Poslovni broj: Usž-714/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ljiljane Karlovčan-Đurović i Željke Zrilić Ježek, članica vijeća te sudskog savjetnika Matije Vurneka, zapisničara, u upravnom sporu tužiteljice GF iz [adresa], koju zastupa Karlo Novosel, odvjetnik iz Zagreba, Radnička cesta 32, protiv tuženika Grada Zagreba, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi novčane pomoći roditelja odgojitelja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-4585/2024-6 od 18. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 4. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-4585/2024-6 od 18. prosinca 2024.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Grada Zagreba, Gradonačelnika od 4. srpnja 2023. te zahtjev za naknadom troškova upravnog spora.

2. Protiv navedene presude tužiteljica je podnijela žalbu koja sadrži zahtjev za izuzeće sutkinja ovoga Suda TF, GFR, TFR, Ljiljane Karlovčan-Đurović, DF, DFR, koje su sudjelovale u postupcima radi ocjene zakonitosti Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja ("Službeni glasnik Grada Zagreba", 25/22. – dalje: Odluka/22). Navedena Odluka upravo predstavlja temelj za postupanje tuženika u konkretnom upravnom postupku.

Tužiteljica u žalbi navodi sve razloge propisane u članku 126. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 36/24. – dalje: ZUS) zbog kojih smatra da je prvostupanjska presuda nezakonita, odnosno bitne povrede pravila sudskog postupka pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava. Dalje u žalbi upire na postupanje protivno članku 89. stavak 3. ZUS-a jer između ročišta 4. prosinca 2024. godine na kojem je zakazano sljedeće ročište za dan 18. prosinca 2024. nije prošlo 15 dana. Dalje u žalbi ističe i druge procesne povrede u vezi pravila o objavi presude, dodaje da joj nije omogućen uvid u dokumentaciju spisa predmeta, a time niti dana mogućnost izjašnjavanja, iako je izričito zatražila uvid u dokumentaciju koja prileži spisu. Dodaje da na ročištu za objavu presude nije bilo dovoljno vremena da se izvrši uvid u spis predmeta, a iz pobijanog upravnog akta ne proizlazi o kojem pravnom lijeku je odlučeno jer je podnijela prigovor i na temelju članka 122. Zakona o općem upravnom postupku i na temelju Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja. Stoga da nije jasno o kojem prigovoru je upravno tijelo odlučilo. Tužiteljica dalje u žalbi ističe razloge zbog kojih smatra da sud nije ocijenio sve tužbene navode već se samo paušalno poziva na već postojeće odluke (Visokog upravnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske) kojima je Odluka/22, na kojoj se temelji osporeni upravni akt ocijenjena ustavnom i zakonitom. S tim u vezi tužiteljica ističe da predmet ocjene u ovom postupku nije opći akt već pojedinačni upravni akt čiju zakonitost prvostupanjski sud nije pravilno ocijenio. Nadalje u žalbi tužiteljica daje iscrpan osvrt na razloge navedene u obrazloženju prvostupanjske presude, a pri čemu daje osvrt i na primjenu odredbe članka 13. Zakona o općem upravnom postupku, koja propisuje na koji način se pravomoćna odluka kojom je stranka stekla neko pravo, odnosno kojom su stranci naređene neke obveze, može poništiti, ukinuti ili izmijeniti. Stoga tužiteljica smatra da se ranije rješenje i način isplate novčane pomoći može promijeniti samo pod zakonom propisanim uvjetima u postupku pokrenutom po izvanrednom pravnom lijeku. Dodaje da u postupku nije proveden test razmjernosti između zaštite i prava stranaka i javnog interesa, a iscrpno navodi i druge razloge zbog kojih smatra da prvostupanjska presuda nije zakonita, a niti osporena rješenja, jer nisu utemeljena na zakonu već na odluci kojom se ne može dirati u ranije stečena prava.

Dalje u žalbi tužiteljica posebno napominje da je prigovor podnijela s više osnova, a pri tome daje svoje tumačenje primjene mjerodavnih odredbi propisa, odnosno načine rješavanja o tim pravnim lijekovima. Zaključno, tužiteljica ističe da je bilo nužno provesti temeljitu analizu specifičnih okolnosti korisnika, a koja nije provedena prije donošenja Odluke/22, a niti prije donošenja pojedinačnog upravnog akta. Dodaje da je na raspravi održanoj dana 14. prosinca 2024. prigovorila da osporeni upravni akt nije potpisala ovlaštena službena osoba, a na tu okolnost predložila je da se provede dokaz grafološkim vještačenjem. Stoga nije točan zaključak suda da tužiteljica samo paušalno prigovara vjerodostojnosti potpisa na osporavanom rješenju. S takvim postupanjem suda joj je onemogućeno osporavati vjerodostojnost i istinitost javne isprave. Predlaže da Sud usvoji žalbu, poništi osporenu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. U odnosu na zahtjev tužiteljice za izuzeće u žalbi poimence navedenih sutkinja, valja reći da je odlukom ovoga Suda, broj: 29 Su-130/25 od 14. travnja 2025. taj zahtjev odbijen.

6. Ispitujući zakonitost osporene presude i postupka koji joj je prethodio u granicama žalbenih razloga, u smislu odredbe članka 134. stavak 1. ZUS-a Sud ocjenjuje da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih tužiteljica pobija zakonitost prvostupanjske presude.

7. Protivno žalbenim navodima, ovaj Sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud dao valjane razloge zbog kojih je odbio prijedlog tužiteljice da joj se na raspravi omogući uvid u spis jer je zastupana po profesionalnom opunomoćeniku kojem je tijekom postupka bilo moguće izvršiti uvid u spis, zbog čega je bilo osnove za zaključak da je sadržaj dokumentacije spisa, akata javnopravnih tijela i podnesaka tužiteljici bio poznat. Valja reći da neosnovano prigovara tužiteljica da su povrijeđene odredbe ZUS- a koje propisuju rok i način dostave poziva za ročište jer iz spisa predmeta proizlazi da je na ročištu za raspravu određeno kada će se presuda objaviti, što je u skladu s odredbom članka 121. stavak 1. ZUS-a. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja osporene presude, proizlazi da je prvostupanjskim rješenjem zamijenjeno ranije rješenje na način pobliže određen u izreci tog rješenja. U prvostupanjskom rješenju se pravilno navode i obrazlažu razlozi zbog kojih su utvrđeni način i uvjeti ostvarenja novčane pomoći priznate tužiteljici ranijim rješenjem. Prema ocjeni ovoga Suda, sud je pravilno odbio tužbeni zahtjev tužiteljice, a time potvrdio zakonitost tuženikovog rješenja kojim je odbijen njezin prigovor izjavljen protiv prvostupanjskog rješenja, utvrdivši da je postojala osnova za donošenje takvog rješenja, koji sadrži valjano, dostatno i relevantno obrazloženje.

8. U osvrt na žalbene navode dodaje se da je navedena Odluka/22, na temelju koje je doneseno prvostupanjsko rješenje i tuženikovo rješenje, bila predmetom ocjene zakonitosti, a presudom ovoga Suda, poslovni broj: Usoz-143/22-91 od 27. veljače 2023. su odbijeni prijedlozi za ocjenu zakonitosti, a koju presudu je potvrdio i Ustavni sud Republike Hrvatske (odluka poslovni broj: U-III-1744/23 od 21. studenog 2023.).

9. U vezi roka za donošenje pojedinačne odluke, valja reći da je riječ o procesnom instruktivnom roku, što znači da istekom tog roka ne prestaje pravo nadležnog tijela na donošenje pojedinačne odluke radi usklađenja s odredbama Odluke/22. Dodaje se i da za vrijeme obustave izvršenja Odluke/22 nadležno tijelo nije smjelo postupati i donositi rješenja u smislu stajališta koje je izrazio ovaj Sud u odluci poslovni broj: Usoz- 143/22-15 od 12. prosinca 2022. U osvrtu na žalbeni prigovor da se pravomoćni akt kojim je stranka stekla određeno pravo može poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u postupku pokrenutom po izvanrednim pravnim lijekovima i u slučajevima propisanim zakonom, valja reći da se to odnosi samo na prava stečena na temelju zakona, a ako je riječ o pravu stečenom na temelju drugog propisa, u konkretnom slučaju općeg akta, rješenje se može ukinuti ili izmijeniti ako je to dopušteno tim općim aktom kojim je pravo i uspostavljeno. Sukladno navedenom logičkom tumačenju, donositelj općeg akta ima isto pravo u području svog samoupravnog djelokruga (zajamčenog Ustavom) kao i donositelj zakona. Nadalje, ovaj Sud napominje da za dodjelu novčane pomoći u predmetnom slučaju ne postoji zakonska obveza, već se radi o mjeri financijske pomoći koja se daje u skladu s političkom voljom donositelja odluke po principu solidarnosti. Stoga adresati odluke nemaju legitimno pravo očekivati da se kroz buduće razdoblje ne promijeni uređenje statusa roditelja odgojitelja, zbog čega je dopuštena i zakonita intervencija u pravomoćne upravne akte koji su doneseni na temelju ranije važećih općih akata.

10. Radi izloženog nisu osnovani ni prigovori tužiteljice o povredi načela razmjernosti jer se kod donošenja Odluke/22 uskraćivanjem novčane pomoći za roditelja odgojitelja s maksimalnih 15 na 7 godina života djeteta kompenzacijskim mjerama uspostavljena ravnoteža između javnog interesa i zaštite legitimnih očekivanja adresata Odluke/22. U tom pravcu je ovaj Sud već izrazio stajalište u ranije donesenim pravomoćnim presudama, ocijenivši legitimnim cilj koji je donositelj želio postići donošenjem navedenih odluka, kojima na drugačiji način uređuje uvjete za dodjelu novčane pomoći roditelja odgojitelja. Konačno, u odnosu na žalbeni prigovor da sud nije proveo daljnji dokazni postupak i izveo predloženi dokaz grafološko vještačenje, valja istaći da sud nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje treba utvrditi ni dokaza kojima se one mogu utvrditi (članak 49. stavak 3. ZUS-a). Naime, zahtjevi načela pravičnog suđenja ne postavljaju pravila o tome koje bi dokazne prijedloge sud trebao u konkretnom slučaju prihvatiti ili na koji način bi trebao ocjenjivati dokaze, slijedom čega je odluka o tome koje će od predloženih dokaza izvesti isključivo na sudu te ne ovisi o volji stranaka. Tužiteljica je tijekom upravnog postupka, kao i upravnog spora, imala mogućnost, koju je iskoristila, izjasniti se o činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje stvari te joj nije onemogućeno sudjelovanje u postupku. Slijedom navedenog, ovaj Sud ocjenjuje da su uvjeti i način ostvarivanja novčane pomoći utvrđeni u prvostupanjskom rješenju u cijelosti sukladni Odluci/22. Slijedom iznesenog, ovaj Sud ocjenjuje da žalbeni navodi nisu s uspjehom osporili pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude, a niti su osnovani prigovori tužiteljice o povredi prava na pošteno suđenje i prava na pristup sudu.

11. Stoga je ovaj Sud, na temelju odredbe članka 135. stavak 1. ZUS-a, odbio žalbu tužiteljice i potvrdio prvostupanjsku presudu. Odluka o troškovima je utemeljena na odredbi članka 147. ZUS-a.

U Zagrebu 4. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Štefan