REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1201/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenome od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Jadranke Anić-Matić članice vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EE, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Sanja Dozet, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika OTP banke d.d., Zadar, Ulica domovinskog rata 3, OIB 52508873833, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Žurić i partneri iz Zagreba, radi ništetnosti, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1155/2020-8 od 16. ožujka 2022. u dijelu kojim je potvrđena dopunska presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 3255/2016-52 od 3. travnja 2020., u sjednici održanoj 10. rujna 2025.
p r e s u d i o j e:
Revizija se odbija kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom presudom, i to točkom II. njene izreke, odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska dopunska presuda kojom su odbijeni kao neosnovani zahtjevi tužiteljice:
- za utvrđenje ništetnim cijeloga Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke koji su 9. studenoga 2004. sklopili tužiteljica kao korisnik kredita, potrošač i tuženik, banka,
- za isplatu 459.582,21 kn sa zateznim kamatama zbog ništetnosti cijeloga Ugovora o kreditu i
- za brisanje založnoga prava.
2. Tužiteljica je protiv drugostupanjske presude podnijela reviziju iz članka 382. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), dopuštenu joj rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd 3735/2022-2 od 14. lipnja 2023. zbog pravnoga pitanja: „Može li se održati na snazi ugovor o kreditu kada potrošač u svojem (glavnom) tužbenom zahtjevu traži utvrđenje ništetnosti ugovora u cijelosti, a da pri tome sud koji vodi postupak utvrdi da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli CHF (koja određuje visinu iznosa i predmet obveze) i promjenjivoj kamatnoj stopi (koja određuje cijenu kredita/usluge banke)?“.
3. Tuženik nije odgovorio na reviziju.
4. Ovaj je sud na temelju članka 391. stavka 3. ZPP drugostupanjsku presudu ispitao u dijelu u kojemu je tužiteljica pobija i samo zbog pitanja zbog kojega je revizija dopuštena.
5. Revizija je neosnovana.
6. I u revizijskome stadiju ovoga postupka, prema sadržaju revizijskoga pitanja, sporno je je li cijeli predmetni ugovor o kreditu ništetan samo zato što su prethodno ništetnima utvrđene njegove odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, odnosno, može li predmetni ugovor o kreditu ostati na snazi bez ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.
7. Zaključak o neosnovanosti predmetnoga tužbenog zahtjeva, kako je obrazložen u predmetnoj drugostupanjskoj presudi, u skladu je s pravnim shvaćanjem ovoga revizijskog suda koji je na predmetno revizijsko pitanje već odgovorio, primjerice u odluci Rev 259/2022-3 od 9. listopada 2024.
8. U toj odluci, odgovarajući na pitanje sadržajno istovjetno predmetnome („Može li opstati ugovor o kreditu sklopljen između kreditne institucije kao vjerovnika i potrošača kao dužnika u slučaju kada sud utvrdi da su odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne sukladno čl. 324. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/2005) i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003, 46/2007, 79/2007) i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/2007, 125/2007), ili je u tom slučaju riječ o ništetnom ugovoru u cjelini?“), ovaj se sud izjasnio da ugovor o kreditu sklopljen između kreditne institucije i potrošača, kada sud utvrdi da su odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule nepoštene i ništetne, može opstati na temelju odredaba članka 324. stavaka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima, te da zapreke za to ne postoje niti u Zakonu o zaštiti potrošača.
9. Pri tome je obrazloženo:
- da ovaj sud smatra da je za odlučivanje o materijalnopravnim pitanjima na koje se odnosi revizijsko pitanje mjerodavno isključivo pravo Republike Hrvatske, a to znači, nakon pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) i odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, odnosno, Narodne novine br. 79/07, dalje: ZZP);
- da potrošač, revident u tome predmetu, a ista je situacija i u ovome predmetu, naznačenim pitanjem iznosi shvaćanje da su ništetne odredbe ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule bitni sastojci ugovora bez kojih ugovor ne može opstati;
- da je prema članku 322. stavku 1. ZOO ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenoga pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenome slučaju ne propisuje što drugo;
- da je člankom 324. ZOO propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (stavak 1.) te da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora kada je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (stavak 2.), a kod toga valja reći i da je u ovome postupku pravomoćno utvrđeno da su ništetne odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli;
- da je člankom 1021. ZOO Ugovor o kreditu definiran kao ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određe¬no ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene na¬mjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno;
- da ugovorom o kreditu bila ugovorenu početnu kamatnu stopu valja primijeniti jer je ništetna daljnja ugovorna odredba, ona o promjenjivosti te kamatne stope;
- da ZOO izričito dopušta sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu, jer je njegovim člankom 22. stavkom 1. propisano da je dopuštena ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Prema članku 21. toga Zakona, kada obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo;
- da je načelno dopuštena odredba o valutnoj klauzuli u konkretnome slučaju utvrđena ništetnom, no da unatoč ništetnosti te ugovorne odredbe, i dalje egzistiraju ugovorne odredbe o kunskome iznosu koji je banka korisniku kredita dala na raspolaganje;
- da se ništetnost odredbi predmetnoga ugovora o kreditu ne odnosi na bitne sastojke ugovora o kreditu kako su oni propisani člankom 1021. i člankom 1022. stavkom 2. ZOO (iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita). Pri tome nije odlučno to što su one ugovorne odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa, odnosno njena promjenjivost, te valutna klauzula, vezane za uvjete vraćanja kredita kao jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Naime, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskome iznosu kojeg je tuženik isplatio tužiteljici kao korisnici kredita. Pored toga, ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i jest ustanovljena upravo zato da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi. Zato predmetni ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti pojedinih odredbi, može opstati, pa primjenom materijalnoga prava iz članaka 21. i 22. u vezi s člankom 322. stavkom 1. i člankom 324. stavkom 2. ZOO, valja utvrditi da je pravilno drugostupanjski sud zaključio kako je neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijeloga ugovora i za isplatu novčane svote izračunate pod pretpostavkom da je cijeli ugovor ništetan;
- da je ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ustanovljena na temelju odredaba ZZP i ZOO presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a u toj presudi su izneseni, između ostaloga i razlozi zbog kojih taj sud smatra da sporni ugovori o kreditu mogu ostati na snazi bez ništetnih odredaba, kao ugovori u kojima će glavnica kredita biti određena u kunama uz fiksnu kamatu;
- da je postupak u kojem je donesena ta presuda pokrenut tužbom udruge Potrošač- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, a ta udruga koja se bavi zaštitom interesa i prava potrošača nije taj postupak pokrenula s tezom o ništetnosti problematičnih ugovora o kreditu u cijelosti (moguće i zato što je shvaćeno da ništetnost tih ugovora u cijelosti ne bi bilo u interesu svih korisnika kredita, naročito onih koji su ugovore sklopili na dulje vrijeme, a ne bi bili u mogućnosti odmah vratiti sve ono što su stekli na temelju ništetnih ugovora, što bi im u tom slučaju bila obveza);
- da niti jedna stranka u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava nije zastupala tezu o ništetnosti predmetnih ugovora u cijelosti;
- da je nakon pravomoćnosti navedene presude Trgovačkog suda u Zagrebu uslijedio veliki broj odluka sudova u Republici Hrvatskoj (uključujući i Vrhovni sud Republike Hrvatske) kojima se prihvaćaju tužbeni zahtjevi korisnika kredita, a te odluke se eksplicitno ili implicitno temelje na shvaćanju da sporni ugovori o kreditu ostaju na snazi bez ništetnih odredaba (presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/19 od 4. ožujka 2020., Rev-1172/18 od 19. ožujka 2019., Rev-308/22 od 19. travnja 2022. i druge);
- da je u dosadašnjem suočavanju s pitanjem zbog kojega je podnesena predmetna revizija u praksi sudova dominantno je shvaćanje da je u ovakvim slučajevima moguć opstanak ugovora bez ništetnih odredaba. U praksi Vrhovnog suda Republike
Hrvatske takav odgovor je bezizniman;
- da se promjenom ustaljenoga pravnog shvaćanja na kojem je već utemeljen veliki broj sudskih odluka, odnosno, drukčijim tumačenjem ili primjenom istih pravnih normi čijom primjenom je već odlučeno u velikom broju slučajeva, dovodi u pitanje jednaka primjena zakona i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, naročito kada su u nastanku ustaljene prakse sudjelovali najviši sudovi u Republici Hrvatskoj. Zbog toga bi takva promjena, bez naročito opravdanih razloga, kojih u ovome slučaju nema, dovela do ustavnopravno problematične destabilizacije sudske prakse u području u kojem se odlučuje o pravima i interesima izuzetno velikoga broja sudionika;
10. I u predmetnoj se reviziji tužiteljica poziva na navodnu protivnost izloženoga zaključka kakav su donijeli nižestupanjski sudovi u predmetnoj parnici onima iz određenih odluka Suda Europske unije. Glede tih istih odluka u već navedenoj presudi ovoga suda Rev 259/2022-3 od 9. listopada 2024. rečeno je:
- da te odluke nisu mjerodavni izvor prava u ovom slučaju jer se odnose na tumačenje i primjenu direktive vijeća 93/13 od 5. travnja 1993., a ratione temporis konkretni ugovor nije u dosegu navedene Direktive jer je sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji;
- da je u prvome stavku članka 2. Akta o uvjetima pristupanja Republike Hrvatske i prilagodbama Ugovora o Europskoj uniji, Ugovora o funkcioniranju Europske unije i Ugovora o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju (sl.l. 2013.) propisano da su odredbe izvornih ugovora i akata koje su donijele institucije EU prije pristupanja obvezujuće za Hrvatsku i primjenjuju se u Hrvatskoj tek od dana njezina pristupanje Europskoj uniji, dakle, od 1. srpnja 2013. (vidjeti presudu Suda EU u predmetu C- 567/20);
- da, ipak, valja reći da tumačenje na kojemu počiva izloženi zaključak o neosnovanosti tužbenoga zahtjeva nije suprotno sadržaju, značenju ni pravnome domašaju članka 6. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima koje je izrazio i Sud Europske unije u predmetu broj C-118/17 (AE protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, ECLI:EU:C:201:207). Kod ovakve ocjene, revizijski sud ustraje u svojoj praksi izraženoj, primjerice, u odluci Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., i shvaćanju da su hrvatski sudovi obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine, što uključuje, uz ostalo, i praksu Suda Europske unije;
- da su neosnovane tvrdnje da je Sud Europske unije izrazio shvaćanje da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli glavni predmet ugovora i da održavanje takvoga ugovora na snazi nije pravno moguće jer se radi o bitnome sastojku ugovora. To zato što je u presudi toga Suda C-118/17, izraženo shvaćanje da članak 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba tumačiti tako: da mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprječava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, poput one u glavnome postupku, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućava ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala; - da mu se protivi nacionalni zakon koji sprječava sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti odredbe o tečajnome riziku kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe;
- da su, dakle, skladu s navedenom Direktivom odredbe nacionalnoga zakona koje dopuštaju odbijanje zahtjeva za utvrđenje ništetnima ugovora o kreditu pod uvjetom da takve odredbe omogućuju ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala, a nisu s njom u skladu odredbe nacionalnoga zakona koje onemogućuje prihvaćanje zahtjeva za utvrđenje ništetnima ugovora o kreditu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe;
- da je u presudi predmeta Suda Europske unije broj C-932/19 (ECLI:EU:C:2021:673, JZ protiv OTP Jelzálogbank Zrt., OTP Bank Nyrt., OTP Faktoring Követeléskezelő Zrt., od 24. travnja 2020.) odlučeno da čak ni nacionalno zakonodavstvo, u tome slučaju mađarsko, kojim se zabranjuje poništenje (utvrđenje ništetnim) ugovora o zajmu izraženoga u stranoj valuti zbog toga što sadržava nepoštenu odredbu o tečajnoj razlici nije neusklađeno s pravom Europske unije ako to zakonodavstvo omogućuje ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio bez te nepoštene odredbe, osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac na temelju nepoštene odredbe neopravdano stekao na njegovu štetu, i to čak i ako bi poništenje
(ništetnost) ugovora bilo povoljnije za potrošače;
- da u izloženome smislu, a u primjeni naprijed navedenih mjerodavnih odredaba nacionalnoga prava tumačenih u duhu prava Europske unije, ovaj sud ocjenjuje da je i nakon utvrđenja djelomične ništetnosti predmetnoga ugovora o kreditu, moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštene odredbe nisu postojale. Zato ovaj sud zaključuje da je drugostupanjski sud odbijanjem tužiteljeva zahtjeva za utvrđenje ništetnosti cijeloga ugovora i isplate koja je posljedica toga, pravilno primijenio materijalno pravo;
- da je ovakvo pravno shvaćanje u duhu prava Europske unije i sadržano je i u presudi Suda Europske unije C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, I.W., R.W. protiv Bank BPH S.A., od 29. travnja 2021. (točka 54.) prema kojoj je cilj koji se nastoji ostvariti Direktivom zaštita potrošača i uspostavljanje ravnoteže između stranaka izuzimajući od primjene odredbe koje se smatraju nepoštenima, a održavajući, u načelu, valjanost drugih odredaba ugovora o kreditu (tako i Sud EU u presudi od 7. kolovoza 2018., Banco Santander Escobedo Cortes, C-96/16 i C-94/17, EU:C:2018:643, točka 75.). Isti je pristup Sud EU izrazio u vezi s pitanjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu kao posljedice nepoštenosti jedne njegove odredbe u spomenutoj presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., točka 51., istaknuvši da „članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 želi ponovno uspostaviti ravnotežu između stranaka, a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe“;
- da je udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada je prihvaćen zahtjev potrošača za utvrđenje ništetnim odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i dosuđen preplaćeni iznos po obje te osnove. Time je na način primjeren za uspostavljanje kompromisa i ravnoteže između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnoga natjecanja, s druge, uspostavljena primjerena ravnoteža između obveza i prava potrošača kao slabije ugovorne strane i trgovca kao jače stranke ugovora, a koja je ravnoteža bila narušena nepoštenim ugovornim odredbama;
- da bi utvrđenjem pak ništetnosti cijeloga ugovora o kreditu došlo do ozbiljnoga zadiranja u slobodu ugovaranja jer je zaključenje ugovora o kreditu s valjanim odredbama upravo u skladu s ugovornom voljom stranaka u trenutku sklapanja ugovora, u kojem bi smislu utvrđenje ništetnosti cijeloga ugovora bilo suprotno općem pravnom načelu pacta sund servanda i dovelo bi do narušavanja ugovorne ravnoteže putem miješanja suda nakon što je ugovor sklopljen, kao i do pravne nesigurnosti, posebno u dijelu gospodarskih aktivnosti;
- da pri takvoj ocjeni revizijski sud ima na umu da je zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s člankom 49. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14, dalje: Ustav), temelj gospodarskoga ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, i iz koncepta socijalne države (članak 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci broj U-I-1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda;
- da treba imati na umu da, prema praksi Suda Europske unije (presuda broj C-19/20, točka 56.), što se tiče kriterija koji omogućuju da se ocijeni može li se ugovor stvarno održati na snazi bez nepoštenih odredaba, tekst članka 6. stavka 1. Direktive 93/19 i zahtjevi u pogledu pravne sigurnosti gospodarskih aktivnosti idu u korist objektivnoga pristupa prilikom tumačenja te odredbe, tako da se situacija jedne od ugovornih strana ne može smatrati odlučujućim kriterijem kojim se uređuje buduća sudbina ugovora, dok (točka 57. iste presude) prilikom ocjene može li ugovor koji sadržava jednu ili više nepoštenih odredaba nastaviti važiti bez tih odredaba, sud pred kojim se vodi postupak svoju ocjenu ne može temeljiti samo na tome je li ništetnost navedenog ugovora u cijelosti eventualno povoljno za potrošača (tako i u presudi od 15. ožujka 2012., E i A, C-453/10, EU:C2012:144, točka 32.). Sud Europske unije u presudi C-932/19 od 24. travnja 2020. (točka 49.) ustvrđuje da nije dopušteno da se u nacionalnom pravu situacija jedne od stranaka ugovora smatra odlučujućim kriterijem koji određuje sudbinu ugovora jer volja koju je izrazio dotični potrošač ne može prevladati nad ocjenom nacionalnog suda o pitanju omogućava li nacionalno zakonodavstvo ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio;
11. Kako je u konkretnome slučaju utvrđena mogućnost opstanka ugovora o kreditu bez ništetnih odredaba, odnosno, odluke nižestupansjkih sudova su u skladu s iznesenim odgovorom na revizijsko pitanje, revizija nije osnovana pa je na temelju članka 391. stavka 6. ZPP presuđeno kao izreci.
Zagreb, 10. rujna 2025.
Predsjednica vijeća
Renata Šantek
