. 1. u vezi sa člankom 354. stavak 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, ZPP) pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 353. stavak 2. u vezi sa člankom 355. ZPP te pogrešne primjene materijalnog prava iz članka 353. stavak 3. u vezi s člankom 356. ZPP. Žalbom se osporava i pravilnost odluke o troškovima postupka, sve posljedično osporavanom presuđenju glavne stvari. Žalbeni je prijedlog u pobijanom dijelu preinačiti prvostupanjsku presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja uz naknadu parničnog troška tuženoj.

2.1.Tužitelj je odgovorio na žalbu predlažući je odbiti.

3.Žalba tužene je osnovana.

4.Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe članka 365. st. 2. ZPP ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud tijekom postupka i donošenjem pobijane odluke nije počinio bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

5.Glede prigovora utvrđenju da je tužitelj s NJ sklopio ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom 1. ožujka 2020. (točka 20. odluke) i da je slijedom toga legitimiran potraživati naknadu u utuženom razdoblju (od ožujka 2020. do ožujka 2022). odgovoriti je kako se ne radi o proturječnosti sa stanjem u spisu ili nedostatku razloga (povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP) jer je ugovor o najmu na koji se sud pozvao prema uvodnom dijelu na stranici prvoj (list 17 spisa) sklopljen “…dana 1. ožujka 2020. godine“, a u potpisu javnobilježnički ovjeren 27. travnja 2021. (list 21 spisa), dok je Ugovor o kupoprodaji spornog stana zaključen te predan na uknjižbu 8. travnja 2021., pa pogrešan zaključak o materijalnopravnoj legitimaciji tužitelja za razdoblje prije stjecanja vlasništva ne predstavlja procesnu povredu.

6.Nije sporno da se prije podnošenja tužbe tužitelj obratio nadležnom Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu sa zahtjevom za mirno rješenje spora, koji je zahtjev osporen, čime je ispunjena procesna pretpostavka za dopustivost tužbe u smislu odredbe članka 186. a ZPP-a.

7.Predmet spora je zahtjev tužitelja kao vlasnika stana za ½ dijela, za naknadu štete zbog ograničenja njegovih vlasničkih prava koju potražuje u visini razlike između zaštićene najamnine koju je primao i primjerene najamnine za razdoblje od ožujka 2020. zaključno s ožujkom 2022., za koju drži odgovornom tuženicu kao zakonodavca smatrajući kako je povrijedila njegova vlasnička prava zajamčena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava, budući nije uspostavila jasne mehanizme zaštite vlasničkih prava obzirom na zakonom ustanovljeni sustav zaštićenog najma tako da ne postoji ravnoteža između interesa tužitelja kao vlasnika stana i općeg interesa zaštite prava zaštićenih najmoprimaca.

7.1.Tužbom je bila tražena i razlika između zaštićene najamnine i one koju bi tužitelj ostvarivao turističkim najmom za tri zimska mjeseca u utuženom razdoblju, u kojem dijelu je zahtjev pravomoćno odbijen.

8.U provedenom postupku prvostupanjski je sud utvrdio:

-kako je tužitelj suvlasnik u ½ dijela stana na IV. (četvrtom) katu, koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje, kupaonice, smočnice i predsoblja, ukupne površine 40,22 m2, a koji se nalazi u zgradi u [adresa], kućni broj 75/A, sagrađenoj na čkbr. [katastarska čestica], po novoj izmjeri [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], upisanoj u broj [broj poduloška]/ zk. uložak: [broj ZK uloška], KPU Grad Zagreb kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Zemljišnoknjižni odjel Zagreb, dok je suvlasnica preostale ½ dijela tužena,

-kako je (izvod iz zapisnika Komisije za dodjelu stanova Samoupravne interesne zajednice stanovanja Općine Centar od 22. svibnja 1981. Ugovor o korištenju stana od 27. svibnja 1981.) predmetni stan bio dodijeljen na korištenje RJ kao nositeljici stanarskog prava (nakon što je preminula GJ) te su kao članovi domaćinstva navedeni FJ i JJ, kćeri RJ,

-kako je tužitelj kao suvlasnik ½ dijela predmetnog stana 1. ožujka 2020. sklopio ugovor o najmu stana (na neodređeno vrijeme) sa NJ kao zaštićenim najmoprimcem s kojom u stanu prebiva i JJ, ugovorivši najamninu u iznosu od 108,59 kn mjesečno (ovjeren u potpisu tužitelja 27. travnja 2021. kod javnog bilježnika iz Zagreba Vesne Pučar pod brojem Ov-5797/2021),

-kako (dopis Ministarstva financija, Porezna uprava, Područni ured Zagreb, Ispostava Centar od 13. srpnja 2023.) prosječna cijena za lokacije stambenih prostora na adresi [adresa] u [adresa] iznosi 9,26 EUR/m2, a uzimajući u obzir površinu stana tužitelja koja iznosi 40,22 m2, tržišna najamnina za predmetni stan iznosi 372,44 EUR-a,

9.Polazeći od navedenih utvrđenja sud prvog stupnja ocijenio je tužbeni zahtjev djelomično osnovanim smatrajući da su tužitelju kao suvlasniku predmetnog stana ograničena suvlasnička prava, jer u stanu stanuje zaštićeni najmoprimac i plaća zaštićenu najamninu, a tužitelj ne može raspolagati stanom i ostvarivati tržišnu kao ni turističku najamninu. Pozivajući se na članak 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda utvrđuje kako su tužitelju povrijeđena vlasnička prava jer ne postoji ravnoteža između interesa tužitelja kao suvlasnika predmetnog stana i općeg interesa zaštite prava zaštićenih najmoprimaca, jer je tužitelju, bez njegove volje, od strane tuženice, nametnut prekomjeran individualan teret time što mora sam snositi većinu socijalnih i financijskih obveza stambenog zbrinjavanja zaštićenog najmoprimca, čime je povrijeđeno i njegovo pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom. Također se poziva i na presudu Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske br. 12027/10 od 10. srpnja 2014. kojom je utvrđeno da službeno određeni iznosi zaštićene najamnine ne predstavljaju realnu mjesečnu naknadu za korištenje stana vlasnika čiji stanovi se nalaze u takvom režimu, jer spomenuta naknada gotovo ne omogućava prihod njegovim vlasnicima.

9.1.Nadalje je sud prvog stupnja na temelju pribavljenih podataka utvrdio da bi se tržišna najamnina (9,26 EUR po /m2 x 40,22 m2) za predmetni stan iznosila 372,44 EUR-a, od čega je tužitelju kao suvlasniku ½ dijela stana dosudio iznose od po 186,56 eura mjesečno, odnosno ukupno 4.664,00 eura za razdoblje od ožujka 2020. do uključujući ožujak 2022. s kamatom kako je navedeno u točki I. izreke.

9.2.Glede turističke najamnine potraživane za studeni, prosinac i siječanj 2020. i studeni, prosinac i siječanj 2021. prvostupanjski je sud smatrao kako tužitelj nije dokazao visinu iste ujedno navodeći kako je u tom razdoblju bila pandemija bolesti COVID-19 koja je (općepoznato) uzrokovala zabrane putovanja i napuštanja mjesta prebivališta/boravišta, slijedom čega je zaključio kako predmetni stan u to vrijeme nije niti mogao biti iznajmljivan u turističke svrhe niti je tužitelj trpio imovinsku štetu iz tog osnova, pa je u tom dijelu zahtjev u iznosu od 6.933,66 eura sa pripadajućim kamatama odbijen kao neosnovan, što nije predmet ovog žalbenog postupka.

10.Prihvatiti je stav prvostupanjskog suda da sustav zaštićenog najma uveden Zakonom o najmu stanova („Narodne novine „91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18 i 105/20) kojim se vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci nameće teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca, predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva i da isto vlasnicima nameće nerazuman i prekomjeran teret, što je protivno odredbi članka 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99, 14/02, 1/06 i 2/10) koja je ratificirana 5. studenog 1997. te još i odredbama članka 48. stavak 1. uz ograničenje prema članku 50. stavak 1. Ustava RH (Narodne novine 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14) iz čega bi proizlazila osnovanost tužbenog zahtjeva, ali po ocjeni ovog suda samo za slučaj da je tužitelj trenutkom stupanja na snagu ZNS-a već bio vlasnik stana sa zaštićenim najmoprimcem.

11.Međutim, zaključak prvostupanjskog suda uslijed kojeg je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev ne može se prihvatiti.

12.Naime, iz utvrđenih činjenica pogrešno je izveden zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je utemeljena presuda i posljedično pogrešno primijenjeno materijalno pravo prihvaćanjem tužbenog zahtjeva (članak 356. ZPP).

13.Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj suvlasništvo predmetne nekretnine stekao uknjižbom (na temelju pravnog posla kupoprodaje) 8. travnja 2021., pa u situaciji kada je pravni temelj stjecanja prava vlasništva pravni posao

- konkretno kupoprodaja, stjecatelj je singularni sukcesor prednika i ne ulazi u sva njegova prava i obveze ex lege, kao što je to slučaj s univerzalnim slijednikom.

14.Proizlazi da je tužitelj predmetni stan kupio u vrijeme primjene ZNS-a, a nije bio njegov vlasnik u trenutku stupanja na snagu ZNS-a, pa stoga nije bio u situaciji da je bio “zatečen“ zakonskom regulativom i nemogućnošću utjecaja na svoj položaj, kao vlasnici stanova koji su to bili u vrijeme stupanja na snagu zakona i njihovi univerzalni slijednici, a u odnosu na koje je ESLJP zaključio da sustav zaštićenog najma reguliran u Hrvatskoj nema odgovarajuća procesna jamstva u cilju sustizanja ravnoteže između interesa zaštićenih najmoprimaca i vlasnika stanova i da stoga primjenom takvih propisa država nije ostvarila pravednu raspodjelu socijalnog i financijskog tereta već je neopravdano teret prebacila na vlasnike stanova odnosno najmodavce.

15.U takvoj situaciji, kada je tužitelj protekom preko 24 godine od stupanja na snagu ZNS kupio predmetni stan u kojemu stanuje najmoprimac koji ima pravo na zaštićenu najamninu, po ocjeni ovog suda tužitelj nije mogao osnovano po redovnom tijeku stvari očekivati da će ostvarivati tržišnu najamninu iznajmljivanjem kupljenog stana, odnosno da će od najmoprimca ostvariti pravo na plaćanje slobodno ugovorene najamnine.

16.Naime, Vlada Republike Hrvatske, svjesna prekomjernog tereta koji trpe vlasnici stanova opterećenih pravom najma uz zaštićenu najamninu izradila je nacrt Zakona o najmu stanova (prosinac 2002.) kojim nacrtom nije radikalno izmijenjen odnos između zaštićene i tržišne najamnine, te je izradila i prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova (studeni 2013.) prema kojem bi postepeno, kroz vrijeme od deset godina od stupanja na snagu zakona (2023.) zaštićena najamnina trebala biti izjednačena s tržišnom (slobodno ugovorenom). Ni jedan od ovih dokumenata nije saživio. Tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova („Narodne novine“, broj 68/18 - dalje: ZIDZNS) u članku 28.c propisano je da dana 1. rujna 2023. godine prestaje pravo zaštićenog najmoprimaca i zaštićenih podstanara na zaštićenu najamninu i druga prava zaštićenih najmoprimaca i zaštićenih podstanara, ako tim Zakonom nije propisano drukčije, osim prava na zaštićenu najamninu i drugih prava najmoprimaca i zaštićenih podstanara stanova koji su u vlasništvu jedinica lokalne samouprave, jedinica područne (regionalne) samouprave ili Republike Hrvatske.

16.1.Međutim i navedena odredba ukinuta je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3242/2018 i dr. od 14. rujna 2020.

17.Tužitelj, koji je 2021. kupio neuseljiv stan, cijena kojeg bi, a što je notorna činjenica, trebala biti niža od one za useljiv stan bez ograničenja prava vlasništva, uz postojeću zakonsku regulativu, te pokušaje Vlade Republike Hrvatske u složenom postupku transformacije stanarskog prava u institut zaštićenog najma da osigura relativno osjetljivu ravnotežu između interesa najmodavaca, uključujući njihovo pravo na ostvarivanje dobiti od svoje imovine, te općeg interesa zajednice - uključujući dostupnost zadovoljavajućeg smještaja za one u lošijem položaju, nije mogao očekivati da će po redovnom tijeku stvari, iznajmljivanjem stana koji je nečiji dom, ostvariti korist u razlici između zaštićene i slobodno ugovorene najamnine, a kako je to pogrešno zaključio prvostupanjski sud.

18.U situaciji kada je tužitelj sa svojim pravnim prednikom u propisanoj formi zaključio Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana za ½ dijela sve to sukladno članku 247., 376. i 377. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 dalje:ZOO) te istog i upisao na svoje ime stekavši time suvlasništvo za ½ dijela sukladno članku 119. i 120 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14,81/15- pročišćeni tekst, i 94/17, 52/25ZV) tužitelj je slobodno izraženom voljom stekao predmetnu nekretninu sa svim osobitostima, pa tako i činjenicom da je na stanu već od 1981. bio uspostavljen najamni odnos sa zaštićenim najmoprimcem NJ i kćerima joj FJ i JJ, sa čime se nedvojbeno suglasio zaključenjem tog pravnog posla te potpisivanjem ugovora o najmu.

18.1.Stoga, kada je tužitelj pravnim poslom stekao predmetni stan za ½ dijela u vrijeme kada je na istom već godinama bio uspostavljen najamni odnos sa zaštićenim najmoprimcem, što mu je bilo poznato i na to je pristao, protivno zaključku prvostupanjskog suda, ovaj sud je stava da tužitelj kao vlasnik stana nema pravo na naknadu štete u visini razlike između zaštićene najamnine i tržišne najamnine odnosno pravo na primjerenu naknadu zbog ograničenja njegova prava vlasništva na stanu uslijed činjenice da u predmetnom stanu živi zaštićeni najmoprimac (tako i VSRH u odlaukama Rev-829/2022 od 17. listopada 2023. i Rev-1033/2024 od 23. srpnja 2024.) U toj situaciji, naime, prema redovitom tijeku stvari, a niti prema posebnim okolnostima tužitelj u trenutku stjecanja prava vlasništva nije osnovano mogao očekivati korist čiji nastanak je spriječen radnjom ili propuštanjem tužene kao štetnika, kako je to naprijed i obrazloženo, radi čega nisu ispunjene pretpostavke za dosuđenje tražene naknade.

19.Glede odluka na koje se sud prvog stupnja u potvrdu svog protivnog stava pozivao navesti je da se u predmetu Statileo protiv RH (zahtjev broj 12027/10, presuda od 10. srpnja 2014.) ESLJP ograničio na pitanje predstavljaju li prigovori kako ih je izvorno podnio g. P ili ne predstavljaju povredu Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koja okolnost ne koincidira okolnostima konkretnog slučaja, dok nije izražavano shvaćanje glede osnova stjecanja vlasništva nekretnine kao u konkretnom slučaju, što se odnosi i na odluke VSRH Rev-2364/2016 od 10. prosinca 2018. i Revd - 5423/2021 od 11. siječnja 2022.

20.Dodatno je navesti da je tužitelj prema sadržaju spisa ugovor o najmu s NJ zaključio 1. ožujka 2020. (list 17 spisa), a u potpisu ovjerio 27. travnja 2021. (list 22 spisa), dok je vlasništvo stekao uknjižbom na temelju kupoprodajnog ugovora od 8. travnja 2021., pa i stoga ne bi bio legitimiran potraživati naknadu za utuženo razdoblje od 1. ožujka 2020. do stjecanja vlasništva uknjižbom 2021., u kojem dijelu bi već i iz tog razloga tužbeni zahtjev bio neosnovan.

21.Radi svega navedenog pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe članka 1089. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 dalje: ZOO) u pobijanom dijelu pod točkom I. je tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan, radi čega je preinakom prvostupanjske presude a temeljem odredbe iz članka 373. ZPP-a presuđeno kao u izreci.

22. Kako je u pobijanom dijelu prvostupanjska odluka preinačena, čime je tužena u cijelosti uspjela u parnici valjalo je odlučiti o troškovima i to primjenom odredbe članka 154. stavak 1., 155., 163. i 166. ZPP-a te je tuženoj odmjeren trošak za sastav odgovora na tužbu i zastupanje na ročištima od 13. ožujka 2023. i 19. ožujka 2023. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari po 200,00 eura (Tbr. 8.t.1. i Tbr. 9.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine 138/23, dalje:OT), za pristup na ročišta od 5. svibnja 2023. i 18. listopada 2023. koja su odgođena prije početka raspravljanja (Tbr. 9. t. 5 OT) po 50,00 eura te za sastav žalbe 250,00 eura (Tbr. 10.t.1. OT) što je ukupno 950,00 eura, radi čega je odlučeno kao u izreci.

U Splitu, 10. rujna 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marko Pribisalić