Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-918/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dijane Hofer predsjednice vijeća, sutkinje Lane Putrić izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Brlečić & partneri j.t.d., Varaždin, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Goran Gložinić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, broj P-471/2023-18 od 3. ožujka 2025., ispravljene rješenjem istog suda broj P-471/2023-21 od 9. travnja 2025. na sjednici vijeća 10. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika se odbija kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, broj P-471/2023-18 od 3. ožujka 2025., ispravljena rješenjem istog suda broj P-471/2023-21 od 9. travnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Nalaže se tuženiku, RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju STRMEČKI SANDRU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati iznos od 1.945,86 EUR (slovima: tisuću devetsto četrdeset pet EUR i osamdeset šest centi) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.7.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja sa određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče:

na iznos od 0,47 € od 04.12.2005.

na iznos od 5,11 € od 04.06.2006.

na iznos od 0,80 € od 17.08,2006.

na iznos od 0,80 € od 17.08.2006.

na iznos od 5,11 € od 11.04.2007.

na iznos od 25,02 € od 13.07.2007.

na iznos od 7,49 € od 01.04.2008.

na iznos od 6,25 € od 30.10.2008.

na iznos od 6,25 € od 30.10.2008.

na iznos od 6,25 € od 09.11.2008.

na iznos od 6,25 € od 14.12.2008.

na iznos od 6,25 € od 08.01.2009.

na iznos od 46,07 € od 17.02.2009.

na iznos od 46,07 € od 18.03.2009.

na iznos od 46,07 € od 16.04.2009.

na iznos od 19,52 € od 10.05.2009.

na iznos od 19,52 € od 11.06.2009.

na iznos od 42,67 € od 18.07.2009.

na iznos od 16,13 € od 22.08.2009.

na iznos od 42,67 € od 19.09.2009.

na iznos od 29,40 € od 16.10.2009.

na iznos od 16,13 € od 17.11.2009.

na iznos od 16,13 € od 18.12.2009.

na iznos od 29,40 € od 16.01.2010.

na iznos od 29,40 € od 17.02.2010.

na iznos od 29,40 € od 17.03.2010.

na iznos od 29,40 € od 15.05.2010.

na iznos od 2,86 € od 16.06.2010.

na iznos od 29,40 € od 15.07.2010.

na iznos od 16,13 € od 14.08.2010.

na iznos od 29,40 € od 15.10.2010.

na iznos od 25,69 € od 13.11.2010.

na iznos od 38,16 € od 17.12.2010.

na iznos od 48,52 € od 14.01.2011.

na iznos od 42,12 € od 20.02.2011.

na iznos od 45,53 € od 18.03.2011.

na iznos od 41,27 € od 19.04.2011.

na iznos od 42,31 € od 17.05.2011.

na iznos od 56,43 € od 16.06.2011.

na iznos od 58,27 € od 13.07.2011.

na iznos od 74,35 € od 17.08.2011.

na iznos od 65,07 € od 15.09.2011.

na iznos od 56,93 € od 07.10.2011.

na iznos od 54,52 € od 16.11.2011.

na iznos od 55,00 € od 16.12.2011.

na iznos od 61,69 € od 17.01.2012.

na iznos od 65,02 € od 21.02.2012.

na iznos od 62,99 € od 16.03.2012.

na iznos od 63,14 € od 17.04.2012.

na iznos od 62,11 € od 15.05.2012.

na iznos od 65,67 € od 19.06.2012.

na iznos od 64,22 € od 17.07.2012.

na iznos od 61,86 € od 15.08.2012.

na iznos od 60,35 € od 15.09.2012.

na iznos od 57,71 € od 18.01.2012.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju STRMEČKI [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.750,00 EUR (slovima: tisuću sedamsto pedeset EUR), u roku od 15 dana.

IV. Tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova odbija se u cijelosti.“

1.2. Prvostupanjski sud rješenjem o ispravku odlučio je:

„Presuda ovog suda poslovni broj: P-471/2023-18 od 3. ožujka 2025. ispravlja se tako da se u uvodu presude u dijelu u kojem se navodi punomoćnik tuženika ispravno piše da je tuženik zastupan po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, a u dostavnoj naredbi da se tuženiku presuda dostavlja po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb.“

2. Navedenu presudu, ispravljenu rješenjem, pravovremenom i dopuštenom žalbom pobija tuženik iz svih zakonom predviđenih žalbenih razloga, odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud preinači predmetnu presudu na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, te naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak postupka uključujući i trošak sastava žalbe. Podredno predlaže prihvatiti žalbu i ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Nesporno je da su tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, sklopili 19. rujna 2005. Ugovor o kreditu broj 320-50-3051354 kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 20.550,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (točka 1. ugovora), a namjena kredita je bila kupnja motornog vozila, da se tužitelj obvezao platiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji je sastavni dio ugovora o kreditu, time da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, s rokom otplate 84 mjeseca. Nesporno je da je uslijed promjene tečaja švicarskog franka povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati. Zaključno, nije sporno da je predmetni kredit otplaćen.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat utuženog iznosa s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne klauzule u CHF (promjene tečaja).

7. Prvostupanjski sud ističe da je vođen postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa koji je okončan presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., a u kojem postupku je utvrđeno da su tuženici (među kojima i ovdje tuženik) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na taj je način tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine" br. 96/03, 46/07, 79/07, dalje ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. istog, odnosno suprotno odredbama ZZP iz 2007. („Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13. 41/14 dalje: ZZP/07) i to odredbama čl. 96. i 97. istog. Tom presudom odbijene su revizije u odnosu na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Prvostupanjski sud pozivom na odredbe čl. 138 a ZZP/07, čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014, 110/2015, 14/2019 i 19/2022, dalje: ZZP/14) i čl. 502. a i c. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 26/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) zaključuje da tužitelj ostvaruje pravo na zaštitu potrošačkog interesa pa u tom dijelu prigovor tuženika ocjenjuje neosnovanim.

8. U tom pravcu prvostupanjski sud smatra neodlučnima navode tuženika u odgovoru na tužbu i tijekom postupka kojima objašnjava i obrazlaže da je prilikom sklapanja ugovora pružio tužitelju sve potrebne informacije u pogledu vezanosti glavnice za CHF i da su odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne, uočljive i razumljive i da se o njima pojedinačno pregovaralo, a što uostalom niti u ovom pojedinačnom postupku koji je uslijedio nakon kolektivnog spora, tuženik nije ničim dokazao.

9. Kako je radi utvrđenja visine pretplaćenih iznosa prvostupanjski sud proveo knjigovodstveno financijsko vještačenje iz kojeg proizlazi da je ukupan zbroj plaćenih anuiteta nastalih uslijed promjene tečaja CHF tijekom trajanja otplate po predmetnom kreditu, iznosi 1.945,86 EUR, primjenom odredbe čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje: ZOO), uz primjenu čl. 1115. ZOO, sud je tužitelju dosudio taj iznos, bez umanjenja tog iznosa za negativne razlike za dio razdoblja kada je tečaj CHF/HRK bio niži od početnog tečaja, tj. tečaja kod korištenja kredita. To iz razloga jer u tom pravcu, za razdoblje kada je tečaj bio niži i tužitelj platio anuitet po nižem tečaju od početnog tečaja, tuženik nije istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja niti eventualno protutužbeni zahtjev.

10. U odnosu na prigovor zastare prvostupanjski sud ističe da je odredbom čl. 215. st. 1. ZOO propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno u konkretnom slučaju od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., dakle kako se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO, to je tužba od 12. lipnja 2023. podnesena unutar zastarnog roka.

11. U žalbi tuženik opširnim žalbenim navodima u bitnom tvrdi da se prvostupanjski sud ne može pozivati na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., da su stranke pojedinačno pregovarale o valuti ugovora, te da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive kao i da je ugovor ispunjen. Zaključno, tvrdi da je i pogrešna odluka o troškovima parničnog postupka, a traži i trošak žalbenog postupka.

12.1. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

12.2. Nije ostvarena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju tuženik ističe u žalbi, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

12.3. Nadalje, u smislu istaknutog žalbenog razloga relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 502.c ZPP, tuženiku se ukazuje da postoji ustaljena sudska praksa oko učinka odluke u kolektivnom sporu koja obvezuje sud i u ovom parničnom postupku, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, na temelju čl. 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). U tom smislu, vezano za isticanje prigovora da bi se u konkretnom slučaju radilo o dispozitivnim normama oko ugovaranja valutne klauzule, a u odnosu na koju po mišljenju tuženika nije dopušteno provoditi test poštenosti, valja ukazati na direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te presuda donesenih po tim tužbama. Naime, tuženik je sve navedene prigovore mogao i morao isticati u postupcima u kojima su prihvaćeni zahtjevi iz kolektivnih tužbi na temelju činjeničnih i pravnih utvrđenja na koje se poziva tužitelj, a za koja utvrđenja je vezan sud u ovome postupku na temelju odredaba čl. 502.a – čl. 502.h ZPP.

12. 4. S druge strane, u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa stranaka, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je prema ovome sudu tuženik mogao tvrditi, te mu je sud morao omogućiti dokazivanje da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nije utvrdio konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Međutim, iz iskaza tužitelja proizlazi da je ugovor o kreditu popisao u auto-kući gdje su mu dali na potpis već pripremljeni ugovor kojom prilikom mu nitko niti u auto-kući niti kod potpisa ugovora pred javnim bilježnikom nije objasnio pojedine odredbe ugovora niti upozorio na moguće rizike sklapanja ugovora sa valutnom klauzulom u CHF. Dakle, istaknutim prigovorima a bez da je na prednju okolnost predložen dokaz kojim bi se utvrdilo da se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo (npr. saslušanjem svjedoka – osobnog bankara, koji dokazni prijedlog tuženik nije istaknuo), to tuženik nije doveo u sumnju zaključak prvostupanjskog suda.

12.5. Nadalje nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima upućuje na činjenicu da je ugovor u cijelosti ispunjen jer ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla pa mogućnost isticanja ništetnosti ne zastaruje, a na nju i sud pazi po službenoj dužnosti. Na ništetnost se može pozvati svaka ugovorna strana i zainteresirana osoba bez obzira na ispunjenje ugovora po bilo kojoj ugovornoj strani.

13. Dakle, tužitelj ima na povrat utuženog iznosa s osnove preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja na temelju ugovorene valutne klauzule u CHF jer je plaćen bez pravne osnove (članak 1111. ZOO), kako je to i zaključio prvostupanjski sud te pravilno primijenio materijalno pravo. U vezi tijeka kamata i primjenu odredbe 1115. ZOO postoji ustaljena sudska praksa redovnih sudova, reafirmirana i odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojoj s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornoj ugovornoj odredbi prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja.

14.1. Nadalje, u pogledu istaknutog prigovora zastare od strane tuženika, valja reći kako niti tim navodima nije uspio dovesti u sumnju utvrđenja koja je u tom pravcu iznio sud prvog stupnja i koja ovdje stoga prihvaća i ovaj sud. Na utvrđenu visinu potraživanja tuženik je istaknula prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz čl. 323. st. 1. ZOO, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz čl. 225. ZOO, a koja u konkretnom slučaju teče od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe.

14.2. Naime, izneseno pravno shvaćanje podudarno je s već izraženim, ustaljenim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka roka zastare zauzetom na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i izraženom u brojnim revizijskim odlukama (Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023., Rev 1053/2022-2 od 31. siječnja 2023., Rev 210/2023-2 od 20. rujna 2023., Rev- 425/2022-2 od 11. listopada 2023. i dr.), a prema kojem:

„Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“.

14.3. Treba istaknuti da je navedeno pravno shvaćanje reafirmirano i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je među ostalim istaknuto da „sudsko tumačenje domaćih pravila o zastari nije dovelo do njihova dokidanja jer su sudovi primijenili postojeći zakonom propisani rok, ali na način da se računa od onoga trenutka koji tužitelju omogućuje da ostvari pravo na pristup sudu.“

14. 4. U konkretnom slučaju, u skladu s navedenim pravnim shvaćanjem, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe tražbina tužitelja u odnosu na valutnu klauzulu nije u zastari obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO za zastaru novčane tražbine tužitelja, slijedom čega je predmetni zahtjev podnesen pravovremeno, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

15. Cijeneći naprijed navedeno, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbijanjem žalbe tuženika potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod stavkom I. izreke.

16. S obzirom da tuženik sa žalbom nije uspio valjalo je potvrditi i odluku o troškovima postupka koju žalitelj pobija očito samo za slučaj uspjeha žalbe u pogledu glavne stvari jer ne pobija ni kriterij dosuđenja ni način obračuna niti visinu pojedinih troškova, a imajući pri tom u vidu da u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP drugostupanjski sud na pravilnost primijenjenog materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ne pazi po službenoj dužnosti.

17. Tuženiku nisu priznati troškovi žalbenog postupka jer sa žalbom nije uspio (čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP).

U Varaždinu, 10. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer