REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1540/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, Ivana Vučemila člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OE, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Addiko bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, koju zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o reviziji tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1626/2023-3 od 11. listopada 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 4732/2021-17 od 13. siječnja 2023., u sjednici održanoj 3. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tuženice kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu sadržana u čl. 5. Ugovora kojim je ugovorena naknada za trošak obrade kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,25% koja se plaća jednokratno. U točki II. naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 859,66 EUR-a/6.477,12 kn zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom počev od 9. prosinca 2005. do isplate, dok je pod toč. III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.844,50 EUR-a/13.897,38 kn.

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 4732/2021-17 od 13. siječnja 2023.

3. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Revd-992/2024-2 od 3. srpnja 2024. dopustio reviziju protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanje:

„Ima li banka (tuženik), prilikom sklapanja ugovora o kreditu, pravo naplatiti klijentu(tužitelju) uslugu obrade tog kredita kao dio ukupne cijene kredita ili ima pravo naplatiti isključivo ugovornu kamatu (koja predstavlja cijenu zajma konkretnog iznosa te se u tom smislu obračunava u ovisnosti o iznosu preostale glavnice u trenutku naplate)?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju protiv navedene presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP-a.). Tuženik predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu odnosno podredno ukinuti prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak za sastav revizije i sudske pristojbe na reviziju.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je neosnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu kojom su stranke ugovorile plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita, te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedenoj osnovi sa zateznim kamatama.

8. Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe, ocijenivši da je ista ništetna u smislu odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, 46/07 i 79/07 - dalje: ZZP), kao i zahtjev za isplatu, pozivom na odredbe čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO) i to sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja sporne naknade.

9. Sudovi su ocijenili da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,25% od iznosa kredita jednokratno, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo i koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa je stoga tuženik nepošten stjecatelj.

10. Prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a u povodu revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja niz čl. 385.a ZPP-a zbog kojeg je dopuštena.

11. Tuženik osporava pravilnost primjene odredbi čl. 81. st. 1. ZZP, čl. 83. ZZP i čl. 84. ZZP, pri donošenju zaključka suda, prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (o naknadi za obradu i odobravanje kredita) nije pojedinačno pregovaralo i koja bi bila protivna načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik nije dokazao koji stvarni troškovi su obuhvaćeni predmetnom naknadom što, imajući u vidu i sve okolnosti slučaja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

12. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

13. Sud je u pojedinačnom postupku u kojem potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da su sporne odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, te da nisu uzrokovale značajnu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Iz spisa proizlazi da je u postupku izveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao dokaz na okolnost da je sporna odredba jasna, uočljiva i lako razumljiva. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit bio unaprijed formuliran od strane banke i da nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinim odredbama, pa tako niti o odredbi o obradi zahtjeva. Budući da iz stranačkog iskaza tužiteljice proizlazi da stranke nisu pojedinačno pregovarale o predmetnoj spornoj odredbi te da joj nije pojašnjeno na što se odnosi sporna naknada to je provođenjem dokaza saslušanjem tužiteljice zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.

15. Slijedom navedenog, osim što vrijedi predmnijeva iz čl. 81. st. 2. ZZP jer je tužiteljica s tuženikom sklopila ugovor o kreditu, prema uvjetima banke i odredbama koje je banka unaprijed formulirala na standardnom obrascu ugovora o kreditu koji je sadržavao i odredbu o naknadi za obradu i odobravanje kredita u visini od 1,25% od iznosa kredita, u postupku je utvrđeno da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, te da tuženik nije objasnio tužiteljici na što se taj trošak odnosi niti zašto su ugovoreni u visini od 1,25% što u svojoj ukupnosti je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna.

16. Revident uglavnom osporava rezultate provedenog testa nepoštenosti u konkretnom slučaju smatrajući da su sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 81. ZZP i čl. 84. ZZP kojim je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, te da u postupku nije utvrđeno da je prouzročena znatna neravnoteža među ugovornim stranama.

17. Vijeće revizijskog suda prihvaća utvrđenje i zaključak drugostupanjskog suda da se, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP, o spornoj odredbi ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo te da nije jasno i nedvosmisleno tužiteljici kao potrošaču prezentirano na koji su to troškovi tuženiku nastali.

18. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Pritom se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini nego ga, u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP treba shvatiti šire, posebno imajući na umu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovaca i to osobito u pogledu razine obaviještenosti.

18.1. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, što su u ovom predmetu sudovi raspravili.

18.2. Iz utvrđenja sudova proizlazi da je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja naknade, ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje takve naknade (koje usluge i koji troškovi ulaze i u kojoj visini svaki od njih), niti bi joj bez takve naknade kredit bio odobren i o tome se nije pregovaralo, što upućuje na zaključak da je tužiteljica prije sklapanja ugovora o kreditu imala informaciju o obvezi plaćanja te naknade, da je mogla zaključiti o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita i u minimalnom iznosu), ali ne i o njenoj krajnjoj svrsi, te je spornu odredbu tuženik unaprijed pripremio kao dio standardnog obrasca kredita.

19. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovara odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

20. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz iskaza tužiteljice, kojeg prezentiraju i ocjenjuju nižestupanjski sudovi, proizlazi da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće dobiti odobrenje za sklapanje ugovora o kreditu.

21. Prema odredbi čl. 83. ZZP, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su općepoznate, ukazuju na propust tuženice u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (među njima i tuženica), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

21.1. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika (među njima tuženik i njegov prednik) protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

21.2. Konačno, utvrđene su ništetnim i odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u odluci ovog suda broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i dr., jer banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

21.3. Imajući u vidu da je tužiteljica kao potrošač pri sklapanju ugovora bila ograničena uvjetima iz ponude banke, kao i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi (u tom smislu i Rev-648/2023-2 od 10. siječnja 2024., Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024., Rev 1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.).

22. Slijedom prethodno iznijetog, u slučaju kad bi sud ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita utvrdio nepoštenom odnosno ništetnom samo na temelju utvrđenja da se o ugovaranju iste nije pojedinačno pregovaralo, bez da je utvrdio uzrokuje li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, takvo utvrđenje suda bilo bi protivno odredbi čl. 81. ZZP/03 kao i čl. 96. ZZP/07. Izneseno je ujedno odgovor na postavljeno pravno pitanje.

23. Međutim, u ovom postupku sudovi su pravilno ocijenili da je sporna ugovorna odredba, kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, nepoštena i ništetna te da je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice. Naime, u postupku je utvrđeno da je sporna odredba dio standardnog obrasca ugovora o kreditu koji je tuženik unaprijed pripremio, o istoj nije pregovarao s tužiteljicom, niti je tužiteljici prezentirao u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se eventualno namiruju iz te nakade. Osim toga u slučaju da tužiteljica nije prihvatila sklapanje ugovora sa spornom ništetnom ugovornom odredbom o plaćanju naknade, sklapanje ugovora ne bi bilo moguće jer banka nije pregovarala s klijentima o mogućnosti neplaćanja ili sniženja naknade. Stoga je tuženik, koji je takvu odredbu nametnuo tužiteljici kao potrošaču, uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

24. Vezano za postavljeno pitanje valja još reći i to da odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita ne predstavlja cijenu ugovora o kreditu.

25. Slijedom iznesenog, budući da ne postoji razlog zbog kojeg je revizija podnesena, na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP, revizija je odbijena kao neosnovana i odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 3. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek