Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-457/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje dr. sc. Sanje Zagrajski, predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Anđele Bošković Rajković i sutkinje Snježane Androš članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koga zastupa punomoćnik Marko Cvrković, odvjetnik u odvjetničkom društvu Cvrković i partneri d.o.o. Vukovar, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, [osobni identifikacijski broj], Magazinska cesta 69, koga zastupa punomoćnik Goran Gložinić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-359/2024-11 od 24. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 4. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-359/2024-11 od 24. siječnja 2025.

II. Zahtjev tuženika za naknadu troška za sastav žalbe odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda presuđeno je:

" I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 3. Ugovora o kreditu broj: 198-50-3585030 od 24.07.2006. godine zaključenog između tužiteljice i tuženika kojom je određeno kako naknada za obradu kredita iznosi 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, [osobni identifikacijski broj], Zagreb, Magazinska cesta 69, da isplati tužitelju MK, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 324,50 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 15% za period od dospijeća dana 27.07.2006.g. do 31.07.2008.g., zatim u periodu od 01.08.2008.g. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a u periodu od 01.08.2015.g. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 01.01.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve do isplate i u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, [osobni identifikacijski broj], Zagreb, Magazinska cesta 69, da isplati tužitelju MK, [adresa], M 2 Poslovni broj: P-359/2024-11 [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 383,56 eura, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnio je tuženik pobijajući presudu u cijelosti zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) s prijedlogom da se žalba uvaži, prvostupanjska presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, sve uz dosudu troška za sastav žalbe.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod toč. I. i II. izreke, postupak koji je prethodio i žalbene navode tuženika ovaj je sud utvrdio da prvostupanjski sud prilikom donošenja presude nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Presuda prvostupanjskog suda, suprotno žalbenim navodima, nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi u odnosu na sadržaj isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku, tako da nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

7. U postupku pred prvostupanjskim sudom potpuno su i pravilno utvrđene sve činjenice, te je na takvo utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj 198-50-3585030 od 24. srpnja 2006. u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita.

9. U postupku pred prvostupanjskim sudom izvedenim dokazima je utvrđeno:

- da su 24. srpnja 2006. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 198-50-3585030 kojim je tuženik kao kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 16.083,31 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- da je odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu broj 198-50-3585030 ugovoreno da se korisniku kredita naplaćuje naknada 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita,

- da je kredit odobren za kupnju automobila,

- da je tužitelj u tom ugovornom odnosu potrošač,

- da je 26. srpnja 2006. tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 3,30% od iznosa kredita,

- da se o odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu broj 198-50-3585030 nije pojedinačno pregovaralo, da tužitelju,

- da tužitelj nije bio informiran na što se ugovorena naknada odnosi,

- da je naknada iz čl. 3. Ugovora o kreditu i njezina visina ugovorena od strane tuženika kao kreditora i tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj,

- da je naknada ugovorena u postotku od kreditnog zahtjeva i da njome nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi kreditnog zahtjeva,

- da je tužitelju na ime naknade za obradu kredita 26. srpnja 2006. naplaćen iznos od 324,50 Eura (tada 2.444,96 kn).

10. Na temelju prethodnog prvostupanjski je sud utvrdio ništetnom odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu broj 198-50-3585030 zaključujući da se o navedenoj nije pojedinačno pregovaralo, bila je unaprijed formulirana od strane tuženika, tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je nepoštena na temelju čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03 i 46/07; dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu i kao takva ništetna (čl. 87. ZZP/03).

11. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud nije zanemario navode tuženika u kojima ukazuje da bi sporna odredba bila jasna, da se o njoj pregovaralo i da nije nastupila znatna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Naime, prvostupanjski je sud pravilno proveo test poštenosti sporne odredbe te iz provedenih dokaza zaključio suprotno iznesenom stavu tuženika, odnosno da se o toj odredbi nije pregovaralo već je odredba uglavljena u ugovor od strane tuženika, i da ne postoji mogućnost mijenjanja te odredbe. Za svoje tvrdnje da se o toj odredbi pregovaralo tuženik nije predložio dokaze, pa pravilno prvostupanjski sud priklanja vjeru iskazu tužitelja iz čijeg iskaza utvrđuje odlučne činjenice.

12. Okolnost da je ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika ukazuje da je tužitelj upoznat s pravnim posljedicama sklopljenog ugovora, no isto ne znači da se o spornoj odredbi pregovaralo. Javni bilježnik nije stranka ugovora da bi s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama, niti je solemnizirao Ugovor o kreditu kao povjerenik suda, što tuženik pogrešno navodi u žalbi, jer je riječ o privatnoj ispravi.

13. Navodi da tužitelj nije prigovorio spornoj naknadi, niti tražio raskid ugovora, neodlučni su jer iz iskaza tužitelja proizlazi da je tražio pojašnjenje o ulaznoj naknadi i njezinoj svrsi, na što mu je odgovoreno od djelatnika tuženika da je "to tako" i da ne postoji mogućnost izmjene te odredbe ugovora.

14. Neosnovano tuženik smatra i da ne bi bilo dopušteno provoditi test poštenja odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj 198-50-3585030, jer je navedena ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva. Prethodno, također iz razloga što je odlučujući o pitanju ništetnosti ugovorne odredbe prvostupanjski sud ispravno cijenio navedenu odredbu ništetnom pravilnom primjenom odredbe čl. 81. ZZP/03.

15. Odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U konkretnom je slučaju odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 528-50-3303820 određena u tipskom ugovoru od strane tuženika (što je utvrđeno iskazom tužitelja), u unaprijed formuliranom obrascu, pa se na temelju zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi o kojoj stranka, konkretno tužitelj nije imao mogućnost pregovarati niti utjecati na njezin sadržaj. Prema čl. 87. st.1. ZZP/03 nepoštena odredba ugovora je ništetna.

16. Odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) kojima je reguliran ugovor o kreditu i prava i obveze korisnika kredita i kreditora ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. No, ugovaranje naknade u postotnom iznosu od iznosa kredita i prema stavu ovog suda ukazuje da je ta odredba u konkretnom slučaju nepošteno ugovorena što je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača, a sve primjenom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03.

17. Tuženik je navode da se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno pregovarao iznosio i tijekom prvostupanjskog postupka, koji tvrdnje nije s uspjehom dokazao. Prvostupanjski je sud donoseći pobijanu odluku imao u vidu sve navedene, pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP/03, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu 198-50-3585030 u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03 nepoštena i ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), a tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

18. Činjenica da je predmetni kredit u cijelosti ispunjen nije od utjecaja na tužiteljevo pravo isticanja ništetnosti. U skladu s čl. 328. ZOO pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi a okolnost da je ugovor prestao ispunjenjem u konkretnom slučaju nije od utjecaja jer se i nakon ispunjenja stranka može pozivati na ništetnost. Takvo je stajalište izraženo i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. Pri tome, ne može se govoriti da je zabrana u konkretnom slučaju bila manjeg značaja (čl. 326. st. 2. ZOO) upravo iz razloga što je posljedica ništetnosti dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača.

19. Prvostupanjski sud nije pogrešno primijenio materijalno pravo, jer suprotno žalbenim navodima nije svoju odluku utemeljio na pravnim shvaćanjima iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kako po pogrešno navodi tuženik u žalbi, pa su svi žalbeni navodi tuženika u kojima osporava primjenu stavova iz presude Visokog Trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 neodlučni.

20. Slijedom svega navedenog, tuženik žalbenim navodima nije doveo u pitanje zakonitost pobijane presude radi čega je njegova žalba odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda.

21. Iako tuženik pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti, tako i u odluci o trošku pod toč. III. izreke u žalbi ne konkretizira žalbene razloge, pa kako odlučujući o trošku prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, to je odluka o trošku pod toč. III. izreke presude u cijelosti pravilna i zakonita.

22. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, to je njegov zahtjev za naknadu troška za sastav žalbe odbijen kao neosnovan (čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

23. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP.

Osijek, 4. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

dr. sc. Sanja Zagrajski